Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Ričard Holbruk:

Proglašenje nezavisnosti Kosova moglo bi izazvati krizu

Razgovor sa Ričardom Holbrukom

Tročlana komisija, koju čine američki izaslanik Frenk Vizner, ruski predstavnik Aleksandar Bocan-Harčenko i poslanik Evropske Unije Volfgang Išinger, a koju je ove godine formirao savet Ujedinjenih Nacija da obezbede sporazum između Kosova i Srbije, desetog decembra neuspešno će okončati svoj rad. Očekuje se da će Kosovo, srpska autonomna pokrajina, uskoro proglasiti nezavisnost. Znate li Vi kada bi se to moglo dogoditi?

Po mojim informacijama, lideri kosovskih Albanaca, izabrani prošlog meseca, proglasiće unilateralnu nezavisnost nekih mesec dana nakon isteka desetog decembra.

I tražiće od Ujedinjenih Nacija, i svih ostalih država sveta, da ih priznaju?

Da.

Otprilike pet zemalja članica Evropske Unije u ovom trenutku, rekao bih, nije baš sasvim indiferentno prema priznavanju nezavisnosti Kosova.

SAD, Britanija, Francuska i Nemačka su već izjavile da će priznati Kosovo. I većina zemalja članica Evropske Unije će ih priznati. Nekim zemljama će za to biti potrebno više vremena. Rusija neće priznati Kosovo. Ostale zemlje će biti podložne raznim uticajima. Svakako će biti mnogo pritisaka u oba pravca. A pretpostavljam da će i islamske države priznati nezavisnost Kosova.

Ovakva situacija će novu državu dovesti u pomalo nezahvalnu poziciju. Članstvo u Ujedinjenim Nacijama neće biti moguće sve dok je Rusija spremna da stavi veto na njihovo učlanjenje, a Rusi su već napomenuli da će to biti njihov zvanični stav. Evropska Unija će morati da iznađe načine da im pruži ekonomsku pomoć, iako neće sve članice Evropske Unije priznati državu. A što je najvažnije, mora se pronaći nova osnova za ostanak snaga međunarodne sigurnosti – šesnaest hiljada NATO vojnika koji su trenutno tamo. Ukoliko bi ove snage napustile taj region, nasilje bi moglo eskalirati.

Koliko Srba još uvek živi na Kosovu?

Nema preciznih podataka, ali najsigurnija procena je da tamo živi oko dva miliona Albanaca, i negde između 100 i 200 hiljada Srba. Ali naglašavam da je to samo gruba procena.

Srbi su većinsko stanovništvo u najvećem delu severnog Kosova koje se graniči sa Srbijom.

Oko Mitrovice na severu većinom živi srpsko stanovništvo, a ima i srpskih zajednica raštrkanih po ostalim delovima Kosova. Moja pretpostavka je da će oblasti u kojima žive Srbi, koji uopšte nisu učestvovali u skorašnjim izborima, objaviti da ne prihvataju činjenicu da su sada deo novostvorene nezavisne države Kosovo. Reći će: „Ne, mi i dalje živimo u Srbiji.“ Tako će doći do još jednog od zamrznutih konflikata, koji poslednjih petnaest godina prate Istočnu Evropu i bivši Sovjetski Savez, poput onih u Nagornom-Karabahu (koji je de facto nezavisna republika u okviru Azerbejdžana, kome Jermenija odbija da ustupi primat), ili u Južnoj Osetiji (pobunjeni region Gruzije koji podržava Rusija). Mislim da će ovi regioni koje naseljavaju Srbi moći da budu podvedeni pod ovu kategoriju.

Recimo nešto i o situaciji u Beogradu. Srpska vlada je navodno prozapadnjački nastrojena, zar ne? A govori se i o pokušajima da se učlane u Evropsku Uniju.

Malo je prenategnuto nazvati beogradsku vladu prozapadnjački orijentisanom. Članovi vlade su veoma nacionalistički nastrojeni, a pogotovo premijer Vojislav Kostunica. On je pravi nacionalista. Bivši srpski predsednik Slobodan Milošević bio je lažni nacionalista. Koštunica je pravi. On gaji mističnu vezanost za Kosovo kao kolevku srpskog naroda. Neki od najznačajnijih religijskih spomenika u Evropi su srpski manastiri na Kosovu – iz dvanaestog, trinaestog,četrnaestog veka. Znači Srbi su tamo veoma dugo boravili, ali sa vremenom region je postao većinski naseljen Albancima.

Srbi su držali Albance pod represijom, nisu im omogućivali politička prava, pogotovo u vreme vladavine Miloševića, ali je činjenica da su još od 1912. godine Srbi manjinski vladaoci Kosovom, i situacija će se uskoro preokrenuti na najdramatičniji mogući način.

Hoće li Srbi na severu objaviti neku deklaraciju kojom bi se definitivno pripojili Srbiji?

Veoma je moguće da će severni region učiniti isto što su srpski regioni u Bosni učinili 1992. godine, kada su bosanski muslimani proglasili Bosnu nezavisnom državom. Setićete se da su bosanski Srbi odbili da prihvate novonastalu državu, i pokrenuli užasan građanski rat koji je sve strane mnogo koštao.

Ima međutim dve osnovne razlike između Kosova 2007. i Bosne 1992. godine. Kao prvo, velika većina stanovnika Kosova – više od 90 procenata – su Albanci, dok je u Bosni postojao relativno ravnomeran odnos između tri naroda, Bosanaca, Srba i Hrvata. Kao drugo, više nema apetita za takvim brutalnim, genocidnim nezadrživim ratom koji je na tim područjima tako dugo buktao.

Pa ipak, ukoliko dođe do eskalacije problema, postoji realna pretnja nasiljem, i ja sam stoga u članku koji sam skoro objavio u Vašington Postu, pozvao Ujedinjene Nacije i NATO da pošalju dodatne trupe na Kosovo i u Bosnu, što pre. Ne neku veliku vojsku, jer je to i nemoguće obezbediti, ali dovoljno da obe strane znaju da ponovno vraćanje nasilju nije prihvatljivo za međunarodnu zajednicu.

NATO je trenutno do maksimuma iskoristio svoje potencijale zbog situacije u Avganistanu.

Istina je da je NATO angažovan do maksimuma, ali ima još trupa. A ja govorim tek o nekoliko jedinica, nekoliko bataljona, i oni ne moraju da budu američki. Imamo dva izbora: poslati trupe pre eskalacije i sprečiti nasilje, ili slati u žurbi vojsku kada već dođe do nasilja, a društveni milje postane još komplikovaniji.

Uvek govorimo o „preventivnoj diplomatiji“. Savet za spoljne odnose ima Centar za preventivna dejstva. Svi govore o tome, ali niko nikada ne čini ništa da spreči nasilje. Ovo je klasičan primer da nešto malo trupa može da predupredi potrebu za mnogo više vojske u nekoj kasnijoj fazi, i mi moramo pokušati da te dodatne trupe što pre pošaljemo na Kosovo. Veoma sam pesimističan što se tiče tog predloga, i to upravo zbog problema koje ste maločas pomenuli – Iraka i Avganistana. Pasivnost Evropske Unije, greške koje je američka vlada pravila u proteklih nekoliko godina, kao i oportunistički postupci Rusa takođe su otrovna kombinacija.

Kada smo kod Rusa, jesu li SAD vršile kakav pritisak na predsednika Vladimira Putina povodom ove situacije?

Ne na neki odgovarajući način. O tome se razgovaralo na nižim nivoima, ali predsednik Buš nije o tome progovorio sa Putinom na jedan čvrst, odlučan način, koji bi Moskvi pokazao da je ovo pitanje veoma važno. A odnosi između SAD i Rusije ionako nisu baš najbolji. Sadašnja administracija je od početka pogrešno protumačila Putina. Zbog toga je upućivala Putinu komplimente koje on nije zaslužio. A on je to uporno iskorištavao - ne samo u pogledu Kosova, već u svemu.

Znači vi smatrate da je preostalo još nekih mesec dana do okončanja misije Ujedinjenih Nacija i objave nezavisnosti. Mislite li da će Kosovo moći samostalno da dođe do nekakvog sporazuma sa Srbijom?

Ne. Jedina šansa za sporazum bi bila da se Rusi pridruže Evropskoj zajednici i SAD u potrazi za rešenjem. To su učinili 1999. godine dok su SAD i NATO 77 dana bombardovali Srbiju, i ta grupa, koju je predvodio bivši finski predsednik Marti Ahtisari u ime Evropske zajednice, zamenik Državnog sekretara Stroub Talbot u ime SAD, i ruski izaslanik Viktor Černomirdin, proizvela je Rezoluciju Ujedinjenih Nacija 1244, koja je okončala bombardovanje i formirala kontrolu Ujedinjenih Nacija nad Kosovom, koja traje već osam godina. To je bila prilično uspešna operacija, jer kada su Srbi, a pogotovu Milošević kao njihov lider, shvatili da više ne mogu da računaju na pomoć Rusa, nestalo je otpora. Ovoga puta, međutim, Putin igra veoma drugačiju igru. On zapravo omogućuje Srbima da pružaju otpor. Nije ih pritiskao da postignu sporazum. Naprotiv, ohrabrivao ih je, a to je glavni razlog našeg kretanja prema opasnoj i ozbiljnoj diplomatskoj katastrofi.

Postoji li mogućnost da Srbi pošalju vojsku na Kosovo?

Postoji mogućnost, a ima dva načina da se to spreči. Prvi je da međunarodna zajednica spreči Albance da se svete Srbima. Tu postoji prava i velika opasnost. Drugi je prisustvo dodatnih međunarodnih trupa, pogotovu NATO trupa, koje su najbolja garancija da se to ne dogodi. Teško je i zamisliti kakvu bi provokaciju predstavljao ulazak sprskih trupa na Kosovo, ali ove godine sve je u regionu pošlo naopako zato što su Rusi ohrabrivali Srbe.

A ima li problema i u Bosni?

Sada se u Bosni, nakon 12 godina tokom kojih je Dejtonski sporazum [ u čijem kreiranju je i sam Holbruk učestvovao] dobro funkcionisao i nije bilo žrtava, pojavila veoma ozbiljna dilema. U srpskom delu Bosne, vođa Srba Milorad Dodik, koji je ranije bio prozapadnjački nastrojen i dobro je sarađivao sa SAD i Evropskom zajednicom, kao da je sada postao antizapadnjački orijentisan, proruski, proseparatistički vođa. Verujem da je to zbog toga što su ga Rusi obasipali naftnim dolarima, i on je pod velikim pritiskom.

U pitanju je klasičan primer da mali broj trupa poslatih sada može preduprediti potrebu za mnogo više vojske kasnije, a mi moramo što pre da pošaljemo tu vojsku.

Kada sam ovo objavio prošle nedelje u Vašington Postu, on je istim novinama napisao veoma ljutito pismo u kome je rekao da je Dejtonski sporazum još uvek za njega „sveta stvar“. Ja sam uzvratio rečima: „Pa, drago mi da su stvari svete, ali nisam siguran da sporazum tumačimo na isti način, a pored toga, neke njegove izjave su podrivale sporazum.“ Dakle, to je problem, ali je istina i to da su u poslednje vreme neki muslimanski političari u Sarajevu takođe davali neke provokativne izjave. Bosna je federalna država. Tako mora i biti strukturirana. Ne možete imati unitarnu vladu, jer bi onda zemlja ponovo utonula u nasilje. I to je glavni razlog zbog koga je Dejtonski sporazum verovatno najuspešniji mirovni sporazum na svetu u poslednjem veku, jer je prepoznao realnost situacije.

Da se za kraj vratimo na pitanje Kosova. Govorili ste o mogućnosti da se Albanci svete Srbima. Oni su pre nekoliko godina već počinili sličan kratki masakr, zar ne?

Da. Bilo je veoma ozbiljno.

Mislio sam da će se stvari smiriti do sada, ali izgleda da nije tako.

Ko to zna? Većina ljudi mrze jedni druge, zaista mrze, mnogo više nego u Bosni. Na Kososvu skoro da nije bilo mešovitih brakova, govore se sasvim različiti jezici, različite su kulture na istoj teritoriji – situacija je mnogo sličnija Arapima i Izraelcima. Bosanci, Hrvati i Srbi su govorili istim jezikom, išli u iste škole, svi živeli zajedno – nije bilo reči o aparthejdu koji postoji na Kosovu. A problem je veoma star. Čak ni na Bliskom Istoku nećete naći ljude koji se toliko mrze kao Srbi i Albanci.

Razgovarao Bernard Gvercman, pomoćni urednik, Savet međunarodnih odnosa, sa Ričardom Holbrukom, potpredsednikom kompanije Perseus LLC.

5. 12. 2007

Preveo sa engleskog Uroš Tomić

 

 

 
 
Copyright by NSPM