Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija - prenosimo Politiku

   

Ovde i tamo

Boško Jakšić

SINATRINA DOKTRINA

Ako se izuzme energetska politika, kao rezerva ruskog uticaja na Balkanu, pitanje je koje konkretne političke interese ima Moskva, sem domaćih, za čvrst stav o Kosovu. U ovoj fazi izgleda da se više radi o simulaciji velike geopolitičke igre na druge teme nego o sadržajnoj dugoročnoj regionalnoj strategiji

Ne sopstvenom voljom, postali smo kibiceri šahovske partije Vladimira Putina i Džordža V. Buša u kojoj su odabrali komplikovanu varijantu kosovskog otvaranja. I dok ovde mnogi očekuju da ruski džudista pobedi američkog rančera i tako za turnirsku nagradu dobije kolevku srpstva, partija je neobična po tome što kibiceri imaju manji pregled igre od samih igrača.

Opasna partija, jer iskustvo uči da borba za kolevku koja metaforično oličava Srbiju često nije bila cilj promišljene ruske politike, više instrument, nekad korišćen prema Zapadu, nekad za domaću upotrebu. Isto važi za Amerikance. Idemo redom.

Događaji posle američkog trijumfa u hladnom ratu oslabili su Rusiju u svakom pogledu. Povukla se iz Istočne Evrope, napustila Bliski istok, zaboravila na Afriku, centralnu Aziju prepustila američkim naftašima i oružarima.

Okrenuta sebi, bila je zagledana u bivšu Jugoslaviju i njene ratove. Percepcija jugotraume kao nečega što može da se dogodi i Ruskoj Federaciji. Strah od domaćih separatističkih pokreta umnogome je formirao rusku poziciju. Zajednička sudbina ugroženih integriteta.

Ova projekcija, koja je popularni klimaks doživela poređenjima ratova na Kosovu i u Čečeniji, odredila je rusko insistiranje na principu nacionalnog suvereniteta koji zapadni umovi često ne uspevaju da prate. Važnost ovog faktora učinila je da se posle rušenja Berlinskog zida drugi balkanski regioni gotovo izgube iz ruske vizure. Bivši „ mali brat“ Bugarska preko noći i bez reči nestala je iz diskursa ruske javnosti. U fokusu Rusije bili su samo Jugoslavija i njeni dezintegracioni procesi.

Rusi mogu malo da znaju o Srbiji, ali mnogobrojne sličnosti „istorijskih sudbina“ uticale su da Rusi imaju više empatija prema Srbima nego geografski bližim Ukrajincima. Takve projekcije našle su mesta u ruskoj spoljnoj politici koja je na Balkanu dobila idealnu pozornicu. Postala je retorička radionica za pokazivanje ruske želje da sebi vrati status velike sile. Istovremeno je razotkrivala nedostatak stvarnog kapaciteta i svu rascepkanost spoljne politike koju su pokušavali da vode folklorni nacionalisti poput Vladimira Žirinovskog ispijajući zdravice rusko-srpskom prijateljstvu i napadajući „mondijalističke zavere“.

Kulturološka, verska i bratska bliskost Rusa i Srba i danas je omiljena tema ruske radikalne nacional-patriotske opozicije, ali ona nikada nije bila temelj zvaničnih akcija. Kremlj je pokušavao da ostavi utisak da nezavisnom politikom utiče na događaje kako bi prikrio činjenicu da mu je prostor dejstva ograničen i da su Rusi u suštini sledili politiku Zapada.

„U Prištini smo bili prvi, kao nekad u Berlinu“, hvalio se neki ruski vojni zvaničnik, ali akcija je razotkrila sve slabosti. Tadašnji šef diplomatije Igor Ivanov obavešten je u poslednji čas pa se distancirao. Sve se svelo na prestiž koji se ubrzo pretvorio u saradnju sa britanskim vojnicima Kfora. Boris Jeljcin je u dnevniku napisao da nisu ostvarene nikakve vojne ili diplomatske prednosti.

Nisu, ali dok je Slobodan Milošević nama ovde veličao akciju Rusa, na Zapadu su hvalili rusku kooperativnost. Plašim se da su ovde mnogi zaboravili da je Putin oktobra 2000. svet i tadašnju opoziciju šokirao nespremnošću da prizna pobedu Vojislava Koštunice i pozivom da on i Milošević dođu na konsultacije u Moskvu.

Mnogo toga se promenilo. Posebno otkako je Putinova diplomatija prihvatila britanske postulate o interesu kao vrhunskom žrecu nacionalne politike. Rusija ne krije nameru da bude prisutna svugde gde je to njoj važno. Kada najoštrije kritikuje Bušov unilateralizam i natovsko napredovanje na istok, a u govoru povodom Dana pobede nad fašizmom kaže da ga neke stvari podsećaju na Treći rajh, Putin nedvosmisleno pokazuje šta hoće, a šta neće. Hoće da se Rusija uvažava i konsultuje. Neće diktate.

Veliki su ponovo počeli da ukrštaju mačeve. Ali, ako svet nije zaratio zbog Koreje ili tokom kubanske raketne krize, sada sigurno neće. Rusko-američki odnosi jesu zahladneli, kao što su i odnosi Rusije sa EU, ali priče o novom hladnom ratu su u najgorem slučaju preuranjene, u najboljem preuveličane.

Kontrolisano zaoštravanje je na nivou reske diplomatske retorike. Pravila igre su viteška. Posle okršaja – bilo da se radi o Iraku, Iranu, ruskoj energetskoj politici, bilo o američkom odbrambenom štitu – Putin i Buš spremni su da partnerski pričaju.

Ovoj listi sada se pridružilo i Kosovo. Problem je poligon na kome se Amerikanci i Rusi međusobno testiraju, znajući unapred da ovakav ili onakav ishod neće bitno narušiti njihove odnose koji imaju više interese i krupnije probleme. I dok se oni navikavaju na neku novu ravnotežu, ova lakmus proba je više nego neugodna jer nam – što pretpostavljam da ne želimo – određuje ili kiselo ili bazno stanje.

Ako se izuzme energetska politika, kao rezerva ruskog uticaja na Balkanu, pitanje je koje konkretne političke interese ima Moskva, sem domaćih, za čvrst stav o Kosovu. U ovoj fazi izgleda da se više radi o simulaciji velike geopolitičke igre na druge teme nego o sadržajnoj dugoročnoj regionalnoj strategiji.

Altruizma tu nema. Buš Srbiji poručuje da se pomiri sa sudbinom da „više nikada“ neće vladati Kosovom i zauzvrat obećava da će da pogura naše približavanje evroatlantskim integracijama i ulazak u EU. Putin ponavlja da rešenje mora da bude prihvatljivo Beogradu, a šta ako podršku uslovljava ulaskom ruskog kapitala ili našim odustajanjem od članstva u NATO-u?

Rusi su protiv nametanja rešenja silom i principom suvereniteta i teritorijalnog integriteta brane Srbiju. Da ne izgube Čečeniju, gde su koristili silu. Amerikanci principom samoopredeljenja brane Kosovo da bi Evropljanima uvalili „vruć krompir“ i pokazali da ne ratuju baš sa svim muslimanima sveta. Briga ih za Kurde.

Interesi, i samo interesi. Principi su manje važna stvar. Veliki rade ono što hoće, mali ono što moraju, govorio je antički mislilac Tukidit. Bez obzira na to kakav je, i bez obzira na to što je u odlasku, Buš će zarad Amerikanaca morati da se navikne na Putinove dolazeće Ruse . Verujem da će to biti najveći domet njihovog skorog susreta u Mejnu.

„Sinatrina doktrina“ – „I did it my way“ (Učinio sam to na svoj način) – važi i za Ruse i za Amerikance. Potrudiće se oni da se dogovore. I o Kosovu.

[objavljeno: 24.06.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM