Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i Crna Gora

 

 

Igor Jaramaz

Sudnji dan

U julu 2000. godine, Dragan Šoć, na veliku radost nacionalnih Crnogoraca svih inteziteta, izjavljuje da je Srbin ali da Srbija ne mora da postoji “što se njega tiče”! Drastičan stepen ljudske samodovoljnosti i nepopravljive političke  štete sabrane u samo jednoj rečenici! Pomislio sam na dan u kom se plaća cena takve izjave. Ubrzo nakon promena u Beogradu,   planetarno samoživi  Dragan Šoć i prateća Narodna stranka su promenili politički kurs i napustili vladu Mila Đukanovića, odnosno  koaliciju “Da živimo bolje”.  Uz mnoštvo neprincipelnih uslovljavanja, na kraju su se našli u opozicionom bloku “Zajedno za Jugoslaviju”. Izgledalo je kao da će predsednik NS-a  izbeći odgovornost za štetu nanesenu politikom vlade u kojoj su učestvovali. Činilo se da će biti aboliran i za izgovorene reči. Ipak, posle niza godina, cenim da se nalazimo u fazi izricanja političke presude i jednom i drugom.

Srpski narod u Crnoj Gori se vrlo jasno politički opredelio. Statistički gledano, politiku SNS-a i Srpske liste, u odnosu na Narodnu stranku, podržava u  omeru sedam prema jedan. Nije li ovo vrlo ubedljiva činjenica koja  pojednostavljuje analizu političke scene?  Sudeći po trendu, NS silazi ispod nivoa statističke greške. Kao odgovor na to, NS neartikulisano galami,  poziva na svađu, optužuje, podmeće ... Izgleda da ih skoro dve decenije aktivnog učešća u politici nisu ničemu naučile. I dalje pokazuju te slabosti početničke, dečačke frustracije i ne umeju ništa više ni bolje od onog što priroda čoveku da odmah po rođenju. Instinktivne reakcije poput vriske, štipanja i grebanja su osnovna karakteristika njihove politike. Naizgled, nestaje smisao polemisanja i osvrtanja na NS. Ipak, mislim da bi to bila greška, prvenstveno zbog onih Srba u NS-u koji nemaju dilema da li Srbija treba da postoji. Jedan od njih je i svakako potpredsednik NS-a, koji sve više sledi politiku SNS-a.

Jedan od najvećih navodnih uspeha NS-a je bilo ustavno-pravno uređenje SCG, s obzirom da se vrh stranke uporno hvalio da je ono zasnovano na njihovoj platformi. Kao što znamo, SCG je bila sve osim države. Državna zajednica SCG je po pravnim udžbenicima bila najpribližnija formi “realne unije” s primerom Austro-Ugarske (nastale po nagodbi 1867.) kao verovatno jedinom referencom u istoriji. Realna unija je čak labavija od konfederacije, a oba oblika spadaju generalno pod federalizam, ili “različite stepene međunarodnog povezivanja više država”. Dakle, realna unija nije država već skup nezavisnih država koje spaja međunarodni sporazum. Međutim, da li je SCG bila realna unija makar na nivou jedinog poznatog primera? Realnu uniju karakteriše sinhronizovano delovanje u oblastima spoljnih odnosa, odbrane i finansija. Znamo najpre da je Podgorica sve vreme trajanja SCG imala posebnu finansijsku i monetarnu politiku. Znamo da su regruti služili u sopstvenoj republici, a da je samo Srbija  plaćala zajedničku vojsku mada su njeni generali (Lakčević, čak i Jokić u GŠ) na tlu RCG suštinski bili lojalni Podgorici.

Za sve vreme trajanja SCG, RCG je vodila sopstvenu spoljnu politiku, najčešće suprotnu interesima Srbije, sa sopstvenim MIP-om  i diplomatskim misijama. Treba li podsećati na brojne diplomatske skandale nastale nad takvim principima delovanja.

Dakle, SCG je bila veoma daleko od svog najbližeg pravnog srodnika, pomenute realne unije. Šta je SCG, sistemski kalemljena u glavama lidera NS-a, zapravo bila? Bila je opsena, zavaravanje, uvod u tiho, eutanazično srpsko nestajanje. Srbi su utrošili ogromno vreme i energiju u pokušaju da sačuvaju tu simboliku sadržanu u nazivu Srbija i Crna Gora, zapostavljajući borbu za svoja građanska prava,  proporcionalnu zastupljenost, sopstveni školski program očišćen od novodukljanskih nebuloza, za svoj udeo u državnim medijima. Ovde nikako ne smemo nasesti na jeftinu zamenu teza kojom se služi NS, jer SCG nije bila država, pa samim tim nije mogla ni biti zajednička država Crne Gore i Srbije.

U dominantnom delu srpskog biračkog tela, naklonjenom SNS-u, referendumski proces je doživljen kao prilika da se smenom režima stvore uslove za pravljenje zajedničke države, a nikako kao borba za očuvanje pogubne iluzije stvorene nad platformom NS-a.

Čini se da je nezavisnost osvestila  Srbe, da ih je trgnula iz dugog dubokog sna i ukazala im na najslabije tačke. Shvatili su opomene prethodnog vremena. Prepoznali su politiku svežih i razboritih ideja i nagradili njene nosioce.  Odbacili su politiku, skrojenu u zgradi DB, a svesrdno podržavanu od rukovodstva NS, na takozvane “elitne” i “primitivne” Srbe. To je inače bio projekat presvlačenja, kako su režimski mediji definisali, prljavih i zlih Srba u umivene i nasmejane Crnogorce. Srbi su dobro razumeli da je u ovom trenutku svaki Srbin noseći stub zajednice koja se bori za svoj opstanak. I svaki je veoma vredan! Bio on u SNS-u, SRS-u, stranci Momira Bulatovića, ili u NS-u, SNP-u, DSS-u. Srpski narod se danas kroz politiku svoje političke liste konačno bavi relevantnim pitanjima, i takav koncept daje rezultate. I nema nikakve dileme! 

Srbi u RCG su danas srećni što Srbija postoji!

 

 
 
Copyright by NSPM