Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Koha Ditore:

Saveti albanskim pregovaračima III

ALBANSKI ODGOVORI NA RUSKE ZAHTEVE* (Koha ditore - Pristina)

  Jedna stvar treba da bude jasna - «evroatlantske integracije», koliko god da su u poslednje vreme u modi (a neće zauvek biti takve), neće moći da ujedine albanski narod i da budu zamena za utemeljenje Etničke Albanije. Takve «integracije» nisu integrisale Nemačku, već ju je integrisalo političko ujedinjenje. Od sada pa nadalje, zvanični stav Kosovaca treba da bude sledeći: ujedinje nje Kosova sa Albanijom treba da bude poželjna opcija, dok nezavisno Kosovo u sadašnjim granicama treba da bude akt dobre volje Kosovaca u odnosu na srpsku stranu, dakle treba da bude prihvatljivo rešenje ukoliko srpska stra na prihvati ovo rešenje. U slučaju da Srbi odbiju ovaj kompromis, neće biti nezavisnog Kosova, već proširenja sadašnje države Albanije. To bi trebalo da bude plan B Albanaca. U slučaju da ne usledi međunarodno priznanje zbog srpskog suprotstavljanja i kao posledica veta Rusije u SB OUN, institucije Kosova ne bi trebalo da proglase nezavisnost već - ujedinjenje sa Albanijom.

ALBANSKI ODGOVORI NA RUSKE ZAHTEVE*

Analiza

Priština, 5. i 6. april

- Kao što je poznato, Rusija je zahtevala da SB OUN ispita implementiranje postojećih odluka SB OUN, posebno Rezoluciju 1244, pre nego što SB počne da razmatra novu rezoluciju o budućem statusu Kosova. U vezi sa tim, najavljeno je da će jedna delegacija SB posetiti Kosovo kako bi se neposredno uverila u to šta se događa na Kosovu. Nije teško shvatiti zašto je Rusija to tražila. Uopšte uzev, Rusija želi da potvrdi da Rezolucija 1244 i «standardi za Kosovo» nisu implementirani – zbog nepažnje albanskih institucija Kosova i UNMIK-a, i da zbog toga još uvek nije vreme da se donese odluka o novoj rezoluciji. Preciznije, oni pred svetom žele da dokažu da su Srbi sa Kosova žrtve pritisaka koje vrše Albanci sa Kosova koji, zbog toga, ne zaslužuju nezavisno Kosovo, kako je predviđeno Ahtisarijevim predlogom. Nije teško predvideti kakve će argumente Rusi da upotrebe kako bi postigli uspeh. Neophodno je da kosovsko rukovodstvo prethodno pripremi odgovor za njih. Kosovsko rukovodstvo će naneti veliku štetu svom pitanju ako bude neprekidno ponavljalo koliko je dobra situacija na Kosovu u pogledu «demokratskih standarda» i položaja «manjina» i ako se time bude hvalila. To je upravo ono što neprijatelji Kosova i žele. Takvim pristupom, kosovski rukovodioci će ukloniti odgovornost za situaciju, koja ne bi mogla da bude opisana kao zadovoljavajuća. Umesto toga, Kosovci treba da priznaju da situacija na Kosovu u ovim oblastima zaista nije toliko dobra, kako to njihovi protivnici pretenduju, ali oni treba da dokažu da je Beograd odgovoran za to i da je nezavisnost jedini put za poboljšanje situacije. U nastavku slede neke tvrdnje neprijatelja slobodnog Kosova i načini kako bi trebalo da budu usmeravane.

Povratak izbeglica

  Rusi će, u svakom slučaju, reći da su insti tucije Kosova i UNMIK bili neuspešni «da obez bede siguran i neometan povratak svih izbeglih (Srba) i raseljenih lica na Kosovu», iako je to bio zadatak na osnovu Rezolucije 1244. Pre svega, dispozicija iz Rezolucije 1244 u vezi sa povratkom izbeglica, odnosi se na albanske izbeglice, s obzirom da, u vreme kada je ova rezolucija usvajana, prividno nije bilo srpskih izbeglica na Kosovu. Naravno, nema nikakve sumnje da sve izbeglice, uključujući i one koji su raseljeni posle 10. juna 1999. godine, imaju pravo da se vrate u svoje domove.

Ukoliko se broj Srba koji su na osnovu poslednjeg popisa stanovništva koji je obavila Vlada u Beogradu 1991. godine a koji su živeli na Kosovu pre rata, sada uporedi sa proce nama o broju Srba sa Kosova, tada je jasno da broj Srba sa Kosova koji su napustili svoje domove na Kosovu tokom poslednjih osam godina nije bio veći od 100.000, a ne 250.000 kako neistinito tvrdi «demokratska vlada» u Beogradu.

Nisu svi Srbi izbeglice jer su većina među njima i oni koji su prodali svoju imovinu pre nego što su napustili Kosovo. Zajedno sa nekoliko desetina hiljada ostalih raseljenih «nealbanaca», uglavnom Roma, celokupan broj raseljenih «nealbanaca» je ispod 150.000. Najveći deo njih je napustilo Kosovo istovremeno sa srpskom vojskom koja je odlazila sa Kosova 1999. godine. Manji deo ovih Srba i ostalih «nealbanaca» koji su živeli na Kosovu proterani su ili su pod pretnjom oružjem bili primorani da napuste svoje domove, ali bilo je i drugih načina, manje direktnih, da ih primoraju da napuste svoje domove. Bilo je ovakvih slučajeva u prvim mesecima posle dolaska KFOR-a. Iako su za žaljenje, ovi slučajevi su bili oštra i očekivana reagovanja na represiju Srba koja je trajala decenijama i koja je kulminirala u proleće 1999. godine.

Srbi - tri milijarde evra od prodaje imovine na Kosovu

  Jedan od lidera Srba sa Kosova, Momčilo Trajković rekao je da su u periodu između 1999. godine i 31.decem bra 2005. godine Srbi sa Kosova Albancima prodali nepokretnu imovinu u vrednosti od 3 milijarde evra (beogradski dnevni list «Danas», 12. avgust 2006. godi ne) i da je taj novac prenet u Srbiju. Ova suma bila je dovoljna za kupovinu nekoliko desetina hiljada kuća, stanova i placeva. To delimično objašnjava zašto je bilo relativno malo Srba povratnika na Kosovo. Sve izbeglalice koje su podnele žalbe za ponovno uvođenje u njihov posed (bilo je 29.160 takvih žalbi koje su upućene HPD-u, i to ne samo Srba), ponovo su preuzele svoju imovinu.

Mali broj njih i dalje poseduje tu imovinu. Neki među njima (takvih je 5.247 slučajeva i to ne samo Srba) svoju imovinu su poverili Kosovskoj agenciji za imovinu na upravljanje. Gotovo svi ostali, pogotovo u naseljima gde su bili manjinsko stanovništvo, prodali su svoju imovinu. Sada bi moglo da se očekuje da neprijatelji Kosova kažu da su kosovski zvaničnici odgovorni zbog činjenice što Srbi prodaju svoju imovinu i što nije stvoreno stabilno i održivo okruženje za povratak - gotovo da bi moglo da se kaže da su ovi zvaničnici imali realnu odgovornost za to pitanje na Kosovu.

Srpski zvaničnici često porede broj povratnika na Kosovo sa onima u BiH i u Hrvatskoj. Dva su glavna razloga zašto je broj Srba povratnika na Kosovo nedovoljan: prvi je još uvek nezavršen rat na Kosovu, a drugi je što je mnogo Srba ostalo na Kosovu posle okončanja neprijateljstava juna 1999. godine. Srbi - koji manipulišu tako što pominju primere Bosne i Hrvatske, propuštaju da pomenu da je rat u ove dve zemlje zvanično okončan mirovnim sporazumom, dok na Kosovu nije bilo mirovnog sporazuma između Albanaca sa Kosova i Srbije (postoji sporazum o miru između Srbije i NATO-a), zato se ratno stanje nastavilo, iako su bitke i ratovi prekinuti (privremeno). A poznato je da se izbeglice, obično ne vraćaju u svoje domove tokom ratnog stanja.

Prednosti Kosova u odnosu na Bosnu i Hrvatsku

  Drugo, Srbi koji manipuliše tako što porede procenat povratnika na Kosovo sa onima u Bosni i u Hrvatskoj zaboravljaju da pomenu ukupan procenat manjina koje su u svojim domovima. Na Kosovu je više od polovine broja Srba koji su pre rata živeli na Kosovu, ostalo u svojim domovima. U Republici Srpskoj u BiH je potpuno suprotno, dakle, u odnosu na više od 600.000 Bošnjaka i Hrvata koji su tamo živeli do pre 1992. godine, tamo sada živi oko 80.000, odnosno 13% od ukupnog broja u odnosu na period od pre rata. U samoproglašenoj oblasti Krajina u Hrvatskoj, od preko 200.000 Srba koliko ih je bilo pre sukoba, sada tamo živi oko 70.000, odnosno 35% od ukupnog broja Srba koliko ih je tamo živelo pre rata. U ove dve zemlje bilo je mnogo više povratnika nego što ih je bilo na Kosovu samo zato što je mnogo manji broj pripadnika manjina tamo ostao neposredno posle sukoba. Na Kosovu, uprkos malom broju Srba povratnika, još uvek imamo srpsko stanovništvo koje je brojnije od nesrpskog stanovništva u Republici Srpskoj, a pogotovo u odnosu na procenat u poređenju sa stanovništvom od pre rata koji je neuporedivo veći. Bilo kakvo poređenje sa situa cijom u drugim delovima bivše Jugoslavije u pogledu broja izbeglica i pripadnika manjina, govori u prilog Kosova. Glavni razlog toliko malog broja povratka na Kosovo je njihova usklađenost sa zemljom porekla. Većina raseljenih Srba su iz naselja sa većinskim albanskim stanovništvom ili su iz malih izolovanih mesta sa srpskom većinom. Kao činjenica koja predstavlja suprotstnost u odnosu na ostale postkonfliktne zemlje, Srbi koji su živeli u naseljima gde su dominirali i dalje su tu ostali i posle juna 1999. godine. U Bosni, a takođe i u Hrvatskoj, većina povratnika je zauzela naselja gde su povratnici predstavljali etničku većinu pre rata. Mali je procenat povratni ka u etnički mešovitim naseljima (uglavnom urbanim), gde živi određeni deo etničkih protivnika. Većina izbeglih koji su uspeli da ponovo zaposednu svoje kuće u naseljima gde su živeli, prodali su ih ili su ih zamenili. Ukoliko je bilo veoma malo takvih slučajeva povratka u Hrvatskoj i u Bosni, i to kada su mirovni sporazumi sklopljeni i gde nisu postojale jezičke barijere, tada ne može da se kritikuje činjenica da je na Kosovu, gde nedostaju upravo ova dva elementa nužna za održiv povratak i gde većina izbeglica dolazi iz takvih naselja - i broj povratnika mali.

Broj povratnika mogao bi da bude još veći da srpska vlada nije napravila etnički inženjering na Kosovu, tako što je zahtevala da se konsoliduje srpsko prisustvo u nekim lokalitetima uz relokaciju raseljenih Srba. Severna Mitrovica je primer takve politike. Naime, srpski lideri tamo obeshrabruju Srbe da se vrate u svoje domove u ostalim delovima Kosova jer je u njihovom interesu da oni i dalje drže okupirane kuće Albanaca u severnoj Mitrovici. Severna Mitrovica je dokaz da je srpska strana, više nego albanska, zainteresovana za održavanje ovih rezultata etničkog čišćenja i za sprečavanje povratka izbeglica.

«Manjine» na Kosovu

  Neprijatelji slobodnog Kosova će, bez sumnje, reći da su instituci je Kosova bile neuspešne da «obezbede uslove za miran i normaln život za sve stanovnike Kosova», što predstavlja još jednu nepažnju prema njihovim obavezama koje proističu iz Rezolucije 1244. Istina je da uslovi za miran i normalan život za sve stanovnike nisu stvoreni tokom poslednjih osam godina, ali ne treba ni zaboraviti da institucije Kosova snose najmanju odgovornost za to. Vlada u Beogradu je ta koja snosi najveći deo odgovornosti. Iako je često rečeno da Albanci, kao najveća zajednica na Kosovu, snose glavnu odgovornost za situaciju na Kosovu, to nije tako. Naime, Albanci su bili najveća zajednica na Kosovu dugo vremena a problem je u činje nici da su im Srbi negirali političku vlast. Odgovornost za stanje stvari na jednoj teritoriji pripada zvaničnicima, a ne narodu. Institucije Kosova bi bile odgovorne za situa ciju na Kosovu, ukoliko bi imale suverenu vlast i kada bi Kosovo bilo u miru sa Srbijom. Nijedan od ova dva uslova nije ispunjen, zbog srpskog protivljenja, zato ni institucije Kosova ni Albanci sa Kosova ne mogu da budu odgovorni za ono što je loše na Kosovu.

Apsurdne optužbe

  Apsurdno je kako oni koji institucije Kosova smatraju odgovornim za situaciju na Kosovu tim institucijama negiraju vlast i mehanizme kako bi imali uticaja na situaciju na Kosovu. Oni od institucija Kosova zahtevaju da učine više za «manjine», dok istovremeno blokiraju prenos odgovornosti na ove institucije. Trenutno je vršenje suverene vlasti na Kosovu u rukama UNMIK-a koji predstavlja instituciju koja nije izabrana već je sastavljea od međunarodnih predstavnika koje neće doticati budućnost Kosova, niti su pak odgovorni pred narodom Kosova. Kao takav, UNMIK nije najbolja institucija za proizvodnju optimalnih rezultata u obezbeđivanju usluga za narod Kosova. Moglo bi da se argumentuje da je nužno da UNMIK - s obzirom da je bez demokratskog legitimiteta i upravo zbog toga – obezbedi etnički neutralnu politiku, s obzirom da domaće kosovske institucije (one na centralnom i lokalnom nivou) nisu u stanju to da učine. To je istina, jer je to posledica suvereniteta koji je ostao u rukama Beograda i posledica rata na Kosovu. Dok Beograd insistira na svom suverenitetu nad Kosovom, uz genocidne posledice takvog cilja po većinsku zajednicu na Kosovu, i dok ova politika Beograda ima podršku dela stanovništva Kosova, niko od institucija Kosova ne može da traži da deluju etnički neutralno, umesto funkcionisanja kako bi zaštitili egzistencijalno ugroženu zajednicu od takve politike Beograda. Zločinačka politika vlade iz Beograda u prošlosti i sada ne dozvoljava formiranje efikasnih i demokratskih institucija na Kosovu i nije spremna da prihvati da živi u miru sa nezavisnim Kosovom - ona koja je odgovorna za nesreću na Kosovu, uključujući i nesreće sa kojima se suočavaju Srbi sa Kosova.

Ispitivanje broja ubijenih Srba

  U nastojanju da dokažu svoje tvrdnje, Srbi istražuju broj izvršenih napada na Srbe - kao na žrtve tih napada i štete proistekle iz tih napada. Umesto nekoliko hiljada ubijenih i nestalih Srba još od 1999. godine, međunarodni izvori pominju 600-800 ubijenih i nestalih Srba tokom prvih 12 meseci od ulaska UNMIK-a, kada se i dogodio najveći broj zločina protiv Srba («Obezbediti mir po svaku cenu: Kako je svet upropa stio Kosovo», autori knjige su dvojica bivših radnika UNMIK-a, Whit Masona i Ian King). Brojevi koje Sanda Rašković-Ivić navodi o 929 Srba i ostalih «nealbanaca» ubijenih ili nestalih od juna 1999. godine koje je iznela pred SB OUN 20. juna 2006. godine, umereniji su nego ostali brojčani podaci koji cirkulišu u Srbiji, iako bi njen kredi bilitet mogao da se stavi pod znak pitanja posle laži koju je iznela na istom zasedanju SB OUN, da je podjednak broj Srba, Albanaca i Turaka živeo u Prizrenu pre rata, po 12 hiljada ljudi u okviru svake od tih zajednica. Ovi brojevi, bez obzira da li su 600, 800 ili 929 u svakom slučaju su veliki, iako je mnogo značajnije reći kada i pod kojim uslovima su ovi ljudi izgubili život. Većina (oko 75%) ovih zločina izvršena je u toku prva tri meseca posle dolaska KFOR-a, polovina je izvršena do kraja 1999. godine, dok je druga polovina izvršena od 2000. godine naovamo. Ova neravnomerna učestalost zločina govori u prilog teze da su ovi zločini izvršeni kao odmazda za zločine koje su Srbi izvršili u proleće 1999. godine i ranije. Geografska rasprostranjenost ovih zločina takođe dokazuje da oni, pre svega, predstavljaju akt odmazde i da nisu bili deo unapred osmišljene kampanje etničkog čišćenja. Znači, većina ovih zločina izvršena je na lokalitetima koji su bili najviše izloženi krvoproliću tokom rata, a ne na stra eški značajnim mestima. Naprimer, bilo je malo zločina protiv Srba u mirnim opštinama Dardana(=Kamenica, prim.prev) i Novo Brdo, iako su one od velikog strateškog značaja. Može se reći da su, govoreći o zločinima Albanaca protiv Srba, Srbi želeli da svoje zločine nad Albancima prikriju, što je i izazvalo kasnije zločine i odmazde Albanaca.

Laži o razorenim kućama Srba

  Ista stvar je i sa lažima o oko 40.000 razrušenih srpskih kuća. Direkcija za kuće i imovinu (HPD), agencija UNMIK-a koja ima zadatak da se bavi povraćajem imovine, pronašla je 10.681 nenastanjenu stambenu jedinicu – domaćinstvo na Kosovu od 29.160 žalbi za ponovno uvođenje u posed a sve te kuće nisu pripadale Srbima. Njihova geografska rasprostranjenost je slična geografskoj rasprostranjenosti kuća Albanaca opštine koje su pretrpele najveća razaranja kuća čiji su vlasnici Albanci, takođe imaju najveći broj razaranja kuća čiji su vlasnici Srbi, što govori u prilog teoriji odmazde, a ne etničkog čišćenja sa demografsko-poli tičkim ciljem. Bivši šef Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju iz Beograda, Nebojša Čović, pominjao je 18 hiljada razorenih kuća pre marta 2004. godine čiji su vlasnici Srbi sa Kosova (to je objavio srpski časopis za povratnike «Pravi odgovor», 26.oktobar 2004. godine), što je, čak i da je tačno, mnogo manje u odnosu na više od 100 hiljada razrušenih kuća Albanaca. Fundamentalna razlika između etnički motivisanih zločina koje su izvršili Srbi i Albanci je da su prve izvršile državne institucije, kao što su vojska i policija, dok su druge izvriše nedržavne snage, odnosno kako je «Amnesty International» rekao u svom izveštaju «The legacy of past human rights abuses», od 1. aprila 2004. godine: «Na Kosovu su pojedinci i privatne grupe, a ne države ili Vlade odgovorne za napade, zloupotrebe i provokacije». To naravno ne znači da su kasni je izvršeni zločini dopusti vi, već da postoje razlike između dve vrste zločina i u pogledu značaja i u pogledu njihove neprihvatljivosti.

Zločini prema Srbima su odgovornost Beograda

  Kada srpski zvaničnici govore o međuetničkim incidentima na Kosovu, koji se tiču Srba (kamenovanje, pucanje iz oružja i eksplozije na mestima prepunim oružja koje se drži bez dozvole), oni govore kao da su ove zločine izvršila zvanična tela Kosova. Realnost je, u svakom slučaju, da i najtotalitarnije vlade u svetu ne mogu da uspostave potpunu kontrolu nad svojim građanima, a još manje to mogu da čine nemoćne institucije Kosova koje su nemoćne jer se Beograd protivi njihovom jačanju i njihovom dovođenju u stanje da štite građane Kosova. Srbi su često govorili da je veoma mali broj izvršilaca zločina protiv Srba otkriveno, da im je suđeno ili da su osuđivani. To je istina, ali ipak sudstvo i policija ne spadaju u kompetencije kosovskih institucija (ministri za pravosuđe i za unutrašnje poslove su obične marionete jer glavnu snagu u ovim oblastima i dalje ima UNMIK). Sa druge strane, politički je teško goniti izvršioce etničkih zločina počinjenih tokom rata i posle njega unutar same zajednice. To je bilo osetljivo pitanje u svim zemljama bivše Jugoslavije (zbog toga je osnovan i Tribunal u Hagu) i Kosovo u tom pogledu nije izuzetak. Srbija je gonila veoma mali broj svojih zločinaca, a oni koji su pronađeni dovedeni su da bi ona pred svetom stekla političke poene. Moguće je (iako za to nema materijalnih dokaza) da su neki albanski napadi na Srbe bili/jesu zasnovani na računicama da, što je manji broj Srba koji žive na Kosovu, utoliko su i manje mogućnosti za reintegrisanje Kosova u Srbiju čemu ona teži uprkos egzodusu i ubistvima mnogo većeg broja Albanaca. Oni koji su izvršili ove napade vide ih kao najmanje zlo zarad sprečavanja mnogo većeg zla koje bi moglo da se desi. U svakom slučaju, ova surova računica bila bi nepotrebna ukoliko Vlada u Beogradu ne bi zahtevala reintegraciju Kosova u Srbiju. Jedno je sigurno: ukoliko bi Kosovcima bilo priznato pravo na samoopredeljenje, ne bi se javila potreba da oni vrše etničko čišćenje nad Srbima kako bi promenili etničku ravnotežu na Kosovu u korist Albanaca, s obzirom da je ta ravnoteža za njihovo dobro. Ukoliko bi neko bio zainteresovan za promenu etničke ravnoteže na Kosovu, da bi postigao sopstve ne političke ciljeve, to su upravo Srbi i gaženja ljudskih prava na Kosovu još od 1912.godine vršena su iz demografskih razloga. Dok su srpski zločini nad Albancima (pre svega proterivanja u širokom obimu) bili cilj koji je sponzorisala država Srbija kako bi stvorila srpsku demografsku većinu na Kosovu, albanski zločini protiv Srba izraz su straha Albanaca da ne post nu demografska manjina na Kosovu u slučaju ponovnog upostavljanja srpskog suvereniteta na Kosovu. Zato je Vlada iz Beograda svojim neopravdanim zahtevom za uspostavljanje suvereniteta nad Kosovom ta koja ima glavnu odgovornost za etničke zločine na Kosovu protiv Srba sa Kosova. Odgovornost Beograda za etničko nasilje na Kosovu je vidljiva, ukoliko imamo u vidu drugačiju situaciju sa etničkim manjinama na Kosovu. OEBS i UNHCR objavili su deset izveštaja o stanju etničkih manjina na Kosovu tokom perioda između jula 1999. godine i marta 2003. godine (vidi ttp://www.osce.org/koso vo/documents/reports/minorities/). U ovim izveštajima se jasno ističe da je položaj različitih manjina različit a da određene pozicije pojedinačnih manjinskih zajednica značajno variraju u različitim delovima Kosova i u većini slučajeva su zavisili od događaja tokom rata. Nema nijednog izveštaja u kojem su pomenuti bezbednost ili drugi problemi turske zajednice u odnosima sa albanskom većinom.Ostale nesrpske zajednice (Bošnjaci, Egipćani, Aškalije, Goranci, Romi) imali su probleme u većem ili manjem stepenu zbog njihove saradnje sa Srbima tokom rata (najviše Romi i Goranci), ili jer su pogrešno smatrani Srbima zbog slovenskog jeziika kojim govore (Bošnjaci). Razume se, Srbi su zajednica sa najvećim problemima u odnosima sa Albancima u mestima gde su manjina. U svakom slučaju, takođe je istina da Albanci imaju probleme u zonama u kojima dominiraju Srbi, kao što je severna Mitrovica. Razlika je u tome što na Kosovu ima više lokaliteta gde su Srbi osetljiviji u poziciji lokalne manjine. Na taj način stvorena je iskrivljena slika o Albancima kao onima koji tlače Srbe i o Srbima sa Kosova kao «žrtvama albanskog nasilja». Srbi i oni koji ih podržavaju često kažu da ukoliko Albanci sa Kosova tlače Srbe upravo sada, kada su pod međunarodnim nadzorom, koliko li bi tek nasilja Albanaca moglo da usledi pošto Kosovo postane nezavisno. Poređenja između položaja Turaka i Srba sa Kosova pokazuju da je takozvano albansko «tlačenje» Srba rezultat politike Vlade Beograda prema Kosovu. Kako bi Albanci imali stav prema Srbima sa Kosova kakav imaju prema Turcima sa Koso va koje sasvim sigurno «ne tlače», politika Vlade Beogra da prema Kosovu treba da bude poput politike turske vlade.

Ukoliko nezavisnost Kosova bude udružena sa nemešanjem Beograda u pitanja Kosova, to će da dovede do pravilnog albanskog stava prema Srbima, kakav aktuelno postoji prema ostalim manjinama koje nisu neprijateljske, umesto da usledi «još veće tlačenje».

Sa jedne strane, nastavak aktuelne politike Beograda prema Kosovu ne može da ima drugi rezultat izuzev pogoršanja albansko-srpskih odnosa na Kosovu, još većih napetosti uz mnogo više međuetničkog nasilja, a Beograd ima interese za nastavak takve situacije jer mu to omogućuje da proda lažnu priču o viktimizaciji Srba sa Kosova, koja je zapravo samo izazvana. U nastojanju da dokažu da su Srbi izloženi «tlačenju» na Kosovu, neprijatelji slobodnog Kosova često kažu da Srbima nedostaje «sloboda kretanja». Nažalost i mnogi kosovski lideri se slažu sa ovakvim lažima,radeći tako protiv Kosova. Za Srbe je postojala potpuna sloboda kretanja još od juna 1999. godine. Jedino mesto na Kosovu gde nema slobode kretanja je severKosova, posebno severna Mitrovica gde organizovane grupe sprečavaju Albance sa juga da idu u severni deo grada. Sa druge strane, u albanskom delu Kosova nema grupa koje sprečavaju kretanje Srba. Istina je da Srbi nisu smeli da putuju u neke delove Kosova (u najvećem broju slučajeva u zone gde su Srbi svoje vremeno izvršili najveće zločine), jer se ne osećaju sigurnim u tim mestima, ali u svakom slučaju pitanja bezbednosti i slobode kretanja ne treba mešati. Posto je urabana naselja u mnogim mestima sa endemskim kriminalom, gde je velika opasnost kretanja tokom noći, a to ipak ne treba da znači da ne postoji sloboda kretanja u ovim lokalitetima. Sloboda kretanja, inače, nema ikakve veze sa (percipiranom) bezbednošću, već sa kontrolnim punktovima, bodljikavom žicom,minskim poljima itd. Za najveći deo bezbednosnih problema Srba sa Kosova odgo voran je Beograd, jer ne dozvoljava Srbima sa Kosova da koriste registarske tablice Kosova. U interesu je Beograda da vozila u vlasništvu Srba imaju takve tabli ce koje je lako identifikovati i potencijalna su meta napada, kako bi međunarodnim predstavnicima prodali kao priču o jadnim srpskim žrtvama «albanskog terora» na Kosovu.

Kršenje «verskih prava» Srba na Kosovu

  Značajan deo srpske propagande protiv Albanaca su forme navodnog kršenja verskih prava Srba na Kosovu. Dva prosrpska kongresmena napisala su nedavno predsedniku Bušu da je «srpsko stanovništvo na Kosovu izloženo verskom progonu». U svakom slučaju, realnost je drugačija. U izveštaju Državnog departmana SAD o verskim pravima i slobodama (http://www.state.gov/g/drl/rls/irf/2006/71405.htm) napisano je da «politika vlade nastavlja da doprinosi slobodnom ispovedanju vere na Kosovu» koju «sveštenstvo sa strane neometano praktikuje i poštuje». U istom izveštaju piše da je «Republika Srbija usvojila diskriminatorski zakon o veri na osnovu kojeg se stvara neravnopravnost među etničkim grupama i zabranjuje se slobodno ispovedanje vere u Srbiji. «Dok srpski lobisti nastoje da naprave listu podrške u nekim evangelističkim krugovima u SAD u korist srpskog pitanja, predstavljajući reintegrisanje Kosova u Srbiju kao ‘hrišćanski krstaški rat protiv džihada', evangelističke crkve u Srbiji su diskri minisane i sprečava se njihova aktivnost jer poluzvanična i privilegovana Srpska pravoslavna crkva strahuje od verske konkurencije». Glavni argument u prilog «verskog progona» Srba sa Kosova je rušenje pravslavnih verskih srpskih objekata na Kosovu. Zapravo, razrušeno je ili oštećeno nekoliko stotina pravoslavnih crkava i manastira na Kosovu, dok gotovo polovina od ukupnog broja razrušenih i oštećenih verskih objekata pripada islamskoj konfesiji.

Glavni razlog zašto su pravoslavni verski objekti napadnuti je što oni koriste simbole srpskog suvereniteta na Kosovu. Srbi su neprekidno koristili manastire i crkve kao dokaz «njihovog istorijskog prava» nad Kosovom i kao argument zašto Kosovo treba da ostane sa Srbijom. U Rezoluciji 1244 uočeno je da ovi takozvani verski objekti služe kao vojne baze za povratak zločinačke srpske vojske i policije a, napokon, i srpskim pregovaračima u Beču je postavljeno pitanje o njihovoj upotrebi u te ciljeve. Sva ova manipulisanja sa svetim objektima za postizanje glasnih ciljeva predstavaljaju njihovo skrnavljenje, tako da oni izazivaju odvra nost u očima svakog pravog vernika i legitimisani su kao ciljevi za razaranje. Srpska pravoslavna crkva je politizovana crkva, snažno mobilisana u odbrani srpskog suvereniteta nad Kosovom a protiv interesa većinskog naroda. Ova Crkva je proizvela i propagira mit iz 1389. godine koji je poslužio kao glavni izvor i inspiracija za srpski hegemonizam na Kosovu, donoseći nečuvena zla albanskom narodu. Njeni najviši predstavnici koriste govor mržnje protiv Albanaca sa Kosova. Patrijarh Pavle, vrhov ni poglavar Srpske pravoslavne crkve, rekao je da «Albanci žele da se obezbede uzimanjem od nas (Srba)» (beogradski dnevni list «Večernje novosti», 23. februar 2007. godine). Samu ovu crkvu na Kosovu čine stranci umesto domaćih ljudi koji su rođeni na Kosovu. Sa jedne strane, Albanci veru nikada nisu koristili kao sredstvo za realizovanje svojih laičkih ciljeva, za sticanje nacionalne slobode, a Islamska zajednica i Rimska katolička crkva su apolitične verske zajednice. Ahtisarijev plan obezbeđuje sveobuhvatne mere za zaštitu srpskih verskih objekata. Takvim merama međunarodni faktori žele da spreče dalje oštećivanje ovih objekata. Međunarodnim faktorima treba reći da opasnost i za ove verske objekte i za same Srbe sa Kosova, uopšte uzev, dolazi od Beograda, a ne od Kosova. Napokon, i konačna sudbina ovih objekata će zavisiti od politike Beogra da prema Kosovu, i korensvih šteta koje su nanete Albancima - su u Beogradu.

Nema bolje garancije za bezbednost tih objekata od toga da budu prihvaćeni od stanovništva koje živi u blizini. Bez obzira na to koliko režim u Beogradu pretenduje na suverenitet nad Kosovom, inspirisan mitom koji je izmislila SPC, objekti koji pripadaju ovoj crkvi biće objekt mržnje stanovništva koje živi u blizini i oni će biti u opasnosti.

Nikakva zaštitna zona neće učiniti da postanu sigurni od napada poput onog od pre nekoliko dana, a kada institucije Kosova osuđuju ovakve napade one isto vremeno treba da ukažu da je Beograd odgovoran za to. Sa jedne strane, ne nezavisnom Kosovu, miroljubivi odnosi sa Srbijom i za ove objekte treba da budu korisni makar iz turističkih razloga, kao što bi bilo korisno i prisustvo onih koji znaju da govore srpski jezik kako bi bile prevaziđene jezičke barijere, vodeći računa o trgovini od koje će imati kori ti svi građani Kosova. Svi pozivi upućeni Albancima da pokažu tolerantnost prema Srbima sa Kosova naići će na njihove «gluve uši». Ne samo da će se oglušiti na takve pozive već će oni, štaviše, imati i protivefekat ukoliko politika Beograda u odnosu na Kosovo i dalje bude bila ista. Međunarodnim faktorima treba reći da, sve dok Beograd insistira na suverenite u nad Kosovom - Kosovo neće biti zemlja tolerancije već zemlja mržnje i nasilja.

Kompromisno rešenje za problem Kosova i ujedinjenje sa Albanijom

  Srbi kažu da Ahtisarijev predlog nije kompromis jer ispunjava glavne zahteve Albanaca za nezavisnost Kosova. Sa jedne strane, oni nasto je da svoju ponudu «suštinske autonomiju» predstave kao «kompromis». U svakom slučaju, to ne samo da nije kompromis, već su oni koji to predlažu protiv autonomije Kosova. Oni predlažu autonomiju samo kao taktički potez, tek da bi stekli međunarodnu podršku, kao prvi korak za ponovno preuzimanje i ponovno kolonizovanje Kosova. U njihovim izjavama, neki srpski lideri koji su sada na položaju (Vojislav Koštunica je prvi među njima), dok su bili članovi «demokratske opozicije» Slobodanu Miloševiću i dok su govorili ono što su mislili, zahteva li su ukidanje autonomije za Kosovo. U svakom slučaju, Srbi mogu da upute takve optužbe protiv Ahtisarijevog predloga jer Albanci nisu izneli radikalnije zahteve. Pitanje je zašto lideri u Albaniji i na Kosovu nisu do sada pokrenuli pitanje ujedinj nja dve zemlje? Da li su razlozi za takvo ćutanje pitanje principa ili taktike? Zar Albanci iz Albanije i sa Kosova ne žele da žive zajedno ili, možda, smatraju da nije pravo vreme da se pokrene ovo pitanje?

Što se tiče vremena, sada je pravo vreme da se javno razgova ra o toj ideji. Bilo bi pogrešno da je ujedinjenje traženo pre juna 1999. godine. U to vreme bilo je potrebno da se uspostavi nezavisnost Kosova kao cilj, da bi se postigla međunarodna podrška za oslobođenje od srpske vladavine. U svakom slučaju, bila je greška što to pitanje nije bilo pokrenuto posle dolaska UNMIK-a/KFOR-a. Takav pristup ne samo što ne bi nanelo štetu alban kom pitanju, već bi bilo korisno u smislu realizaci je albanskih interesa. Glavno pitanje je da li Albanci sa Kosova i oni iz Albanije žele da žive zajedno, da dele zajedničku sudbinu ili žele da budu odvojeni i strani jedni drugima. Ukoliko se osećaju kao jedinstvena nacija, uz jedinstveno zajedničko nasleđe,tada je zajednički život (ujedinjenje Albanije sa Kosovom) jedini korektan pristup. Sa druge strane, ukoliko Albanci sa Kosova ili oni iz Albaniji ne žele ujedinjenje dve zemlje, s obzirom da su ista nacija, logično je da se primeti njihovo zajedničko nasleđe: zajednički standardizovani jezik, zajednička zastava i velike ist rijske ličnosti, kao što je Skenderbeg i drugi. Nezavisno Kosovo ima smisla kao sredstvo za odvajanje od Srbije, ali je u isto vreme i sredstvo za odvajanje od Albanije i, sa te tačke gledišta, to je neprihvatlji vo za svakog ko veruje u ujedinjenje albanske nacije. Nezavisno Kosovo je istovremeno i podela albanskog naroda. Biviša Istočna Nemačka bila je, takođe, nemačka država, ali je bila omražena tvorevina za svakognemačkog rodoljuba. Ujedinjenje dve Nemačke posle oslobođenja Istočne Nemačke od sovjetske okupaci je je 1990. godine izvedeno uz moto «Jedna smo nacija». Bilo je nezamislivo da Istočna Nemačka nastavi da postoji kao nezavisna država, kao što je sada nezamislivo da Severna Koreja ostane nezavisna posle pada tamošnjeg komunističkog režima. Neko ko ima površna znanja iz istorije mogao bi da poredi odnos između Albanije i Kosova sa odnosom Nemačke i Austrije.Međutim, to je pogrešno poređenje. Stotine godina odvojenih istorijskih tokova i razvoja ovih teritorija pod skiptrom dinastije Habzburga koji su doveli da onoga što je danas Austrija sadrže mnoge elemente koje je razlikuju od ostalih nemačkih teri torija što je stvorilo dovoljan prostor za stvaranje austrijskog identiteta, bez baziranja na etnički koncept. Sa druge strane, istorijska podeljenost unutar albanskog naroda trajala je kraće i bila je rezultat instrukcija neprijatelja na albanskim prostorima. Nije bilonezavisne države Kosovo odvojene od albanske države tokom vekovne tradicije, kao što je to bio slučaj sa Habzburškim carstvom. Podela albanskog naroda, koju su izazvali njegovi neprijat lji, nije trajala toliko dugo da bi mogla da se opravda podela na dve posebne države - Albaniju i Kosovo. Na primer, Apeninsko poluostrvo politički je bilo podeljeno punih 13 vekova (između 568. godine i 1870. godine). Tokom ovog vremena, mnoge moćne i često međusobno neprijateljske države razvijale su se na ovom Poluostrvu i u njima se govorilo različitim dijalektima. Ipak, stanovnici Apeninskog poluostrva su pamtili zajedničko rimsko nasleđe iz antičkih vremena. Ali, njihova svest o tome da su naslednici veličanstvenog Rimskog carstva, omogućila je političko ujedinjenje na Apeninima u jedinstvenu Italiju, stvarajući tako savremenu državu Italiju u 19.veku. Ukoliko su Italijani mogli da se ujedine posle 13 vekova, nema razloga da zbog jedne podeljenosti od nekliko decenija Albanci zauvek ostanu podeljeni. To nisu predvideli ni utemeljitelji savreme ne Albanije. Kao što znamo, 83 delegata pod vođstvom Ismailja Ćemaljija sastali su se u Vljori (=Valo na, prim.prev.) 28. novem bra 1912. godine i proglasili nezavisnu državu. Ti delegati su došli sa svih albanskih prostora i proglasili su Albaniju, koja je imala veću teritoriju u odnosu na ovu koju Albani ja ima danas a koja - kao međunarodno priznata i sa mnogo manjom teritorijom postoji i danas. Ostvarenje vizije utemeljitelja albanske države trebalo bi da bude istorijski cilj svih albanskih političara na svim albanskim prostorima. Jedna stvar treba da bude jasna «evroatlantske integracije», koliko god da su u poslednje vreme u modi (a neće zauvek biti takve), neće moći da ujedine albanski narod i da budu zamena za utemeljenje Etničke Albanije. Takve «integracije» nisu integrisale Nemačku, već ju je integrisalo političko ujedinjenje. Od sada pa nadalje, zvanični stav Kosova a treba da bude sledeći: ujedinjenje Kosova sa Albanijom treba da bude poželjna opcija, dok nezavisno Kosovo u sadašnjim granicama treba da bude akt dobre volje Kosovaca u odnosu na srpsku stranu, dakle treba da bude prihvatljivo rešenje ukoliko srpska strana prihvati ovo rešenje.

Ovo nezavisno Kosovo neće biti druga država Albanaca, već druga država sa albanskom većinom i sa multietničkim identi tetom izraženim neutralnim nazivom, uz dva zvanična jezika, sa neutralnim državnim simbolima, sa garantovanom proporcionalnom predstavljenošću manjina u državnim institucijama i određenom asimetrijom na lokalnom nivou, u cilju zaštite manjinskih zajednica. Međutim, nezavisno Kosovo kao alternativa ujedinjenoj Albaniji nema smisla ukoliko se posmatra iz albanskog ugla.

Nezavisno Kosovo ima smisla u aspektu opšte etničke demografije (istorijskog i sadašnjeg prisustva nealbanskih zajednica, pogotovo srpske), geografije (planine severne Albanije kao barijera između Kosova i Albanije) i istorije (izuzev tokom 20. veka, Kosovo je bilo odvojeno od Albanije tokom nekoliko perioda i pre Osmanlijskog carstva). Ipak, takva država sa multietničkim identitetom ima smisla samo ukoliko Srbi priznaju njeno postojanje u sadašnjim granicama. Multietničko zajedništvo i multietnički identitet mogu da budu sastavljeni samo od onih elemenata na koje oni dobrovoljno pristanu da budu deo ove zajednice i ovog identiteta. Ukoliko postoji neki primer u svetu koji je sličan predloženoj nezavisnoj državi Kosovo, tada bi ta država mogla da bude Singa pur, gde Kinezi čine 77% stanov ništva, Malezijci 14%, Hindusi 8% i ostali 1%. U ovoj državi se govore četiri jezika: engleski (najčešće), kineski mandarinski, malezijski i jezik Tamila. Singapur je bio britanska kolonija između 1824. i 1963. godine kadje predat Maleziji od koje se odvojio dve godine kasni je. Malezijci su domaće stanovništvo, dok su Kinezi i Hindusi emigranti koji su tamo stekli britansko državljanstvo. Singapur je treća država u svetu sa kineskom većinom (posle Kine i Tajvana), ali nije i treća kineska država, jer je njegovo stanovništvo izabralo multietničkiidentitet i to se uočava iz naziva idrugih elemenata. Državni identitet Singapura može da bude multi etnički jer je kao takav prihvaćen i od svih etničkih grupa. Malezijci se nisu protivili odvajanju Singapura (zapravo, sama vlada Malezije je podržala otcepljenje Singapura) štaviše, oni su to podržali. U Evropi je najbliži primer Finska gde je švedski jezik drugi jezik u zemlji i govori ga 6.5% stanovništva i zvaničan je jezik, ali Finska je država-nacija Finaca. Multietničnost ne može da funkcioniše ukoliko ga ne prihvate etničke grupe koje su u to uključene. Smatralo se da će Kipar biti multietnička država, ali to nije funkcionisalo, jer su se Turci suprotstavili tome i danas imamo dve države-nacije na Kipru. Ahtisarijev plan istovremeno opisuje nezavisno Kosovo sa multietničkim identitetom, ali to neće funkcionisati zbog Srba koji se suprotstavljaju ovoj državi. U nedostatku države sa multietničkim identitetom, na Kosovu će biti mesta samo za nacionalne države, albansku ili srpsku odnosno, bolje rečeno, za albansku i za srpsku. Ipak, ukoliko bude osnovana albanska država-nacija na Kosovu, ukoliko Srbi ne priznaju nezavisno Kosovo, tada bi bile besmi slene dve odvojene albanske države. U tom slučaju bi jedna zajednička albanska država bila logična - ukoliko Kosovci i Albanci iz Albanije sebe smatraju jednom nacijom. Srbi često kažu da Kosovci žele da osnuju «drugu albansku državu». Odgovor na to bi bio: nema potrebe za stvaranje dve albanske države. Na stolu imamo ponudu za formiranje države Kosovo sa multietničkim identite tom što je kompromis albanske strane. U slučaju da Srbi odbiju ovaj kompromis, neće biti nezavisnog Kosova, već proširenja sadašnje države Albanije. U ovoj državi, Srbi bi imali manje prava nego na nezavisnom Kosovu - srpski jezik ne bi bio zvaničan jezik, ne bi bilo zaštitnih zona oko srpskih crkava i manastira niti garantovane pred stavljenosti Srba u institucijama, niti bi bilo novih srpskih opština i asimetrične pozicije, a zakonski položaj Srba bi ostao isti kakav bi imale ostale manjine u državi Albaniji. To bi trebalo da bude plan B Albanaca. U slučaju da ne usledi međunarodno priznanje zbog srpskog suprotstavljanja i kao posledica veta Rusije u SB OUN, institucije Kosova ne bi trebalo da proglase nezavisnost već - ujedinjenje sa Albanijom.

Naravno, ova strategija ima smisla samo ukoliko Albanija izrazi volju da se ujedini sa Kosovom, u slučaju da Srbi odbiju nezavisnost Kosova. Pravo je vreme da se promeni pasivni tret man Albanije prema Kosovu, jer su za uspešno rešenje problema Kosova potrebne koordinisane strategije i zajednički napori svih Albanaca u regionu.

Rezolucija Evropskog parlamenta

  Evropski parlament je prošle nedelje usvojio rezoluciju o Kosovu. Rezolucija je bila relativno povoljna za interese Kosova, iako su se mnogi poslanici suprotstavili amandmanu u vezi sa suverenitetom Kosova. Većina njih se sastala sa grupom socijalista u Evropskom parlamentu i većina članova ove grupe glasala je protiv. Razlog za to je, po svemu sudeći, antiameričko osećanje većine, s obzirom da oni nezavi sno Kosovo vide kao proizvod bombardovanja pod rukovodstvom SAD i kao budući američki satelit u Evropi. Bilo bi loše da se pitanje Kosova pretvori u tačku ideoloških polarizacija između desnice i levice. Zbog toga je neophodno da Socijalistička partija Albanije, kao članica Socijalističke internacionale, i Demokratska partija Kosova, koja je na levoj strani političkog spektra - lobiraju kod određenih partija u Evropi i u svetu. Njima bi trebalo reći da će njihova podrška srpskoj okupaciji Kosova doneti nevolje socijalistima i albanskoj levici. Takođe bi bilo dobro da levičarski lobisti podele knjigu lidera Socijal-demokratske partije Srbi e, Dimitrija Tucovića, «Srbija i Albanija» koja je napisana posle srpske okupacije Kosova. Gledište ovog srpskog autora je najbolji dokaz o karakteru srpske politike prekrajanja granica na uštrb Albanaca. Srbija, sa Kosovom kao svojim delom, svojevrsno je carstvo, okupatorsko carstvo a nezavisnost Kosova je deo procesa dekolonizacije. Ova knjiga, uz marksistički pristup, kakav je, inače, koristila celokupna politička levica toga vremena, nije bila poželjna za politiku desnice. Značajna činjenica je da je okupacija Kosova projekt reakcionarnih srpsko-crkvenih snaga, zahvaćenih opsesivnim mitom o Kosovu, kao što su iste te snage u današnjoj Srbiji glasne kada izražavaju potrebu da se «Odbrani Kosovo i Metohija»! Pošto budu pročitali ovu knjigu (bolje je nazvati je knjižicom), mnogi levičari koji oklevaju da podrže nezavisno Kosovo promeniće mišljenje, kada budu uvideli koje su političke snage izvršile okupaciju Kosova i da je suprotstavljanje nezavisnosti Kosova danas zapravo odbrana jednog od poslednjih imperijalističkih ostataka u Evropi, a ne promocija američkih interesa u Evropi. Inače, unutar SAD, Srbi imaju veću podršku među onim pojedinci ma koji pripadaju ekstremnoj desnicii evangelističkim krugovima koji nemaju ničeg zajedničkog sa evropskom levicom. Postoje tri napisana rada koja su prikladna za promovisanje interesa Kosova:

- Prvi je knjiga čiji je autor Tim Džuda «Kosovo: War and Revenge» (Kosovo: Rat i osveta), s obzi rom da je to najbolja knjiga o istoriji Kosova namenjena običnim čitaocima. Ističe se po korektnom tretiranju problema i bez ikakvih je namera da utiče odnosno u njoj nema nepristrasnosti ni u odnosu na Albance, ni u odnosu na Srbe.

Autor pominje i mračne strane Albanaca, ali čitalac na kraju nema dile me ko su dobri, a ko su loši na Kosovu.

- Takođe je nužno ponuditi i rad koji bi trebalo podeliti običnim čitaocima. To je saopštenje Vase Čubrilovića iz1937. godine pod naslovom«Proterivanje Albanaca», što predstavlja najplastičniji prikazsrpske politike prema Albancima. Ovo saopštenje je mnogo kraće od knjige koju je napisao Tim Džuda i ima prednosti, jer mnoge diplo mate i političari nemaju vremena da pročitaju knjigu u celosti (ovo saopštenje trebalo bi da se pretvori u obavezan rad u svim školama Albanije, kako bi se odustalo od iluzija o evrointegracijama u vezi sa Srbima).

- Treća knjiga je ona koju smo već naveli, autora Dimitrija Tucovića, a njena prednost je relativno kratak format. Kao što je i rani je rečeno, ova knjiga nije za obične čitaoce, već je namenjena samo onima sa političke levice i čitaocima iz bivših kolonija Trećeg sveta, za razumevanje prihvatanja nezavisnosti Kosova kao procesa dekolonizacije, a ne kao akta otcepljenja.

Dakle, dva Srbina i jedan Britanac su kori sni za promovisanje Kosova u svetu. Za promovisanje Kosova u islamskom svetu ne postoji neka knjiga koja bi mogla da odradi posao, već Kosovci treba da preporuče svojim muslimanskim sagovornicima širom sveta suštinu srpske propagande, tako što će da im preporuče http://savekosovo.org/ - tako da bi teško moglo da se zamisli da bi neki dosledni musliman, posle čitanja ove internet stranice, mogao da se usprotivi nezavisnosti Kosova.

Srpske aktivnosti

  Albanski narod i kosovske institucije na lokalnom i centralnom nivou treba da posvete pažnju ilegalnim naporima srpskih vlasti da stvore nove demografske realnosti u nekim delovima Kosova koje bi mogle da imaju dugoročne posledice. Kao što je poznato, Vlada iz Beogra da je prošle godine podelila 32.6 miliona evra za investicije na Kosovu u okviru Nacionalnog investicionog plana. Linkovi usvojenih projekata povučeni su sa stranice http://www.ekonomski tim.sr.gov.yu/nip/in - dex.php?pg=odobre ni_projek ti&ps=cir, s obzirom da je Beograd saznao da bi njihovo objavljivanje moglo da nanese štetu njegovim interesima. Međutim, dokumenti su, zajedno sa samim projektom, na serveru kod linka http://www.ekonomskitim.sr.gov.yu/nip/dokumenti/kosov sko-pomoravski-okrug.doc za usvojene projekte u regionu Pomoravlja. Među projektima u regionu je izuzetno opasna izgradnja 18 kuća u mešovitom selu Berivojce u blizini Darda ne(=Kamenica, prim.prev), gde živi podjednak broj Srba i Albanaca i nekoliko Roma. U ove kuće moglo bi da se smesti 100 Srba, raseljenih iz drugih delova Kosova, na primer, onih koji su prošlog meseca odbili da se vrate u Babuš, tako da će time biti narušena etnička ravnoteža u selu u prilog Srba. Srpski zvaničnici su rekli da Srbi treba da se vrate samo na one prostore gde, kako kažu, postoji «srpski entitet», a ne tamo odakle su pobegli, tako da je isplanirana kolonizacija Berivojca, jasan znak da Beograd ovo selo vidi kao budući «srpski entitet» i da zbog toga želi da formira srpsku većinu u ovom selu.

U slučaju odvajanja Kosova, većina lokalnih Srba iz ovog sela bi podstakla izmeštanje sela u Srbiju. Letimičan pogled na etničku kartu istočnog Kosova govori koliko bi opasna bila srpska većina u ovom selu i za stanovnike Dardane(=Kamenice,prim.prev) sa susednim selima Rubovci, Bušovata i Klokubare koji bi se otcepili od albanskog dela Kosova i u potpunosti bi osta li okruženi srpskom teritorijom. Bila bi neoprostiva greška ukoliko bi albanski narod i institucije omogućili realizaciju ovog projekta. Takođe je neophodno biti budan i u ostalim strateškim lokalitetima, gde bi ovakve aktivnosti mogle da se dogode. Na primer, vlada Beograda bez sumnje nije dobila dozvolu za izgradnju puta između Drena i Zubinog Potoka i iz Crkoleza do Burima(=Istok, prim.prev), što može da ima štetne posledice za bezbednost tog dela Kosova. Bila bi teška greška utonuti uiluziju da je nezavisnost tu, na samom uglu i da Srbi više neće moći da im nanose štetu. Neće biti lako čak i ukoliko Ahtisarijev plan bude usvojen, štaviše, veća je mogućnost da će plan pretrpeti neuspeh (makar u postojećoj formi), stvarajući tako nesagledive opasnosti za Kosovo, a u tom slučaju, kontrola strateških tačaka bi mogla da odredi tok istorije.

*Autor je analitičar iz jedne države EU. Njegovo ime je poznato redakciji.

 

 

 
 
Copyright by NSPM