Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i NATO - prenosimo Politiku

   

 

Milan Komar

O fregatama – bez rasprave

Aktuelna dilema: pokloniti svoj deo vrednosti flote bratskoj CG, ili u ime duge ljubavi napraviti čiste račune?

Da li je tokom razdruživanja Srbije i Crne Gore urađeno sve kako treba u deobnom bilansu vojne imovine? I ptice na grani znaju da je ustavna povelja verifikovala vojne nepokretnosti državne zajednice po principu geografske lokacije, a da je pokretnu imovinu trebalo da sankcioniše (nikad doneti) zakon o imovini SCG.

Kako je onda pokretna imovina podeljena, potražuje li šta jedna strana od druge? Pitanja su mnogobrojna i ovih dana aktuelizovana, ali samo je jedan odgovor: o tome nije bilo rasprave jer nije bilo zakona. Svi ostali dokumenti (državni ili vojni), poput odluka, naredbi, ugovora i sličnih ovlašćenja na određeni način bi se rugali ozbiljnosti jedne države.

Bolji poznavaoci vojne tehnike – da ostanemo samo na terenu ratnih brodova – lako mogu izračunati da jedna fregata, recimo RF-33, vredi koliko i kompletno pešadijsko-artiljerijsko-oklopno naoružanje Vojske Crne Gore, a RF-34 kao inženjerijsko-ABHO-saobraćajna sredstva iste vojske. A gde su korvete, podmornice, pomoćni brodovi, raketno i torpedno oružje, morske mine!

Miroslav Lazanski nas je nedavno u „Politici“ obavestio da su eksperti „Foruma za bezbednost i demokratiju“ izračunali u nekoj svojoj studiji da je vrednost brodova i ostalog mornaričkog naoružanja veća od 100 miliona dolara. Javnost Srbije bi svakako htela da zna istinu: da li je bilo, i kakvih, dogovora u vojnim vrhovima o tome da predmetna pokretna imovina postane crnogorska?

Da je faktički tako, videlo se dan posle referenduma, kada su na sve ratne brodove istaknute crnogorske zastave. Uključujući i jedrenjak „Jadran“, u nekim medijima stidljivo pominjan kao srpska „večernja revija želja“, jer je još 1933. kupljen većinskim novcem Srbije. Potražuje ga i Hrvatska, ali se može konstatovati težak promašaj vojnog vrha Srbije sa šansom da se taj brod pod srpskom zastavom ukotvi ispred Srpske kuće na Krfu.

Argumenti o procentnim iznosima republičkih ulaganja u funkcionisanje JNA su danas verovatno ćorci, ali do juče su zajedničku armiju SRJ, pa SCG, finansirali Crna Gora sa pet a Srbija sa 95 procenata. Nižom matematikom su se lako mogli poravnati apetiti šta je čije nakon razlaza, jer ako je borbeno brodovlje građeno novcem SFRJ, kako sad da njegovom prodajom profitira samo CG.

Dežurni timovi našeg Ministarstva odbrane i Generalštaba (medijski i obaveštajni) morali su znati za namere vlade Crne Gore da formira vojsku simboličnog ustrojstva (2.500 pripadnika, a 6.500 u policiji), pa i da će „u ime viših dukljansko-evropskih ciljeva” brzo rasprodati svu tehniku koja ima prefikse raketni, torpedni ili minski – kako je to nedavno obelodanio njihov ministar odbrane.

Ne moraju eksperti FBD ( www.fbd.org.yu ) biti do tančina u pravu kad procenjuju vrednost ratnih brodova na Jadranu. Ministarstvo odbrane Srbije se, međutim, hvali da je u 2006. prodalo viškove naoružanja i opreme za ceo milion dolara – koliko je crnogorska strana uzela samo u decembru, prodajući neke brodove sa začelja liste kvaliteta.

Priznaje li onda Srbija težak faul nad svojim poreskim obveznicima? Priznaje li Vojska Srbije da se odrekla dela finansijskog kolača? Svaki građanin Srbije bi povodom ove nedoumice vrlo precizno dao svoj glas državnoj dilemi – nemamo više izlaz na more, pa ćemo: a) pokloniti svoj deo vrednosti flote bratskoj CG, ili b) utvrdićemo vrednost iste i u ime duge ljubavi napraviti čiste račune. Ali sigurno niko ne bi, niti može, oprostiti jedan ovakav propust države, pa bio on iz arsenala neznanja, nemoći, nezameranja ili viših ciljeva.

Da bi ova tema imala smislen epilog, postoji i mogući odgovor koji nam nudi general Ponoš u intervjuu nedeljniku „Vreme“ (br. 836), kada kaže: „U razlazu Srbije i Crne Gore, Jokić (načelnik GŠ VSCG) i ja smo uspeli da izbegnemo bilo kakvu zloupotrebu vojske i omogućili da podela vojne imovine bude obavljena bez trzavica...“

Možda bi neko iz tehničke vlade Srbije mogao sad bez mnogo posledica da nam saopšti ko je to ovlastio jednog generala da u ime države otpisuje, deli ili poklanja državnu imovinu drugoj državi?

vojni komentator

[objavljeno: 22.02.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM