Dušan Kovačev
SRPSKA ATLANTIDA
Najiracionalnija odluka koju srpske vlasti danas mogu da donesu je ekspresno pristupanje atlantskom paktu, u to u trenutku kad NATO diplomatija radi sve kako bi se „Srbija konačno rešila kosovskog balasta“. Nad Atlantikom ponovo patrolira ruska strateška avijacija, a Sergej Lavrov uspostavlja “crvenu liniju” (1) koja je naša jedina nada. Dakle, u trenutku kada se ključne zemlje NATO utrkuju u tome ko će imati veće razumevanje prema albanskoj „neodoljivoj želji prema nezavisnosti“, Rusija demonstrira čvrst stav koji nama ide naruku. U tom kontekstu, govoriti o nužnosti ulaska u NATO i blagodetima koje nas tamo čekaju zaista je znak nedostatka ili inteligencije ili poštovanja. Želeti podršku Rusije u otporu NATO diplomatiji, a istovremeno govoriti o „NATO integracijama“ predstavlja zaista nemoguću misiju i pokazatelj je dublje „geopolitičke šizofrenije“ domaće političke elite.
Sa vatrenih pozicija propagande američkih i proameričkih medija potrošena je evroutopistička propagandna municija. Čini se da sad prelaze na municiju većeg kalibra – na NATO utopistička obećanja. “Uklapanje u globalni bezbednosni sistem”, “prekidanje izolacionizma i vojnog konfrontiranja sa svetom” i “savezništvo umesto konfrontacije”. Pored obećanja EUtopije, koje polako bledi, u očima srpske javnosti lansira se i ova lepo upakovana pretnja – „moramo u NATO, ili...“. Ovim eufemizmima domaće kvazinevladine civilne snage NATO medijski će bombardovati srpske slušaoce, čitaoce i gledaoce “da se Vlasi ne dosete” šta je stvarno cilj ubrzanog usisavanja Srbije u NATO – da se upravo u Srbiji rasporede američke strateške snage kao u Poljskoj i Češkoj. Na taj način “jedina preostala supersila” teži da osigura balkansku „pozadinu“ u svom geopolitičkom nastupanju prema Istoku (kako onom islamskom, tako i slovenskom). Pored toga, u tim budućim operacijama biće im neophodno „topovsko meso“, koje je – kako istorija pokazuje – na Balkanu uvek bilo „kvalitetno“.
GLOBALNA POMERANjA
Stvari se u svetu dešavaju velikom brzinom, što naša politička elita ignoriše, poput Miloševića koji nije razumeo istorijske konsekvence pada berlinskog zida. Iole upućenima jasno je da su se SAD – ako ne izgubile rat u Iraku – a ono se sigurno zaglibile u živi bliskoistočni pesak, i pitanje je koliko će još anglosaksonski naftni magnati kontrolisati ključne energetske izvore, radi čega je rat i započet. Pokušaj da se izazivanjem građanskog rata u Sudanu domognu glavnih afričkih izvora je, kako se čini, propao jer se Kina na afričkom tržištu pokazala kao bolji “lesefer” učesnik od potomaka nosilaca “protestantske etike i duha kapitalizma”. Oko Irana se stvari komplikuju jer je on izgleda „tvrd orah, voćka čudnovata“.
Pored Irana, i Venecuela pokazuje sve veće znake naftne nezavisnosti. Stiče se utisak da, pored Rusije, i Belorusija i Venecuela usmerene na stvaranje antiimperijalističkog saveza. Predsednik Venecuele posetio je Minsk i našao zajednički jezik sa Lukašenkom, gde je izjavio: “Naše dve zemlje moraju uvek da imaju spreman mač... našao sam prijatelja ovde i treba da stvorimo zajedničku ekipu – ratničku ekipu.” Ne samo to već je u globalističkim anglosaksonskim medijima “kontroverzni predsednik Venecuele” pripretio da „...neće biti nafte ni za koga ukoliko SAD napadnu Iran”. Ozbiljniji američki analitičari i strateški eksperti ovo su shvatili kao formiranje “antiameričkog saveza” i navode da “povezujući se sa Rusijom i Iranom, Čavez preti američkim saveznicima i vitalnim interesima”. Ovo prevazilazi potcenjivani savez izolovanih režima, naročito zato što se u pozadini nalazi Rusija, a i u EU nailaze na simpatije.
Rusija je ponovo postala strateški menadžer gasne i naftne proizvodnje u srednjoj Aziji, a sve su prilike da će požnjeti i energetska polja na dalekom severu, preko Karskog mora, koja su SAD zanemarile. Za godinu Rusija će završiti izgradnju naftnih terminala na Crnom moru i Tihom okeanu, kojima će slobodno ponuditi sve skuplju naftu istoku i zapadu.
Pored ovog uzdrmanog energetskog monopola, Amerika može da uđe i u rizičnu zonu finansijske krize. Proizvodeći inflaciju, pre nekoliko nedelja je umalo došlo do novog “crnog četvrtka” upravo zbog predviđenog, dakle neminovnog, (2) pada cena na tržištu nekretnina u ovoj zemlji. Vrlo je izvesno da svetska hiperburžoazija gura u inflaciju i japanski jen, a ostaje da vidimo hoće li evropski finansijski gospodari uspeti da se suprotstave sličnoj finansijskoj politici i uprkos zahtevima sačuvaju vrednost evra. Američki finansijski sistem se održava preko političke moći, koja prisiljava druge ekonomije da svojim rezervama održavaju stabilnost dolara. Dokle će to trajati – videćemo.
Trgovinska politika gospodara globalizma je za SAD vezala sve svetske privrede koje žive od potrošnje jednog globalnog Pantagruela. Ako gladuje Pantagruel, gladovaće se i u “manastiru teleme”. Ali ukoliko sve gladniji Pantagruel ugine, levijatani će početi da umiru od gladi. To nije slučaj u Rusiji, kojoj finansijska politika svetskih Gargantua nije dozvoljavala da se trgovinski veže za sav ostali svet, već su je navikli da gladuje. Ruska privreda danas ima jedan jedini kamen o vratu zbog kojeg bi žalila ako SAD bankrotiraju. Četiri stotine milijardi dolara u kešu deviznih rezervi Rusije se čini da su blokirane kao potencijal mnogo bržeg razvoja ove velike zemlje, ali verujemo da bi Moskva lakše podnela kolaps dolara nego Volstrit. Naročito zato što Amerika ima trideset takvih kamenova o vratu i pri tome je svesna da se stari rival sa istoka “preporađa” (3).
NOVI HLADNI RAT ILI NEŠTO GORE
Silom prilika su zabrinuti vlasnici dolara postali najbolji prijatelji američke vojne elite. Svi vojni efektivi potrebni su za mnogo značajnije operacije u području evroazijskog „srca zemlje“, pa će nastojati da se što pre izvuče iz Iraka, a svetu pokušati da zamažu oči novim američkim pacifizmom.
U stvari, stara kalvinistička republika (koja se sve više reklamira kao “imperija”) pokušava sada da uradi ono što je od nje zahtevao general Ajzenhauer 9. maja 1945. godine – da nastavi s vojnim napredovanjem na istok dok “crveni još nisu napravili bombu”. Sad su naslednici „očeva osnivača“ svesni da se pogrešilo i da nakon šezdeset godina moraju da uđu u konflikt u daleko nepovoljnijim uslovima (“crveni” su napravili mnogo bombi) ako žele da zadrže globalnu nadmoć.
Iračko i avganistansko iskustvo pokazalo je da je reciklaža agresivne hladnoratovske strategije održavanja “sukoba niskog intenziteta” štetna i za NATO kao što je bila pogubna za Varšavski pakt. Još gore, diplomatska protivofanziva Rusije donela je lako, brzo i jeftino uspeh u odnosu na dugotrajne i skupe poduhvate vojske i “šatl diplomatije” NATO.
Čini se da je jedino strateško sredstvo za SAD koje se protiv Rusije možda može uspešno reciklirati nuklearni arsenal zaostao iz doba hladnog rata. Stoga je antiraketni štit koji postavljaju Amerikanci po Evropi istovremeno i pritisak na Rusiju i EU, koja pokazuje znake nervoze i nepoverenja prema vašingtonskoj politici konfrontacije sa Rusima.
Treba reći da uprkos “potkrpljenim” tupoljevima nad svetskim okeanima i sve nadmoćnijim “kosmičkim snagama”, strateška odbrana Rusije (4) od krstarećih raketa SAD još nije efikasna (5). Toga su svesne obe strane. Pre sedamnaest godina izgledalo je kao dobar potez da se Rusija na kolenima ne uslovljava na odustajanje od projekta izgradnje nove balističke rakete, koji je započeo još Jurij Andropov. Održavanje strateških snaga (6) gladnu zemlju je bacalo u trošak brojen desetinama milijardi dolara godišnje. Ovaj balast je petnaest godina onemogućavao elementarno izdržavanje ruske vojske.
Danas su strateške snage Rusije ponovo na nogama. Stiče se utisak da SAD smatraju da mogu da unište svog najvećeg “partnera za mir” jednim nuklearnim plotunom. U tome bi, izgleda, glavnu ulogu imale snage mornarice, koje bi opkolivši Rusiju napad izvele modifikovanim krstarećim raketama tipa “tomahavk” sa nuklearnim bojevim glavama. Problem je što njima treba duže od sat i po leta kroz tundre “Strane ogromne” za uništenje svih ruskih raketa na polazištu. Dakle, nešto bi ipak moralo da bude presretnuto u vazduhu. NORAD je u odličnom stanju, a “nuklearni kišobran” raspoređen u tzv. dva ešalona presreo bi većinu ruskih projektila, naročito onih koji bi naišli sa zapada, gde SAD izgleda ozbiljno računaju na efikasnost svojih antibalističkih oružja. Međutim, postoji opasnost da znatan broj ruskih nuklearnih bojevih glava, ipak, ne bi mogao da bude presretnut. Kako bi se otklonila opasnost da se dogodi “Pirova pobeda” (7), trebalo bi postaviti i “treći ešalon” u istočnoj Evropi, pa su SAD otkazale sporazum “start dva”. Iza idile na pecanju američkog i ruskog predsednika krila se napetost u odnosima (8).
Prema jednom od mogućih, iako zasada ne i verovatnih scenarija simulacija sukoba, Rusi su izneli svoju koncepciju odbrane, koja će se odigrati čim primete prvi sporni razarač u Karskom moru: najpre će oboriti američke vojne satelite (9), a zatim nuklearnim projektilima velike razorne snage uništiti prostor država na kojima su raspoređene snage protivraketnog “trećeg ešalona” NATO (Poljska i Češka). U isto vreme Rusi bi pozvali neprijatelja da izvrši samouništenje preostalih označenih snaga u vrlo kratkom roku, nakon čega bi izvršili napad (10). O ovakvoj “apokalipsi danas” obe strane radije javno ćute. Prema nekim procenama, u nekim segmentima kosmičkog programa Rusija ima razvojnu prednost koju može da pretvori i u stvarnu premoć.
SRBIJA KAO TALAC NATO POLITIKE
Dok se Rusi zasada bave “globalnim strateškim odvraćanjem”, mi u Srbiji možemo da poslužimo kao odličan moralni NATO mamac za Ruse. Ako NATO u bliskoj budućnosti Srbiju i pored verovatno negativnog rešenja kosovskog pitanja usisa, može se dogoditi da preko noći na našoj teritoriji rasporedi strateške snage “trećeg ešalona” odbrane, ali i drugu infrastrukturu. To bi Ruse dovelo u nezgodnu situaciju. Pre svega, morali bi da priznaju poraz svoje politike, ali i da Srbima, koje nisu zaštitili od NATO sile 1999. godine, zaprete nuklearnim uništenjem. Dakle, ovo o čemu govorimo ne mora biti realna mogućnost, dovoljno je da figurira u vojnim scenarijima i strateškim planovima, pa da ima velike političke posledice na politike naših zemalja. Ulaskom u NATO, Srbija bi trebalo da razmišlja o tome da bi morala da učestvuje u NATO operacijama na istoku, ne isključujući moguć konflikt sa Rusijom i Iranom. Ta činjenica ne bi bitno pogoršala vojni položaj Rusije, ali bi za nju značila veliko poniženje. Rusija bi bila prinuđena da preti nuklearnim udarom narodu koji danas ima najveće simpatije prema njima i sa kojima su u nekoj vrsti nezvaničnog savezništva.
Uništenje raketnog arsenala naše vojske za blisku protivvazdušnu odbranu, koje je obavljeno u vreme Tadićevog upravljanja vojskom, sasvim je eliminisalo mogućnost da se naša država suprotstavi bilo kojoj jačoj avijaciji. Akt koji je potpisao ministar spoljnih poslova Drašković pruža pravni osnov za prolaz i raspoređivanje NATO snaga kroz Srbiju. Na taj način mi smo, kada je reč o obavezama, neformalni član NATO, dok pri tome naša država nema od toga neke koristi.
Referendum o ulasku u NATO ima značaj samo ako mi ne uđemo dalje u „NATO integracije“ i dok se na našoj teritoriji ne rasporede američke baze. Da se u NATO strukturama ozbiljno razmišlja o pretnji sa istoka (bez obzira na to koliko ona nije realna), pokazuje i združena vežba rečnih flotila u „odbrani Dunava“ (11).
Pre šezdeset godina Srbi su odbacili akt kojim je vlada pristupila “Trojnom paktu”. Tada je alternativa bila – “rob ili grob”. Koliko god se izbor jedne od ovih alternativa srpskom Hamletu čini težak, on kao da se sada ponavlja – kroz NATO izbor. Dakle, kako god uradimo, zažalićemo, ali ćemo sigurno zažaliti više ako srljamo u zagrljaj atlantskom savezu. Zato svi slobodoumni i slobodarski orijentisani građani, kako oni patriotske, tako i oni antiglobalističke orijentacije, treba da istupe i otuđenoj političkoj eliti jasno i glasno kažu – ne u NATO bez obzira na ishod pregovora o Kosovu.
Fusnote: 1. http://news.serbianunity.net/2007/09/04/3828/
2. Financial times, 6 . 9. 2006.
3. http://www.novosti.co.yu
4. Rusija se bori da zaštiti bar Podmoskovlje: http://www.news.balkansecurit y.com
5. O slabostima ruskih strateških snaga u više navrata pisao je Đuro Bilbija, naš najreferentniji autor u ovoj oblasti. Videti: http://kontra-punkt.info, kao i u http://www.novosti.co.yu
6. http://www.vreme.com
7. http://www.svet.co.yu, http://www.novosti.co.yu/code/navigate.php?Id=5&status=jedna&vest=68668
8. http :// www . politika . co . yu
9. http :// www . novosti . co . yulo je reško stvarno proceniti moć ruskih svemirskih snaga da se odupru armiji SAD.
10. http://ww1.rts.co.yu/forumS druge strane, već je sada izvesno da će ruski nuklearni projektili ubrzo biti razmešteni u Belorusiji: http://www.politika.co.yu.
11. http :// www . vj . yu
|