Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i NATO

 

 

Snežana Kresoja

Jedan transparent: nepodnošljiva lakoća pristajanja

Da li su se pod NATO akronimom ujedinile sve do sada proklamovane Srbije i da li je jedan transparent 7. oktobra u Novom Sadu premostio jaz izmedju ekskluzivizma i eklektivizma postmoderne Srbije, jaz koji ni sva zavetna zazivanja nacionalne homogenizacije (uz prepoznatljiv hodogram od jogurta do bagera, a preko balvana) nisu premostila? Zašto je transparent koji izjednačava NATO i fašizam dobio legitimno mesto u antifašističkoj povorci?

Kada su organizatori građanskog skupa »Stop fašizmu«, u Novom Sadu 7. oktobra 2007. godine prihvatili transparent koji izjednačava NATO i Evropu sa kukastim krstom (simbolom nacizma) kao legitimno izražavanje stava od kojeg se »ograđuju« ali kojeg nisu želeli da uklone budući da »u borbi protiv fašizma ne sme biti sektašenja« postavilo se pitanje: da li obogaćivanje simboličkog prostora razumevanja Evrope i NATO fašističkim konotacijama, znači i poruku organizatora da su spremni da demonstriraju političku toleranciju upravo preko NATO identifikacije sa nacizmom. Dodatnu zebnju izaziva upravo spremnost da se NATO akronim, u Srbiji prenapučen značenjima, iskoristi po ko zna koji put, a zarad podilaženja anti-evroatlantskim resantimanima. Čini se da je upravo odnos prema NATO test autentičnosti i iskrenog zalaganja za jačanje procesa demokratske konsolidacije koji jasno definišu spoljnopolitičku poziciju Srbije: institucionalno, ekonomsko i političko pridruživanje evroatlantskoj zajednici standarda i vrednosti. No, gotovo nepodnošljiva lakoća pristajanja (pozivanjem na toleranciju spram promotera različitih ideologija) organizatora skupa da se antifašisti svrstaju ispod zastava sa kukastim krstom otvara nove dileme: ako je početna teza da »ljudska zajednica koja je zaista slobodna, koja je autonomna, treba da nauči da se samograničava« (Kastorijadis); ako je zabranom, doduše zakasnelom i gotovo iznuđenom, poslata poruka da se ne tolerišu neonacistički skupovi, logično se nameće pitanje: koju vrstu političkih poruka su poslali organizatori građanskog skupa pristajući na postmoderni, eklektivistički performans izjednačavanja vrednosti evroatlantske zajednice sa kukastim krstom.

Nacistički kukasti krst je simbol univerzalizacije straha i negiranja svih načela humanosti, slobode i dostojanstva. Pod senkom kukastog krsta se generiše kultura svireposti koja poništava vrednost ljudskog života i legitimiše socijalno, političko i kulturno izopštavanje Drugih da bi u konačnici rezultirala genocidnim politikama. Negiranje holokausta je zakonski inkriminisano kao krivično delo u deset od 27 država članica Evropske unije: najoštrije kazne za negiranje holokausta predviđene su austrijskim i litvanskim zakonodavstvom – maksimalno 10 godina zatvora; Nemačka i Rumunija predvidele su upola manje najviše kazne; u Slovačkoj i Poljskoj je to krivično delo kažnjivo sa maksimalnih tri godine zatvora, dok je negiranje holokausta u Francuskoj i Češkoj Republici kažnjivo sa najviše dve godine; u Belgiji maksimalno jednom godinom zatvora. Španski zakon ne predviđa maksimalnu kaznu.

Poslanička grupa »Vojvođanski poslanici LSV-SVM« je 01. juna 2007. godine podnela predlog dopuna Krivičnog zakonika kojim bi se javno poricanje ili trivijalizacija počinjenih genocida, zločina protiv čovečnosti i ratnih zločina kao i veličanje pravosnažno osudjenih ili optuženih pred Medjunarodnih krivičnim tribunalom zakonski inkriminisalo, medjutim taj predlog nije uvršten u dnevni red Prve sednice drugog redovnog zasedanja Narodne Skupštine (01. oktobar 2007. godine). Predlog nije uvršten medju 34 prioritetne tačke planiranog dnevnog reda, mada su predlagači imali po Poslovniku Narodne Skupštine mogućnost da predlože dopunu dnevnog reda, no ta mogućnost nije iskorišćena. Predsednik Narodne Skupštine se prilikom sačinjavanja predloga dnevnog reda konsultuje sa predsednicima svih poslaničkih grupa. Postavlja se pitanje zbog čega predsednik poslaničkog kluba »Vojvođanski poslanici LSV-SVM« nije u senci najava održavanja »Marša za jedinstvo Srbije« insistirao da se iskoriste sve zakonske mogućnosti i dopuni dnevni red ovog skupštinskog zasedanja? Zbog čega nisu iskorišćeni svi dostupni institucionalni mehanizmi, a u cilju definisanja i zakonske inkriminacije pojava koje nesumnjivo vode fašizaciji srbijanskog društva?

Srbija zarobljena omnipotentnim interesima partijskih klika i koterija je politička zajednica urušenih i diskreditovanih institucija u kojoj ni političke elite ne promovišu važnost demokratske konsolidacije i vraćanja dostojanstva najvišim instancama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Otuda nije neobično da se shodno potrebama političkog trenutka generišu mitovi koji produkuju višak značenja kojim su Evropa i NATO u Srbiji prenatopljeni, tako da u senci jednog transparenta započinje »borba oko značenja«. Kao što Vidovdan biva obogaćen prigodnim evroatlantskim konotacijama (najavom ulaska Srbije u EU na Vidovdan 2014. godine) tako i NATO izjednačem sa kukastim krstom olakšava elitama svih do sada proklamovanih Srbija da kompleksnost političkih procesa pridruživanja Srbije evroatlantskim strukturama svedu na svojevrsnu »summa orthodoxiae«. Duhovna i politička obzorja kroz koje se procenjuju i banalizuju procesi, politike i vrednosti »tuđih bogova i kultura« dodatno otežavaju i problematizuju političku orjentaciju Srbije reciklirajući parohijalno-izolacionistički model, a ntizapadnjaštvo i antimodernizam. Nepodnošljiva lakoća pristajanja na transparent koji izjednačava evroatlantske vrednosti i nacizam podstiče upitanost:

•  da li zalaganje za evroatlantske vrednosti i standarde (koji se temelje upravo na antifašizmu) predstavlja autentičan i iskren politički stav ili je u funkciji dnevno-političkog koketiranja i istovremenog slanja nekonzistentnih poruka biračkom telu (građanski skup u Novom Sadu najavljuje političku kampanju budući da su se nevladine organizacije »formalno pojavile« i »učinile uslugu« političkim partijama, jer bi »taj skup bio opterećen prenaglašeno partijskim kontekstom da smo se mi pojavili kao organizatori«, Čedomir Jovanović, Poligraf, 11. oktobar 2007. godine)

•  NATO simbol partnerstva i nadilaženja granica, je pretpostavka raskidanja sa duhom palanke i antizapadnjaštva: da li prihvatanje transparenta koji izjednačava NATO i nacizam demonstrira strah od simboličkog i stvarnog otvaranja Srbije

•  da li je postmoderna Srbija u Novom Sadu 7. oktobra otvorila novi front »borbe za značenja« u kojoj se dešava nasilje nad simboličkom zamenom i interpretacijama činjenica. Ako je k ategorički imperativ: tako ustrojiti mišljenje i delanje da se Aušvic više ne ponovi, ako su EU i NATO garancija poluvekovnog mira u Evropi, prihvatanje anti-evroatlantske simbolike je u najmanju ruku zbunjujuće. Hana Arent je pisala o relativnosti istine i laži u politici. U senci jednog transparenta ostaje sumnja u istinitost izrečenih fraza.

Transparent koji izjednačava Evropu i NATO sa nacizmom je bio zloslutna senka koja se nadvijala i nad ritualno polaganje venaca i govore koji su apelovali na građansku hrabrost i neophodnost borbe protiv procesa fašizacije Srbije. Zloslutnu senku nisu odagnale ni sveće upaljene u pomen žrtvama fašističke racije. Zloslutna senka jednog transparenta je potamnila čin građanske hrabrosti i deformisala još uvek nejasno definisane kanale političke komunikacije izmedju političke i arene civilnog društva. Ukoliko kritička javnost iznosi stavove, procenjuje i učestvuje u raspravama tragajući za merom opšteg interesa i merom građanskog dobra i ukoliko pretpostavimo da je prostor političke komunikacije ispunjen mnoštvom simboličkih aktivnosti i poruka koje usadržavaju interakciju izmedju političke i civilne sfere društva, onda su organizatori građanskog skupa »Stop fašizmu« poslali nekonzistentnu političku poruku nemoćni da preskoče senku jednog transparenta.

Autorka je predsednica Centra za politiku i evroatlantsko partnerstvo, Novi Sad

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM