Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima - prenosimo NIN

   

 

Zora Latinović

Srpsko-hrvatski odnosi u svetlu Tadićevog izvinjenja

Izvinjenje predsednika Borisa Tadića građanima Hrvatske za počinjene zločine devedesetih, pokrenulo je opsesivnu raspravu o vekovnim odnosima naroda za koje je Miroslav Krleža davno primetio da su gomila balege koju je točak istorije podelio na dve gomilice

Boris Tadić se (pod pritiskom) izvinio građanima Hrvatske. Da li je to otežavajuća ili olakšavajuća okolnost, zavisi od toga ko čita. A da je pokušao da izbegne direktno izvinjavanje – pokušao je. Međutim, spremni novinar HRT-a mu je doslovce tražio da “sroči izjavu”. I predsednik Srbije je sročio. Na kraju mu i nije teško palo. Naprotiv, naš predsednik već ima iskustva u izvinjavanju. Sasvim je drugo pitanje da li je savetnik za medije znao da upozori predsednika da kada se srpske institucije ili civili, poslom ili zadovoljstvom, javno ili privatno nađu u Zagrebu, ili još gore, budu pozvani da govore za Hrvatsku radio-televiziju, prvo treba da “popune upitnik” sledeće sadržine:

1. Prezirem srpsku agresiju devedesetih i sramim se – da ili ne;

2. Srbija je odgovorna za genocid i poslednje balkanske ratove – da ili ne;

3. Ukoliko vam je otac srbo-četnik (može i ekskomunista ćosićevske provenijencije), priznajte njegove greške i ponovo se posramite.

Tako je, pojednostavljeno, izgledao i intervju s predsednikom Tadićem u realizaciji Aleksandra Stankovića (Nedjeljom u 2, HRT 1, 24. juni), koji je, očigledno, smetnuo s uma činjenicu da razgovara sa šefom kakve-takve (a, zna se da ni hrvatska država nije bogzna kakva) države iz prvog susedstva, te je u svojoj već poslovičnoj televizijskoj inkviziciji/egzekuciji, pokazao prilično nevaspitanje u povišavanju glasa i nepriličnom prekidanju sagovornika. Srpski predsednik je odgovarao kako je znao i umeo, staložen. Mnogi će reći nevešto, brljivo i defanzivno, pa nas Hrvati ubiše k'o Argentinci sa 6:0. Ima i onih koji su, pak, ubeđeni da je bio ubedljiv i objektivan.

Kakav god da je bio, bilo njegovo izvinjenje iznuđeno ili spontano, s predumišljajem ili bez njega, na kraju se ispostavilo da niko nije bio posebno zadovoljan. Ni mi, ni oni, ni međunarodna zajednica. Evropski uticajni mediji su Tadićevo izvinjenje žrtvama rata u Hrvatskoj protumačili kao “jedinstven gest”, ali i kao veštu političku kalkulaciju, s napomenom da su konkretni politički potezi značajniji od izvinjenja. U Hrvatskoj, slično, ponegde za nijansu, a ponegde na kvadrat oštrije. Srpski političari su se, u oceni Tadićevog izvinjenja, očekivano, pregrupisali ne po principu skupštinske većine, nego po tzv. prirodnom šavu. Tako su pripadnici evropskog mainstream-a po kojem Srbija igra dežurnog krivca za ratove na Balkanu (po jednima makar i “za prsa”, po drugima i više) pozdravili Tadićevo izvinjenje, uz upozorenje da bi sad trebalo da uslede i konkretni politički postupci. Haški, razume se. Među njima su i redovni gosti hrvatskih medija: Žarko Korać, Vesna Pešić, Čedomir Jovanović, Sonja Biserko, Nataša Kandić...

Ali i koalicioni partner DS-a, G17+. S druge strane “šava” je, zasad, veći deo političke scene Srbije predvođen radikalima, kojima se i te kako isplati da čekaju medijski događaj poput ovog i kao po komandi otvore vatru. Na tragu im je DSS, drugi Tadićev koalicioni partner, koji je odlučio da se bez mnogo buke ogradi od predsednikovog izvinjenja Hrvatskoj, tvrdeći da njegove aktivnosti kao šefa države “nemaju nikakve veze s koalicijom”.

No, ostavljajući po strani politički rascepkanu Srbiju, izvinjenje predsednika Borisa Tadića građanima Hrvatske za počinjene zločine devedesetih, pokrenulo je najmanje dva pitanja: kako istorijski (ne)odgovorno izvinjavanje jednog dela srpske političke elite utiče na sveukupne odnose Srba i Hrvata i dokle će trajati medijska agresija na Srbiju predvođena HRT-om?

Do poslednjeg izvinjenja: Deo srpske javnosti, naime, predstavlja da je izvinjavanje državnika deo međunarodnog bontona, “opšteevropski običaj koji nikako ne znači negiranje sopstvenih žrtava” (dr Predrag Marković, istoričar). Tako se, na primer, bivši poljski predsednik Kvašnjevski izvinio za masakr koji su Poljaci napravili Jevrejima u jednom jedinom selu, što je “minorna epizoda u Drugom svetskom ratu”, podseća Marković. Bilo je u Poljskoj mnogo buke jer se javnost pitala nije li on time umanjio žrtve Poljaka. “Naravno da nije”, siguran je istoričar.

S druge strane srpskog Rubikona se, međutim, veruje da se svaki slučaj razlikuje te da nije prikladno praviti analogije ni sa Kvašnjevskim ni sa Vilijem Brantom, pa ni sa Stjepanom Mesićem koji se i sam pre neku godinu u Beogradu izvinio svima onima kojima su Hrvati naneli zlo i nepravdu. Zašto? Pa zato što se postavlja pitanje koliko je, recimo, licemerno izvinjenje koje Srbima uputi nekadašnji ultranacionalista koji je još 1975, dakle pre nego što je Slobodan Milošević i počeo da se bavi politikom, odslužio godinu dana u zatvoru u Staroj Gradiški zato što je bio jedan od organizatora Maspoka. Čovek koji je nasledio Tuđmanov HDZ, čuven po svojevremenoj izjavi da je “svoj zadatak ispunio, Jugoslavija više ne postoji”, i da je “Hrvatska mogla postati nezavisna i bez rata, ali da nikad ne bi bila ovakva kakva je sada”, u poslednjoj je deceniji izrastao u multikulturalnog demokratu evropskog profila koji se izvinjava za hrvatska zlodela nad Srbima?

Dakle, prevedeno na evropski, svima nam razumljivi jezik, jedan Vili Brant koji se borio protiv Hitlera je mogao da klekne u Varšavi, ali Kurt Valdhajm nije mogao. Po međunarodnom bontonu izvinjavanja, ako tako nešto uopšte postoji, a pre bi se moglo reći da je reč o papagajskom izvinjavanju i trivijalnom bontonu, nije važno samo šta će ko da kaže nego i ko je ovlašćen da nešto kaže.
Proučavaoci srpsko-hrvatskih odnosa s druge strane Rubikona kažu da za izvinjenja nisu ovlašćeni ni Mesić ni Tadić, svaki iz svojih razloga. A da manir srpskog izvinjavanja samo pospešuje priču o srpskoj agresiji, podstiče kompleks žrtve na kojem su Hrvati i Bošnjaci/Muslimani devedesetih izgradili svoje države i danas ih samo učvršćuju.

Branko Radun, istoričar i politički analitičar časopisa Nova srpska politička misao, reći će da “izvinjenje jača veru u Hrvata da je njihov Domovinski rat bio pravedan, čist kao suza, odbrambeni rat od jugoslovenske, velikosrpske agresije. Dakle, u Hrvatskoj jača nacionalizam. Kod nas se povećava nacionalna frustracija, koja dalje rađa nacionalni revanšizam. Stvara se sve veći jaz”. Izvinjavanje jeste postmoderni pojam u međunarodnoj politici, međutim, više je medijskog karaktera no što ima realno političko značenje. Radun, koji hrvatsko-srpske istorijske relacije tumači u svojevrsnom sado-mazo ključu, kaže: “Dok se Srbija izvinjava, sa hrvatske strane ne postoji spremnost da učini nešto za povratak Srba u Hrvatsku, ili povraćaj njihove imovine. U našim političkim intelektualnim krugovima, dalje, postoji spremnost za poniženje, a ne za pomirenje. Ta spremnost može da se objasni nekim nacionalnim mazohizmom, ali i konformizmom naše urbane, građanske klase, naročito u krugu dvojke, koji je zarad tog nekog hipotetičkog virtualnog priključenja svetu spreman na nacionalna poniženja.”

Istoričar Predrag Marković je međutim, uveren da ne treba mnogo ozbiljno shvatati te odnose, kao ni komplekse žrtve i agresora, zato što je “identitet tih postjugoslovenskih država prilična sprdnja”:

“Hrvatskoj je Domovinski rat suština države, bez Domovinskog rata i devedesetih godina ona ne postoji. Mi imamo mnogo veću tradiciju i naša sadašnja država može da se distancira od devedesetih, a njihova neće moći nikad.
Bošnjaci su doživeli veliki udarac brojanjem mrtvih, iz čega je izašlo da je taj broj proporcionalan nacionalnoj strukturi u Bosni. A oni su jedini koji bi eventualno mogli da prave svoj identitet na kultu žrtve. Međutim, pokazalo se da to i nije tako jednostavno. Posle pozitivnog raspleta u Hagu, mi možemo da odahnemo. Ta presuda je velika potvrda da nismo krivi kao država i narod za ratne zločine, a sve ovo drugo su sitnice na koje ne treba mnogo obraćati pažnju. Po svim statistikama Srbi su, proporcionalno stanovništvu Hrvatske, daleko veće žrtve nego Hrvati”, istorijski je opušten Marković.

Šta, u stvari, hoće Hrvati? Za hrvatsko-srpske odnose Marković će reći da su bili i ostali burni, i da ih je Miroslav Krleža dobro definisao kao gomilu balege koju je točak istorije podelio na dve gomilice. Da je istorija bila i ostala prevrtljiva, da je u ovim krajevima svaki narod jednom bio dželat, a drugi put žrtva. “U globalnom svetu Srbi i Hrvati su jezički blizak kulturni kuriozitet i osnovno je pitanje šta će biti od tih naroda za sto godina. Pitanje je šta će uopšte ostati od državnih projekata na Balkanu, u ovom svetu koji melje male države, kulture i narode. Mislim da će srpska kultura i država opstati pre nego druge kulture i države na Balkanu, ali za sve je to veliko pitanje”, kaže Marković.

Da im je do izvinjenja tek toliko da mirne duše sa Tompsonom na stadionu “Dinama” mogu da pevaju “Jasenovac i Gradiška Stara to je kuća Maksovih mesara”, a da kao i u svemu imaju više ciljeve, Hrvati su pokazali i brže no što se očekivalo. Elem, samo što se završio Energetski samit u Zagrebu, Večernji list (utorak, 26. jun) objavljuje da su srpski i hrvatski predsednik, Boris Tadić i Stjepan Mesić, razgovarali o potrebi da Srbija i Hrvatska jednom za svagda stave ad akta sve teme u vezi sa Drugim svetskim ratom. Reč je, kako prenosi Večernji list, o Mesićevoj inicijativi, koju je podržao i Boris Tadić, jer i on smatra da zbog odnosa dve zemlje “teme iz tog vremena treba skinuti sa liste otvorenih pitanja”. Hrvati, naime, smatraju da bi završetak priče o Drugom svetskom ratu “trebalo da uključi izbacivanje podataka od 700 000 žrtava u Jasenovcu iz službene srpske istoriografije i smeštanje četničkog pokreta u realni kontekst”(?!?). Iako je Večernji list naveo da se predsednik Tadić i sa tim složio, iz kabineta predsednika Srbije Borisa Tadića je sledećeg dana (sreda, 27. jun) stigao demanti. Tako je kabinetsko saopštenje da su “Tadić i Mesić na sastanku govorili o nevinim žrtvama u Jasenovcu, Jadovnu, Oluji, a Tadić je rekao da se nikad neće baviti brojem žrtava i da to prepušta istoričarima”(?!?). Tadić je, još, u razgovoru sa Mesićem rekao da se “stratišta kao Jasenovac i sva ostala nikad ne smeju zaboraviti”, i da žrtvama treba odavati dužno poštovanje... Šta god da je Tadić rekao Mesiću i Mesić Tadiću o Drugom svetskom ratu, jedno je sigurno. Budući da je epohalni izraz titoizma bio i taj što Hrvati nisu suočeni s odgovornošću za genocid nad Srbima u Drugom svetskom ratu, i što je titoizam lažnom simetrijom četnika i ustaša, te parolom o revoluciji to pitanje stavio u drugi kontekst, koji je trajao koliko i titoizam, hrvatska intelektualna elita je danas rešila da napravi svojevrsnu kompenzaciju.

Oduševljeno dočekavši okolnosti u kojima bi Srbija bila optužena za pokretanje lanca događaja 1991, hipertrofirajući svoje žrtve devedesetih, uz stalno medijsko predstavljanje Srbije kao agresora, dobili su povijesnu priliku da se operu za istorijsku krivicu koju su prema Srbima napravili u Drugom svetskom ratu. Boris Tadić, koji je svojevremeno izjavio: “Šezdeset godina od Drugog svetskog rata mi smo još mentalno u njemu, a koga danas u svetu uopšte briga za ustaše, četnike i partizane”, može da im pomogne u tome. Najviše zato što je, kao i sva deca komunizma, i sam rastao u Srbiji omeđenoj Latinkom Perović i Dobricom Ćosićem. A jedina zajednička tačka oslonca te “dve Srbije” je i ovomilenijumsko zatiranje postojanja Draže Mihailovića. Dakle, u “tim Srbijama” četnika i nema. Kako da ne, s četnicima ili bez njih, Srbi će Jasenovac staviti ad akta kad Jevreji stave Aušvic ad akta.

Mesićev trud da NDH stavi ad akta, dok ovih dana na HRT-u slušamo vest o godišnjici osnivanja Sisačkog partizanskog odreda, u kojoj se, uzgred, spominje podatak da je u antifašističkom pokretu učestvovalo više od 500.000 Hrvata, u najmanju je ruku propagandna laž i izvrtanje istorijske istine. Zato što su partizanski odredi u Hrvatskoj do kapitulacije Italije septembra 1943, bili sačinjeni 90 odsto od Srba koji su bežali od ustaškog pokolja.

Odosmo na Iransku visoravan, a vi? Nimalo dakle ne čudi što se, danas, 12 godina posle Oluje, najvećeg etničkog čišćenja od 1945, Hrvatska predstavlja kao “žrtva srpske agresije”. Jer, koga to danas zanima? Od 5. oktobra naovamo, svi srpski demokratski političari su, odlazeći u Hrvatsku, odande poručivali i Srbima i Hrvatima da “Srbija i Hrvatska nemaju nerešenih problema”. Niko se, zato, u Hrvatskoj nije izvinio za porodicu Zec, za Miljevački plato, za Medadžki džep, za Loru, za Koranski most, Pakračku poljanu, za Maslenicu, za Bljesak i Oluju. Niti je Borisu Tadiću, koji je pred odlazak u Zagreb na Međunarodni dan izbeglica poručio da se “izbeglica treba sećati i svih drugih dana”, palo na pamet da sad već u istorijskom intervjuu HRT-u, spomene, makar i deklarativno, nerešena pitanja povratnika i srpske imovine u Hrvatskoj. Zašto naša demokratska vlast već sedam godina nije učinila ništa da se sa Stjepanom Mesićem najzad dogovori o srpskom pitanju u Hrvatskoj? Da se ekshumiraju preostale 22 grobnice, zvanično registrovane u severnoj Dalmaciji, Zadru, Šibeniku, na Kordunu, Baniji, u Lici, zapadnoj Slavoniji. Da se u Institutu za sudsku medicinu u Zagrebu identifikuje preostalih skoro 200 tela ekshumiranih do 2002, i 161 telo nedavno ekshumirano u Petrinji. “Srbija danas izgleda nije sigurna koliko je politički korektno da se solidariše sa sopstvenim žrtvama. Beograd , kako onaj miloševićevski, tako i onaj antimiloševićevski očigledno srpskim suzama ne veruje. Pri tom je dobar deo srpske elite podlegao procesu proizvodnje pristanka, te je sklon da defetistički i kapitulantski prihvata stereotip o isključivoj srpskoj krivici za sve ono što se dešavalo devedesetih”, zaključuje Branko Radun.

Stereotipi o rivalstvu dva grada, Beograda i Zagreba, potiču opet iz titoističkog vremena kad su dva najveća grada u bivšoj Jugoslaviji bila upućena jedan na drugi. I kada je postojao taj takmičarski duh između Beograđana i Zagrepčana, kulturno, sportski, politički i društveno. I danas je ostalo nešto od toga, kad vam dođu prijatelji iz Zagreba obično ih pitate kolika im je plata, i da li su skupi restorani.

Ipak, za razliku od Hrvata, Srbi ne prave specijalne emisije na prvom programu RTS-a kad Hrvati pobede na muzičkom takmičenju, ne bi li ustvrdili kakve to posledice po Srbiju može da ima. U Hrvatskoj se svaki događaj u Srbiji ili u vezi sa Srbijom detaljno pretresa na okruglim stolovima. Bilo da je reč o atentatu na Đinđića, ili Miloševićevoj smrti u Hagu, ili izboru Tome Nikolića za predsednika Skupštine Srbije ili pobedi Marije Šerifović na Eurosongu.

Prijatelji iz Zagreba bi cinično primetili da život u Hrvatskoj i nije tako buran. Beogradski cinici bi pak odgovorili da kad bismo se mi Srbi naljutili na Balkan, pa se preselili na Iransku visoravan, Hrvati bi sigurno krenuli za nama. Da se nasele pored nas. Valjda to ima neke veze sa identitetom.

antrfile

HRVATSKA: Retorika visokog rizika

Najbolji dokaz da je Boris Tadić svojim dolaskom i držanjem u Zagrebu zatekao domaći politički establišment predstavlja pokušaj ignorisanja njegovih izjava

Predsednik Srbije Boris Tadić Hrvatima je bio zanimljiv jer nije govorio ono što su voditelj i javnost od njega želeli da čuju, a toga se držao i tokom balkanskog energetskog samita u zagrebačkom hotelu „Vestin”. Odbio je da razgovara u zadatim terminima „agresora i žrtve” i da nagađa o ratnoj odšteti. Nije se osvrtao na „folk-pop” pitanja kakva se ovde uvek postavljaju mlađim političarima pristale pojave pod geslom „sex and drugs and rock and roll”. Ništa od marihuane, ništa od preljuba, ništa od biseksualizma, ništa od improvizacija bilo koje vrste, pogotovo ne u državnoj politici.
Kad je Boris Tadić napokon izgovorio na sve strane prepričavanu rečenicu „svim građanima Hrvatske koje su učinili nesrećnima pripadnici moga naroda ja upućujem izvinjenje i preuzimam za to odgovornost”, nacija je bila zatečena. Mediji su vrlo brzo učinili ono što je ovdašnja dnevna politika od njih očekivala u predizbornoj godini. Visoki gost iz Beograda najavljen je kao prvi koji se ikada izvinio Hrvatima za sva zlodela koja su im naneta u prethodnom ratu, pa je na njega odmah palo i prvo domaće političko blato. Hrvati, tvrdi se, od Srba nisu doživeli nesreću, nego su ubijani, mučeni i proganjani, a to neko mora da plati. Naravno, zašto ne čovek koji je rekao da za to preuzima odgovornost? Tadić je objasnio da ovde ne zastupa ni stranku, ni ideologiju, pa čak ni svoju privatnu osobu, nego instituciju predsednika i da njegovu izjavu u tom smislu treba i tumačiti.

Koliko god da se njegove izjave u Zagrebu prljaju u kućnoj upotrebi hrvatskih i srpskih političara, ordinarna je neistina da je predsednik Srbije konačno preko usta prevalio „ispriku za zločine”. Javno je žalio sve žrtve i osudio sve zločine u Sarajevu, kasnije u Srebrenici, poslednji put u Hrvatskoj, u selu Orlić kraj Knina prošloga leta. Naravno, to nije bilo dosta ni politici ni žurnalizmu koji žive od ratnih zločina i nekrofilije. Pre Borisa Tadića svim ljudima čije je živote na različite načine uništio rat u bivšoj Jugoslaviji, izvinio se i nekadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije Svetozar Marović prilikom posete predsedniku Mesiću, a i Stjepan Mesić je nekoliko puta ponovio da bi svi trebalo da se izvine svima.

Najbolji dokaz da je Boris Tadić svojim dolaskom i držanjem u Zagrebu zatekao domaći politički establišment predstavlja pokušaj ignorisanja njegovih izjava. Za poznatog političara vladajuće Hrvatske demokratske zajednice Andriju Hebranga to su tek puste reči i ne znače ništa „bez priznanja Srbije da je odgovorna za agresiju i zločine”. Šef desničarske Hrvatske stranka prava i osječki gradonačelnik Anto Đapić Tadića upućuje na gubilište na Ovčari i vukovarsko groblje. Tamo bi, usput, mogao da kupi i grumen zemlje koji se kao autentičan suvenir prodaje za pet ili deset kuna... U Hrvatskoj seljačkoj stranci, takođe sklonoj konzervativnoj desnici, čak misle da predsednik Srbije laže sa malog ekrana i to zato što njegovoj zemlji treba pomoć za ulazak u Evropsku uniju. Jedino šef Socijaldemokratske partije Hrvatske Zoran Milanović, s kojim se Boris Tadić nakratko sastao u Zagrebu, u gestu beogradskog gosta vidi dobre temelje za evropsku budućnost njihovih naroda. Takva je i procena Milorada Pupovca iz Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu. „Tadićeva isprika upućena je ljudima koji su doživjeli stradanja od ljudi koji su za njih odgovorni”, kaže on. Ako već postoje neke neizrečene namere koje krije takva poruka, za Pupovca je to rasterećenje odnosa Hrvata i Srba i njihovih matičnih država.

Ukratko, Boris Tadić je u rekordno kratkom vremenu, bez podizanja glasa, bez političkih fraza i bez politikantske gestikulacije u Zagrebu rekao sve ono što građani Hrvatske nisu znali ili su odbijali da prihvate. Od toga da je Kosovo integrali deo Srbije, preko nužnosti da Bosna i Hercegovina ostane celovita država, do procene da su za rat u bivšoj Jugoslaviji podjednako odgovorni svi njeni političari iz devedesetih godina, mada Slobodan Milošević snosi nešto veću krivicu. S jedva primetnim smeškom potvrdio je da je veoma dobro upoznat sa situacijom u Hrvatskoj i savetovao hrvatskim kolegama da se i oni prihvate učenja najosnovnijeg političkog gradiva o Srbiji.

ZORICA STANIVUKOVIĆ

 

 
 
Copyright by NSPM