Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija - prenosimo Politiku

   

 

Miodrag Lekić

Kosovo i veština (ne)mogućeg

Ahtisari je izbegao da pregovara jedino o onome za šta je imao direktan mandat – o pitanju statusa pokrajine

Prolilo se mnogo mastila, štamparske boje i žuči u srpskim komentarima povodom pojavljivanja Ahtisarijevog plana. Nisu daleko od istine oni koji smatraju da plan predstavlja, posle Rambujea i bombardovanja NATO-a, treći pokušaj odvajanja Kosova od Srbije i stvaranja nove, druge albanske države. Po svemu sudeći, nisu pogrešne ni impresije da sam Ahtisari revnosno izvršava određene zadatke, bez ličnih opterećenja da li poseduje koherentnost neutralnog pregovarača. On očigledno ne oseća nikakav problem u tome da je sam učestvovao u formulisanju garancije za teritorijalni integritet Srbije kada je trebalo okončati rat za Kosovo juna 1999, dok se danas prećutno zalaže za suprotno.

Ali, među mnogim zamkama koje se potencijalno otvaraju za srpsku stranu jeste upravo preterano bavljenje ličnošću Ahtisarija. Konačno, ako je prethodni srpski ministar inostranih poslova (Svilanović) ostvarivao aktivan međunarodni angažman kao član Međunarodne komisije za Balkan u korist nezavisnosti Kosova (istina, u četiri faze), zašto bismo se šokirali angažmanom čoveka iz Finske za istu stvar, izvršavajući pri tom volju jednog, i to uticajnog, dela međunarodne zajednice. Ne stavljajući elemente iz prethodne konstatacije u istu ravan značaja, ipak pokušajmo da pomerimo tzv. moralni aspekt u korist realnog, pragmatičnog okvira u kome će se pitanje Kosova jedino i rešavati.

Treba poći od činjenice da Kosovo još nije otišlo, da diplomatski prostor još uvek postoji, a da je hrabrost u ovom trenutku – otvoreno suočavanje sa situacijom. Najgori scenario, bar u ovoj fazi, ipak je izostao. Sam plan je ambivalentna formula, neka vrsta političko-diplomatske alhemije, po kojoj bi Kosovo postalo nezavisno, a da pri tom nije nezavisno. Drugim rečima, u planu se ne pominje ni nezavisnost Kosova, niti suverenost Srbije, što je u isto vreme klopka i šansa.

Sada je svima jasno da je Ahtisari izbegao da pregovara jedino o onome za šta je imao direktan mandat, na bazi Rezolucije Saveta bezbednosti 1.244 – o pitanju statusa Kosova. Time je u diplomatskoj igri iza kulisa zadovoljio jedan, svakako važan i uticajan, deo zapadnog sveta. Ali, nisu sve zapadne zemlje zadovoljne načinom kako se odvijao pregovarački proces. Nije velika tajna u diplomatskim krugovima da su Ahtisariju nedavno rekli predstavnici nekih zapadnih zemalja da je bio „po sredi nesporazum” (u uljudnoj diplomatskoj komunikaciji to je neka vrsta kritike) ako je shvatio pregovore samo kao formu kojom treba „upakovati”, već unapred pripremljeni cilj. Zato se dinamika procesa, prema onome što se može čuti poslednjih dana, neće odvijati planiranom brzinom, a i neki delovi plana se dovode u pitanje.

Da je Kosovo postalo deo širokog međunarodnog mozaika potvrđuje činjenica da političko-diplomatska igra ima u ovom trenutku najmanje četiri nivoa: (1) globalni (UN, SAD, Rusija, EU), (2) evropski (unutrašnja dinamika i razlike, teškoće formulisanja politike u samoj EU), (3) regionalni (posledice finalnog rešenja – Makedonija, Republika Srpska itd.), dok četvrti nivo predstavlja unutrašnji proces (Beograd, Priština, međuetnička realnost na Kosovu itd.)

Treba pažljivo analizirati sledeće faze procesa.

Naime, postoje izgledi da će Ahtisari u nekim elementima morati da modifikuje svoj plan (tako bar zahtevaju neke zemlje) i da novu verziju uputi Savetu bezbednosti negde u martu. U toku je priprema nove rezolucije SB koja se ne bi eksplicitno određivala prema Ahtisarijevom planu koji bi postao prilog same rezolucije. Važna odredba rezolucije biće prenošenje „nadležnosti u upravljanju kosovskom krizom” na EU. Odluka o statusu bi se odložila zahtevom za preduslove i traženje usaglašenog rešenja.

Ovde se otvaraju najmanje tri bitna pitanja.

Prvo, da li će nova rezolucija SB na neki način arhivirati Rezoluciju 1.244 u kojoj se garantuje suverenitet i teritorijalni integritet Srbije i da li će Rusija i Kina na to pristati. Drugo, da li njome počinje sprovođenje Ahtisarijevog plana ili on ostaje još uvek samo fakultativna osnova za dalje traženje rešenja. Treće, da li će EU zajedno s Kontakt grupom uneti novine u metodu daljeg diplomatskog pregovaranja kojim bi se prvi put otvorili nepristrasni i suštinski pregovori o statusu, s težnjom traženja kompromisnog rešenja. (Podsetimo se da EU ima više realnosti na spoljnopolitičkom planu.)

Odgovori na ova pitanja otkrivaju mnoge zamke i možda poneke šanse.

U svakom slučaju, u Srbiji je neophodno što pre formirati novu vladu, imati političku inicijativu zasnovanu na širokom nacionalnom konsenzusu i konsolidovati diplomatiju.

Pojednostavljeno rečeno, međunarodni odnosi se odvijaju na bazi nacionalnih interesa, odnosa snaga i pravila. Ovaj drugi elemenat je najčešće bio presudan u rešavanju kriza. U osmišljavanju sledećih poteza Srbija treba da uvaži sve ove elemente, kako bi i njeno političko-diplomatsko delovanje postalo u pravom smislu veština mogućeg.

I na Zapadu poneko razume da Srbija, povodom sudbine Kosova, živi svoju nacionalnu dramu, jer se, između ostalog, radi o pitanju koje je duboko u vezi s njenim nacionalnim i kulturnim identitetom.

U ovom trenutku Njegoševu rečenicu iz „Gorskog vijenca” da je „Kosovo grdno sudilište” treba razumeti manje kao istorijski lament, više kao poziv na odgovornost i racionalno delovanje u samoj zemlji i u lavirintima svetske diplomatije.

Autor je profesor Fakulteta političkih nauka u Rimu

[objavljeno: 23.02.2007. u Politici]

 

 

 
 
Copyright by NSPM