Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija - prenosimo Danas

   

 

Vilijam Montgomeri

Šta ako Savet bezbednosti ne pronađe rešenje za Kosovo?

Jedan od glavnih uzroka balkanskih ratova početkom 1990-tih bile su radikalno različite percepcije triju glavnih etničkih grupa (Hrvata, Muslimana i Srba) onog što se dogodilo. Svaka grupa živela je u svom posebnom univerzumu, koji su ojačali popustljivi mediji, a njegovi stanovnici smatrali da je to realnost. Delili su uverenje da je upravo njihova etnička grupa bila žrtva ostalih i da ne snose odgovornost za nasilje koje je izbilo. Svaka grupa vatreno veruje i dan-danas da su "drugi započeli nasilje".

Podela povodom Kosova daleko je izraženija nego u Bosni i Hrvatskoj. Pararelni univerzumi postojali su na Kosovu vekovima, a porast nasilja i nagli preokret u prošlih nekoliko decenija samo su ih ojačali. Srbi se pozivaju na Kosovo kao svoj istorijski i kulturni centar. Oni veruju da su Albanci u talasima upadali na Kosovo čime je poremećena etnička ravnoteža. Oni navode decenije subvencija i specijalnog finansiranja Kosova tokom komunističke ere kao dokaz i svoje dobre volje, ali i toga kako su je Albanci zloupotrebili. Smatraju da su Albanci prevarili Zapad lažnim i preuveličanim žalbama na kršenja ljudskih prava; ne treba im verovati; i većina su kiminalci i teroristi, ili ih podržavaju i pomažu.

Kad se postavi pitanje šta Srbija treba da uradi sa dva miliona osiromašenih Albanaca, neugodan procenat Srba veruje da oni jednostavno treba da budu "proterani nazad u Albaniju odakle je većina njih došla". Oni navode desetine hiljada Srba koji su izbegli sa Kosova, nemogućnost da se vrate u svoje domove, Srbe koji su nestali u nedavnom sukobu i nedostatak akcije protiv izvršilaca.

Kosovski Albanci veruju da su bili žrtve decenijama duge srpske represije i maltretiranja. Oni mogu da navedu sopstveno istorijsko prisustvo na Kosovu vekovima. Iako su bili manjina u vremenu nakon Drugog svetskog rata, Srbi su ipak držali lavovski deo odgovornih pozicija, čak i običnih poslova. Albanci su apsolutno i nepovratno odlučni da nikad više ne budu pod jarmom Beograda. Oni ne vide nikakavu fundamentalnu razliku između Srbije danas i one iz vremena Miloševića, prvenstveno zato što Beograd odbija da se odrekne pretenzija na Kosovo. Oslobodilačka vojska Kosova je grupa terorista za Srbe, a heroja za Albance. Suprotno Bosni i Hrvatskoj, gotovo da nije bilo mešovitih brakova između etničkih grupa na Kosovu.

Najdepresivniji faktor od svega jeste da osim neoiliko usamljenih izuzetaka, svi stubovi društva u Beogradu i Prištini (političari, mediji, univerziteti, vlada i crkva) ne samo da ne dovode u pitanje ove univerzume već su, u stvari, instrument njihovog učvršćivanja. Iz dana u dan, ciglu po ciglu, oni grade još više zidove umesto da pomognu da se sruše (kao što bi trebalo ako potpuno prihvataju filosofiju Evropske unije).

Godinama je Ibrahim Rugova bio priznat kao jedinstven glas kosovskih Albanaca. Njegova poruka je uporno bila nenasilje, koja je tražila poštovanje ljudskih prava njegovog naroda i apsolutno nije bilo nikakavog govora o nezavisnosti. Početkom 1995, nasilje na Kosovu počelo je, međutim, da eskalira i u februaru 1996. oglasila se Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), koja je započela seriju napada na srpske policijske jedince, instalacije i vladine objekte. Lideri OVK bili su frustrirani i siti Rugovinog nenasilnog prilaza i verovali su (s pravom kako se ispostavilo) da bi mogli da isprovociraju vlasti u Beogadu da (preterano) reaguje i da će onda Zapad intervenisati u njihovo ime. Upravo se to i dogodilo, uprkos činjenici da ih je bar u jednom kritičnom trenutku 1997, američki izaslanik u regionu Robert Gelbard posebno označio kao teroriste, a Stejt dipartment stavio OVK na svoju listu terorističkih organizacija. Važno je pomenuti da je OVK skinuta sa te liste godinu dana kasnije.
Ono što su članovi OVK i kosovski Albanci naučili na osnovu tog iskustva jeste da ih nenasilni prilaz, koji je propagirao Rugova, nije nikuda odveo i da su spremnošću da koriste silu ostvarili svoje ciljeve. Svako ko misli da su zaboravili tu lekciju veoma je naivan.

To nas vraća na trenutni zastoj. Razmotrimo ulogu dve "velike sile", čije će pravo da koriste veto u Savetu bezbednosti UN gotovo sigurno sprečiti da Savet bezbednosti usvoji bilo kakvu značajnu rezoluciju. Razmotrimo, recimo, kako Kina tretira Tibet, ili brutalne akcije Rusije u Čečeniji. Obe akcije su bile i jesu daleko gore od toga kako je Milošević tretirao kosovske Albance. Ipak, zbog veličine i vojne moći Rusije i Kine reakcija međunarodne zajednice bila je ograničena na mlake osude bez ikakvih zuba. Kako možemo očekivati da će dve države koje su same ugušile slične pokrete za nezavisnost svim raspoloživim sredstvima, uključujući i masovna kršenja ljudskih prava, dozvoliti da Savet bezbednosti usvoji rezoluciju koja kažnjava Srbiju što je učinila nešto slično, tako što garantuje nezavisnost Kosovu? Kinezi su opsednuti da ponovo steknu kontrolu nad Tajvanom i mogli bi da budu zabrinuti da bi rezolucija koja vodi do nezavisnosti Kosova mogla da ojača separatiste na Tajvanu.

Šta će se dogoditi u odsustvu značajne akcije Saveta bezbednosti? Nažalost, verovatno takozvano samoostvarujuće proročanstvo. Suočeni sa sve većom beskompromisnošću Rusije, visoki američki zvaničnici i uticajni nevladini akteri sve su oštrije i oštrije upozoravali na mogućnost donošenja unilateralne deklaracije o nezavisnosti i značajnog porasta nasilja na Kosovu. Neki su otišli i tako daleko da su direktno ili indirektno ohrabrili takav referendum i međunarodno priznanje kao rezultat toga. Problem je, međutim, u tome što bez obzira na nameru, poruka koju su primili na Kosovu, bar ekstremisti, jeste verovatno ohrabrenje upravo za onu vrstu akcija zbog kojih izražavamo zabrinutost. Drugčije rečeno, samoostvarujuće proročanstvo sa ozbiljnim posledicama po region.

Ono što ljuti dobro upućene posmatrače jeste to što će na trupe KFOR na terenu pasti odgovornost da reaguju, da spreče nasilje ili čak i svaki referendum. Svaka od tih akcija dovešće trupe KFOR na nišan albanskih ekstremista koji će početi da gledaju na vojnike kao na problem, ili bar prepreku do nezavisnosti. U međuvremenu, Rusija je povukla svoje trupe sa Kosova i neće platiti nikakvu cenu zbog izbijanja nasilja.

Apsolutno najgori scenario bila bi unilateralna deklaracija kosovskih Albanaca o nezavisnosti ili najava referenduma. To bi lako i brzo moglo da dovede do ponovne pojave odmetnutih sprskih jedinica u Bosni i na Kosovu kao pre 16 godina. Mogu da zamislim u takvim okonostima srpske "dobrovoljce" koji idu na Kosovo da zaštite svoje zemljake. Čak i da ne bude referenduma, teško je zamisliti da neće biti nasilja protiv Srba i međunarodne zajednice i da neće eskalirati. Baš kao što se OVK pojavila u trenutku koji je izabrala, sličan pokret (verovatno sastavljen od mnogih članova OVK) može ponovo da se pojavi. Sjedinjene Države su u principu odgovorne za nametanje brzine usvajanja rezolucije o konačnom statusu Kosova, kako bi odatle povukle svoje jedinice što je pre moguće. Ironijom sudbine, vrlo je verovatno da će se SAD naći u potpuno suprotnoj situaciji: odlaganja povlačenja i daleko opasnijoj situaciji za trupe na terenu.

 

 
 
Copyright by NSPM