Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Crkva i politika

   

 

Boško Obradović

TAJNA TAJNE DAHAU

Uvod: O značaju pokretanja javnih rasprava u Srbiji

Srbija je danas zemlja bez javnih rasprava po bilo kom od ključnih nacionalnih pitanja srpskog naroda u ovom trenutku. Tako je bilo moguće bez javne rasprave doneti mnoge zakone u našoj Skupštini, a posebno jedan od najtotalitarnijih u savremenoj Evropi – novi Zakon o ličnoj karti. Nema javnih rasprava na tako važne teme kao što su ulazak u NATO ili Evropsku uniju, ili, recimo, modaliteti državne reakcije nakon eventualnog proglašenja i jednostranih priznanja nezavisnosti Kosova i Metohije. Kako onda očekivati pokretanje „manje važnih tema“, poput komunističkih zločina nad srpskim narodom, otvaranja tajnih dosijea ili bele kuge u srpskom narodu.

Zato je danas jedan od prioriteta podsećanje srpskog društva na važnost javnih rasprava. U državi sa totalitarnim nasleđem, gde je javnost rada bila u obrnutoj proporciji sa javnim poslovima, i gde se nakon tog iskustva javni diskurs pretvorio u stranački brlog i televizijski šou, potrebno je mnogo uraditi da bi se obnovila kultura dijaloga i javnih rasprava, koja najbolje simboliše stepen društvenog zdravlja.

U čemu je presudni značaj javnih rasprava? Na prvom mestu u tome što pokreću teme koje su najčešće pod embargom dnevno-političkih, ideoloških i drugih interesa. Javna rasprava mobiliše pažnju uspavane javnosti na one segmente teme koji nisu dovoljno osvetljeni ili su namerno prećutani. Pored tradicionalnih srpskih rovovskih podela na dve strane (Srbije), javna rasprava uvodi preko potrebnu treću, četvrtu i ostale strane odnosno uglove posmatranja dotičnog problema, što umnogome poboljšava ukupan uvid u stvari. Konačno, ali nikako i na poslednjem mestu, javna rasprava ostvaruje preko potrebni ličnosni kontakt između „zaraćenih strana“, smiruje društvene tenzije i produbljuje odnose među idejama i njihovim nosiocima. Podrazumeva se, pod jednim uslovom: da se vodi na akademskom nivou, što je još jedna neophodna društvena vežba i proces, sa čijim uspešnim završetkom dobijamo još jednu pozitivnu zdravstvenu odrednicu za srpsku društvenu scenu.

U ovom trenutku, naši vodeći nacionalni mediji uglavnom su zatvoreni za javne rasprave po ključnim nacionalnim pitanjima sadašnjice. Takođe, gotove sve važne nacionalne institucije, poput Srpske akademije nauka i umetnosti i raznih strukovnih udruženja uglavnom – ćute. Cenzura i još više autocenzura su uzele maha, kao u „najboljim“ totalitarnim vremenima. Prolaze samo stranačke, dnevno-političke vesti i „dozvoljeni“ (čitaj kontrolisani) medijski intelektualci.

Zato je ovaj okrugli sto u organizaciji Udruženja za političke nauke i „Nove srpske političke misli“ itekako značajan, ako ne i epohalan iskorak. Kao što nije slučajno da su se baš ova dva pomenuta udruženja građana našla u prvim redovima u ovoj dalekosežno važnoj društvenoj borbi (i na tome im treba odati veliko priznanje), tako n ema slučajnosti ni u tome što je za temu jedne od prvih ozbiljnih javnih rasprava u Srbiji odabrana upravo ličnost i delo Svetog Nikolaja Srpskog. Ova „kontroverzna ličnost“ (a koji svetski velikan to nije bio), a zapravo po svim ozbiljnim autoritetima iz zemlje i inostranstva jedan od najvećih svetskih intelektualaca 20. veka, svojim delom zaseca u brojne tabu teme i medijske strategije koje su poodavno na delu u Srbiji.

Knjiga Predraga Ilića „Srpska pravoslavna crkva i tajna Dahaua – Mit i istina o zatočeništu patrijarha Gavrila Dožića i episkopa Nikolaja Velimirovića u Dahauu“ (samostalno izdanje autora, Beograd, 2006) poslužila je kao idealan povod da se konačno pokrene jedna javna rasprava na jednu konkretnu i nerasvetljenu temu, koja sa sobom nosi brojne aktuelne društvene konotacije.

•  Počasti Dahaua ili autorovi motivi

Šta mislite kako posle svega što smo preživeli u komunizmu jednom običnom srpskom čitaocu može da izgleda pojavljivanje knjige koja se iznova negativno izražava o jednom srpskom svetitelju, posebno kada je njen autor dugogodišnji službenik zloglasne Državne bezbednosti, i to, ni manje ni više, godinama direktno zadužen za praćenje rada upravo verskih zajednica? Da UDBA može da ponudi relevantnu istorijsku građu i besprekorne naučne metode za njeno iznošenje, u to se, posle svega, teško može poverovati. Ali čak i kad bismo zanemarili ovu autorovu zaleđinu, ostaje mnogo drugih pitanja bez odgovora.

Bez obzira na slobodu naučnog istraživanja i publikovanja rezultata toga istraživanja, koja se ne sme dovoditi u pitanje, ne možemo se ne osvrnuti na izvesne vannaučne i ideološke motive koji istraživača mogu da rukovode u istraživanju. U slučaju naše teme to su:

– sam izbor teme o ratnoj sudbini „lidera SPC“ (kod tolikih drugih tema iz bogatog profesionalnog iskustva sa visokih državnih funkcija na kojima se autor nalazio u komunizmu i postkomunizmu, na koje je takođe mogao da primeni „sumnju bez kraja“ kao preduslov naučnih istraživanja. Ovako njegova naučno-istraživačka sumnja ostaje selektivna, a mi ostajemo uskraćeni za istinu o stradanju SPC pod komunizmom i ulozi Službe kojoj je autor pripadao u svemu tome);

– jaka motivacija, jer knjiga izlazi kao samostalno izdanje autora;

– veliki broj intervjua i prikaza u svim vodećim medijima;

– feljton u „Politici“.

Pogledajmo na čas na tzv. „drugu stranu“: ko je od pravoslavnih publicista danas u mogućnosti da štampa svoju knjigu kao samostalno izdanje, ili da dobije veliki broj prikaza i intervjua ili, čak, feljton u glavnim medijima (karakteristični su primeri đakona Nenada Ilića, koji iako je sa filmom „Sveti Nikolaj Srpski“ stvorio remek delo u oblasti savremenog srpskog dokumentarnog filma ne dobija niti jedan prikaz ili intervju u medijima, i sveštenika Velibora Džomića, kome „Politika“ odbija da objavi odgovor Iliću u formi feljtona, iako se radi o jednom od najznačajnijih savremenih crkvenih istoričara). No, motivu ćemo se vratiti u zaključku ovoga osvrta.

Osnovni problem ove knjige jeste neshvatljiva i ostrašćena autorova potreba da kompletan svoj naučno-istraživački potencijal stavi u službu dokazivanja da dvojica srpskih episkopa u logoru Dahau nisu provela godine i „neko iole značajnije vreme“ (?!?) (str. 266), već „samo mesec dana“ (?!?) (str. 199), i da tamo nisu „bili mučeni i podvrgnuti bilo kakvim ozbiljnijim stradanjima“ (?!?) (str. 202), već su bili „privilegovani, tj. počasni zatvorenici među počasnim zatvorenicima počasnog bunkera u logoru Dahau“ (?!?) (str. 255), koji su „tako pošteđeni daleko mirnije čekali kraj rata“ (?!?) (str. 258). Navešću još nekoliko citata koji potiču iz ove, sasvim neobične autorove potrebe da se obračuna sa „prećutkivanjem prave istine o njihovoj konfinaciji, odnosno lansiranjem čitavog niza poluistina i neistina, o, navodno, grubom i svirepom odnosu nacističkih vlasti prema njima“ (str. 264):

– „poseban, neuobičajeno blag tretman u Dahau“(?!?) (str. 207);

– „oni su, ako ništa drugo bili pošteđeni bilo kakvog ozbiljnijeg prisilnog rada i uobičajene, svakodnevne, torture od strane logorskih vlasti“ (?!?) (str. 208);

– „mogli su da relativno često i slobodno šetaju dvorištem Bunkera“ (?!?) (str. 258).

Ako autor na više mesta u ovoj knjizi i intervjuima povodom nje govori o „sistematski izgrađivanom mitu o stradanju“ dvojice episkopa SPC, onda bismo njegov jedinstveni naučno-istraživački metod, za koji ne možemo utvrditi da li je bliži cinizmu ili elementarnoj nepristojnosti, mogli nazvati „sistematski izgrađivanom“ tezom o mogućnosti počasnog života u nacističkom koncentracionom logoru. I tako na samom početku čitav veliki istraživački autorov trud i rad padaju u vodu pred opterećenošću ovom neobičnom tezom, koja se razvija sa čudesnom doslednošću i gotovo nepojmljivim preterivanjima (pitamo se da li je autor u bilo kom trenutku sebi postavio pitanje o moralnoj ispravnosti komentarisanja uslova nečijeg „boravka“ u koncentracionom logoru?).

O čemu se zapravo radi? Autor je mogao, ali nije (iako je to za temu bilo vrlo važno), da na više desetina mesta posvedoči izrazito antinacističko opredeljenje srpskih episkopa, kao i njihovo zarobljeništvo za sve vreme nemačke okupacije Srbije, što je apsolutna istorijska činjenica, već je to elegantno preleteo i na više desetina mesta pokušao da dokaže da su zbog takvog protivljenja najvećoj evropskoj sili toga vremena oni zapravo zaslužili različite „počasti“.

Ne znamo ni da li je autor razmišljao o tome da li svojim „naučnim doprinosom“ možda vređa verska osećanja većine građana ove države? Ili je takva pojava u našem društvu postala praksa protiv koje neće ustati niti jedna organizacija za zaštitu verskih i nacionalnih prava? Prosto je neverovatno da se ovim povodom zapravo autor oseća ugrožen, zbog nekoliko polemičkih tekstova koji su se pojavili u krajnje društveno marginalnim časopisima, dok za to vreme autor neumorno obilazi beogradske redakcije koje mu izdašno otvaraju prostor za intervjue i feljtone. Ili se autor možda u periodu u kom se nalazio na izvesnim funkcijama odvikao od mogućnosti postojanja kritičkih tekstova? Postavlja se pitanje i šta je autor očekivao da će se desiti kada krene u frontalni medijski obračun sa dve verovatno najvažnije istorijske ličnosti SPC u 20. veku? Da bude dočekan sa ovacijama i aplauzima, bez glasa protiv? Ta je praksa, nadamo se, naša prošlost.

2. Srpski Den Braun ili autorovo pakovanje

Autor genijalno izmišlja mit o Dahauu da bi onda mogao da napiše knjigu u kojoj će da raskrinka taj mit i otkrije „tajnu Dahaua“. Tu koristi klasične metode proizvodnje medijskih bombi, jer šta ima danas medijski provokativnije nego otkriti dugo skrivanu tajnu o najomiljenijem Srbinu posle Svetog Save, koju decenijama vešto krije SPC. Međutim, tu je autor ne toliko orginalan koliko epigon brojnih savremenih pisaca koji donose srodna senzacionalna otkrića o Hristu i Njegovom životu na zemlji, „koja je Crkva vekovima nastojala da sakrije“, tako da njegova knjiga više ima smisla kao literatura u stilu „Davinčijevog koda“.

S tim u vezi, autor, na primer, ispravno konstatuje postojanje malog broja radova o sveštenicima SPC koji su prošli Dahau, ali u tome ne vidi klasičnu srpsku nacionalnu, u ovom slučaju, naučnu neozbiljnost i neodgovornost, već deo velike zavere da se u prvi plan istakne stradanje „njihovih lidera“. Karakteristično je i to da je ovaj mit toliko snažan i sistematski podgrejavan da ne postoji niti jedna knjiga o zarobljeničkim godinama ove dvojice srpskih crkvenih velikodostojnika, a posebno ne pod naslovima tipa „Mučenici Dahaua“ ili „Najveći neprijatelji Trećeg Rajha“ i slično. Valjda bi ta velika i ozbiljna zavera bila kadra da napravi bar jednu takvu knjigu za svoje potrebe.

Jednostavno rečeno, da je autor svome radu dao naziv na osnovu onoga po čemu je njegova knjiga zaista nova i vredna, tj. onako kako je to jedino bilo naučno opravdano (na primer: „Sudbina srpskog sveštenstva u koncentracionom logoru Dahau“), to bi bio samo jedan od mnogih naučnih radova o kojima bi svoj sud donela naučna javnost, a autoru bi se mogla priznati zasluga za pokretanje jedne neistražene istorijske teme. Onog trenutka kada je autor, po sopstvenom i javnom priznanju, koristeći usluge marketinških stručnjaka svom radu dao naslov „ Srpska pravoslavna crkva i tajna Dahaua – Mit i istina o zatočeništu patrijarha Gavrila Dožića i episkopa Nikolaja Velimirovića u Dahauu“, ističući u prvi plan nekakvu skrivenu crkvenu tajnu i njenu odgonetku, on je napustio nauku i prešao u oblast marketinga. I to ne samo marketinga, koji bismo još mogli razumeti kao potrebu za finansijskom dobiti kroz bolju prodaju knjige sa atraktivnijim naslovom (što, jasno je, više nema veze sa naukom i naučnim motivima), već ovde autor svesno otvara i medijski rat, kroz seriju „senzacionalnih“ intervjua, feljtona i izjava u kojima je on prvi koji otkriva dugo skrivanu tajnu. Šta posle ovakve marketinško-medijske strategije autor očekuje od neistomišljenika po ovom pitanju? Da mu dodele nagradu za najboljeg marketing menadžera za 2006. godinu?!? Ili da, iako na marginama društvenog uticaja, odgovore šta imaju. Ovi skromni odgovori, međutim, autoru opet služe za novi marketing i medijski plan predstavljanja sebe kao žrtve iste crkvene zavere da se ne otkrije prava istina?!?! Zaista previše marketinga i medija u jednoj naučnoj temi. Autor bi, najzad, konačno morao da se opredeli kojom delatnošću želi da se bavi u životu: naukom ili marketingom.

3. Medijsko i autorovo etiketiranje

Zašto se uz ime Svetog Nikolaja Srpskog uvek nađu političke etikete kao što su antisemitizam, klerofašizam i slično, a sa posebnim elanom se medijski obrađuju i neguju njegove tzv. simpatije prema Hitleru? Odgovor je vrlo jednostavan: ove medijske etikete imaju snagu potpune kompromitacije ličnosti kojima se prilepe i automatski obustavljaju svaku dalju javnu raspravu.

Uz antisemitizam, nema „lepše“ etikete – koju neko može da vam prišije a da ne možete da se branite – od fašizma i nacizma. Opšta kultura u Evropi i svetu u drugoj polovini 20. veka usadila je, sada već kao arhetip, zgražavanje nad samim pominjanjem ove tri reči. Tako su ovi termini postali najpodesnije etikete za srozavanje političkih neistomišljenika. Da li iz tog razloga i ova knjiga neprestano traga za nemačkim motivima u postupanju sa vladikom Nikolajem, valjda sve se nadajući da tu negde mora imati nekakve kolaboracije i ideološke bliskosti, pritom zanemarujući osnovnu činjenicu da se sve vreme rata Vladika nalazi pod prismotrom, stražom, u internaciji ili logoru, za koji sam autor kaže da je ustrojen kao „logor za obračun sa političkim protivnicima i nepoželjnim pojedincima i grupama“ (str. 2).

Nema sumnje da će ova knjiga zauzeti važno mesto u bogatoj istoriji ideoloških napada i etiketiranja Svetog Nikolaja Srpskog, pre svega po orginalnom doprinosu ne toliko u izboru teme koliko u neobičnoj posvećenosti istoj. Jer do sada je bilo teško objasniti zašto je Hitler svog simpatizera sve vreme rata držao u zarobljeništvu i na kraju poslao u Dahau. Sada imamo objašnjenje i za to: radi se o malom znaku pažnje i počasti.

4. Autorova literatura i po koji vic

Svoju konstrukciju pa dekonstrukciju mita o Dahauu autor potkrepljuje izvesnim citatima iz takozvane crkvene literature. Šta se uopšte može podrazumevati pod crkvenom, a posebno pod zvanično crkvenom istorijskom literaturom? Da li to što bilo koji publicista, pa čak i vladika, kaže u nekoj knjizi ili prigodnom govoru, ili ono što je stav zvaničnih crkvenih ustanova, istoričara i izdanja. Nakon ukupnog citiranja šarenolike postojeće crkvene literature autor ispostavlja sledeći zaključak: da su „samo dva autora iz redova Srpske crkve pisala drugačije, tvrdeći da su ovi velikodostojnici Srpske crkve uživali povlašćeni status u Dahauu, odnosno da tamo nisu mučeni kao ogromna većina ostalih logoraša“ (str. 228). Zanimljivo je pogledati ko su ta dva autora: jedan je viši crkveni činovnik Srpske Patrijaršije, koji svoj tekst na ovu temu objavljuje u zvaničnom listu Srpske Patrijaršije, a drugi je najveći srpski crkveni istoričar 20. veka koji u svojim radovima iznosi potpunu istinu o boravku vladike Nikolaja i Patrijarha Gavrila u Dahauu, čak obračunavajući se sa svim postojećim nejasnoćama ili pogrešnim zaključcima s ovom temom u vezi, smatrajući da „iznošenjem netačnosti i neistina ne doprinosi se pojačanju ugleda i značaja ljudi o kojima se priča“ (str. 230). To su, dakle, Branko Đorđević, koji o tome piše u Otadžbini u službenom „Glasniku SPC“ odmah po završetku Drugog svetskog rata i dr Đoko Slijepčević, koji o svemu ovome piše u više navrata nešto kasnije u emigraciji u svojoj trotomnoj „Istoriji SPC“ i u časopisu „Iskra“ iz Minhena. Smatramo da je od strane „zvanične“ Crkve, koja postoji u takvim uslovima kakvi su tada bili u Otadžbini i u srpskoj političkoj emigraciji, ovo više nego dovoljno i da svako dobronameran posle ovoga lako može da isključi postojanje bilo kakve zavere i oda priznanje crkvenim istoričarima.

Važno je ovde napomenuti i to da je autorova konstatacija o tome da vladika Nikolaj, izuzev jedne kratke izjave u Americi, nikada nije govorio o iskustvu Dahaua, takođe nedavno opovrgnuta, kada su „Dveri srpske“, u svom posebnom tematu pod naslovom „Zašto je oklevetan Sveti Nikolaj Srpski“ (br. 32, 4/2006), objavile Vladikino sećanje na jednu noć u Dahauu i sve ono što su za samo jednu noć preživela dvojica srpskih episkopa u nemačkom koncentracionom logoru i pod savezničkim bombama.

Ostaje naivno i neuverljivo autorovo čuđenje da se u vremenu posle Drugog svetskog rata malo pisalo na ovu temu. Zaista je bilo malo autora koji su smeli da pišu o narodnom neprijatelju, kome je oduzeto državljanstvo i zabranjen povratak u Otadžbinu, dok su njegova dela doživela zabranu štampanja i unošenja u zemlju. Zato deluje kao vic poslednja autorova rečenica u ovoj knjizi: „Na kraju, deo odgovornosti za pomenute nedoumice i mistifikacije snosi i komunistički režim u Jugoslaviji i Srbiji, koji iz čisto oportunističkih razloga (zbog uspostavljanja i održavanja dobrih odnosa između države i Srpske crkve), u najmanju ruku, nije podsticao naučno istraživanje ovog interesantnog i značajnog istoriografskog pitanja“ (str. 268). Ovo je ipak najveće otkriće Ilićeve knjige: i komunistički režim bio je u službi crkvene zavere.

Da autor nesumnjivo ima talenta za pisanje viceva pokazuje još jedan, raniji odlomak: „Posle završetka Drugog svetskog rata i dolaska komunista na vlast u Jugoslaviji, u štampi, izdavačkoj produkciji i usmenom predanju Srpske crkve, ali i srpske građanske opozicije u zemlji i srpske političke emigracije na Zapadu, sistematski je izgrađivan mit o stradanju i mučeništvu patrijarha Gavrila i episkopa Nikolaja za vreme okupacije Jugoslavije, a posebno u koncentracionom logoru Dahau“ (str. 264). Bar autor, koji je po službenoj dužnosti bio obavezan da to prati, bi trebalo da zna da crkvena štampa i izdavaštvo ovde nisu postojali skoro pola veka, a uslove za naučni rad srpskih političkih emigranata možemo da zamislimo. O izdavačkoj produkciji SPC u Jugoslaviji dovoljno je reći da je prvo zvanično crkveno glasilo Srpske patrijaršije, list „Pravoslavlje“, u Srbiji pokrenuto 1967. godine, a da je prva pravoslavna knjiga u Crnoj Gori izašla 1989. godine. O kakvoj je srpskoj građanskoj opoziciji u to vreme moglo biti reči najbolje bi moglo da posvedoči otvaranje tajnih arhiva Službe koja se brinula da takva opozicija ne postoji, a čiji je pripadnik bio i autor. I da hoćemo ne možemo da preskočimo činjenicu da masovne grobnice žrtava komunističke diktature, u kojima su završili predstavnici srpske građanske opozicije po dolasku komunista na vlast uz sovjetsku i savezničku pomoć, još uvek nisu otkopane širom Srbije, a žrtve dostojno sahranjene. Kada se to ima u vidu onda ovakvi vicevi postaju krajnje moralno problematični.

5. Autorov rat za novu/staru istoriju

Ovde se ne možemo baviti time da za autora antikomunističke snage iz Drugog svetskog rata mogu biti samo kvinsliške i kolaboraterske, a nikako oslobodilačke i rodoljubive legalne vojne jedinice Kraljevine Jugoslavije. Ostaje karakteristično da đeneral Draža Mihailović, prvi ustanik u okupiranoj Evropi, mora i dalje da trpi ideološko etiketiranje za kolaboraciju, dok istoriju komunističkih zločina nad srpskim narodom još nismo ni načeli. Bilo bi interesantno istražiti koliko se u izbegavanju ovakvih naučnih istraživanja i pravljenju novih teorija zavere u službi novog zamagljivanja istorijske istine nalazi i autorova motivacija za pisanje ove knjige.

Konačno, uprkos svemu rečenom, ostaje nerasvetljeno otkuda baš ova tema, odakle takav autorov motiv i zašto ovaj način obrade teme u koji je uložena ogromna naučna energija? U svemu tome definitivno ne vidimo naučnu već izvesnu ideološku motivaciju. Jer čemu drugo pokušaj da se jedini crkveni poglavar u okupiranoj Evropi koji je makar jedan minut proveo u jednom od najstrašnijih logora 20. veka oslobodi „preteranog“ stradalničkog oreola, koji mu, pritom, to moramo priznati, nešto mnogo kao narod nismo ni stavili. Mogu da zamislim šta bi drugi narodi, vičniji pravljenju nacionalnih mitova, učinili od toga da su u Dahauu imali svog crkvenog poglavara?

Mnogo je, međutim, jasnije zašto i kome smeta novi srpski svetitelj, koji je danas najčitaniji pisac među Srbima, o kome se prave filmovi i pozorišne predstave, a na njegove tekstove srpski rokeri prave svoju muziku. Onda postaje razumljivo zašto je trebalo udariti na „mit“ koji je bio „jedan od osnova za nedavno (2003) proglašenje episkopa Nikolaja za svetitelja Srpske crkve“ (str. 264). Ovde je ideološka motivacija sasvim transparentna, da ne kažemo providna.

Na kraju treba odati priznanje Predragu Iliću da je uložio ogroman napor da srpsku javnost upozna sa svojom idejom. To je već rezultiralo pokretanjem jedne javne rasprave, a možda usledi i naučni skup na ovu temu, koji bi izmamio i prave naučne radove kojih još uvek nema.

Autor je glavni i odgovorni urednik časopisa „Dveri srpske“

 

 
 
Copyright by NSPM