Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Aleksandar Pavić

DVA BITNA MOMENTA SADAŠNJE ZAPADNE POLITIKE PREMA KOSOVU I METOHIJI

Dva momenta na koja treba obratiti posebnu pažnju u kontekstu nadiruće kosovske krize, kako bi sve bilo što jasnije:

- Američki Državni sekretar, Kondoliza Rajs, izjavila je već nekoliko puta, izričito, da "Kosovo više nikad neće biti deo Srbije".

"Nikad" je reč koja ne dopušta, niti predviđa, bilo kakve kompromise, ni sada ni u budućnosti.

"Nikad" je nešto finalno, i označava jednu krajnje agresivnu nameru. Taj termin isključuje politiku, diplomatiju, dobre buduće odnose, čak i prirodne istorijske procese koji, na primer, mogu ponovo dovesti do toga da sadašnju arabanašku većinu zameni srpska (na primer, usled naglog pada arbanaškog nataliteta zbog posledica hiljada tona osiromašenog uranijuma posutih širom Kosova i Metohije). To znači ne samo da su SAD spremne da nasilno otcepe deo teritorije jedne suverene zemlje, već i da nameravaju da spreče bilo kakav budući pokušaj da se ta teritorija vrati pod okrilje te zemlje - čak i kada bi, u nekoj budućoj konstelaciji snaga, Srbija i SAD ponovo imali normalne odnose. Dakle, po Kondolizi Rajs i establišmentu kojeg ona predstavlja, nema tih dobrih američko-srpskih odnosa koji bi dopustili da se ikad čak i razmišlja o tome da Kosovo bude deo Srbije.

"Nikad", dakle, zvuči kao osvajanje, kao postignuti osvajački cilj, čime se jednom zauvek raspršuju sve iluzije o mrvici dobronamernosti onoga koji je tu reč izgovorio, ili ko iza nje stoji. Tu se raspršuju bilo kakve iluzije da je NATO bombardovanje od 1999. imalo ikakav drugi cilj osim gole agresije, i učvršćuje se argument o pravljenju "NATO-države" na Kosovu i Metohiji. "Nikad" zapravo znači: "osvojili smo ovu kotu, i idemo (tj. gazimo) dalje." A taj film smo već gledali pre skoro 70 godina.

Sve ovo, naravno, ne znači da se treba pomiriti sa konstatacijom Kondolize Rajs. Ne, to jednostavno znači da su motivi i Bušove i Klintonove administracije sasvim jasni. Motivi su krajnje agresivni. A agresija ima tu prirodu da se sama sobom hrani (Vojvodina? Raška?) I to treba da nam bude orijentacija u svim daljim potezima vezanim za Kosovo i Metohiju, kao i budućim odnosima sa SAD (bar dok je sadašnji američki establišment na snazi, što možda i neće biti toliko dugo, s obzirom na ekonomsku kataklizmu koja se na Zapadu sprema – ili dok Ron Pol ne postane predsednik SAD). Dakle, nikakvo "prijateljstvo" i "dobre namere" ne mogu stajati iza neskrivene i ogoljene agresije, koliko god zašećerenih intervjua davao novi američki ambasador, i koliko god flasterčića ''pomoći'' delio za zjapeće rane koje je njegova zemlja ovde napravila i nastavlja da pravi. Tu iluziju treba zauvek odbaciti (ili za bar onoliko vremena koliko traje ''nikad'' Kondolize Rajs), a samo treba naći nadelotvorniji način da se sa situacijom suočimo.

- Namera vodećih zemalja EU da priznaju "Kosovo" mimo UN znači i može značiti samo jednu stvar: da "Kosovo" zapravo nikad i neće biti u EU. Jer, na prvom mestu, kako će u EU da uđe zemlja koja nije i članica UN i odgovarajućih međunarodnih tela koje članstvo u UN povlači sa sobom? Jer, izvesno je, neće se roditi ta srpska vlada koja će priznati "Kosovo", niti će Rusija ikad dopustiti sebi takvo jedno poniženje da "legalizuje" šamar sopstvenom diplomatskom prestižu. Uz to, i kiparski zvaničnici su više puta izjavili da neće priznati jednostrano proglašenu kosmetsku nezavisnost - čak i kad bi je Srbija kojim čudom priznala.

Nemoguće je, naravno, da zvaničnici vodećih EU zemalja ovog diplomatskog ćorsokakaka nisu svesni. Što ih, naravno, ne sprečava da sa jednakim dozama cinizma govore i o "kosovskoj" i o srpskoj "evropskoj budućnosti". Šta je, dakle, posredi? Reklo bi se da je ovde posredi jedno namerno stvaranje haosa, jer drugog obašnjenja za ovakvo postupanje ne može da bude. Trenutno imamo vrlo sličnu situaciju kao i krajem 1991. kada je nemačko jednostrano priznanje Slovenije i Hrvatske miniralo planove Lorda Karingtona da, u sklopu jedne evropske mirovne konferencije, dođe do najmirnijeg i najprihvatljivijeg rešenja za jugoslovensku krizu. I sada se, umesto jednog istinski evropskog rešenja nagoveštavaju jednostrani potezi i svršeni činovi koji mogu da donesu sve, samo ne mir i stabilnost.

Dakle, u izvesnom odsustvu punog budućeg "kosovskog" suvereniteta usled njegovog jednostranog priznanja, svesno će se na Kosovu i Metohiji praviti jedna polu-zakonita "crna rupa" koja će stalno lebdeti u nekom međunarodno-pravnom vakumu. Tu će moći da se pere novac, da se organizuju razni ''kampovi'' koji nisu letnji, da se krijumčari sve i svašta, i, naravno, možda i najvažnije, moći će da se drže vojne baze van pomalo zamarajuće kontrole neke suverene vlasti. Zapadni Balkan neće moći da se integriše u EU, jer Srbija neće moći da uđe u EU a da prethodno ne prizna "Kosovo", što ona nikad neće učiniti. Možda je to i cela svrha ovakve "pregovaračke igre" EU (tj. Nemačke, Francuske, Italije i Britanije)? Da se onemogući bilo kakav drugi ishod osim stvaranja jedne polu-legalne (dakle nenadgledive i nikom stvarno odgovorne) NATO-države u ovom delu Evrope, i da se on drži u stalnom civilizacijskom zapećku radi lakše kontrole? Zarad nekih ciljeva koji su daleko od javnih zaklinjanja u "mir", "demokratiju", itd?

Dakle, cilj glavnih zemalja EU sa ovakvim pregovaračkim pristupom je – da ni Srbija ni ''Kosovo'' nikada ne uđu u EU. Citirajmo, tome u prilog (a držeći na umu i izjavu bivšeg nemačkog ambasadora Cobela o srpskom pristupanju EU ''2032. godine''), i skorašnju izjavu predstavnika EU u pregovaračkoj "Trojci", Volfganga Išingera i kako on vidi budućnost "Kosova": "To će biti državni entitet koji će nastaviti da bude pod širokim međunarodnim nadzorom. Trupe NATO će nastaviti da budu tamo raspoređene. Dalje međunarodno prisustvo UN i, stoga, EU, biće osigurani."

Osim srpskih EU-ostrašćenika, koji neće ili ne žele da vide ''realnost'' da nam se vrata EU svesno i namerno zatvaraju, šteta je što sve ovo budno ne prate i kosovski Arbanasi. Jer, u svemu ovome će najveći gubitnici biće oni koji trenutno smatraju da su najveći dobitnici – upravo kosovski Arbanasi. ''Nikad'' (po računanju vremena Kondolize Rajs) neće biti nezavisni, i ''nikad'' neće biti članovi EU, a biće im porušeni svi mostovi prema svom najbližem susedstvu. Da li je vredelo, proceniće sami. Verovatno kada već bude bilo prekasno.

25.12.2007.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM