Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Mihailo V. Popović

KOSMETSKE POGREŠKE NAŠE DIPLOMATIJE

Boris Tadić i Vojislav Koštunica, kao i naša diplomatija, ograničavaju se na odbranu međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih nacija i Ustava Srbije, uključujući princip nacionalnog suvereniteta kao načela koje krši tzv. međunarodna zajednica. Ostali principi i suštinske pogreške „međunarodne zajednice“ stavljaju se u drugi plan ili se pak i ne pominju. Na taj način srpski političari imaju snagu sopstvene argumentacije i znatno uprošćuju celinu sukoba oko Kosmeta na sopstvenu štetu. Navešću samo neke principe i bitne istorijske činjenice koje naša strana obično ne ističe.

Prvo, nasuprot čestom naglašavanju da Albanci čine znatnu većinu u pokrajini, potpuno se zanemaruje činjenica da su oni nacionalna manjina u okviru srpske države, kao i da nijedna nacionalna manjina u svetu nema pravo na samoopredeljenje i stvaranje sopstvene države na datoj teritoriji. Prema tome, referendum na kome stalno insistira kosmetska „vlada“ treba sprovesti na celoj teritoriji Srbije, a ne samo pokrajine.

Drugo, suprotna strana kosmetskog spora često naglašava samo jednu stranu istorijskog procesa tokom devedesetih godina – pogreške u politici Slobodana Miloševića. Naši političari pri tome obično ne ističu drugu, ne manje važnu, stranu ovog procesa – potpuno ilegalnu intervenciju NATO pakta, surovo bombardovanje Srbije bez saglasnosti Saveta bezbednosti, sa korišćenjem „humanitarne katastrofe“ kao lažnog izgovora za intervenciju. Tako proizlazi da otimanjem Kosmeta treba kazniti samo Srbe, a ne i tadašnje rukovodstvo NATO pakta.

Treće, kao „dokaz“ ispravnosti svoje politike tzv. međunarodna zajednica ističe da je stvaranje druge albanske države na teritoriji Kosmeta „logičan završetak“ procesa raspadanja bivše jugoslovenske države. Potpuno se ignoriše presudna činjenica da je tzv. međunarodna zajednica napravila salto mortale u korišćenju dokaza za ovaj svoj postupak. Prilikom izdvajanja bivših jugoslovenskih republika iz zajedničke države tadašnje rukovodstvo Evropske zajednice koristilo je kao dokaz princip nepovredivosti granica između republika, osporavajući tako pravo na samoopredeljenje najbrojnijoj naciji (Srbima), a sada se, naprotiv, zalaže za pravo jedne nacionalne manjine da može da menja granice države u kojoj živi.

Najzad, što nije najmanje značajno, naša diplomatija pravi ozbiljnu grešku u načinu na koji sprovodi politiku odbrane Kosova. Kao što se često ističe, mi nastojimo da se služimo samo miroljubivim sredstvima u nastojanju da ubedimo „međunarodnu zajednicu“ da greši. Jedna neprincipijelna i surova međunarodna borba vodi se isključivo u „diplomatskim rukavicama“. Naši lideri samo što ne kažu: „Izvinite što vam se suprotstavljamo, što ne prihvatamo da nam otmete jedan deo naše teritorije.“

Kada se jedna normalna država nalazi u situaciji da je teritorijalno ugrožena, njeni državni predstavnici dužni su da izjave: koristićemo sva legalna sredstva koja nam stoje na raspolaganju da zaštitimo svoj nacionalni i državni interes.

Umesto takvog, jedino adekvatnog odgovora, sramežljivo se ponavlja da ćemo koristiti samo miroljubiva sredstva ubeđivanja. Koliko je ovaj postupak promašaj, najbolje se pokazuje kada se uporedi sa sredstvima koja je koristila, i koja i sada koristi, albanska manjina na Kosmetu.

Počev od terorističkih aktivnosti OVK, koje su u početku i američki predstavnici okvalifikovali kao terorističke, pa sve do sadašnjih stalnih pretnji da neće moći da sačuvaju strpljenje, kosmetski Albanci uspevaju da održe tenziju. Ovaj pritisak uvažavaju i predstavnici UN u pokrajini. I predstavnik „međunarodne zajednice“ ističe kao glavni argument da Albanci gube strpljenje i da svašta može da se desi ako se ne zadovolje njihovi zahtevi za nezavisnošću. Što se tiče Srba i ostalih nealbanaca, oni mogu da izgube ne samo strpljenje nego i teritoriju.

Pored navedenih argumenata i činjenica, koje inače naši političari slabo koriste ili to uopšte ne čine, naša strana pokazuje i jednu teško shvatljivu popustljivost prema tzv. međunarodnoj zajednici. Ako nismo u stanju i ne želimo da povedemo rat zbog Kosmeta, imali smo – i još uvek imamo – mogućnost da vodimo jednu smeliju i svestraniju politiku odbrane naših nesumnjivih prava. Nije dovoljno navoditi samo kao argumente poštovanje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih nacija i našeg ustava. Neophodno je biti još otvoreniji i koristiti i druge argumente koji su navedeni u ovom tekstu, i sa više odlučnosti suprotstaviti se politici međunarodnih siledžija.

Dosledna politika podrške našem stavu od ruskog rukovodstva, posebno Vladimira Putina, daje nam mogućnost da budemo otvoreniji i odlučniji u odbrani naše teritorije. Samo tako možemo još uspešnije da se suprotstavljamo politici gole sile, koja u svetu doživljava sve veće poraze.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM