Milan Radović

KAKAV SMO TO NAROD, AKO NAS ISTORIJA NIČEMU NIJE NAUČILA?

Odgovor odgovoru Raja Vojinovića

Da mi je prije samo par godina neko rekao da ću sa mojim prijateljem i političkim saborcem Rajom Vojinovićem, jednim od najboljih živih guslara srpskih, raspravljati o srpskom pitanju u Crnoj Gori i imati različit stav, ne bih mu vjerovao. Sve do crnogorskog referenduma imali smo identičan politički stav po svakom pitanju, posebno nacionalnom, i pripadali istoj stranci. Da li je referendum, koji je nesporno datum kada su nam uzeli dušu, dovoljan istorijski preokret da promijenimo svoju nacionalnu politiku gradjenu vjekovima? Nejasno je zašto se moj brat u Hristu Rajo, nije zalagao devedesetih za stav da su Srbi i Crnogorci različiti narodi? I tada su se nacionalno izjašnjavali jedni Srbima, drugi Crnogorcima. Ja se pitam, šta bi se desilo da smo tada tvrdili i priznali da su Crnogorci dio nekog drugog identiteta? A bilo je medju njima dosta onih koji su tomovima knjiga "dokazivali" kako nemaju ništa zajedničko sa nama Srbima.

Da smo to uradili tada, priznali bi da dio našeg identiteta nijesu, recimo Emilo Labudović, Goran Danilović, Zoran Žižić i mnogi drugi tadašnji nacionalni Crnogorci, a danas glasnogovornici tzv. Srpske liste i politike što dubljeg jaza medju braćom.

Da smo tu priču pričali tada, moj Rajo, i da smo tvrdili da nas je onoliko koliko nas je bilo, a da su svi drugi, drugi i različiti, da li bi nas danas bilo preko 32%? Na sreću tada je bilo pameti, pa je priča Narodne stranke, (a prije svega, Crkve) koju smo zajedno pričali pomogla da nas danas ima 3,5 puta više. Ta priča je doprinijela da je moj veliki prijatelj, jedan od prvih nikšićkih liberala, danas nacionalni Srbin. I zato ne zamjeri što smo mi u Narodnoj stranci odlučili da nastavimo da je pričamo. Mi nemamo potrebu da mijenjamo program, himnu, kao što je to uradila SNS. Ipak smo stari sto godina, i ne može nas frustracija pokradenog referenduma natjerati da kopamo jaz medju braćom, medju bratom i sestrom, sinovcem i stricem, jaz u samom čovjeku koji zna da mu je djed bio Srbin, a on mora, zbog posla, biti Crnogorac.

Postavljajući pitanja u svom prošlom tekstu, nijesam imao pretenziju da ih uputim svim Srbima, već samo političkim predstavnicima onog malog dijela, koji zagovara politiku razlika. Ali, tvoj odgovor mi je dragocjen. Ako ništa drugo, potvrdio je moj stav, i stav moje Stranke, da je podjela na Srbe i Crnogorce vještačka, da nema uporišta ni u istorijskom niti kulturološkom, identitetskom niti bilo kojem drugom smislu. Ima samo svoj politički karakter, svojstven, nažalost, samo nama Srbima. I nije prvi put da pravimo takvu, istorijsku grešku. Ali, problem je što nas istorija, izgleda, ničemu nije naučila!

Tvoji odgovori, Rajo su takvi da mi ni dalje nije jasno u čemu vidiš razliku izmedju Srba i Crnogoraca u nacionalnom, narodnosnom smislu? Bolje reći, nijesi dao ni jednu razliku koja se tiče suštine, definicije naroda kao kolektiviteta. Bez ambicije da držim bilo kome predavanje, ipak moram podsjetiti na definiciju naroda, makar u kulturološkom smislu, iako se pojam "narod" može definisati iz različitih uglova. Suština je uvijek ista.

Dakle, najprostija definicija naroda je da je to grupa ljudi koji su povezani zajedničkim jezikom, vjerom, istorijom i tradicijom, iako narod odlikuje kulturna raznolikost. Po čemu se, u ovim kategorijama razlikujemo? Ne postoji ni kulturna raznolikost. Neka Crnogorac obuče svoju narodnu nošnju, neka to isto uradi i Srbin iz Crne Gore, da vidimo hoće li se razlikovati? Možda po brkovima? Da li ti, Rajo, misliš da je srpskija košulja i nošnja koju si nabavio iz Srbije (koja je nesporno lijepa) od kape koju je nosio Njegoš, i njegove nošnje koje si se ti odrekao nakon referenduma?

Kaže Rajo: razlika je u tome što baštinimo potpuno različite vrste duhovnosti na kojima su zasnovani naši nacionalni identiteti!? Koju vrstu duhovnosti baštini Crnogorac koji govori srpskim jezikom, koji ide u srpsku crkvu, koji se borio za zajedničku državu sa Srbijom, koji poštuje nacionalnu i svaku drugu tradiciju svojih predaka? Ne kažem da nema onih koji su se odrekli svojih korijena i da sa takvima nemamo ništa zajedničko (bar u političkom smislu). Ali ta linija razdvajanja nije na onih 32% koji su se izjasnili Srbima i onih 43% koji su se izjasnili Crnogorcima. Mnogo je manja razlika izmedju Srba i Crnogoraca koji poštuju istoriju i tradiciju nego što je razlika medju Srbima, nama koji poštujemo tu tradiciju i onim Srbima iz DPS-a koje sam već nabrojao, ili medju Crnogorcima koji govore srpskim jezikom i onim drugim koji "govore" nepostojećim. To priznaje i Rajo. Zato Narodna stranka nikada neće priznati nametnutu podjelu, a one koji neće da budu dio zajedničkog identiteta nazivamo Dukljanima. A njih, Rajo priznaćeš, nema 43%.

Rajo pita: ako smo mi Srbi i oni Crnogorci jedan narod, kako je ime tog jednog naroda? Što se mene tiče to je Srpski narod. Ali ako se nešto oslovljava sa dva imena, ne znači da nije jedno. Ovdje moram ispričati jednu anegdotu sa Žabljaka. Dugo nakon rata jedini sok koji se mogao kupiti u radnjama bio je sok od maline. I svi su tražili: daj mi jednu malinu. Kada su se kasnije pojavile druge vrste sokova, durmitorske domaćice su dugo vremena u radnjama tražile: Dajte mi malinu od pomorandže. Tako je i sa imenom naroda. "Zahvaljujući" komunistima, pod čijim dekretom su se svi u Crnoj Gori morali dugo izjašnjavati Crnogorcima, i danas mnogi za sebe kažu da su Crnogorci, a ako ih pitaš jesu li Srbi, oni kažu- naravno da jesmo!

Dobro je što Rajo pominje braću Sokoloviće i istorijski primjer Muslimana. Upravo su oni najbolji dokaz istorijske greške srpskog naroda, koju bi, zahvaljujući politici tzv Srpske liste ponovili u 21. vijeku, ovog puta sa Crnogorcima koji se, za razliku od Muslimana nijesu odrekli pravoslavne vjere.

Mehmed paša Sokolović je bio janjičar i visoki činovnik otomanske imperije, ali nije bio Turčin u narodnosnom smislu. Duboko je bio svjestan svojih srpskih korijena i zato je pomogao izgradnju Pivskog manastira. Muslimani na Balkanu nikada, do komunista, nijesu bili zaseban narodnosni (nacionalni) identitet. Uvijek su bili Srbi muhamedanske vjeroispovijesti. Kao što su i danas u Albaniji Albanci muslimanske vjere. A onda su srpski komunisti velikodušno poklonili dijelu svog naroda novi nacionalni identitet, koji je sticajem istorijskih okolnosti, i prije svega greškama srpskog naroda, prerastao u otvoreno antisrpstvo. Doduše, ta vještački stvorena nacija i dan danas ima problem definisanja svog identiteta. Zar istu grešku treba da napravimo i sa Crnogorcima, kojima su, takodje, komunisti dali naciju, ali nijesu uspjeli stvoriti zaseban identitet, prije svega jer nije došlo do promjene vjere kao osnovne vezivne komponente? Zar to što neko, iz političkih razloga, naziva jezik bošnjačkim ili crnogorskim znači da je on različit od srpskog? Ne, nije različit. Ali se sve ovo radi sa jasnom namjerom da se vještačkim stvaranjem novih identiteta i dalje dijeli i uništava srpski narod, njegova kultura, jezik i na kraju krajeva teritorija. I za sve to vjetar u jedra daje neko ko sebe naziva Srpskom listom! Slučajno, iz političkog neznanja ili pragmatizma i koristi, potpuno je nebitno.

Pozivanje u "pomoć" Njegoša da se dokaže kako je Srbija jedina matična država srpskog naroda je apsolutno pogrešno. Upravo je Njegoš osnovni stub crnogorskog srpstva, upravo je on najveći i najbolji dokaz da je Crna Gora matična država srpskog naroda, još od Zete, bar podjednako koliko je to i Srbija. Danas je to i Republika Srpska.

Bilo bi pretenciozno, ovdje objašnjavati istorijske okolnosti u vrijeme Njegoševog pisma Matiji Banu, činjenicu da srpske zemlje nijesu bile nezavisne i slobodne i težnju svih srpskih krajeva za ujedinjenjem. Njegoš ne kaže da je Srbija matična država svih Srba, nego da je "matica Srpstva, bez nje nikada ništa". Pjesnički genije slikovito uporedjuje Srbiju sa maticom, najsnažnijim tokom rijeke koji vuče naprijed. Prirodno je da Njegoš u Srbiji, kao najmoćnijoj srpskoj zemlji, kičmi, pijemontu svekolikog srpstva vidi odlučujuću ulogu u nacionalnom oslobadjanju. U tom smislu, kao i u smislu zaštite srpskih interesa pred drugim državama i medjunarodnim faktorima, Srbija je i danas kao i tada matica srpstva. Srbiju volim, izmedju ostalog jer mi tamo živi sva rodbina sa očeve strane, jer je Beograd grad moje mladosti, ali moj Rajo, nikada neću reći da mi je Srbija matična država. Time bih priznao da Crna Gora nije srpska, a to Dukljani jedva čekaju. E zato je uloga tzv Srpske liste, koja priznavanjem Srbije za matičnu državu, svodi Srbe u Crnoj Gori na status manjine, na srbijansku dijasporu, pogubna za sveukupne srpske nacionalne interese, a posebno za nas Srbe koji želimo da nastavimo borbu za naše interese tu, u Crnoj Gori, ne krijući se pod skute niti ranije Mire Marković niti sada Tome Nikolića. No, moram priznati da su mi poslednje izjave predsjednika Srpskog nacionalnog vijeća, članice tzv SL dale nadu da i tamo ima ljudi koji se polako oslobadjaju frustracija referendumskog rezultata i koji shvataju da cijena poslaničkog mandata nije dovoljna da odbacimo brata, sestru, strica...

Ne znam, Rajo, šta ti znači "izandjala priča o ujedinjenoj opoziciji koja treba da sruši Mila Djukanovića"? Znači li to da tzv SL nema ambiciju da ruši režim? Ili, ako ima, misliš da se to može uraditi nekako drugačije do objedinjavanjem opozicije? Možda samo srpskim glasovima? Kažeš, šta poslije Mila? Nećeš, valjda reći da je bolje da ostane Milo, nego da eksperimentišemo Medojevićem ili nekim drugim? Da je to rekao neko drugi iz tzv SL, razumio bih. Jer znaju Dedejić, Strunjaš i dr. da mogu biti poslanici samo u ovakvom sistemu i ovakvoj državi. I znaju da ta priča može imati 12 poslanika samo dok su na drugoj strani Milo i Dukljani.

I na kraju, odgovarajući na moje pitanje od kog datuma su Srbi i Crnogorci postali različiti narodi, kažeš da je stvaranje nacionalnih identiteta istorijski proces. Shvataš, da nisam tražio dan i sat. Želio sam tim pitanjem da pokažem koliko je ta priča bez istorijskog utemeljenja. Nije, valjda dovoljno da se od 21.maja 2006 napravi novi nacionalni identitet? Ovo s toga, što tu priču pričate od tog datuma! U vrijeme Jugoslavije, znatan broj Srba se u nacionalnom smislu pisao Jugoslovenima. Zamisli, da je to bilo dovoljno da ustvrdimo kako je nastao novi nacionalni identitet "zahvaljujući" "istorijskom procesu"!

I kao što reče, znam da znaš, kao što znam da znaš sve ovo što sam ti kazao. Znam, jer ponavljam, dijelili smo ove stavove godinama, i to onda kada su tvoji sadašnji politički saborci bili dio "identiteta" koji sada olako doživljavate kao, ni manje ni više, nego drugi, različit narod.

Ipak, nijesmo toliko različiti "da nam se valja uzimati".