Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Slobodan Samardžić

Budući status Kosova i Metohije kao suštinska autonomija unutar Srbije

(Izlaganje u Njujorku, 28. 9. 2007)

I Uvod.

Srbija je životno zainteresovana da se reši pitanje statusa Kosova i Metohije. Rešenje statusa podrazumeva da se od sadašnjeg, po svemu privremenog stanja, pređe u trajnije uređeno stanje, koje će mnogo jasnije nego što je sada slučaj, definisati obaveze, nadležnosti i odgovornosti svih zainteresovanih strana.

Ako ovo jesu pregovori o budućem statusu Kosova i Metohije možda je potrebno na samom početku složiti se oko nekih elementarnih stvari, kao što je pitanje: koje su to zainteresovane strane u pregovaračkom procesu? Tako nešto potrebno je zajednički utvrditi da bi se išlo dalje bez dovođenja u pitanje legitimnosti punog učešća u pregovorima jedne ili druge strane.

Ukratko, mi danas otvaramo direktne pregovore između predstavnika države Srbije (Republike Srbije) i predstavnika privremenih institucija samouprave Kosova. To su dve strane u sporu koje uz pomoć i posredovanje Ujedinjenih nacija, tj. «trojke», koja u ovoj stvari predstavlja Svetsku organizaciju, treba da dođu do zajedničkog, kompromisnog rešenja spornog pitanja – a to je budući status Kosova i Metohije. (Ako ovde ima nečeg spornog, ja bih zamolio predstavnike PIS da intervenišu i da odmah uz pomoć posrednika rešimo eventualne sporove i neslaganja oko ovih, kako sam ih nazvao, elementarnih pitanja).

Političkim predstavnicima Srbije jasno je da režim uspostavljen na Kosovu i Metohiji Rezolucijom SB UN 1244 (1999) ne može večito da traje, i da ga u jednom trenutku treba zameniti redovnim unutrašnjim stanjem, tj. statusom. Dakle, bez obzira što je reč o legitimnom i legalnom međunarodnom režimu na delu teritorije jedne članice UN, taj režim treba prevesti u unutrašnji poredak u kome će glavnu ulogu imati domaće, a ne međunarodne institucije. Srbija je saglasna sa ovakvim razvojem situacije i spremna je da pruži puni doprinos da se prelazak Kosova i Metohije sa međunarodnog na unutrašnji režim obavi na najbolji mogući način. Šta to znači?

Potrebno je, kao prvo , rešenje ovog pitanja tražiti i naći u punom skladu sa međunarodnim pravom i principima na kojima počiva današnji međunarodni poredak.

Drugo , potrebno je poštovati političku volju zainteresovanih strana u traženju zajedničkog rešenja, a očekivano neslaganje oko konkretnih predloga rešenja treba držati u okvirima atmosfere dobre volje i međusobnog uvažavanja.

I treće , potrebno je iznaći institucionalno rešenje koje će na najbolji mogući način izraziti želju za kompromisom i pretočiti je u trajno važeće norme i institucije novog statusa Kosova i Metohije.

Samo ako se bude poštovao ovakav pristup pregovorima možemo doći do rešenja našeg zajedničkog problema. A to rešenje podrazumeva da se sadašnji međunarodno regulisani status Kosova i Metohije prevede u budući unutrašnji status ove pokrajine, koji će takođe imati određenu dimenziju međunarodnih garancija, nadzora i pomoći u njegovom sprovođenju. Ako bi se kojim slučajem postupilo drugačije, a to znači ukoliko bi se prekršilo međunarodno pravo, ukoliko bi se ignorisala politička volja jedne od strana, i pokušalo nametnuti jednostrano institucionalno rešenje, to bi značilo da se jedno međunarodno regulisano stanje premeće u neregulasano stanje, u ne-status, u pravni haos sa nesagledivim političkim, društvenim i ekonomskim posledicama. Siguran sam da niko ovde prisutan to ne želi.

II Budući status Kosova i Metohije kao suštinska autonomija unutar Srbije.

Predstavnici Srbije su uvereni da predlog suštinske autonomije, koji ću ukratko izložiti, na najbolji način izražava opredeljenje da se pitanje budućeg statusa Kosova i Metohije reši na kompromisan, tj. obostrano prihvatljiv način. U tom predlogu pomirena su tri zahteva koji danas stoje u nepomirljivom sukobu: prvo , zahtev kosmetskih Albanaca da se njihovim svakodnevnim životom više ne upravlja iz Beograda; drugo , zahtev kosmetskih Srba za garancijama svog identiteta i svoje bezbednosti u pokrajini; i treće, zahtev Beograda da se očuva suverenitet i teritorijalni integritet Srbije kao demokratske i međunarodno priznate države.

Kako izgleda institucionalni ekvivalent budućeg statusa Kosova i Metohije koji bi zadovoljio sva tri zahteva.

1) Suštinska autonomija odgovara zahtevu da Kosovo i Metohija bude uređeno kao maksimalno samoupravna teritorija. Ovo rešenje ogleda se u našem konceptu podele nadležnosti između Srbije i Kosova i Metohije. Pokrajina bi u potpunosti raspolagala svim nadležnostima osim jednog broja nadležnosti koje bi bile rezervisane za Srbiju. Ove poslednje su: spoljna politika, zaštita granica, zaštita srpskog verskog i kulturnog nasleđa u pokrajini, odbrana, monetarna politika, carinska politika i zaštita ljudskih prava i poslednjoj instanci. Od nabrojanih nadležnosti samo prve tri (spoljna politika, zaštita granica i zaštita srpskog verskog i kulturnog nasleđa) bi se primenile neposredno po stupanja na snagu dogovora. Funkcija odbrane ne bi se primenjivala na teritoriji KiM, budući da bi ona bila trajno demilitarizovana (ne računajući prelazni boravak međunarodne vojne misije). Tri preostale nadležnosti (monetarna i carinska politika i zaštita osnovnih prava) Srbija bi preuzimala postepeno, u skladu sa ostavrivanjem obaveza iz Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje sa EU, i one bi najverovatnije imale status mešovitih nadležnosti Srbije i Kosova.

Sve ostale nadležnosti, a to znači sve druge zamislive oblasti uređivanja, ostale bi u rukama pokrajine bez bilo kakvog mešanja Beograda. To, drugim rečima, znači da bi Kosovo i Metohija u tako širokom spektru funkcija imalo punu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.

Pored navedenog, Kosovo bi imalo pravo samostalnog finansijskog zaduživanja u inostranstvu, kao i zaključivanja odgovarajućih sporazuma sa međunarodnim finansijskim institucijama.

Načelo ekonomske i druge sistemske samostalnosti Kosova u odnosu na Srbiju ne bi se remetilo njegovim otvaranjem prema Srbiji u pogledu osiguranja slobodnog kretanja ljudi i robe, slobodnog prometa usluga i ulaganja kapitala. Saradnja u oblasti infrastrukture i energetike bila bi od neposredne koristi i za pokrajinu i za ostatak zemlje i ona bi se mogla odmah uspostaviti. Sve ove i slične oblike saradnje obezbeđivala bi zajednička tela obrazovana na principu pariteta.

2) Poseban oblik decentralizacije za srpske većinske opštine. Akutan i stalan problem položaja Srba u pokrajini, kao i povratka prognanih, može se sistemski rešiti pojačanom decentralizacijom u opštinama u kojima Srbi većinski žive, kao i obrazovanjem jednog broja novih opština za povratnike. Srbija ne predlaže političku autonomiju Srba u pokrajini, već predlaže pojačane nadležnosti u jednom broju oblasti koje su od vitalnog značaja za očuvanje nacionalnog identiteta i povećanje bezbednosti Srba u pokrajini. Reč je o obrazovanju, zdravstvu, socijalnom staranju, kulturi, policiji i sudstvu. Srpske većinske opštine bi, osim toga, imale mogućnost direktnog povezivanja sa centralnim vlastima Srbije u pogledu različitih vidova ekonomske, finansijske, tehničke i kadrovske pomoći za ostvarivanje svojih opštinskih nadležnosti.

3) Rezervisane nadležnosti Srbije i mogućnosti učešća predstavnika pokrajine u njihovom sprovođenju. Obim i stepen autonomije koji je za Kosovo i Metohiju predviđen predlogom Beograda čini gotovo izlišnim bilo kakav uticaj centralnih organa Srbije na sprovođenje autonomnih nadležnosti pokrajine. Ali, takav obim i stepen autonomije čini gotovo nepotrebnim uticaj predstavnika pokrajine na sprovođenje malog broja rezervisanih nadležnosti Srbije. Veće učešće predstavnika pokrajine u centralnim institucijama Srbije podrazumevalo bi uobičajeni koncept autonomije u kojem bi pored isključivih nadležnosti pokrajine postojale i brojne mešovite nadležnosti koje bi pokrajina delila sa Srbijom i u tom smislu preko svojih izabranih predstavnika zastupala svoje interese u centralnom parlamentu, vladi i sudovima. Ovim predlogom pokrajini se daje više autonomije, što se ogleda u obimu samostalnih nadležnosti kojima raspolaže i stepenu samostalnog odlučivanja o njima.

I pored doslednosti ovakvog pristupa, srpska pregovaračka strana dopušta otvorenu diskusiju i određenu promenu svog stava o ovom pitanju, posebno kada je reč o direktnom predstavljanju pokrajine u izvršnim i sudskim organima Republike. Dajući ovom prilikom predlog minimalne i postupne integracije pokrajine u Srbiju, srpska strana nije zatvorena ni prema mogućnosti brže integracije ukoliko je albanska na to spremna. U tom smislu konsekventno bi se morali preispitati i naši stavovi o minimalnom predstavljanju pokrajine u institucijama Srbije.

III Koncept maksimalne autonomije kao realno kompromisno rešenje.

Kompromisno rešenje nekog dubokog i dugoročnog sukoba ima jednu veliku i načelnu prednost nad nametnutim rešenjem: kompromisom se sukob rešava trajno i nepovratno. Ali, budući da kompromis podrazumeva zadovoljenje samo nekih, a ne svih, zahteva obe strane strane, njegovo postizanje traži vreme i strpljenje.

Ako se ozbiljno pogleda predlog srpske strane, lako se uočava njegova okrenutost kompromisu. Ne samo da obe strane dobijaju nešto, već one dobijaju najviše od onoga do čega im je stalo: Srbija zadržava svoj suverenitet i teritorijalni integritet, kosmetski Albanci dobijaju samoupravu u potpunosti slobodnu od uplitanja Beograda, dok kosmetski Srbi dobijaju sigurnost svoje egzistencije i osiguranu vezu sa Srbijom. Svi zajedno dobijaju mir, stabilnost i realnu šansu za ekonomski napredak.

Ovaj predlog suštinske autonomije predstavlja najviši stepen autonomije, a uz to i najbolje garantovan, u istoriji Kosova i Metohije kao zasebne administrativne oblasti, ali i u istoriji albanskog stanovništva na ovom prostoru. Jedini izuzetak od ovoga je period Drugog svetskog rata, kada je Kosovo većim delom današnje teritorije pripadalo Velikoj Albaniji kao tvorevini fašističke Italije i kasnije nacističke Nemačke. U posleratnom periodu sve do danas, računajući i međunarodni režim uređenja pod UN, i pored perioda visoke autonomije, Kosovo i Metohija nije imalo u svojim rukama onaj obim nadležnosti i onaj stepen samostalnog sprovođenja tih nadležnosti kakav se nudi ovim predlogom.

S druge strane, ako se uporede današnji oblici teritorijalnih autonomija u Evropi i u svetu, računajući i one najveće i izvanredne, lako se može uočiti da se ovim predlogom Srbija zalaže za veći stepen autonomije za Kosovo i Metohiju u poređenju sa bilo kojim postojećim u današnjem svetu. Ona je, osim toga, saglasna da ovakva suštinska autonomija bude garantovana međunarodnopravnim dokumentom (kao što su bili slučajevi Alandskih ostrva u Finskoj i Južnog Tirola u Italiji), kao i da u određenom prelaznom periodu međunarodna zajednica svojim civilnim i vojnim prisustvom na samo garantuje već i direktno pomogne praktičnu primenu predloženih rešenja. Time se na najozbiljniji način predupređuje bojazan kosmetskih Albanaca da Beograd može da povrati stepen uticaja i kontrole nad životom pokrajine koji je imao tokom devedesetih godina prošlog veka.

Najzad, i ne na poslednjem mestu, ovaj predlog otvoren je za dijalog, tj. argumentovanu kritiku i za odgovarajuće predloge za izmenu. Ako je druga strana spremna da odustane od nemogućih i apstraktnih zahteva, i prihvati razgovor o statusu Kosova i Metohije kao zajednički posao u traganju za optimalnim rešenjem, srpska strana biće spremna ne samo da sasluša predloge albanske, već će biti spremna da odustane od nekih svojih rešenja i da ih zameni boljim, racionalnijim i efikasnijim.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM