Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija - prenosimo Figaro

 

Le Figaro- Pariz

Žan-Pjer Ševenman

NEZAVISNOST KOSOVA PODRIVA EVROPSKU RAVNOTEŽU

Pariz, 11. decembra - Kosovu predstoji proglašenje nezavisnosti, potom zahtev za ulazak u UN, u EU kao i dobijanje odgovarajućih kredita. To je želja mnogih koji se već spremaju za ceremonije priznanja, za čestitanja, za veliki koncert na kojem će biti izvedena i IX Betovenova simfonija. Ovakvo povlađivanje principu samoopredeljenja i stavljanje po strani mogućnost raspisivanja referenduma o nezavisnosti je razumljivo i nimalo neobično. To je u skladu sa ljudskom prirodom, jer ako bismo širom sveta anketirali mnogobrojne manje ili više organizovane grupe, došli bismo do podatka da sve one teže secesiji i nezavisnosti i to utoliko više ukoliko je uticajna spoljna sila spremnija da je podrži.

Nameće se pitanje dokle ići i gde se zaustaviti.

Da li treba neprestano ohrabrivati frakcije, podele, deobe, uspostavljanje novih granica, a da se se u isto vreme veliča slabljenje nacionalnih identiteta i utapanje u opštu celinu? Kontradikcija je evidentna, odgovori se prirodno nameću i zavise od duha vremena. U jednom delu sveta poziva se na nacionalno jedinstvo i žali se zbog smrti policijca koji je ubijen u ime nezavisnosti takozvanih terorista, dok se u drugom delu sveta protesvuje zbog represije i zloupotrebe patriotskih osećanja.

Ako bismo se, zanemarujući trenutne tokove, malo pozabavili kategorijom opšteg dobra, setili bismo se starog principa koji nalaže da uvek treba voditi računa da naši interesi ne ugrožavaju druge. U konkretnom slučaju, važno je da jedan evropski narod, u svojoj težnji ka nezavisnosti, što smatra svojim legitimnim pravom, ne ugrozi mir i stabilnost svojih suseda, na što oni takođe polažu legitimno pravo. To se jednostavno podrazumeva na osnovu vrednosti o evropskom poretku i bezbednosti prihvaćenih posle pada berlinskog zida.

Te vrednosti su unete u tekstove poznatih konferencija, pre svega Pariske, koje su se održavale paralelno sa raspadom sovjetskog bloka, zasnivaju se na poštovanju elementarne činjenice: poštovanja postojećih granica osim ako one nisu promenjene na miran način uz opštu saglasnost. Na osnovu te isforsirane ideje koja je postala prava dogma u evropskim pregovorima, istočna granica Nemačke ostaje na liniji Odra-Nisa, dok će nekadašnji sateliti SSSR-a ili države članice moći bez većih problema da ostvaruju svoje autonomaške ciljeve. Čehoslovačka se podelila jer su se dva konstitutivna naroda prijateljski dogovorila da se raziđu na miran način. Federativna Republika Jugoslavija se raspala uz dosta prolivene krvi jer Zapad nije dozvolio da Srbi unutar Bosne i Hrvatske stvaraju nove granice u okviru teritorija gde je srpski narod bio većinski. S druge strane, granice bivših federalnih republika unutar Jugoslavije, bez obzira na protivljenje Beograda, uzete su kao legitimne granice novonastalih država, dok je Crna Gora postala nezavisna uz pristanak Srbije.

Slučaj Kosova je, kako je svima već poznato, potpuno drugačiji, jer ta teritorija nikada nije smatrana za federativnu republiku i zato što se Srbija, duboko vezana za ovu pokrajinu iz religioznih, simboličkih, istorijskih i nacionalnih razloga, ne slaže da se ona otcepi. O ovoj situaciji, na osnovu principa zahvaljujući kojima se na miran način okončao raspad SSSR, a koji su primenjivani uz opši blagoslov međunarodne zajednice u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Bosni, evropski, zapadni i ruski pregovarači, posle okončanja rata na Kosovu, skoro deset godina pokušavaju da dođu do rešenja.

Principi mirovnog sporazuma, proizašli iz neophodnosti hitnog uspostavljanja mira ali i iz osnovnih principa Evropske organizacije, su poštovanje suštinske autonomije i državnog suvereniteta Federativne Republike Jugoslavije. Da li će sve to pasti u vodu? Povlačeći za sobom opasnost od mnogobrojnih mogućih secesija u Evropi, u Bosni, Gruziji, Moldaviji, itd., ali dajući povoda za razmišljanje Marokancima, Indijancima, Indonežanima kao i našim dobrim prijateljima Kanađanima...

Da li se iko nada da će se pronaći novi, jak i dobar razlog da Rusija promeni mišljenje? Bez obzira šta mislili o ruskom režimu, poslednji izbori su pokazali da je on prilično stabilan. Da li joj sada u opštoj konfuziji treba pružiti priliku da Srbiju pretvori u stratešku republiku u slučaju eventualnog širenja američke mreže protivraketnog oružja? Ili, pak, kao što to prilično vešto čine Nemci, nastaviti dijalog sa Rusijom, hladne glave, uz obilje argumenata? Na pitanju Kosova već dugo, prilično složno, rade SAD, EU i Rusija. To je jedan o retkih primera spoljne politike da Moskva i Vašington EU tretiraju kao ravnopravnog partnera.

Nije li kucnuo čas da Evropa opravda poverenje svih onih koji se uzdaju u njene vrednosti, podstičući svoje pregovarače da nastave da se dogovaraju sa Rusijom o najprikladnijoj formi (postoji bezbroj mogućih kombinacija) koja će zadovoljiti želju za autonomijom i zajedničkim životom kosovskih Albanaca koji bi, međutim, trebalo da se odreknu prevelikih zahteva kao što je posebno mesto u UN, ili još gore, prekrajanje granica, što bi još više moglo da podrije evropsku stabilnost?

Autor je bivši francuski ministar unutrašnjih poslova Žan-Pjer Ševenman je počasni predsednik MRC (Centar za prava manjina), kao i predsednik fondacije "Res Publika".

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM