Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Nikola Simićević

Stjepan Mesić i demokratija u Hrvatskoj

Dugo stvarana i forsirana slika o aktuelnom hrvatskom predsedniku, Stjepanu Mesiću, kao demokrati, borcu za ljudska prava i evropejcu, ozbiljno je poljuljana njegovim nastupom među hrvatskom emigracijom u Australiji koji se jedino može okarakterisati kao ekstremno nacionalistički. I taman kada se učinilo da se javnost ozbiljnije pozabavila pravom Mesićevom ideološkom orijentacijom, kao i mnoge afere vezane za ličnosti sa ovdašnjih prostora trajala je svega nekoliko dana i ubrzo se zataškala. Iako je snimljen kako sa hrvatskim emigrantima peva pesme u kojima se veličaju prvaci ustaškog pokreta, ekstremnog nacional – šovinističkog i fašističkog pokreta iz Drugog svetskog rata koji je bio glavni saveznik Hitlerove Nemačke na Balkanu, u Mesićevu odbranu veoma vatreno uključile su se i čelnice dve nevladine organizacije u Srbiji, „istaknuti aktivisti i borci za ljudska prava“. Po njihovom viđenju, kako su same istakle, Stjepan Mesić se na delu pokazao kao borac za demokratiju, poštovanje ljudskih prava, toleranciju i suočavanje hrvatskog društva sa nedavnom nacional – šovinističkom prošlošću i zločinima počinjenih nad Srbima u ime hrvatskog naroda. Činjenica je da je Mesić u više navrata boravio u Jasenovcu gde je jasno osudio ono što se u tom logoru dešavalo, da je zločine počinjene na tom mestu kvalifikovao kao genocid i holokaust, da je više puta javno osudio ustaški pokret nazivajući ga fašističkim, da se zalagao sa istraživanje zločina nad Srbima, posebno onih počinjenih u Osijeku, da se javno zalaže za demokratizaciju hrvatskog društva koja podrazumeva i poštovanje ljudskih prava Srba uključujući i pravo na povratak. Međutim, kada se dublje uđe u analizu ukupnog Mesićevog političkog delovanja, nužno se mora postaviti pitanje da li je on odista raskrstio sa hrvatskom nacional – šovinističkom idejom, čija je paradigma ustaštvo, ili se radi o političkom marketingu i želji da se pridobije naklonost i podrška demokratskog sveta.

Prvo od čega moramo krenuti u razmatranje ovog pitanja jesu koreni Mesićevog političkog anganžmana. Stjepan Mesić široj javnosti postao je poznat kada je došao na funkciju predsednika predsedništva SFRJ sa koje je otišao davši poznatu izjavu u kojoj je istakao da je ispunio svoj zadatak – Jugoslavije više nema. Mesić je početkom 90 – tih godina bio jedan od najbližih saradnika tadašnjeg hrvatskog predsednika, Franje Tuđmana, čiji režim je počivavši na ideji hrvatskog istorijskog prava, te stvaranju velike Hrvatske u kojoj bi postojao samo jedan politički narod – hrvatski, predstavljao po svom ideološkom ustrojstvu nastavak režima Ante Pavelića. Stjepan Mesić bio je jedan od najglasnijih boraca za donošenje ustava Hrvatske 1990. godine kojim je na protivpravni način Srbima oduzet status državotvornog naroda i oni svedeni na nacionalnu manjinu što je predstavljalo glavni okidač za izbijanje građanskog rata u Hrvatskoj. Kao jedan od glavnih aktera u pripremama za rat koji je do samog početka bio genocidan, jer je politika zvaničnog Zagreba bila usmerena na zatiranje srpskog naroda u Hrvatskoj, što je započeto pomenutim ustavno – pravnim nasiljem nad Srbima, a okončano gotovo potpunim progonom srpskog naroda sa teritorije Hrvatske, Mesić je u svrhu ratnohuškačke kampanje izjavio da Srbi iz Hrvatske mogu sa sobom da ponesu samo blato koje su na opancima doneli u Hrvatsku. Takva izjava predstavlja jedan od najalarmantnijih primera dubokog nacional – šovinizma koji je obeležio hrvatsko društvo od momenta dolaska Franje Tuđmana na vlast. U toj izjavi više nego jasno očituje se prava ideološka orjentacija tadašnjih hrvatskih vlastodržaca iz koje se vidi da se ona po pitanju odnosa prema Srbima ni po čemu suštinski ne razlikuje od fašističkog Pavelićevog režima.

Na sve ovo neko bi rekao: ali Mesić se promenio, nije više ono što je bio. Naravno, nameće se pitanje da li je to odista tako. Od momenta dolaska na funkciju predsednika Hrvatske Stjepan Mesić u više navrata davao je izjave iz kojih se jasno može uočiti njegovo ideološko opredeljenje i pravi karakter njegovog političkog delovanja.

Na komemoraciji žrtvama Jasenovca Mesić izjavljuje da je u tom logoru ubijeno više desetina hiljada ljudi uprkos činjenici da u izveštajima svih komisija koje su se bavile pitanjem Jasenovca, uključujući i komisiju vlade posleratne Jugoslavije, stoji cifra od nekoliko stotina hiljada ubijenih, od čega daleko najviše Srba. U tom smislu takva izjava predstavlja ne samo delimično amnestiranje ustaških zločinaca, već i direktni pokušaj krivotvorernja istine u korist fašističkog ustaškog režima. Osnovni postulat na kome hrvatski nacional – šovinizam počiva je srbomržnja, te svako onaj ko pokušava negirati ili minimizirati zločine počinjene nad Srbima pokazuje da se nije distancirao od hrvatske nacional – šovinističke prošlosti.

Stjepan Mesić takođe je u više navrata izjavljivao da je Republika Srpska plod „velikosrpske“ politike čime se aktivno uključio u kampanju za ukidanje te republike. Republika Srpska nastala je usled otpočinjanja građanskog rata u Bosni i Hercegovini koji je bio posledica pokušaja muslimanskih i hrvatskih političara da Srbima oduzmu status državotvornog naroda kroz preglasavanje njegovih predstavnika u svim organima vlasti. Njihova težnja za izdvajanjem Bosne i Hercegovine iz sastava Jugoslavije mimo volje srpskog naroda neposredni je uzrok za izbijanje trogodišnje rata u toj zemlji. Da bi zaštitilo srpski narod od muslimansko – hrvatske majorizacije i sačuvalo ustavnopravni poredak i teritorijalni integritet Jugoslavije srpsko rukovodstvo obrazovalo je Republiku Srpsku koja je ustavom definisana kao deo jugoslovenske federacije. Republika Srpska nastaje ne samo kao plod tadašnjeg političkog trenutka, već njene korene treba tražiti u viševekovnoj borbi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini za nacionalnu samobitnost, ravnopravnost i goli opstanak protiv Otomanske i Habzburške carevine, fašističkog režima Ante Pavelića iz Drugog svetskog rata, kao i muslimansko – hrvatske koalicije s početka 90 – tih godina prošlog stoleća koja je imala izrazito diskriminatorski odnos prema Srbima. Iz tih razloga svako kvalifikovanje Republike Srpske kao „velikosrpskog“ produkta predstavlja dubok srbofobičan stav i davanje podrške ekstremnim muslimanskim i hrvatskim snagama koje su dovele do rata u Bosni i Hercegovini. Postojanje Republike Srpske kao države srpskog naroda unutar međunarodno priznatih granica BiH priznala je i verifikovala međunarodna zajednica Dejtonskim mirovnim sporazumom. Veoma je indikativno da se Stjepan Mesić gotovo uvek poziva na međunarodnu zajednicu i njene standarde, osim kada su u pitanju nacionalni interesi srpskog naroda i oni njegovi segmenti koje međunarodna zajednica štiti.

Mesićeva privrženost demokratiji i odricanje od hrvatske nacional – šovinističke prošlosti veoma je ozbiljno dovedeno u pitanje i njegovim odnosom prema događajima u Srebrenici od jula 1995. godine. Iako nikada nije utvrđeno šta se tačno u Srebrenici tada desilo, koliko je muslimana ubijeno, da li se tamo odista desio genocid ili ne, Stjepan Mesić izjavio je da je Srebrenica najveći zločin koji se ikada desio na ovim prostorima. U najmanju ruku je frapantno izjaviti tako nešto na prostoru na kome se desio Jasenovac, popularno nazivan „balkanskim Aušvicom“ u kome je ubijeno više od pola miliona ljudi. Time Mesić ponovo pokušava da skrene pažnju javnosti i zataška istinu o masovnom stradanju pre svega Srba na teritoriji bivše Jugoslavije u daljoj i bližoj prošlosti.

I poslednja stavka na kojoj Stjepan Mesić definitivno pada na ispitu demokratije i tolerancije jeste njegov odnos prema minulom ratu u Hrvatskoj i akciji „Oluja“. Kao i gotovo svi hrvatski političari, kako oni na vlasti, tako i oni u opoziciji, Mesić konstantno govori o „agresiji“ Srbije na Hrvatsku kao uzroku pomenutog rata, dok o „Oluji“ govori kao „slavnoj“, „herojskoj“ i „oslobodilačkoj“ akciji. Time se Mesić ponovo po ko zna koji put uključuje u kampanju krivotvorenja istine o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Rat u Hrvatskoj izbio je usled agresivne i diskriminatorske politike režima Franje Tuđmana prema Srbima koji je po svojoj ideološkoj koncepciji bio izrazito ekstremno nacionalistički. Taj režim je na protivustavan način oduzeo Srbima status državno – konstitutivnog naroda 1990. godine i započeo aktivan teror nad srpskim stanovništvom što je rezultiralo srpskom pobunom i izbijanjem rata. Akcija „Oluja“, s obzirom da je u njoj ubijeno oko 2 500 ljudi, njih oko tri stotine hiljada proterano, razoreno više stotina naselja, izvršen upad na teritoriju druge države(Bosne i Hercegovine), da je ona i izvršena sa ciljem zatiranja jednog naroda na prostoru Hrvatske, kom prilikom je etnički očišćen prostor od oko 18 000 kvadratnih kilometara, predstavlja školski primer genocida i najveći zločin protiv čovečnosti u Evropi od kraja Drugog svetskog rata. Mesićevo veličanje i glorifikacija „Oluje“, njegove cinične izjave da su zločini u njoj bili sporadični, a ne planski, najbolje oslikava odnos aktuelnog hrvatskog predsednika prema masovnim zločinima koji su u ime hrvatskog naroda počinjeni. Veličanje i slavljenje „Oluje“ predstavlja de facto veličanje i slavljenje zločina. Ovakvim otvorenim činom ne samo negacije organizovanog zločina, već i njegovog veličanja, nazivanjem pobune domicilnih Srba u Hrvatskoj, koja je imala za cilj borbu za nacionalnu ravnopravnost, „velikosrpskom agresijom“, Mesić i njegovi saradnici na direktan način nastavljaju Tuđmanovu politiku hrvatskog nacional – šovinizma.

U kontekst svega ovog treba postaviti i činjenicu da aktuelne hrvatske vlasti, uključujući i predsednika Mesića, ne čine gotovo ništa po pitanju masovnog povratka izbeglih i prognanih Srba u Hrvatsku. Stanje ljudskih prava Srba u toj zemlji i dalje je ispod svakog minimuma demokratskih standarda. Razlog zbog koga se praktično ništa ne čini po tom pitanju evidentno leži u ideologiji hrvatskih vlastodržaca. U tom smilu sve dok se hrvatsko društvo ne odrekne nacional – šovinističke prošlosti što podrazumeva i stvaranje uslova za povratak svih nasilno proteranih Srba, dok se ne odbaci izmišljena priča o agresiji Srbije na Hrvatsku, dok se akcija „Oluja“ ne nazove zločinačkom i ne ukine dan njenog otpočinjanja kao državni praznik, sve do tada demokratija u Hrvatskoj ostaće mrtvo slovo na papiru.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM