Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

Minhenski „Zidojče cajtung” je u četvrtak 22. februara objavio tekstove Ljiljane Smajlović, glavne i odgovorne urednice „Politike”, i Vetona Suroija, šefa albanskog pregovaračkog tima u Beču. Smajlovićeva je pisala o tome zašto Kosovu ne treba dati nezavisnost, Suroi – o tome zašto treba. „Politika” objavljuje oba priloga u celini

Ljiljana Smajlović

NEMA DOBRIH RADIKALNIH REŠENjA

Kakvi god bili Miloševićevi gresi, albanski radikalni nacionalizam na Kosovu ne bi trebalo ni nagrađivati ni ohrabrivati

Tri stvari su postale sasvim očigledne tokom poslednjih nekoliko nedelja. Prva je žarka želja Vašingtona da Kosovu da nezavisnost; druga je namera da do nezavisnosti dođe što pre, i treća je želja da se to završi dok su Nemci „na straži”. Oni koji se zalažu za nezavisnost očekuju da će izgurati rezoluciju Ujedinjenih nacija o budućem statusu srpske pokrajine pre nego što u junu istekne rotirajuće predsedavanje Berlina Evropskom unijom. Najveća prepreka je Moskva, gde ruski zvaničnici nagoveštavaju da bi vetom zaštitili interese Srbije. Da li to ruski predsednik Vladimir Putin misli ozbiljno? Pristalice nezavisnosti sanjaju ovaj san: američki predsednik Džordž Buš i nemačka kancelarka Angela Merkel sešće sa Putinom na sastanku G8 u junu i možda će, ali možda, uspeti da ga ubede da gurne Srbe s palube.

Iako se drugima možda žuri, Merkelovoj bi bilo dobro da zastane i razmisli o nekoliko stvari.

Zbog nemačke žurbe, Evropska zajednica je 1992. ishitreno priznala nezavisnost Hrvatske i Slovenije. Nemci su pretili da će to uraditi sami ukoliko se ostale evropske zemlje ne budu obazirale na njihove zahteve za nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Alija Izetbegović, pokojni predsednik Bosne i Hercegovine, upozoravao je tada protiv prebrzog priznavanja dveju bivših jugoslovenskih republika. Otputovao je u Bon krajem 1991. da bi preneo svoju zabrinutost nemačkim liderima. Plašio se da će ishitreno i radikalno rešenje ostaviti njega i njegovu republiku u neodrživoj situaciji. I bio je u pravu.

Nemačka je 1999. revnosno podržavala Sjedinjene Američke Države koje su predvodile bombardovanje Jugoslavije bez odobrenja UN. Šef nemačke diplomatije i ministar spoljnih poslova takmičili su se u besmislenim preterivanjima o srpskim nedelima na Kosovu, poredeći ih sa Aušvicom i nacistima.

Osam godina kasnije, situacija je drastično različita. Čim su srpske snage u junu 1999. napustile Kosovo, pred očima 50.000 NATO vojnika počela se odvijati masovna kampanja etničkog čišćenja u obrnutom pravcu – protiv 200.000 pripadnika nealbanskog stanovništva. Umesto da postane multietnička demokratija, na koju se pozivao američki predsednik Bil Klinton onog dana kada je poslao bombardere, Kosovo je danas jedna od etnički najčistijih regija u Evropi. Oskrnavljeno je, dignuto u vazduh, spaljeno ili sravnjeno sa zemljom na stotine srpskih srednjovekovnih manastira, crkava i grobalja. Ono malo Srba što je ostalo u oblastima sa albanskom većinom strahuje za svoje živote u enklavama koje čuva NATO. Vlada bezakonje, kriminal je sveprisutan, a netolerancija je standard. Kada je pad Slobodana Miloševića slavljen širom sveta kao trijumf demokratije, vodeći kosovski intelektualac (Veton Suroi, urednik liberalnog dnevnog lista Koha ditore) izjavio je da bi Albancima bilo svejedno i kada bi u Srbiji na vlast došla lično Majka Tereza.

Može biti. Ali u poređenju sa Kosovom, postmiloševićevska Srbija je multietnički raj.

Čemu onda neumesna žurba da se Kosovu da nezavisnost? Ovde u Beogradu, gostujući zapadni zvaničnici hvataju se za slamku da bi objasnili svoje motive. Govore nam da je „Milošević izgubio Kosovo” i da bi njega trebalo da krivimo za sudbinu hiljada i hiljada naših sunarodnika koji su proterani iz mitske „stare Srbije”. Ali Milošević je dva metra pod zemljom.

Nemačka bi, više od drugih, morala razumeti koncept kolektivne krivice. Oko 12 miliona Nemaca proterano je iz zemalja istočne i centralne Evrope, uključujući i bivšu Jugoslaviju, što je bio najoštriji oblik kolektivne kazne. Ali ako su Srbi zbog represije nad Albancima izgubili pravo da vladaju Kosovom, kako su nam neprestano ponavljali dok su nam nad glavama padale NATO bombe, nisu li i Albanci nešto izgubili bezočnom diskriminacijom Srba, Roma i ostalih manjina?

Kakvi god bili Miloševićevi gresi, albanski radikalni nacionalizam na Kosovu ne bi trebalo ni nagrađivati ni ohrabrivati. Dovoljno je loše što su Sjedinjene Države napustile ambiciju da budu pošten posrednik između Srba i Albanaca. Nemačka najbolje zna koliko radikalizam može da bude štetan kada se rešava nacionalno pitanje. Upravo nemačka istorija pokazuje da radikalna rešenja nacionalnog pitanja nisu dobra čak ni kada je nemačko nezadovoljstvo ponegde opravdano, i kada se nemačke manjine s pravom žale. Nije uputno podsticati secesiju ili se zalagati za aneksije. Širom Evrope ima još nerešenih etničkih pitanja i granica, i nema dobrih radikalnih rešenja takvih pitanja. Da li je Kosovo politički presedan koji želite da napravite? Ako bi ono sa svojim poluterorističkim, ultrašovinističkim rukovodstvom i jednonacionalnim stanovništvom postalo nezavisna država, bio bi to radikalan događaj u evropskoj istoriji.

Od svih zemalja, upravo bi Nemačka trebalo da se usprotivi ishitrenoj nezavisnosti Kosova.

(Autor je glavni i odgovorni urednik ,,Politike”)

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM