Nebojša Strugar

NARODNA STRANKA – UDARNA PESNICA DPS-A

MEDIJSKA OFANZIVA NARODNE STRANKE

Kako opada politički značaj i uticaj Narodne stranke, odnosno onoga što je od nje ostalo, tako raste njihova prisutnost u medijima. Onih nekoliko preostalih članova su svi visoki funkcioneri i non stop bombarduju medije izjavama o svemu i svačemu. Najviše je na udaru Srpska narodna stranka, kao čelni član koalicije Srpska lista i njen program zaštite ugroženog srpskog naroda u Crnoj Gori.

Velika većina medija u Crnoj Gori je pod direktnom kontrolom režima Mila Đukanovića i svaka izjava Predraga Popovića predsjednika Narodne stranke i njegovog portparola se emituje u svim medijima. Nasuprot tome, izjave i stavovi čelnika Srpske narodne stranke Andrije Mandića, Gorana Danilovića i ostalih teško dobiju prostor u medijima.

ZAŠTO JE SRPSKA NARODNA STRANKA TRN U OKU REŽIMA I TIME META NAPADA NARODNE STRANKE

Crna Gora je danas otvoreno antisrpska i antipravoslavna država, koja je postala nezavisna na pokradenom referendumu prošle godine u maju. Čelnici režima javno nazivaju ''neprijateljima Crne Gore'' sve koji nijesu glasali za njihov projekat samostalne Crne Gore, neprijateljski nastrojene prema Srbiji i svemu srpskom i pravoslavnom, a sluganske i poltronske prema Hrvatskoj i njenom režimu, kao i prema režimima u Tirani, Prištini i Sarajevu. Stipe Mesić je počasni građanin Podgorice, a Agim Čeku je uvaženi gost. Vladika Filaret je progonjen, samo zato što je vladika Srpske pravoslavne crkve, a ona je u Crnoj Gori razapeta na krstu.

U takvoj Crnoj Gori Srpska narodna stranka je izložena napadima sa svih strana. Jasan je razlog zašto vlast SDPS-a (SDP + DPS) pored režimskih i skoro svih ostalih medija koristi i usluge Narodne stranke za borbu protiv legitimnog predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori:

•  SNS je najopasniji protivnik režima Mila Đukanovića;

•  SNS je na pravi i po režim najpogubniji način otvorila Srpsko pitanje u ''neovisnoj'' Crnoj Gori , ukazujući na otvorenu diskriminaciju Srba i u isto vrijeme predlažući Srbima kako da se izbore za svoja prava;

•  Srpska lista na čelu sa SNS-om je na izborima u septembru prošle godine stekla status legitimnog političkog predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori.

Režim više koristi Narodnu stranku (koja nastupa kao srpska stranka!?) i Liberalnu partiju (koja nastupa kao antisrpska i anti-pravoslavna stranka) za napade na svog najopasnijeg protivnika, kao tobožnje opozicione partije (kako se oni sami lažno predstavljaju), nego što direktno pokušava da polemiše sa stavovima SNS-a. Ovo je i razumljivo, jer režim nema odgovore na argumente SNS-a o diskriminaciji srpskog naroda i progonu Srpske pravoslavne crkve, srpskog jezika i ćirilice u Crnoj Gori, kao i za falsifikovanje naše istorije i tradicije. Zato Narodna stranka i Liberalna partija nastupaju sinhronizovano. Narodna stranka podmetanjima i krivotvorenjima stavova SNS-a, a Liberalna partija negirajući diskriminaciju srpskog naroda u Crnoj Gori.

STANOVI I KREDITI ZA ČELNIKE NARODNE STRANKE

Nedavno objavljeni spisak datih stanova i kredita, kojima je vlast SDPS-a kupovala naklonost svojih simpatizera u minulim godinama, a na kome je cio vrh Narodne stranke, otvorio je oči i politički slijepima.

Svakome elementarno pismenom je jasno da je družina Predraga Popovića, za kratko vrijeme u vladi Mila Đukanovića, isključivo zloupotrebom položaja, stambeno obezbijedila sve svoje čelnike.

Ta mala grupa profitera, koja je ostala pod imenom Narodna (trgovačka) stranka, dužna je da odgovori na brojna pitanja Srba iz Crne Gore, koja se tiču i njihovih stranačkih prostorija u Podgorici, a prije svega: 1. Da li su, i ako jesu kako , prostorije, koje su opštinsko vlasništvo u Podgorici, prepisali u stranačko vlasništvo? 2. Ko će biti vlasnik tih prostorija i koja je njihova sudbina, po izvjesnom gubitku parlamentarnog statusa na sledećim izborima? 3. Osjećaju li makar malu grižu s a vjesti, sada kada cijela Crna Gora zna cijenu uvlačenja u referendum i gubitak otadžbine SiCG?

REZIME

Odmah po rascjepu bivše jedinstvene Narodne stranke, koji je bio 1997. godine, vlast Mila Đukanovića je legitimnoj većini, okupljenoj oko tadašnjeg potpredsjednika Božidara Bojovića oduzela mandate, imovinu i ime stranke i sve to poklonila maloj grupi oko Novaka Kilibarde, za podršku na predsjedničkim izborima i početak projekta razbijanja SiCG. Od tada se oni nezasluženo diče imenom i tradicijom Narodne stranke, koju su svojom politikom sveli da ima više godina nego pristalica. U međuvremenu su ih napustili Novak Kilibarda i Predrag Drecun i prešli u otvoreni separatizam i antisrpske vode. Ali, njihov duh je ostao u Narodnoj stranci i sadašnji čelnik Predrag Popović nas je sa Predragom Bulatovićem uvukao u referendumsku avanturu, za koju je jasno bilo kako će se završiti. Ostali smo bez države, a dan poslije referenduma, Predrag Popović je kočoperno zaprijetio Milu Đukanoviću da će ga ''slomiti'' na izborima, pod uslovom da mu opozicija unaprijed pokloni dobar dio mandata. Normalno da to ne pada na pamet odgovornoj opoziciji okupljenoj oko oko Srpske narodne stranke na Srpskoj listi, pa Narodna stranka završava izbore sa dva poklonjena mandata od strane Predraga Bulatovića i SNP-a.

Za slom svoje neuspješne i neodgovorne politike, Predrag Popović okrivljuje Srpsku listu, kao legitimnog predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori i Andriju Mandića kao njenog nespornog lidera. Suština optužbi je da su krivi što postoje, što im srpski narod vjeruje i što glasa za njih. Srpska lista je na izbore izašla sa jasnim programom zaštite ugroženih nacionalnih vrijednosti i ljudskih prava Srba u Crnoj Gori.

Sa druge strane, izborni i postizborni program Narodne stranke je neskrivena patološka mržnja prema Srpskoj listi, lažne optužbe, podmetanja i doslovno olajavanja. Ono što režim Mila Đukanovića planira srpskom narodu i misli o Srpskoj listi kao njegovom jedinom legitimnom predstavniku, to javno kažu Narodna stranka i Liberalna partija kao dva krila fronta oko SDPS-a.

Projekat dvojnog državljanstva za Srbe iz Crne Gore, koji je već izvjestan, na osnovu podrške većine poslanika u skupštini Srbije, najviše su napadali Narodna stranka i Liberalna partija. Narodna stranka je to pravo tražila za sve građane Crne Gore, što znači čak i za Mila Đukanovića, Jevrema Brkovića, Miraša Dedeića i sve ostale antisrbe i antipravoslavne iz Crne Gore. Čak se i njihov potpredsjednik stranke Sveto Mitrović javno suprotstavio tom, po Srbe, pogubnom stavu.

ZAKLjUČAK

Prije nekoliko dana, opozicione partije koje se dogovaraju oko Ustava CG, nijesu prihvatile da prime u svoje redove Liberalnu partiju, jasno prepoznajući da se radi o satelitu i udarnoj pesnici DPS-a.

Ja mislim da je i Narodna stranka potpuno zrela da primi istu poruku, sa iste adrese i iz istih razloga.

PRILOG:

KAKO SE URUŠILA NARODNA STRANKA

Brojni su razlozi zašto je opao rejting Narodne stranke, koja je nekada bila pokret, koji je okupio i predstavljao srpski narod u Crnoj Gori. Dosadašnji predsjednici Novak Kilibarda, Dragan Šoć i Predrag Popović su svaki na svoj način doprinijeli da se stranka uruši i dođe do granice nestajanja, tako da danas ne bi ušla u nijednu skupštinu (nijedne opštine i pogotovo skupštinu Crne Gore) na izborima da je cenzus i 1%.

Prije desetak godina su podržali Mila Đukanovića na pokradenim predsjedničkim izborima, pa potom ušli u koaliciju sa DPS-om i SDP-om, koja se zvala ''Da živimo bolje''. Već tada je svim politički pismenima u Crnoj Gori bilo jasno da je to separatistička koalicija, koja ima zadatak da u samostalnoj Crnoj Gori sačuva nelegalno stečeni kapital od šverca cigara i ostalih mutnih radnji čelnika SDPS-a.

Dok je njihov čelnik Dragan Šoć bio ministar pravde, registrovana je antipravoslavna sekta tzv. '' Crnogorska pravoslavna crkva '' u policijskoj stanici na Cetinju po nekom starom zakonu o vjerskim zajednicama iz vremena Josipa Broza. To nije ni crnogorska, ni pravoslavna, ni crkva, već je to ideološki nasljednik '' Hrvatske pravoslavne crkve '' , koju je formirao Ante Pavelić u Drugom svjetskom ratu, sa ciljem da promijeni nacionalni i vjerski identitet pravoslavnih Srba u NDH-u. Isti zadatak ima i ova sekta kojoj je sada na čelu raspop Miraš Dedeić. Uz pomoć policije oni upadaju noću u pravoslavne crkve, otvarajući ih pajserom i nešto bajaju i skrnave ta naša sveta mjesta. Sve to vrijedno snima za udarni dnevnik kamera državne TV CG (odnosno stranačko glasilo TV SDPS), koja ushićeno obavijesti gledaoce da je još jedna crkva vraćena '' Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi '' . Poslije toga, pravi pravoslavni sveštenik mora da osvešta crkvu, ali to mediji prećute.

Za vrijeme agresije NATO pakta na SRJ, Narodna stranka je imala posebno sramnu ulogu. Novak Kilibarda je pozivao da se, po modelu iz Hrvatske, ukida voda i struja vojnim kasarnama. Dragan Šoć je SRJ u skupštini nazivao ''straćarom''.

I na saveznim izborima 2000. godine za skupštinu SRJ, u duboko podijeljenoj Crnoj Gori na srpsku i antisrpsku opciju, Narodna stranka je bila u separatističkom timu Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića. Na sve moguće načine: policijskom silom, pritiscima, prijetnjama, ucjenama i kupovinama, oni su pokušali da spriječe građane Crne Gore da glasaju za poslanike u Vijeću građana i Vijeću republika, a potom savezne vlade.

Među krupnije ''bisere'' Narodne stranke spada zagovaranje bojkota popisa 2003. godine. Vlast je pobjegla od zakonski obaveznog popisa 2001. pa 2002. godine, a 2003. više nije mogla. Na tom popisu, koji je sprovela vlast SDPS, bez ikakvog uvida ili kontrole opozicije, tj. stranaka koje su se zalagale za opstanak zajedničke države, vlast je priznala da se 32% građana nacionalno izjasnilo kao Srbi, a oko 2/3 da govore srpskim jezikom i približno isto za pripadnost pravoslavnoj vjeri. Da je bilo naše kontrole, ove cifre bi bile znatno povoljnije u našu korist. Ovo je još jedan pokazatelj u čijem interesu radi Narodna stranka.

Srbi u Crnoj Gori najviše zamjeraju Narodnoj stranci što je pomogla Milu Đukanoviću da dođe do referenduma o državnom statusu u maju 2006. godine. Iako je u novembru 2005. godine sa ostalim strankama Bloka za SiCG, a na zahtjev Srpske narodne stranke, potpisala pismo Venecijanskoj komisiji i Havijeru Solani da ne prihvatamo referendum o državnom statusu Crne Gore, jer ne postoje regularni uslovi, Narodna stranka je nedugo poslije toga (dan poslije SNP-a, a očito dogovorno) prihvatila i referendum i Solaninog izaslanika Miroslava Lajčaka. Time su potpisali smrtnu presudu opstanku zajedničke države SiCG.

Moglo bi se nabrojati još dosta sličnih primjera štetnog djelovanja Narodne stranke, ali i ovo je dovoljno da se zaključi u čijem interesu rade svih ovih godina.