Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Veton Suroi

Zašto bi Kosovo trebalo da bude nezavisno

1. Najlakši odgovor na pitanje zašto Kosovo treba da postane nezavisna država nalazi se u činjenici da ne postoje odgovori na drugo pitanje koje bi usledilo u slučaju negativnog odgovora na prvo: šta je alternativa nezavisnosti?

Poslednjih 20 godina, od početka raspada socijalističke Jugoslavije, primenjivana su dva osnovna modela upravljanja Kosovom. Jedan je bio model dominacije Beograda, koji je doživeo vrhunac tokom Miloševićeve vladavine i njegovog pokušaja genocida 1999. Drugi je bio privremeni međunarodni protektorat, pod administracijom UN. Prvi model je doživeo krah u ratu; bio je nedopustiv u odnosu na vrednosti demokratskog sveta posle Drugog svetskog rata. Drugi model doživljava svoj prirodni kraj u miru: protektorat UN ne može da zameni demokratski oblik vladavine, a ako se bude odužio koliko ovaj na Kosovu može da spreči uspostavljanje sistema demokratske odgovornosti.

Povratak prvog modela obesmislio bi poslednjih osam godina međunarodnog angažovanja: pokušaj Beograda da dominira nad Kosovom vratio bi ovaj region u nasilje i rat. S druge strane, nastavak drugog modela u velikoj meri bi obezvredio napore međunarodne zajednice, jer Kosovarima ne bi omogućio da stvore odgovoran sistem demokratskog upravljanja. Nastavak Unmika ili proširenje protektorata bosanskog tipa uticali bi na dalju stagnaciju Kosova, a ekonomski i politički račun bi snosile zapadne zemlje.

2. Ako prva dva modela nisu održiva, neki treći bi možda bio. Na kraju krajeva, zar Kosovo, kao autonomna pokrajina u Titovoj Jugoslaviji, nije imalo prilično uspešan period razvoja? Ovaj model, relativno napredan u kontekstu drugih komunističkih država, ne može da se ponovi, niti bi to iko želeo.

Onda se postavlja pitanje zašto tražiti treći model, naročito ako on pripada potpuno različitom istorijskom kontekstu?

Kosovo je potrošilo ceo 20. vek isprobavajući modele osmišljene da bi se potisla njegova osnovna potreba – da samo rešava svoje probleme.

Istovremeno, evropski kontinent je proveo ceo 20. vek eksperimentišući sa suprotstavljenim načinima upravljanja, što ga je dovelo do tragedije u svetskim ratovima i hladnom ratu. Konačno, naš kontinent se ujedinjuje po modelu integracije liberalnih demokratskih država sa zavidnim nivoom socijalne odgovornosti.

Zašto ne spojiti dva očigledna istorijska toka: kosovsku potrebu za zdravim, održivim oblikom upravljanja, koji neće biti sezonski eksperiment, i evropski model integracije država nacija, zasnovan na zajedničkim vrednostima i interesima?

3. Priznajem da ima ljudi koji će reći „daleko je ulazak u EU”, „evropska integracija je postala nova mantra koja navodno rešava sve probleme” i slično. Rasprava se, međutim, svodi na dva suštinska elementa. Prvo, na potrebu Kosova da postane država koja preuzima odgovornost prema sopstvenim građanima. Drugo, na potrebu zapadnog Balkana, nemirnog dela Balkana tokom poslednjih deset i više godina, da se uključi u ujedinjenu Evropu zajedničkih vrednosti.

Prva potreba se jasno podudara sa drugom, jer samo države, i to odgovorne i demokratske države mogu da krenu putem evropskih integracija. Ili da obrnemo: integracija celog zapadnog Balkana nije moguća bez definisanja osnovnih subjekata buduće integracije, a osnovni subjekti su međunarodno priznate države. To znači da integracija Kosova, i Srbije, što je takođe važno, nije moguća bez definisanja kosovske državnosti.

Bez jasnog puta ka integraciji, Srbija i Kosovo bi ostali izvan istorijskog toka ujedinjenja Evrope, u provizorijumu međunarodnog nadzora, ili „napora za stabilizaciju”.

U krajnjoj liniji, gledano kroz novac evropskih poreskih obveznika, to bi značilo plaćati da bi se održala postojeća situacija bez mnogo promene.

Stanje bez promena je neprihvatljivo za Kosovo: nezaposlenost iznosi skoro 70 odsto, izgledi za rast i zapošljavanje u situaciji bez promena ravni su nuli, a stanovništvo, od kojeg polovina živi ispod granice siromaštva po kriterijuma Svetske banke, više nema strpljenja da sluša sofisticirana objašnjenja zašto Kosovo sada ne može da bude nezavisno.

4. Ali to nije glavni razlog za nezavisnost ili uskraćivanje nezavisnosti. Istorija, Kosovska bitka protiv Otomana, Iliri koji su bili pre njih, kolevka srpstva, kolevka albanstva, pokušaj genocida 1999, NATO intervencija, misija UN na Kosovu...?

Ovo su veoma važni faktori koji su uticali na probleme i situaciju u kojoj smo sada. Ali svi oni su dragoceni kao jedan važan određujući element u prilog rešenju da Kosovo bude nezavisna država: nema povratka na staro.

(autor je šef pregovaračkog tima kosmetskih Albanaca)

-------------------------------------------------------------------------

[objavljeno: 27.02.2007. u Politici]

 

 

 
 
Copyright by NSPM