Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Vitomir Popović

Neki pravni aspekti presude MSP u sporu BiH protiv SCG

Uvod

U poslednjih nekoliko godina, kako u domaćoj tako i u međunarodnoj javnosti, sve više se raspravlja o tužbi, a zatim od 26. feburara 2007. i o presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ovaj postupak je, mnogi su ga nazivali „sporom stoleća”, opravdano izazvao veliko interesovanje, ne samo u okviru pravne struke i nauke, nego i među političkom elitom, pa i javnosti u najširem smislu te riječi.

Nije ni slučajno što je to tako, jer bi ovakva tužba, da je kojim slučajem bio prihvaćen njen tužbeni zahtjev, prouzrokovala nesagledive štetne posledice po, prije svega, Republiku Srbiju, kojoj bi presudom ovog suda, prvi put u njegovoj istoriji, bila nametnuta kolektivna odgovornost za genocid i zločine protiv čovječnosti. Srbija bi bila obavezana na plaćanje naknade za počinjena razarnja u BiH u iznosu koji bi se mjerio desetinama, a možda i stotinama miliona evra. Republiku Srpsku je trebalo pokazati kao „proizvod genocida”, kako su to nastojali u tužbi i tokom postupka da dokažu predstavnici tužilačke strane predstavljene kao Bosna i Hercegovina, bez predviđene saglasnosti Republike Srpske, jednog od dvaju potpuno ravnopravnih dijelova dejtonske Bosne i Hercegovine i jednog od triju tzv. konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. (1)

Ovaj postupak i sve što se dešavalo oko njega pratio je i čitav niz drugih nelogičnosti. Tako, npr. tužba zbog genocida podnesena je 1993, dvije godine prije ratnih dešavanja u Srebrenici, a godinu i nekoliko mjeseci nakon nastanka Republike Srpske (2). Tužbu je podnijela „Republika Bosna i Hercegovina” koja je vršila vlast na manje od trećine svoje teritorije i protiv koje su ratovala druga dva od triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Podnesena je zbog agresije, a kasnije i u toku postupka proširena i na genocid. Uzalud su predstavnici Republike Srpske, koja čini 49% dejtonske Bosne i Hercegovine, sve vrijeme i u svim fazama postupka ukazivali na nedostatak aktivne legitimacije po ovoj tužbi, s obzirom da je prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, odnosno Aneksu 2. tačka 5. (prelazne odredbe na Ustav BiH) regulisano da će svi ugovori, ratifikovani od strane Republike BiH između 1. januara 1992. i stupanja na snagu Ustava BiH, biti dati na uvid članovima Predsjedništva u roku od 15 dana od dana stupanja na dužnost. Svaki ugovor koji ne bude ovako stavljen na uvid biće proglašen nevažećim. U roku od šest mjeseci prvog saziva Parlamentarne skupštine na zahtjev bilo kog člana Predsjedništva, Parlamentarna skupština će razmotriti da poništi i bilo koji drugi ugovor. Dakle, tužbu protiv druge suverene države je trebalo potvrditi ili odbaciti, s obzirom da ona predstavlja međunarodno-pravni akt i u skladu sa Ustavom BiH morala je biti podvrgnuta reviziji. Iako je član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske insistirao na prezentiranju odluke Republike BiH o pokretanju sporne tužbe, ova odluka, odnosno tužba, nikada nije stavljena na uvid. Naprotiv, tokom 1998, skoro tri godine poslije stupanja na snagu i primjene Dejtonskog mirovnog sporazuma javnost BiH je putem medija došla do saznanja da je BiH 23. marta 1998. godine podnijela dopunu tužbe protiv SRJ na tužbu iz 1993. godine. Navedenom dopunom tužbe, između ostalog, BiH osporava legitimitet postojanja sopstvenog entiteta, odnosno Republike Srpske, čime se BiH pojavljuje i kao tužilac i dijelom kao tužena strana, što predstavqa dosada nezabilježen presedan u ovakvoj vrsti sporova pred Međunarodnim sudom. S druge strane, iako je dopuna tužbe podrazumijevala postizanje potpunog konsenzusa članova Predsjedništva, kao i u prethodnom slučaju, ni te saglasnosti nije bilo, pa je član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, Živko Radišić, na 59. sjednici, održanoj 6. oktobra 1999, stavio ovo pitanje na dnevni red glasajući protiv nastavka procesa pred ovim sudom. Ostala dvojica članova glasala su protiv njegovog predloga, nakon čega je on, shodno članu 5. tačka 2 (d) Ustava BiH, obavijestio Narodnu skupštinu Republike Srpske da se radi o odluci koja je destruktivna po vitalni interes Republike Srpske i srpskog naroda.

Narodna skupština Republike Srpske je na sjednici održanoj 10. oktobra 1999. donijela Odluku kojom potvrđuje izjavu člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, kao i da je predmetna tužba štetna po vitalni interes srpskog naroda i Republike Srpske. Međutim, Predsjedništvo BiH nije ispoštovalo odluku Narodne skupštine Republike Srpske iako je ona u skladu sa članom 5. tačka 2 (d) Ustava BiH donesena dvotrećinskom većinom glasova u Narodnoj skupštini, te da kao takva „neće stupiti na snagu”, čime je na veoma grub način prekršen Ustav i falsifikovana odluka Predsjedništva BiH o nastavku procesa pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

Identičan postupak zaštite vitalnog interesa, na osnovu člana 5. tačka 2 (d) Ustava BiH, pokrenut je i 31. januara 2002. o pitanju finansiranja predmetne tužbe iz budžeta BiH. Učinila je to i Narodna skupština. Predsjedništvo BiH je ispoštovalo ovu odluku Narodne skupštine RS.

Predstavnici bošnjačke strane u ovom sporu nastavili su finansiranje ove tužbe prikupljajući na razne načine novčana sredstva i na taj način ponovo, suprotno Ustavu BiH, preuzeli međunarodne obaveze zajedničkih institucija BiH.

Ni Ustavni sud BiH, pred kojim je član Predsjedništva iz Republike Srpske krajem 2005. godine pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti vođenja ovog postupka pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, do današnjeg dana nije donio nikakvu odluku, očigledno čekajući da Među­na­rodni sud pravde riješi ovo pitanje.

Paradoks se sastoji i u tome što je pred istim sudom vođen postupak po tužbi Savezne Republike Jugoslavije, kasnije Srbije i Crne Gore, protiv zemalja članica NATO-a za bombardovanje, razaranje i stradanje velikog broja civila i drugih žrtava, a sud je u ovom sporu stao na stanovište da SRJ nema aktivnu legitimaciju s obzirom da u to vrijeme, a koje pokriva i period ove prve tužbe, nije bila članica UN.

2. Pojam i uloga Međunarodnog suda pravde u Hagu

Međunarodni sud pravde u Hagu je stalni sudski organ Ujedinjenih nacija, osnovan Poveljom UN 1945. godine, a sa radom je započeo godinu dana kasnije. Statut ovog suda čini sastavni dio Povelje UN. Za razliku od ostalih glavnih organa UN, koji imaju sjedište u Njujorku, ovaj sud ima svoje stalno sjedište u Palati mira u Hagu. On je sljednik Stalnog suda međunarodne pravde koji je osnovala Liga naroda 1920. godine.

Statut Međunarodnog suda pravde je sličan statutu njegovog prethodnika i glavni je konstitutivni dokument koji ustanovljava i reguliše rad suda. Međunarodni sud pravde ne treba mijenjati sa Među­na­rod­nim krivičnim sudom, koji takođe ima potencijalno „globalnu” nadlež­nost. Zvanični jezici Međunarodnog suda pravde su engleski i francuski jezik.

Rad Suda karakterišeširok opseg sudskih aktivnosti. Glavna funkcija je rješavanje pravnih parnica podnijetih od strane država i davanje pravnih savjeta podnijetih od strane ovlašćenih međunarodnih organa i agencija. Broj parnica pred Sudom je bio relativno mali, ali od 1980. je očito jačala volja da se koristi Sud, naročito među zemljama u razvoju, iako su se Sjedinjene Države povukle od prisilnog sudstva 1986, što znači da priznaju njegovu nadležnost od slučaja do slučaja.

U nadležnost ovog S uda spadaju i sporovi koji se odnose na moguća kršenja od strane država međunarodnog humanitarnog prava, predvđe­nog međunarodnim pravom i konvencijama. U konkretnom slučaju, međuna­rodno krivično djelo genocida je predviđeno Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je usvojila Generalna skupština UN 9. decembra 1948. godine. Prema članu 4 (2) Statuta kao genocid se definiše bilo koje od sljedećih djela, počinjenih s namjerom da se u cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa kao takva :

(a) ubijanje pripadnika grupe;

(b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima grupe;

(c) smišljeno nametanje pripadnicima grupeživotnih uslova sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja;

(d) uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar grupe;

(e) prisilno premještanje djece te grupe u drugu grupu.

Međunarodni sud pravdečine petnaest stalnih sudija izabranih od strane Generalne skupštine i Savjeta bezbjednosti sa spiska lica nominovanih od strane nacionalnih grupa u okviru Stalnog arbitražnog suda . Izborni proces je uređenčlanovima 4-12 statuta Suda. Sudije su imenovan e na period od devet godina i mogu biti ponovo izabran e . Izbori se održavaju svake treće godine, uz penzionisanje trećine sudija svaki put, kako bi se osigurao kuntinuitet u okviru S uda.

Od 1960. svaka od pet stalnihčlanica Savjeta bezbjednosti ( Francuska , Kina , Rusija , Velika Britanija , i Sjedinjene Države ) su uvijek imale sudiju u Sudu. Izuzetak je Kina koja nije imala svog sudiju od 1967 . do 1985 , zatošto nije predložila kandidata. Pravilo o geopolitičkom sastavu radnog stola postoji uprkos činjenici da ne postoji odredba o tome u Statutu Međunarodnog suda pravde.

Član 2. Statuta obezb j eđuje da sve sudije treba da budu "izabrane bez obzira na njihovu nacionalnost među licima visokog moralnog karaktera, koj a su ili kvalifikovan a za najvišu sudsku dužnost u svojim zemljama ili poznati kao pravnici sa odgovarajućim poznavanjem međunarodnog prava. Nezavisnost suda je opisana u članovima 16-18. Sudije ovog Suda ne mogu da budu ni na jednom drugom položaju, niti da rade kao savjetnici . Sudija može biti razriješen dužnosti jedino anonimnim glasanjem ostalihčlanova Suda (3).

Sudije mogu izdati zajedničku presudu ili dati zasebna mišljenja. Odluke i savjetodavna mišljenja donose se većinom, a u slučaju podjednake podjele mišljenja, odluka predsjednika je odlučujuća. Sudije mogu dati i zasebna mišljenja u suprotnosti sa ostalima.

Pored stalnog sastava suda članom 31. Statuta predviđena je mogućnost imenovanja i dodatnih - ad hoc sudija koji zasjedaju na težim parnicama pred Sudom, kakav je bio i ovaj spor. Svrha postojanja ovakve mogućnosti je da ohrabri zemlje da podnose parnice pred Sud. Praksa je pokazala da se zemlje koje imaju svoje sudije u ovom Sudu lakše se opredijele na povjeravanje rješavanja spora S udu, mada je dosadašnja praksa pokazala da u velikom broju ovakvih slučajeva ad hoc sudije obično glasaju u korist države koja ih je imenovala i stoga anuliraju sopstvene glasove.

Uobičajeno je da Sud zasjeda u punom sastavu, ali u posljednjih petnaestak godina Sud je zasjedao i u komorama, odnosno panelima, kako je to i predvđeno članom 26-29 Statuta Suda.

U praksi postoje različiti stavovi oko značaja presuda donesenih od strane komora, odnosno panela, u odnosu na presude donesene na zasjed a nju Suda u punom sastavu.

Odluke Suda su konačne i bez prava žalbe. U slučaju spora o značenju ili domašaju presude, Sud daje tumačenje na zahtjev bilo koje stranke u sporu. Međutim, članom 61 Statuta predviđena je mogućnost podnošenja zahtjeva za obnovu postupka samo u slučaju ako se taj zahtjev zasniva na otkriću neke činjenice od odlučujućeg značaja, koja prije izricanja presude nije bila poznata ni Sudu niti stranci u sporu koja zahtijeva obnovu, pod uslovom da takvo nepoznavanje nije posljedica nemarnosti (4). Dosadašnja praksa ovog Suda pokazala je da je mogućnost donošenja drugačije odluke u ponovnom postupku, na bazi novih činjenica i okolnosti, zanemariva i skoro da nije ni postojala.

Ako se strane slože, mogu dati Sudu slobodu da odlučuje ex aequo et bono (fer i pravično), dajući im slobodu da donese nepristrasnu odluku zasnovanu na tome šta je pravično pod datim okolnostima. Sud koji se rukovodi principom ex aequo et bono na neki način d j eluje slično posredniku. Međutim, ova odredba još nije korišćena u sudskoj istoriji.

3. Postupak pred sudom

Postupak pred Međunarodnim sudom pravde je praktično započeo podnošenjem tužbe Sudu i dostavljanjem tužbe na odgovor tuženoj strani i trajao je sve do 26. februara 2007. godine, kada je objavljena presuda u ovom predmetu koji je trajao 14 godina.

Tokom postupka je saslušan veliki broj svjedoka i svjedoka-eksperata, među kojima su i Vladimir Lukić, Vitomir Popović, general Sir Michael Rose, Jean - Paul Sardon (svjedok - ekspert ), Dušan Mihajlović, Vladimir Milićević, Dragoljub Mićunović,čiju obimnu dokumentacijučini više od 700 strana gusto kucanog teksta .

Nakonšto je izvršio detaljnu analizu svih provedenih dokaza , kako u odnosu na navode podnesene u tužbi i u odgovoru na tužbu , Sud je 26. februara 2007. godine javno objavio presudu, posebno se izjašnjavajući glasanjem svih sudija o svakom relevantnom pitanju postavljenom u tužbenom zahtjevu.

4. Neki apsketi analize presude Međunarodnog suda pravde

Presuda je urađena na engleskom i francuskom jeziku, na oko 170 strana teksta, podijeljenog u 12 poglavlja sa 471. paragrafom. Upravo iz ovih razloga pokušaćemo ukazati samo na neke bitne dijelove ove presude.

4.1. Dio presude kojim je Srbija oslobođena odgovornosti

Tužbom iz 1993. godine, Vlada BiH je zahtijevala da Sud utvrdi da je Srbija međunarodno odgovorna za izvršenje genocida u Bosni i Hercegovini, pa i van nje (mislilo se na Sandžak), „preko svojih organa i entiteta pod svojom kontrolom”. Da bi ispitao ima li odgovornosti Srbije (tadašnje SRJ), Sud je najprije morao da utvrdi da li je u BiH izvršen genocid.

Analizom paragrafa 242-297 vidljivo je da Sud nije mogao zaključiti da je SRJ namjeravala da izvrši genocid širom BiH, već da se postojanje takve namere može pouzdano utvrditi jedino u slučaju masovnog strijeljanja muškog dijela stanovništva Srebrenice, u julu 1995. godine. Sud je prihvatio razlike u pogledu zločina genocida i pojma etničkog čišćenja (paragraf 190).

U odnosu na Republiku Srpsku Sud je zaključio da njeni strateški ciljevi, formulisani prije početka sukoba, nisu sadržali plan za izvršenje genocida (para. 371 - 376), a da je plan za uništenje dela muslimana iz Srebrenice nastao neposredno prije izvršenja tog zločina (para. 295).

Za tvrdnju BiH da su izvršioci genocida u Srebrenici bili organi SRJ, de jure i/ili de facto, Sud nije našao dokaze (paras. 379 do 395), uprkos postojanju činjenice da je SRJ oficirima VRS zvanično isplaćivala plate, davala unapređenja i stanove. Sud je zauzeo stav da oficir pripada onoj vojsci pod čijom je komandom, a to nije bila VJ, na čijem se čelu tada nalazio general Perišić (para. 388).

Sud je s naročitom pažnjom ispitivao status „škorpiona” i našao da nema dokaza da je ova jedinica u vrijeme masakra u Srebrenici i oko nje bila u sastavu redovnih jedinica MUP-a Srbije, ali naglašava­jući da je do takvog zaključka došao „na osnovu informacija koje su mu stavljene na uvid u momentu donošenja odluke, a koje su sadržane u podnescima i dokumentima sudskog predmeta, kao i u argumentima strana u postupku iznetim za vreme usmene rasprave” (para. 395).

Takođe, Sud je odbio navode BiH da je zvanična deklaracija Savjeta ministara od 15. juna 2005. godine, povodom TV snimka egzekucije u Trnovu, priznanje pravne odgovornosti. U paragrafu 378. Sud zaključuje da „izgleda da je ta deklaracija bila više političke prirode i da je jasno da nije sadržala nameru priznanja koja bi imala potpuno kontradiktorne pravne posledice u odnosu na podneske tužene države pred Sudom, kako u vreme izdavanja deklaracije, tako i kasnije”.

U stavovima 396-412 Presude Sud nije utvrdio činjenicu da su izvršioci zlošina bili pod tzv. efektivnom kontrolom Beograda. Međutim, ovdje se postavilo još jedno veoma interesantno pravo pitanje: da li je SRJ pružanjem vojne i finansijske pomoći svojim sunarodnicima s druge strane Drine doprinijela izvršenju zločina u Srebrenici. Po međunarodnom pravu to nije dovoljno za odgovornost države, zaključio je Sud, pozivajući se na stavove Komisije UN za međunarodno pravo, kao i na svoju raniju praksu u slučaju Nikaragva protiv SAD (paras. 403 - 407). Time je Međunarodni sud pravde odbacio nalaze prve meritorne presude Tribunala (slučaj Tadić) iz 1997. godine, koja je utvrđivanjem odgovor­nosti SRJ za zločine izvršene u BiH značajno uticala na percepciju cijelog sukoba od strane međunarodne zajednice. To je upravo jedan od razloga zbog čega su danas mnogi u BiH, baš kao i u Srbiji, nezadovoljni, pa čak i „šokirani” ishodom spora. Međutim, ovo je bio pravni spor, visoke složenosti; nikako prilika za istorijsku satisfakciju ili političku osudu jedne države, čemu su se neupućeni nadali.

Slijedeći istu logiku zaključivanja, Sud je našao da, pored nedostatka dokaza da je Srbija odgovorna za direktno izvršenje genocida u Srebrenici (13 glasova za i dva protiv), nema dokaza ni za njeno saučesništvo (11:4), kao ni za udruživanje i podsticanje na genocid (13:2) - (paras. 416 - 424).

4.2. Dio presude kojom je Srbija oglašena odgovornom

Konvencijom o genocidu od 1948. godine, države članice ovog međunarodnog ugovora preuzele su obavezu da genocid spriječe i kazne. Za dokazivanje ovih propusta, Sud je u presudi postavio nešto niže dokazne kriterijume, saglasno težini samih navoda („visok stepen uverenja” za razliku od prethodno izraženog standarda „potpunog uvjerenja” koji je neophodan za dokazivanje odgovornosti za genocid - paras. 209 -210). Sud naglašava da se obaveza sprečavanja genocida ostvaruje preduzimanjem razumnih i raspoloživih mjera, u granicama mogućnosti države, bez obaveze da te mjere moraju biti i uspješne. U tom smislu, Sud je zaključio da Vlada Slobodana Miloševića nije preduzela baš ništa da pokuša da spriječi zločin u Srebrenici. Pri tom je Sud imao u vidu tri činjenice: 1) da je SRJ u julu 1995. još uvijek imala veki politički, vojni i finansijski uticaj na RS od bilo koje druge države članice Konvencije o genocidu, iako je taj uticaj bio nešto slabiji nego u prethodnom periodu; 2) da je sa dvije naredbe Suda iz 1993. godine SRJ jasno opomenuta na preduzimanje obaveze da osigura da jedinice, organizacije ili lica koja su, između ostalog, pod njenim uticajem ne izvrše genocidne akte, usljed čega je morala postupati sa većim stepenom pažnje, kao i 3) da je teško zamisliti da vlast u Beogradu nije bila svjesna da će zauzimanjem Srebrenice od strane VRS doći do visokog rizika za izvršenje genocida. Tako je Sud zaključio da je SRJ „trebalo da preduzme najbolje u okviru svoje moći kako bi pokušala da spriječi tragične događaje koji su tada dobijali fizionomiju, a čije su razmjere, ako već nisu mogle da se previde sa sigurnošću, mogle bar da se predpostave” (paras. 428 - 438). Za ovu odluku je glasalo 12 sudija, dok su tri bila protiv.

U pogledu obaveze kažnjavanja izvršilaca genocida, Sud je usvojio zahtjev BiH, nalazeći da je u dovoljnoj mjeri utvrđeno da tužena država nije ispunila obavezu pune saradnje s Tribunalom time što nije uhapsila Ratka Mladića (paras. 439 - 450). Za ovakav zaključak suda glasale su sve sudije izuzev sudije iz Srbije.

Najzad, Srbija je, saglasno naprijed izloženom, oglašena odgovornom i za nepostupawe po naredbama Suda o privremenim mjerama od 8. aprila i 13. septembra 1993. godine. (paras. 451 - 458). Za takvu odluku je glasalo 13 sudija, a protiv su bila dva.

Tako je Srbija oslobođena odgovornosti da je izvršila zločin genocida, ali je oglašena odgovornom za neispunjenje obaveza koje je preuzela međunarodnim ugovorom.

4.3. Pitanje reparacije

Polazeći od činjenice da propusti Srbije, odnosno ranije SRJ, nisu u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa izvršenim zločinom u Srebrenici, Sud je odbio zahtjev BiH za naknadu cjelokupne materijalne i nematerijalne štete tokom sukoba od 1992. do 1995. godine (paras. 459 - 470). Srbiji, dakle, nije naloženo plaćanje bilo kakve kompenzacije (glasovi 13:2), pa ni simbolične. Sud je našao da je deklarativna odluka o propustu Srbije da se ponaša u skladu sa obavezama preuzetim Konvencijom dovoljna satisfakcija tužiocu u ovom slučaju. Za ovakav zaključak suda glasalo je 13 sudija a dva su bila protiv.

Jedina obaveza za Srbiju po ovoj presudi jeste ostvarenje pune saradnje s Tribunalom u Hagu. Za ovakav zaključak suda je glasalo 14 sudija, dok je jedan bio protiv.

4.4. Pitanje nadležnosti

Prigovor Srbije o nenadlenosti ovog Suda odbijen je kao neosnovan, jer je Sud našao da je o tom pitanju već presudio 1996. godine, kao i po zahtjevu SRJ za reviziju te presude iz 2003. godine, kada je zahtev za reviziju odbijen. Međutim, mogao bi se izvesti zaključak da je insistiranje na ovom zahtjevu do kraja, pogotovo u svjetlu činjenice da je i Republika Srpska kao dio države tužioca javno bila protiv tužbe - imalo svoje pozitivne efekte na ishod spora, jer je za Sud bilo očigledno da Srbija ne želi da vodi ovaj spor sa svojim susjedom. Pri tom treba naglasiti da je ovo najznačajnije procesno pitanje pred Međunarodnim sudom pravde, jer on može rješavati sporove među državama samo kada su one sa tim saglasne.

Upravo zbog nedostatka saglasnosti, Sud je našao da se presuda ne može odnositi na Crnu Goru, novonastalu državu, koja je proglašenjem nezavisnosti i preuzimanjem kontinuiteta državne zajednice od strane Srbije, prestala biti procesna strana u ovom postupku (izgubila je pasivnu legitimaciju). Takvim stavom, Sud praktično nije ni odlučio o odgovornosti Crne Gore kao nezavisne države, uprkos suprotnom stavu BiH, kao tužioca.

Da pitanje nadležnosti nije bilo jednostavno rješiti, pokazuje i činjenica da je tu došlo do najveće razlike prilikom glasanja: deset sudija je glasalo za ovakav zaključak, a pet protiv. Tako je u pitanju osporavanja nadležnosti Suda naš tim učinio sve što je mogao, a propust da se ovaj odgovor blagovremeno istakne nastao je 1995. godine, u vrijeme kada je vlada Slobodana Miloševića insistirala na kontinuitetu sa SFRJ, te nije ni stavila prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Umjesto toga, SRJ je osporavala aktivnu legitimaciju BiH, ističući nelegalnost priznanja njenog državnog statusa.

Zaključna razmatranja

Donošenjem ovakve presude, koja je u smislu člana 60 Statuta Međunarodnog suda pravde konačna i bez prava žalbe završen je period naročito visokog stepena nestabilnosti koji je postojao ne samo u odnosima između BiH i Srbije, sjedne strane, nego i u međusobnim odnosima u BiH, između Republike Srpske i Federacije BiH, pa i konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, Srba, Hrvata i Bošnjaka. Polazeći od veoma visoko zastupljenog profesionalizma koji je ispoljen prilikom donošenja ove odluke skoro da bi bilo nemoguće pretpostaviti činjenicu da bi protiv ove presude mogao biti podnesen zahtjev za obnovu postupka na bazi ”nekih novih činjenica od odlučujućeg značaja, koje prije izricanja presude nisu bile poznate ni Sudu ni stranci u sporu koja zahtijeva obnovu”, a i još je teže za pretpostaviti da je takvo nepoznavanje bilo proizvod posljedica nemarnosti. Sa jedne strane, svaka je od Strana u sporu, zastupana sa relativno velikim brojem najuglednijih pravnih stručnjaka, sa svoje pozicije iznijela argumente, odnosno kontraargumente, dok bi se, sa druge strane, eventualno podnošenje zahtjeva za obnovu postupka, moralo tretirati kao stvaranje nove međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine za čiji nastanak bi bilo neophodno postići potpunu saglasnost u smislu člana 5 tačka 2 (d) Ustava BiH, a što bi, s obzirom na visok stepen polarizacije i različitih pristupa tumačenju ove presude između političkih i drugih predstavnika Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, skoro bilo nemoguće.

Eventualno bilo kakvo podnošenje zahtjeva za obnovu postupka, bez Ustavom predviđene procedure, bilo bi u funkciji podizanja većeg stepena tenzija u BiH, a vodilo bi i do udaljavanja, kako između RS i FBiH, kao potpuno ravnopravnih entiteta, tako i među konstitutivnim narodima.

Istorijski posmatrano, ova presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu, kao stalnog organa UN, posebno imajući u vidu način njenog donošenja, pa i izuzetno visok stepen saglasnosti u odlučivanju po pojedi­nim zahtjevima, ima istorijski značaj, ne samo za Srbiju i Crnu Goru, kao tuženu stranu u sporu, nego i Republiku Srpsku. Naime, Srbija je u ovom sporu oslobođena odgovornosti za krivično djelo genocida, kao jedno od najtežih krivičnih djela predviđenih međunarodnim pravom, odnosno Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i nije obavezana, kako su to tražili predstavnici tužilačke strane, na plaćanje ratnih i drugih vidova štete nastale na prostorima BiH.

Za Republiku Srpsku ova presuda je značajna što je njome dokazano da ni njeni organi, odnosno zvanične vlasti, nisu počinile zločin genocida, nego da je to bio opčti građanski rat „svi protiv svih”, čije posljedice su na podjednak način proizvele velike gubitke za sve narode i građane BiH.

(autor je profesor Pravnog fakulteta u Banjaluci i ombudsmen BiH; ovaj rad je predstavljen na naučnom skupu «RS- 15 godina opstanka i razvoja» koji je održan 26-27. juna u Banjaluci)

Fusnote:

1. Pobliže vidjeti Aneks 2. tačka 5 Dejtonskog mirovnog ugovora, prelazne odredbe, na Ustav BiH u kojem je predviđeno "da će svi ugovori koji su ratifikovani od strane Republike BiH između 1. januara 1992. godine i stupanja na snagu Ustava BiH biti dati na uvid članovima Predsjedništva u roku od 15 dana od dana stupanja na dužnost. Svaki ugovor koji ne bude ovako stavljen na uvid biće proglašen nevažećim.

2. 1. septembar 1992.

3. Uprkos ovim pravilima, nezavisnost sudija ječesto dovođena u pitanje. Na primjer, tokom procesa Nikaragva protiv Sjedi nj enih Država , Sjedi nj ene Države su izdale zvanično saopšte nj e kojim je rečeno da ne mogu da izdaju os j et lj ive materijale pred Sudom zbog prisustva s udija iz država Istočnog bloka .

4. Pobliže vidjeti član 61. Statuta Međunarodnog suda pravde.

 

 
 
Copyright by NSPM