Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

 

 

Vladimir Milutinović

Nevidljivi ratovi

Naša tema će biti rat u sasvim apstraktnom smislu i njegova veza sa ideologijom. Kada kažem "rat", onda ne mislim na Heraklitov rat shvaćen kao borba suprotnosti i takmičenje koje pokreće život, već na rat u negativnom smislu, kao sredstvo da se zadovolji želja da neko drugi nestane, da bude potpuno poništen. To je apstraktna osobina rata koja nas interesuje - on je stanje u kome želimo da drugi ne postoji - ne samo da bude nadvladan ili da prizna našu pobedu u jednom slučaju, nego da bude izbačen iz takmičenja, da nestane.

Norme rata

Pošto su ljudi daleko od savršenih bića, ovaj rat je prisutan u velikom broju oblika. Da pođemo od najformalnijeg: uvek kada drugima u ozbiljnoj situaciji uskraćujemo istinu, mi ih stavljamo u ovaj položaj poništenosti. To je zbog toga što je osnovni izraz pripadnosti zajednici i jednakosti sa drugima - pravo da se upotrebi vlastita pamet da se na osnovu svega što se može znati dođe do istine i kasnije u skladu sa tim dela. Svako ko naknadno otkrije da nije znao nešto što je u okviru neke situacije morao da zna kao član neke zajednice, otkriva i da je makar u tom slučaju tretiran kao da ne postoji, i da će nastaviti da bude tako tretiran, jer je strani koja mu je uskratila istinu u interesu da se to ne sazna. Veza ovih stavova sa ideologijom je u tome što su ideologije organizovan način da se istina drži u okvirima koji su u interesu neke grupe. Zbog toga su ideologije nevidljivi, verbalni i prikriveni ratovi između grupa. Ideologije rat premeštaju iz sfere materijalne realnosti u svet kvazi-ideja koje sada služe samo tome da se postojanje i prava nekog drugog dovedu u pitanje i povežu sa nečim negativnim. Ne treba da nas čudi što je rat u ideologiji prikriven: kao što je nužan element laži to da ona mora izgledati kao istina, tako se i ideologija koja sužava naš pogled na istinu mora predstavljati kao nepristrasan stav koji uzima u obzir celu istinu i služi opštem dobru.

Budući u osnovi usmerene na borbu koja poništava, ideologije će u manjoj ili većoj meri prerastati u pravi oružani rat. Ono što je ovde važno je da ideologije prethode ratu, prate ga i mogu da ga nadžive. Budući da se one stalno skrivaju pod velom objektivne istine, na njih će slabije delovati ograničenja koja, srećom, dovode do završetka ratova u realnom svetu. Oružani ratovi se okončavaju zbog pobede jedne strane, iscrpljenosti ili volje neke treće strane, jače od onih koje su bile u ratu. Ali, ovaj rat se može nastaviti drugim sredstvima, ili može ostati u drugim sredstvima, tako da je, da bi se došlo do pravog mira, potrebno uraditi nešto sasvim drugačije od fizičkog primoravanja strana na mir. Potrebno je napustiti samu logiku rata.

A rat ima svoju logiku, gde ne mislimo na neku pravilnost u izbijanju ovih ili onih događaja u toku rata, nego na opšte stavove koje strane zauzimaju kada su u ratu. Ti stavovi su najglasnije eksplicirani u toku oružanog sukoba, ali, ako se opišu na dovoljno opšti način, vidi se da mogu da važe i pre i nakon sukoba.

Evo nekih od stavova za koje se čini da su konstitutivni za rat:

1. U ratu se gube moralne razlike u okviru protivničke grupe. Kada kažemo moralne razlike, mislimo na, u miru uobičajeno, razlikovanje između ljudi koji su skloni da počine neki moralni prestup i "poštenih" ljudi. Rat tendira da ovu razliku u gledanju na pripadnike druge grupe izbriše i sada se mogu čuti primedbe da su "svi oni isti", čak i od osoba koje se sećaju da taj stav ranije nije važio. Sama pripadnost grupi dovoljan je razlog da se njen član tretira kao zlonameran, da se ne želi s njim imati ništa i da se posmatra kao moralno pokvaren.

2. Pošto je rat kršenje ispravnih moralnih načela kroz pogrešan način da se sukobi reše, on u principu povlači odgovornost i osudu onoga ko ga je izabrao i pokrenuo. Zbog toga strane u sukobu rat ne predstavljaju kao sukob dve nelegitimne i kažnjive volje, nego skoro uvek kao kažnjavanje druge strane zbog njenih moralnih prestupa, jer je nasilje koje je deo kažnjavanja naravno legitimno. To znači da rat briše moralnost i racionalnost iz postupaka druge strane. Oni više ne rade ništa dobro; nikada, na primer, ne brane sebe ili svoje legitimne interese, već uvek čine zločine iz želje da čine zločine. Dakle, postupci druge strane u ratu spadaju isključivo u grupu nedozvoljenih, zločinačkih postupaka. (Obrnuto, postupci naše grupe spadaju isključivo u grupu dozvoljenih postupaka, nije moguće da je neki pripadnik naše grupe učinio zločin u odnosu na drugu grupu.)

3. Neprijatelji u ratu su ne samo svi isti i skloni da čine samo zločine, nego i nemaju moralnu sposobnost. Njihove moralne ocene ne treba uzeti za ozbiljno, jer su oni svojim postupcima, istorijom i na svaki način pokazali da nemaju "moralno čulo", da ne razlikuju dobro i zlo. Kada se postupa prema njima zato se može postupati kao prema nekome ko samo formalno postoji, a zapravo se ne javlja kao član opšte ljudske zajednice kome je moguće učiniti nepravdu ili zlo. Čak i ako se nekad povrate iz ovog stanja moralne obamrlosti, ono što im je u međuvremenu učinjeno treba da shvataju prema kriterijumima protivničke strane iz tačke 2, kao kaznu za svoja nepočinstva u vremenu u kome nisu imali svest o moralu.

4. U ovom totalnom ratu protivnička strana u stvari nema legitimne van-moralne   interese. Pravi ideološki rat je rat za poništenje druge grupe, zato strana koja forsira rat ne staje kada interesi protivničke strane budu svedeni na neku legitimnu meru. To znači da će moralna logika kojoj je svojstveno da poništava postupke koji su moralni prekršaji, biti proširena na sve postupke i prava protivničke strane, tako da će i oni sukobi, koji bi po svojoj logici morali da se rešavaju kompromisom ili takmičenjem, biti tretirani kao sukobi u kojima je potrebno delegitimisati svako pravo druge strane. Drugim rečima, van-moralni sukobi biće tretirani kao moralni u kojima protivnička strana nema legitimnih interesa, kao što se interes zločinca da čini zločin ne uzima u obzir u moralnim ocenama.

Ako rezimiramo ove norme rata u jednoj rečenici, to znači da se za onoga koji bira da bude u ovom negativnom ratu sa drugom grupom, ta grupa sastoji od među sobom jednakih, moralno sablažnjivih članova koji svakim svojim postupkom potvrđuju taj svoj status i koji zbog toga nisu ovlašćeni na bilo koje pravo.

Ili, preciznim formalnim jezikom:

1. Skup moralno ispravnih članova protivničke grupe je prazan skup.

2. Skup koji sadrži njihove pozitivne postupke i motive je prazan skup.

3. Skup situacija u kojima je potrebno uzeti u obzir njihove moralne sudove je prazan skup.

4. Skup koji sadrži njihove legitimne interese je prazan skup.

Dakle, u jednoj rečenici: oni je prazan skup.

Iako se eksplicitno poštovanje ovih normi najviše vidi u toku nekog oružanog rata, one su sasvim opšte: moguće je primeniti ih na neku grupu unutar društva sa kojom se po prirodi stvari nikada neće voditi pravi rat, moguće je da se ovih normi pridržava pobednik u nekom ratu, kao i gubitnik u njemu, i, ono što je najvažnije, one su nezavisne od trajanja samog oružanog rata. Oružani rat, u kome se stvaraju realni razlozi za podozrenje i neprijateljstvo između grupa, doduše, može da umnogome pribavi kvazi-razloge za ovaj ratni ideološki stav, međutim, jedna od glavnih stvari u vezi s tim jeste da ideološki rat ne nastaje zbog oružanog rata, nego je on jedan od njegovih najmalignijih uzroka, i može da se neopaženo provuče i u vreme mira. Podozrenje, ogorčenje, osećaj nepravde, i sve ono što prati pravi rat, u stvari nisu ni u kakvoj logičkoj vezi sa ideološkim ratom. Ideološki rat može da se vodi, i obično se vodi, iz sasvim nezavisnih, naravno, nelegitimnih razloga. Tako možemo da zamislimo neki viteški oružani sukob u kome nema rata ideologije, dakle nema usvajanja ovih pobrojanih normi i moralnog poništavanja protivnika, dok, s druge strane, moguće je usvojiti ove norme kao nastavak rata i kada pravi rat prestane. Ideološki rat je moguće voditi iz fotelje u stanu, moguće ga je voditi celog života, moguće ga je prikrivati ispod maske objektivnih, univerzalnih ili pacifističkih sudova.

Neki naši ideološki ratovi

Iako je korisno da se ideološki rat opiše sa apstraktne strane, na žalost, ni naše podneblje ni naši životi nisu oslobođeni od ratova, već pre okupirani ratovima, pravim i onim koje se vode iznad naših glava, u sferi ideologije. Nije lako ni nabrojati subjekte koji su u ratu: to su politički blokovi u Srbiji među sobom, doduše, sa prelaznim oblicima od jedne krajnosti u drugu, zaraćeni delovi naroda Srba i Hrvata, Rusija i Zapad itd. Razlozi za toliki broj verbalnih, nevidljivih ratova višestruki su. Najpre, mi u stvari živimo u vremenu ideologije, u tom smislu da je nepristrasna istina delegitimizovana, i u vremenu post-ideologije u smislu da su monolitne ideologije zamenjene slobodnim izborom osnove ideologije. Ideologija sada može biti pripadnost bilo čemu, posvećenost bilo kom skupu ideja.

Sigurno je da se najeksplicitniji primeri ideološkog rata mogu naći u govoru nacionalista u novostvorenim državama na prostoru ex-Jugoslavije. U svim tim državama (1) na vlasti su ljudi koji su se tu našli jer su pokušali, uspešno ili neuspešno, da ostvare ratne ciljeve svojih nacija, i ratna ideologija je njihov prirodan način mišljenja. Za popunjavanje primera koji ilustruju poštovanje gornjih normi rata dovoljno bi bilo proći rubriku Greatest shits u splitskom Feralu ili pogledati brojeve Velike Srbije ili Politike iz ratnih dana. Sve što je onda postojalo u zaoštrenom obliku, u nešto razblaženijem obliku je prisutno i danas. Matrice ovih govora su sasvim ekplicitno ratne: i u Hrvatskoj i sve više u Srbiji, u delu javnosti postoji jasno i oštro odvajanje grupa - Hrvata i Srba (2) - na koje se primenjuju sve norme rata.

Međutim, ono što će nas prevashodno interesovati nisu ovi eksplicitni izlivi ratne retorike, već nešto mnogo neočekivanije i suptilnije. Naime, rasprava koja se vodi o odgovornosti za rat, katarzi i suočavanju sa zločinima, takođe je u stvari jedan, za mnoge aktere sasvim nesvestan, primer ideološkog rata. Ovakva priča o suočavanju sa prošlošću samo na spoljašnji, pogrešan način vodi pomirenju, dok je u sebi nastavak rata drugim sredstvima, kvazi-univerzalističko povlađivanje jednoj strani u ratu. Ovde prvenstveno mislim na način na koji se u delu Druge Srbije (3) govori o kolektivnoj krivici, odgovornosti za rat, statusu građana Srbije i same Srbije i država i entiteta u kojima postoji značajan broj Srba.

Najbolje ćemo to pokazati ako se držimo istih onih normi koje smo opisali ranije.

     Kolektivna krivica

1. Priča o kolektivnoj krivici ili nešto ublaženijoj kolektivnoj odgovornosti građana Srbije za rat iz devedesetih nije ništa drugo nego primer gubljenja moralne razlike između pripadnika grupe u ratu. Kolektivna krivica radi upravo to: sada nije važno da li je neko počinio neki zločin ili učinio nešto što ga podržava i omogućava, nego je krivica jednako pripisana svima.

Kao argument za postojanje kolektivne odgovornosti ili krivice, često se navodi da je ta tvrdnja o kolektivnoj krivici u stvari sredstvo protiv neprihvatljivog stava da nas se zločini naše grupe ili čitav rat ne tiču samim tim što u njemu nismo učestvovali ili ga nismo podržavali. Međutim, iako je takav stav zaista amoralan i neprihvatljiv, odatle ne sledi da je pojam kolektivne krivice legitiman. Odgovornost u odnosu na neki zločin u ovom smislu, postoji čak iako nikakve krivice u odnosu na taj zločin nema. To je zato što je za kažnjavanje zločina zadužena država kao organ zajednice, a ne ovaj ili onaj pojedinac i ako država ne kažnjava zločince to je znak da stvar koja se tiče svih i za čije funkcionisanje su odgovorni svi, ne funkcioniše. Ova odgovornost nema nikakve veze sa bilo kakvom povezanošću ili krivicom u odnosu na zločin, nego sledi iz same pripadnosti zajednici. Ali ovaj realan, ali apstraktan apriori političke i moralne zajednice, nije ono što zagovornici kolektivne krivice podrazumevaju. Upravo to što se u argumentima kojima se pokazuje da postoji kolektivna krivica javljaju spekulacije o broju ljudi koji su podržavali Miloševićev režim, o razmerama zločina itd, pokazuje da oni izgleda ne misle na ovu odgovornost koja sledi iz članstva u zajednici (a koja niti je odgovornost za zločin, niti je krivica za njega) nego se trude da fizički povežu što više ljudi sa samim zločinom da bi pokazali da postoji kolektivna krivica ili odgovornost. Međutim, u ovim argumentima ostaje nerešiva protivrečnost između fizičkog povezivanja što više ljudi sa zločinima, i cilja da se svi učine odgovornim za njega. Jednostavno, univerzalna odgovornost nema nikakve veze sa realnom povezanošću sa zločinima, već sa moralnim apriorijem uspostavljanja zajednice; ako se preko argumenata povezanosti sa zločinom želi postići da svi budu odgovorni za zločin, tada se ne govori o moralnim principima već se želi nešto potpuno drugačije, da se svi pripadnici druge grupe povežu sa nečim negativnim - to je želja da se postigne da nema čak ni tog jednog koji svojom pravednošću može da rekonstruiše moralni status grupe. Rat o kome govorimo uvek teži da dovede do ovog krajnjeg rezultata, jer samo prazan skup moralnih subjekata omogućava totalnu pobedu, pobedu koja nema veze sa realnošću.

Srbija, kao i ostale države koje su učestvovale u tim ratovima, ima problem suočavanja sa prošlošću, ali taj problem je problem zajednice u kojoj su ratne struje jake i koje je razaraju iznutra. Nikuda se u rešavanju tog problema ne stiže, ukoliko se ljudi ubeđuju da su krivi ili odgovorni za zločine samim tim što su Srbi ili građani Srbije, a dodatno je, doduše iz nezavisnih razloga o kojima ćemo sada govoriti, loše ako se samo na srpsku stranu primenjuje ova strategija.

     "Čišćenje u vlastitom dvorištu"

Čuvena fraza o dužnosti da "svako počisti (4) u svom dvorištu" takođe ima kvazi-univerzalističko opravdanje, najpre u činjenici da se govor o zločinima drugih često shvata kao poziv na rat i izložen je stalnoj opasnosti da bude pristrasan. Osim toga, samo o zločinima drugih će govoriti naša strana koja je opredeljena za rat i zaista je potrebno naglasiti razliku u odnosu na taj stav. Ali čišćenje samo u svom dvorištu kao pravilo koje bi trebalo da zameni pravila rata, nema nikakvu snagu moralnog principa. U praksi, "čišćenje u svom dvorištu" će značiti da se u javnom govoru Srbije osuđuje govor o zločinima druge strane, čime se skup njenih zločina ostavlja prazan, a pojavljuju se samo zločini vlastite strane, čak retorički pojačani, ne bi li se postiglo osvešćivanje kolektivne krivice. Rezultat je upravo onakav kakav traži ratna logika: jedna grupa će biti prikazivana samo preko zločina koje je počinila, čak na pojačan način, dok će druga biti pošteđena pominjanja njenih zločina, dok će, u svrhu ublažavanja neprijateljstava i ratnih predrasuda vlastite strane, druga grupa čak biti prikazivana isključivo   pozitivno.

Jedan od posebno jasnih slučaja u kome se videla ova logika dvostrukih standarda za strane u ratu bio je opis Hrvatskog proleća iz sedamdesetih kao demokratskog pokreta koju je Sonja Biserko dala u jednom intervjuu, ako se dobro sećam, Blic Njuzu pre nekoliko godina. Dakle, samo zato što je na hrvatskoj strani, pokret koji je očigledno sadržavao jak element nacionalizma, koji se graničio sa latentnim šovinizmom, koji se dešava bez ikakve veze sa stvarnim demokratskim principima, vođen od strane aparatčika komunizma, opisuje se jedino pozitivnom odrednicom demokratski, valjda uz argument da je imao dobar odziv u masama. Ovde se jasno vidi praktično retuširanje činjenica o jednoj strani u ratu. Isti taj odziv u masama će na suprotnoj strani biti dokaz populizma i, kasnije, masovne podrške zločinima. Postoje i drugi posredni načini da se jedna strana u ratu očisti od negativnih termina. Na primer, slika o tome da je srpska strana kriva za ukupan rat, tako da su čak i zločini druge strane samo reakcija, znači, nevoljna radnja za koju ne postoji prava osuda. Ili, da je proterivanje iz Krajine u stvari bilo režirano od strane srpske strane gde se ponovo implicira da hrvatska strana nema nikakve krivice za to itd. (5) Zapravo, mislim da bi moglo da se tvrdi da je po ovim pitanjima striktno provedena logika skidanja svih krivica sa jedne strane. Daleko od toga da sam se bavio iščitavanjem svih brojeva Helsinške povelje ili Peščanika FM, ali sam prilično siguran da ni u jednom broju ne postoji jasan prigovor na ovu praksu. Najviše do čega su razni autori tu verovatno išli je da ove figure makar ne ponove.

Ono što je ovde važno jeste da za sve ovo sužavanje i iskrivljavanje istine mogu postojati samo pomenuti ili neki drugačiji spoljašnji razlozi. S jedne strane, ova priča tačno odgovara potrebama ratne logike suprotne strane i lako će biti uklopljena u nju. S druge strane, ne postoje nikakvi principijelni razlozi zbog kojih ne bi trebalo raditi na realističnoj slici rata i na ujednačenom kažnjavanju svih zločina. To što jedna grupa hoće da goni počinioca zločina prema pripadniku druge grupe, znak je da ona želi da izađe iz logike rata, odnosno da želi da se ponaša isto kao da je žrtva bila iz vlastite grupe ili iz neke zajedničke grupe (čovečanstva). Ne samo to, zajedno sa žrtvom u vlastitu zajednicu se prima i onaj koji na nepristrasan način govori o zločinima, iako je pripadnik druge grupe. Kada tražimo da se čisti samo u vlastitom dvorištu u stvari sasvim precizno radimo na održavanju logike rata, jer podrazumevamo da nešto u pripadniku druge grupe onemogućava da se bavi našim zločinima i obrnuto, što je naravno besmisleno i ne postoji kao pravilo ni u jednoj oblasti duha.

        Moralna nepismenost

U okviru svake od strana pravog rata postoje ljudi koji pokušavaju da objasne kako je moguće da je rat izbio, kako je moguće da je najčešće suprotna strana od vlastite, ali i vlastita strana, krenula u rat i izabrala ga. Pošto je namerno izazivanje zla uvek oštrija optužba, primenjuje se i blaža optužba o neznanju. Oni rade to što rade jer su, da tako ukratko kažemo, moralno nepismeni. Nevolja sa ovim stavovima je u tome što se univerzalni principi koji se primenjuju u ovim ocenama uvek u primeni iskrivljeni prema potrebama rata, pa je tako ta u potpunosti nerazumljiva radnja koja je izazvala rat ili je njegov deo, tek posledica neznanja, bilo o moralnim principima bilo o činjenicama vezanim za rat. Ono što nas interesuje jeste da je ova argumentacija uvek pomerena prema potrebama ratnih strana. Ona dakle ide ovako: 1. Mi nismo učinili nijednu radnju koja bi opravdala neprijateljstvo, pobunu ili kažnjavanje 2. Onda su sve radnje druge strane iracionalne i neopravdane, 3. ali nisu isključivo posledica zle namere, već i moralnog neznanja. Problem je u tome što je, najčešće, tačka 1. zadata normama rata, koje odvajaju strane tako da su postupci jednih uvek ispravni, a postupci drugih uvek iracionalni prestupi, posledica mržnje i nečasnih želja.

U slučaju koji razmatramo lako je setiti se da su postupci srpske strane u ratu bezbroj puta bili objašnjavani sličnim razlozima. Sećam se jedne naučne ankete sa početka devedesetih u kojoj su razlozi događaja u bivšoj Krajini u Hrvatskoj, kao i ponašanja Srba, bili pripisivani isključivo iracionalnoj želji da se ne živi zajedno sa Hrvatima. U Srbiji je razvoj situacije sa   izborima, na kojima je dugo pobeđivao Milošević, često objašnjavan ukupnom nepismenošću (6) većine u Srbiji, koja onda naravno povlači i moralnu nepismenost. Postoje brojni primeri u kojima se oduzima moralna kompetencija ljudima u Srbiji: sve ono negativno slikanje Srbije u radovima Druge Srbije ili poziv Sonje Biserko na okupaciju Srbije posle bombardovanja iz 1999, u stvari su izraz pristajanja na sliku građana Srbije kao žrtava moralnog neznanja. U toku nedavne emisije Otvoreno na HTV koja se bavila slučajem presude trojici optuženih za zločin u Ovčari u tribunalu u Hagu, Sonja Biserko je rezimirala da je i ta blaga presuda skandalozna, a između ostalog i ne dovodi do željene katarze u srpskom društvu. To je ilustrovala činjenicom da su optuženi u Hag odlazili uz državnu pratnju, maltene kao heroji koji se žrtvuju za srpsku stvar, što svedoči o tome da se srpsko društvo još nije suočilo sa zločinima. Međutim, iako se ova situacija može ovako tumačiti, ono što je skrivena "slepa mrlja" u ovoj priči jeste sitnica da su srspko društvo i država ovaj način ispraćaja u Hag direktno preuzeli od Hrvatske, s tim da u Srbiji nije bilo masovnih mitinga sa parolom "Svi smo mi ...", a što Biserko ne pominje. Ovaj stav, koji traži jednak tretman istih slučajeva, za Sonju Biserko je verovatno primer onoga što se ovde ne sme činiti, jer je jedna od glavnih potki koje se provlače u njenim tekstovima i izjavama stav da se ne smeju izjednačavati dve strane u tom ratu (7), da dakle nikad ne treba postupati isto u odnosu na te dve strane. U okviru ovakve matrice, hrvatska strana je naravno moralno pismena, toliko da nije moguće sumnjati u namere i ispravne kriterijume hrvatskih ratnih vođa. Da ovde navedemo i jedan sadržinski argument u prilog makar nekakvog početnog nijansiranja slike o ratovima iz devedesetih: verujem da niko od ljudi koji su prošli binom tokom demonstracija na Terazijama 1991. godine, uključiv i Vuka Draškovića koji je bio u zatvoru, ne bi vodio ni podržavao politiku koji bi na bilo koji način opravdavala ili vodila ka ugrožavanju prava bilo kog naroda ili pojedinca u ex-Jugoslaviji. To što u Zagrebu u to vreme nije bilo takvih demonstracija, govori o tome da je Tuđman sa svojom okolinom mogao da ima veću podršku hrvatskih građana u tom trenutku, nego što je mogla da ima Miloševićeva ratna politika. Uopšte, iako su "tenkovi iz Srbije išli u Hrvatsku, a ne obrnuto", u Hrvatskoj je uvek, pa i sada, ratna logika bila mnogo konsekventnije provedena kroz sve društvene sfere, a tome nikada ne mogu biti dovoljan razlog neke činjenice iz realnosti, pa ni pomenuti tenkovi, nego je ta logika uvek izraz izbora pogrešnih moralnih principa od strane dela društva koje svoja mišljenja silom vlasti nameće svima.

Iako je nastala u okviru logike koja bi mogla poslužiti da građane spase od direktne optužbe za zle namere, ova priča   o moralnoj nekompetenciji jedne strane u stvari predstavlja potencijalno mnogo goru stvar od optužbe za zle namere. Zle namere su prolazne i ne uključjuju obavezno ideju o moralnoj nekompetenciji. Nasuprot tome moralna nekompetencija, budući da se nijedna kompetencija ne stiče preko noći, trajno stavlja građane Srbije u položaj u kome su im potrebni moralni straratelji, što takođe na duži rok priziva ovu ili onu autoritarnu vladavinu. Tako da su optužbe za moralno neznanje, kao posledica ratnih događanja iz devedestih, samo poslužile da stara autoritarna matrica dobije novu hranu. Ovim ne želim da kažem da su svi ljudi u Srbiji osvešćeni o tome šta su ispravni moralni principi; istina o tome verovatno se kreće oko procenata koji postoje u svim narodima, a na takve podatke, ako uopšte mogu da se sakupe, trebalo bi gledati i sa opravdanom benevolencijom u odnosu na vlastiti narod. Međutim,   jasna tvrdnja o nekompetenciji celog naroda ili većine, može da ima svoj razlog samo u ratnoj logici.

       Kolektivna prava

U konkurenciji među narodima, osim individualnih prava, igraju ulogu i kolektivna prava. Svaka nacija, u okvirima nekih univerzalnih pravila, ima pravo na samoopredljenje, na uređenje vlastitog života prema svojoj meri, na slobodu itd. Ova kolektivna prava ne mogu se regulisati moralnim pravilima jer zavise od prevelikog broja faktora, dakle, ona pre spadaju u dobra koja se ostvaruju u konkurenciji sa drugim narodima, nego u zagarantovana prava koja imaju svi samim tim što postoje. Ovo pogotovo važi za sporove oko granica i samoopredeljenja koji su bili uzroci ratova na prostoru bivše Jugoslavije. To znači da neko ko se prvenstveno brine o ljudskim pravima u ovim sporovima ne treba da bude pozvan da odlučuje u korist jedne ili druge strane, jer spor ne spada u domen kojim se on bavi. Ako pogledamo stavove Druge Srbije o pitanjima kolektivnih prava, opet se vidi da se ovaj stav napušta u korist arbitriranja o kolektivnim pravima sa kvazi-univerzalističkih, kvazi-moralnih pozicija. Tako će predstavnici Druge Srbije biti eksplicite ne samo za raspad stare Jugoslavije po postojećim državnim granicama, nego i za ukidanje Republike Srpske, raspad zajednice Srbije i Crne Gore i odvajanje Kosova od Srbije, iako se ni u jednom od ovih slučajeva ne radi o ljudskim pravima, već o kolektivnim pravima. (8)

Naravno, sasvim je očigledno i da je ovo odlučivanje uvek prima facie na štetu srpske strane ili makar suprotno željama većine stanovništva Srbije u određenom trenutku, kao i u potpunom skladu sa željama nacionalista u Hrvatskoj ili na Kosovu i u Crnoj Gori. Kod mnogih ljudi koji su zastupali ove stavove verovatno postoji uverenje da će apsolutnim poništavanjem kolektivnih prava srpske strane doći do magijskog oživljavanja stare Jugoslavije - jer će srpski nacionalizam koji ju je navodno rasturio biti potpuno anuliran - ili makar do bezupitnog povratka među ljude i normalne članove, recimo, evropske zajednice, i pored strašne slike o Srbima iz devedesetih. Međutim, obe nade su uzaludne, a čak i da su tačne to ne bi bio razlog da se radi nešto što nije deo normalnog poretka među narodima i ljudima. Svaki narod i svi ljudi ovlašćeni su na jednaka kolektivna i ljudska prava - samo komplikovanost odlučivanja o sukobima između ovih prava čini da izgleda da to nije tako.

Uopšte, u Drugoj Srbiji postoji jako uverenje da je jedina alternativa nacionalizmu poništavanje etničkih razlika u okviru nekih većih zajednica. To međutim, nije ni dobro ni tačno. Jugoslavija se neće obnoviti, ne samo zbog toga što se istorija teško vraća unazad, već i zbog toga što je princip koji još uvek važi u misli Druge Srbije o gornjoj alternativi, prevaziđen. I dobro je što je tako,   jer je prethodno poništavanje bilo rezultat straha i grča koji je prozrokovala prošlost. S druge strane, normalnim ljudima u Hrvatskoj ili BiH sigurno ne smeta bilo kakvo kolektivno pravo Srba, ono može da smeta samo nacionalistima, koji su rat iz devedestih samo prebacili u sferu kvazi-principa ratne logike.

         Alternativa ratu

O svim ovim problemima može se razgovarati bez prihvatanja ovih stavova Druge Srbije. Na zločine se može odgovoriti bez pojma kolektivne krivice, može se govoriti istina o celini ratova, ne mora se vlastiti narod posmatrati kao moralno nezreo i ne moraju se konsekventno poništavati sva kolektivna prava vlastite strane.

Nema   nijednog principa ili bilo kakvog univerzalno važećeg pravila koji bi podržavao ove stavove. Sva opravdanja ovih stavova mogu biti ili utilitarna ili samo naizgled konsekventna.

Dakle problem sa ovim stavovima je u tome da oni ne vode kraju rata u sferi duha, ne vode pomirenju, nego samo reprodukuju ratnu logiku u toj sferi, pri tom je oblačeči u lažno moralno odelo, što problem čini još teže otklonjivim. Iako su primeri koje smo navodili često bili iz savim nedavnog vremena, ovi principi dominiraju barem u prošlih 15 godina i kompulzivno se ponavljaju, tako da je pitanje da li je uopšte moguće da se oni osveste. Da završimo ovu priču sa primerima, jednim još sasvim aktuelnim tekstom Vladimira Arsenijevića: "Naše crnje, naši neprijatelji" u kome su na malom prostoru, ponovljene sve mantre ratne logike iz devedesetih: 1. generalizacija: "Srbija", "srpsko društvo", "naši mladi", (dakle, uvek u celini, bez ograda) 2. koncentracija negativnih termina, bez pozitivnih: "savremeno srpsko društvo, zlo i bolesno kakvo jeste", "Srbija je danas tužna, zaostala, desničarska, palanačka državica, ksenofobična, nepoverljiva, dozlaboga konzervativna, skučene, tabloidske svesti, dezorijentisana iznad svega – ponekad se čini da iz ovog kovitlaca zaista nema pravog izlaza." 3. gubljenje moralne kompetencije: "Denial je jedna od najvažnijih novih srpskih osobina, toliko nova da čak ne posedujemo ni pravi naziv za nju... A upravo taj denial, tako hladan prema ljudskoj patnji, tako nesposoban da propusti čak i elementarno saosećanje", "Naši mladi danas mrze bez ikakvog suzdržavanja, s lakoćom i uživanjem". 4. presuđivanje o kolektivnim pravima: " Neizbežni »gubitak« nekadašnje južne pokrajine" itd. Ponavljanje ovih matrica je postalo skoro instinktivna radnja, koja se nikad ne opravdava niti se o njoj razmišlja.

To što se ove norme rata ne mogu odbraniti kao moralni principi, pokazuje da su one posledica upliva nečeg drugog u principe, što je naravno teže otkriti od toga da su sami principi neispravni. U konkretnom slučaju pitanja vezanih za prošli rat na području Jugoslavije, vidljivo je da se svi ovi stavovi Druge Srbije slažu sa stavovima hrvatskih nacionalista. Naime, očigledno je da upravo hrvatski nacionalisti ne vide razlike među Srbima, vide u Srbiji samo loše strane, oduzimaju im svaku moralnost i naravno žele da su njihova kolektivna prava što manja. Ja ne mislim da su motivi za ove stavove isti, barem kod velike većine zastupnika ovog mišljenja u Srbiji, ali bi sličnost ovih stavova sa stavovima hrvatskih nacionalista, makar mogla da povratno baci svetlo na ovaj izbor posmatranja rata. Hrvatsko društvo nije nikakav monolit moralnih gromada, koje sve skupa treba da dobiju naše poštovanje (i izvinjenje), nego pre slučaj u kome su najbolji članovi tog društva morali čak da napuste Hrvatsku početkom devedesetih, kao što su učinili Branimir Štulić ili Dubravka Ugrešić. Nema nikakvog smisla da se na autoritaran način proizvodi slaganje sa stavovima hrvatskih nacionalista u Srbiji, zarad pomirenja. Tako neće doći do pomirenja, a sve i da je to pravi put ka pomirenju, kao što nije, on vodi preko pogrešnih stavova te je opet pogrešan, sam po sebi.

Rat u ideologiji

Ovo ovde predloženo tumačenje ideološkog teksta, kao teksta kojim se vodi prikriveni rat protiv nekoga, rat kome je cilj da ovaj nestane iz nekog takmičenja ili čak i iz ljudskog roda, bitno je iz više razloga.

Najpre, ono skreće pažnju na pravi smisao ideološkog govora. Cilj ideološkog govora nije bilo kakav opis realnosti, već isključivo nanošenje štete protivniku. On kaže: nemojte biti u toj grupi ili uz tu grupu, ona je sva moralno korumpirana, posvećena zlu, iskvarenih moralnih načela i posledično bez ikakvih prava. Naravno, u ideološkom tekstu ove norme najčešće neće biti ovako iskazane ali njihova gvozdena logika zbog toga neće biti ništa manje poštovana. To ne znači da u ideološkom tekstu neće biti i onoga što je tačno, ali će ono što je tačno uvek biti raspoređeno prema normama rata, ono što je negativno ići će na protivničku stranu, i ništa pozitivno neće ići u tom pravcu, dok opet ništa negativno neće biti pripisivano vlastitoj strani. Taj novi formativni princip u stvari stvara vlastitu realnost, sasvim drugačiju od prave realnosti. To je i razlog zašto se sa ideološkim govorom teško razgovara,   jer on zna, barem nesvesno, da je njegov cilj delovanje na realnost u nekom pravcu, a ne otkrivanje same realnosti - ovo otkrivanje samo može da zamagli pravi cilj ideološkog govora, da promeni njegove registre i zamuti nameravano značenje.

Da pomenemo samo primere takvih tekstova iz poslednjih nedelja. Vilijam Montgomeri: "Rusija i Srbi su precenili svoje karte" (9). Ovde Montgomeri Rusiju povezuje sa blizu dvadeset (10) negativnih pojmova, dok Ameriku i Zapad samo sa neutralnim ili pozitivnim pojmovima. U kontekstu ovog rata između Rusije i SAD gube se inače značajne razlike republikanci--demokrate itd, a ostaje samo jasna ideološka borba. Način na koji se formira takav tekst, iako koristi podatke iz realnosti, raspoređuje ih isključivo prema ideološkim potrebama u kojim cilj sagledavanja ukupne realnosti ostaje apslolutno nevažan. Drugi primer može biti Belzebubova zemlja (11) Teofila Pančića, gde je opet princip isti, sve činjenice koje Pančić navodi verovatno su tačne, ali su one iskorišćene da se ponovo jedna strana u ratu označi izrazito negativnim terminima, dok se u samom tekstu druge strane niti pominju niti označavaju tim terminima. Uobičajena odbrana od ovakvog prigovora kaže da te druge strane nisu tema, ali to je samo izgovor, one najpre nikad nisu tema, a drugo nije tačno da u ovom tekstu one nisu tema - svaki tekst o ratu na simboličkoj ravni skicira ukupnu istinu o njemu. A ukupna istina, za koju Pančić smatra da je korisna da se saopšti, je upravo ova crno-bela slika.

Uočljivo je, međutim, da se ovakva realnost bez realnosti brani izrazito autoritarnim sredstvima. Kritičar ove prakse može da očekuje jedino da se nađe u gore opisanoj ratnoj situaciji poništavanja. S tim da će to sada biti retorički rat u kome se norme rata, zbog izmenjene sadržine u kojoj se rat odvija, menjaju: sada je onaj koji govori isti kao svi pripadnici njegove strane, njegove rečenice su besmislene, pogrešne, u njima nema ničeg istinitog, njegovi kriterijumi su pogrešni, a ceo njegov tekst je najpametnije ignorisati, ako ne, rutinski iskritikovati ponavljanjem starih stavova, a ako treba i napasti.

Ono što ovde treba nekako postići je da se ova ratna logika napusti. To ne znači da bi trebalo sve potopiti u nekom mrtvom moru u kome su svi odustali od sebe, ali bi sigurno trebalo odustati od ratnog tretiranja tih vlastitih stavova i ratnog tretiranja protivnika. Cilj napuštanja ove ratne logike nije nikakvo pomirenje u kome su sve krave crne, u kome svi misle isto i zaboravljaju sve što znaju, nego razgovor u kome bi realnost, neizmenjena ideološkim potrebama, počela da se pojavljuje. Ako je ovo i previše visoko postavljen cilj, skromniji cilj bi bio da javni govor barem delom ne bude govor koji se iscrpljuje u ratovima raznih grupa, koje poštuju jedino norme rata.

Fusnote:

1. zanimljivo je da je to najmanje slučaj baš u Srbiji.

2. danas skoro da ne možemo ni imenovati "Srbe" i "Hrvate", a da same te reči ne prizivaju ratni govor, u kom se ove grupe tretiraju kao monolitne i jednoznačno negativne ili pozitivne. U govoru mira ovo su naprosto oznake za pripadnike naroda, koje automatski ne govore ništa o njihovim osobinama.

3. Ovde koristim ovaj zbirni termin u nedostatku boljeg. Time ne želim da kažem da svi pisci koji se javljaju u okviru Druge Srbije (na primer u rubrici Druga Srbija na www.peščanik.net) imaju iste ili te određene stavove koji su ovde opisani. Međutim, isto tako nije tačno da ove stavove imaju samo određeni pojedinci. Svakako je sigurno da meni nije poznato da su se u okviru Druge Srbije ovi stavovi kritikovali na način na koji je to ovde učinjeno.

4. Čini se je da reč "čisto" pouzdan znak da smo u blizini pogrešne predstave o moralno ispravnom. Osim "čišćenja u svom dvorištu" tu su i "moralno čisti politički stavovi" i "etničko čišćenje".

5. Tekstovi i intervjui Sonje Biserko zaista predstavljaju pravi spektakl potpuno konsekventne ratne logike i natezanja činjenica u pravcu totalno negativne slike o Srbiji. Na primer, intervju Vremenu iz februara 2000. u kome Biserko Srbiju povezuje sa nacizmom, komentariše vlastiti zahtev za njenom okupacijom, označava je kao primaran uzrok rata, dok sve političke snage u Srbiji (uključiv i Zorana Đinđića) povezuje sa nacionalizmom, DB, Arkanom. Ništa se nije promenilo ni danas, tekst Konstituisanje alternative u Srbiji pronašao sam na sajtu LDP Zemun, u uglu stranice stoji Đinđićeva slika, a na stranici je i tekst člana političkog saveta LDP u kome se kaže: "Svih tih 15 godina dominirala je nacionalna ideologija na kojoj su se ogledale manje-više sve političke partije, izuzev Građanskog saveza Srbije, SDU, Lige socijaldemokrata Vojvodine i nekoliko manjih manjinskih partija koje su konzistentno zagovarale građansku, proevropsku opciju. To je ujedno bila i jedina politička alternativa u odnosu na dominantni koncept rešavanja srpskog nacionalnog pitanja, ratova i Kosova."(moj kurziv)

6. Ovaj argument je inače bezbroj puta ponovljen u javnosti u poslednjih 15 godina.

7. U terminologiji hrvatske ratno-nacionalističke javnosti ovo se kaže frazom da se ne mogu izjednačavati "agresor" i "žrtva".   Sonja Biserko, međutim, svaki otpor prema stavovima da je rat jednoznačno izazvala srpska strana i da je samo ona odgovorna za sve u njemu naziva "relativizacijom".

8. Naravno, uvek se nađe neko da matricu još malo rastegne: "Rešenje za zaustavljanje šovinizma i nasilja u Srbiji je da Vojvodina dobije status Hongkonga, a Kosovo nezavisnost." (Pavel Domonji, politikolog, Dnevnik, 08.11.07.)

9. Danas, 3-4.11.07.

10. Evo ih prepričanih: Putin je agresivan, preti, krši sporazume, želi dominaciju, želi kontrolu, pokazuje neprijateljski stav, radikalan je, vrši opstrukciju ..itd. Nasuprot tome, zapadne akcije su samo pod navodnicima "agresivne" i "zveckaju sabljama". Kao da trenutno Rusija ima 150.000 vojnika u okupaciji druge zemlje, a ne SAD.

11. Objavljeno na www.peščanik.net

 

 
 
Copyright by NSPM