Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Vladimir Milutinović

Presuda jednom samoopredeljenju

U Haškom tribunalu bivši predsednik R. Srpske Krajine dobio je presudu kojom se osuđuje na 35 godina zatvora, dakle, na skoro maksimalnu kaznu koju ovaj sud dosuđuje. Da bi procenili za šta je Martić osuđen trebalo bi naravno pogledati obrazloženje presude, i ono je „jasno“: Martić je osuđen za sve što se dešavalo u bivšoj Krajini od njenog nastanka do njenog nestanka. Kako se izrazio sudija u obrazloženju presude: „Dokazi su jasni: Milan Martić podržavao je i delovao na ostvarenju cilja zajedničkog zločinačkog poduhvata kojeg je postavio Slobodan Milošević, a trebao se ostvariti kroz uklanjanje nesrba s teritorija RSK i činjenje zločina". Kao, izgleda, i u svemu drugom što se u današnjoj šire shvaćenoj politici označava kao „jasno“, opravdanost ove presude je daleko od toga da bude jasna.

Najpre treba videti da se u obrazloženju ne izdvaja nijedan postupak ili zločin za koji je Martić direktno odgovoran, već se optužuje za sve generalno, tako da se u optužnici slobodno Martićevo ime može zameniti sa R. Srpska Krajina. On je doduše ispraćen u sud sa konkretnom optužnicom za granatiranje Zagreba, što je bila legitimna optužnica iz prostog razloga što je optuživala za konkretno delo, ali je na kraju osuđen kao učesnik u zločinačkom poduhvatu koji je uticao na sve zločine koje je počinila srpska strana u ratu u Hrvatskoj.

Ovde se zato čini da je sud tražio objektivnu odgovornost kojom bi podigao standarde moralne odgovornosti političara jedne zemlje. Tu je šema jasna: na nekom području su počinjeni zločini, počinioci nisu adekvatno kažnjeni, postoji objektivna odgovornost onih koji su bili zaduženi za kontrolu tog područja i kažnjavanje zločinaca. I, da se razumemo, ja nemam ništa protiv te šeme, njeni standardi jesu visoki, ali nisu sasvim nepravedni. Ono što je ovde problem je što ova prosta šema mora oterati u zatvor celokupna rukovodstva Srbije, Srpske, Krajine, Hrvatske i Federacije BiH i Kosova.

U slučaju Martića sud jasno podiže ovaj moralni standard, ali je ta gesta prazna jer je istovremeno sasvim jasno da, pošto objektivna odgovornost nije primenjena u drugim slučajevima, da se ovde u stvari sudi subjektivno, a pošto nikakva subjektivna razlika ne može da se napravi, sudi se za potpuno apstraktnu krivicu: Martić je bio deo „zločinačkog poduhvata“, a ministri u Hrvatskoj nisu čak i kad se naglas smeju „ljudskim pravima“ koji će biti zagarantovana u „Oluji“, on je odgovoran za granatiranje Zagreba, a za granatiranje Knina ili izbegličkih kolona nije odgovoran niko, odnosno, eventualno, samo počinioci (sve do nedavno, u Hrvatskoj doslovno niko nije bio pravomoćno osuđen za neki zločin u toku rata).

Tu se pravi jedna sasvim „nejasna“ razlika, koja se ne tiče faktičkog stanja i samih počinjenih zločina, nego veze tih zločina i ukupne političke situacije. Ukoliko se radi o političkoj strani čiji se ciljevi smatraju legitimnim, krivci za zločine biće pojedinci, koje je nemoguće ili moguće pronaći, ali, ukoliko se radi o političkoj strani čiji se ciljevi smatraju nelegitmnim, za zločine će biti kriva rukovodstva te politike, koji su naravno i poznati i dostupni. Sama ta činjenica da je moguće jednu istu situaciju u jednom slučaju tumačiti ovako a u drugom onako pokazuje da su dokazi za ovakve presude daleko od „jasnih“.

Ove presude su političke ne zato što su ljudi koji su osuđeni nevini, nego zato što se o njihovoj konkretnoj krivici najčešće i ne radi. Oni su osuđeni ili oslobođeni i pomisli da bi mogli biti gonjeni prvenstveno u zavisnosti od procene legitimnosti političkih ciljeva strana u ratu. Na samoopredeljenje Hrvatske se od početka 90-tih gledalo blagonaklono i zato je njeno rukovodstvo oslobođeno objektivne krivice, jer bi njihovo optuživanje ugrozilo ovaj politički cilj. Obrnuto, rukovodstvo Krajine ili Srbije postaje krivo iz prostog razloga što je njihov politički cilj nelegitiman.

U svakoj budućoj diskusiji o samoopredeljenju u kojoj bi neko mogao da postavi pitanje: A zašto Srbi u Hrvatskoj nisu imali pravo na samoopredeljenje? – odgovor bi mogao da glasi, da, i oni bi mogli imati to pravo, ali se tada uopšte nije radilo o samoopredljenju već o zločinačkom poduhvatu, oni su „želeli da pomoću zločina stvore Veliku Srbiju“, a ne samoopredeljenje. Stvar je naizgled samo u načinu, dok je u stvari jedno samoopredeljenje precrtano kao legitimno na samom početku i zbog toga je na njega primenjeno negativno pravilo verbalnog rata u kome je svako nedelo pojedinaca dokaz ukupnog nedela, dok je, obrnuto, svako nedelo pojedinaca suprotne strane potpuno nezavisno od ukupnog političkog poduhvata koji se podržava.

Ovo ne treba shvatiti kao da je presuda Martiću presuda celom srpskom narodu, pa se odatle, pošto je, naravno, ceo srpski narod u ovome nevin, izvodi i zaključak da je Martić nevin. U stvari ja uopšte ne znam da li je Martić aktivno učestvovao i pridoneo zločinima srpske starne, ali je stvar u tome da mi ovakva presuda nije ni pomogla da to saznam. Sve o čemu ona govori je nešto što je svakome bilo vidljivo i na samom početku rata: da najmoćnije države sveta podržavaju samoopredeljenje Hrvatske, a protive se samoopredeljenju Srba u Hrvatskoj. To što se u ovom slučaju priziva sud da odluči o nečemu što ne može biti predmet osude – kao što je težnja za samoopredeljenjem – samo znači da je u celom ovom sukobu primenjena, umesto načela kompromisa koje je jedino legitimno u sporovima oko kolektivnih prava, gruba samovolja.

 

 
 
Copyright by NSPM