Rajo VOJINOVIĆ

PROCVAT AVETNE LINGVISTIKE

Odmah nakon usvajanja ustava postreferendumske Crne Gore, urednice javnog servisa su u etar pustile senzacionalnu vijest da je na zagrebačkom sveučilištu «Josip Juraj Štrosmajer» izvjesni Adnan Čirgić promovisan u prvog doktora «crnogorskog jezika». Ta brza brzina je odmah dodatno ubrzana ekspres-čestitkom predsjednika parlamenta državolikog Montenegra Ranka Krivokapića, prepunom dukljansko.montenegrinskog nacionalnog ushićenja. Kasnije se ispostavilo da Čirgić nije «doktorira» baš u Zagrebu, nego u Osijeku gdje se i nalazi rečeno sveučilište, ali ko te pita za takvu «sitnicu»! Važno je da je «doktorira».

A kako je «doktorira»?

Čirgić je prvo diplomirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću na katedri za srpski jezik, a tema diplomskog rada bila mu je Govor podgoričkih Muslimana . Onda je na istom tom fakultetu pokušao da magistrira na temu Pogled na govor podgoričkih Muslimana, ali mu to nije pošlo za rukom jer nije uspio da nađe mentora. A kako bi ga i našao, kad je govor podgoričkih Muslimana mnogo šira tema od pogleda na taj isti govor ; kad je pogled na taj govor tema primjerena jedino naslovu običnog seminarskog rada iz dijalektologije? Uzgred, tom temom se decenijama ranije podrobno bavio poznati lingvista Mihailo Stevanović. Bilo kako bilo, Čirgić u Nikšiću nije magistrirao i za sad se ne zna da li je to učinio negdje drugdje. Upućeniji od autora ovoga teksta vele da – nije. Onda se Čirgić «snaša», skoknuo do Osijeka i tamo «doktorira». A «doktorira» je na istu temu na koju je i «diplomira» – na govoru podgoričkih muslimana. I tako «posta» prvi doktor «uzoritoga crnogorskoga(!?) jezika»! Normalan čovjek mora da se, nakon ovako poredanih činjenica, zapita: okle sad doktorat iz «crnogorskoga» na govoru koji po svim kanonima i standardima dukljanske kvazinaučne logike pripada isključivo bošnjačkom jeziku? A, evo okle!

Adnan Čirgić je, dakle, diplomirani profesor srpskog jezika, jer je studirao srpski jezik i diplomirao na katedri za srpski jezik. Ne zna se je li magistrirao na temu Pogled na govor podgoričkih Muslimana ili, pak, na koju drugu temu, ali se zna da je «doktorira u Osijek», na katedri «đe predava» Milorad Nikčević, brat pokojnog dukljanskog akademika Vojislava Pavlovića Nikčevića. Pokojni Vojo je još davno pokušao da normira tzv. crnogorski jezik, ali je taj njegov pokušaj ozbiljna stručna i naučna javnost ismijala. Dr Dragoljub Petrović je, na primjer, njegovo naukovanje nazvao avetnom lingvistikom, dr Miloš Kovačević – tovarima lingvističkih nesuvislosti, dr Drago Ćupić magla-rabotom, a mr Mihailo Šćepanović je za njegove knjige kazao da su jedino dobre da se «ture pod tiganj». A kako i ne bi, kad veseli Vojo nije ni bio lingvista, niti je, recimo, razlikovao priloge od pridjeva. Ni dukljanski znanstvenici nijesu imali ništa bolje mišljenje o Vojovom naukovanju. Čak su se i oni sprdali s njegovim «naučnim» egzibicijama i njegovim trima mrtvim slovima na papiru, pa je tako tzv. crnogorski jezik ostao do dana današnjeg nenormiran. Tako je ispalo da je Adnan Čirgić doktorirao na nečemu dodatno nepostojećem. A u međuvremenu je postao i direktor nekakvog virtuelnog instituta za nepostojeći crnogorski jezik i sad već «postojeće» jezikoslovlje toga nepostojećeg jezika koji nosi ime pokojnog Vojislava P. Nikčevića. Ja tebi serdare, ti meni vojvodo... Logično, da logičnije ne može biti, iako normalnom čovjeku dođe da se od čuda prekrsti i desnom i lijevom rukom.

Očigledno, Milorad Nikčević je dr-u Čirgiću «isposlova» da doktorira «u Osijek», na temu iz bošnjačkog jezika da bi postao dr nepostojećeg jezika. Tim činom su njih dvojica obznanili asimilatorske aspiracije ovdašnjeg režima, ne samo prema Srbima već i prema Bošnjacima/Muslimanima koji žive na teritoriji postreferendumske državolike tvorevine. Oni, dakle, ne samo da kradu srpsku duhovnu baštinu, već imaju namjeru da se tako ubuduće ponašaju i prema drugim nacionalnim zajednicama u Crnoj Gori. Osim prema Hrvatima, naravno...

Kada je Želidrag Nikčević nedavno širu javnost upoznao sa intelektualnom kleptomanijom dr Milorada Nikčevića koji je knjigu pokojnog akademika Nova Vukovića prepisao i potpisao kao svoju, Milorad Nikčević je kao krunski dokaz svoje odbrane ponudio činjenicu da je on, Milorad Nikčević Crnogorac i da je vazda bio za Crnu Goru. Želidrag Nikčević mu je onda objasnio da nije uopšte sporno je li ili nije Milorad Nikčević Crnogorac i za Crnu Goru, već da je sporno je li ili nije lupež! Milorad Nikčević se nakon toga ućutao i tako znatiželjnu javnost ostavio bez odgovora na to pitanje. Biće da je podrazumijevao da javnost zna da nije u pitanju pljačka tuđe intelektualne svojine, već da se radi o kamičku u mozaiku ovdašnje društvene tranzicije i procesa približavanja crnogorskog društva evroatlantskim integracijama.

Sada će proizvod tog procesa, novopromovisani dr Čirgić vjerovatno prionuti da sa sebi sličnima, onima boljelim od kilibarditisa, normira nepostojeći crnogorski jezik. I to je dobro, jer se od takvih treba odvajati što debljim zidovima. Jer, što oni više barjače i dobošare, to odvajanje od novocrnogoraca Srbima u Crnoj Gori pada mnogo lakše i teče mnogo brže. A dobro je i zbog toga što bi s naučnom pameću kakva je njihova i s duhovnim temeljima kakvi su njihovi propala čak i Amerika, a kamo li ova državolika tvorevina.

Međutim, i pored svih prednosti koje srpskom narodu u Crnoj Gori donosi ovako buran procvat «avetne lingvistike», Srbi se moraju zaštititi od negativnih uticaja te vrste državnog avetluka. Prije svega, potrebno je da zaštite svoje potomstvo u školama. A onda, naravno, treba da se zaštite i u ostalim sferama društvenog života. Jer, diskriminatorsko-asimilatorski režim će prvo pokušati da preimenuje nikšićku katedru za srpski jezik u katedru za tzv. crnogorski jezik, a potom krenuti u nasilno nametanje tog «jezika» u osnovnim i srednjim školama. Zbog toga treba jednostavno podržati njihovu namjeru da normiraju taj «jezik» i da ga onda tako uređenog puste u opticaj, ali samo za one koji to zaista žele. Konkretno, neka taj njihov «jezik» bude u službenoj upotrebi u onim sredinama u kojima su građani na popisu rekli da ga hoće. Treba, dakle, i mi Srbi da se, u skladu s najpozitivnijim demokratskim standardima, snažno založimo da tzv. crnogorski jezik bude službeni za Cetinjane, Rožajce i autentične Crnogorce s Ribničkih Vrela i Nikšićke Brlje, kao i za sve ostale Crnogorce koji žele da njim takvim pišu i govore. Ali, treba isto tako jasno kazati da mi Srbi imamo svoj srpski jezik i da nemamo namjeru da se odričemo od njegog imena i sadržaja. Moramo zaštititi naše prirodno i svako drugo ljudsko pravo da se njime i dalje služimo. Znači, treba odbraniti nikšićku katedru za srpski jezik i pravo na službenu upotrebu srpskog jezika za sve njegove govornike u Crnoj Gori. U tome nam najviše u ovom trenutku može i treba da pomogne država Srbija, jer je njeno neotuđivo pravo da štiti svoj narod i njegov identitet. Jer, ona je i ustavno definisana kao država srpskog naroda, što automatski znači čitavog srpskog naroda, a ne samo Srba koji žive u njenim međunarodno priznatim granicama.

Pitanje je: hoće li neko od Srba iz Crne Gore to zatražiti od zvanične Srbije i hoće li zvanična Srbija onda to i učiniti?

Cetinje, 12. decembra 2007.