Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Dag Bendou

Ode i Kosovo

Kosovo se sprema da proglasi nezavisnost uz američku prodršku. Iako Bušova administracija izgleda ne očekuje da će se išta dogoditi, proces će verovatno dovesti do podele i destabilizacije.

Odnosi između Evrope, Rusije i Amerike će se pogoršati. Srpska politika bi mogla naglo da skrene ka nacionalističkoj desnici; Radikalna stranka Tomislava Nikolića je vodila u prvom krugu predsedničkih izbora prošle nedelje. Moguć je još jedan balkanski rat, ali manje verovatan.

Prijatelji kosovske nezavisnosti tvrde da stabilnost nije sve. SAD nema suštinskog interesa za kosovski status i najbolje bi bilo da se ne mešaju, taj brod je odavno otplovio.

Vašington je tokom devedesetih radio prekovremeno pokušavajući da rasturi Jugoslaviju u kojoj su dominirali Srbi, terajući etničke Srbe da ostanu u novim nezavisnim državama. Dozvoljeno je formiranje novih država Bosne, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i Slovenije, a od Srba zatečenih u Bosni i Hrvatskoj posebno očekivalo se da razdragano prihvate svoju sudbinu.

SAD je istu politiku primenila na Kosovu, sastavnom delu Srbije. Godine 1999. Vašington je predvodio NATO u vojnoj kampanji da bi pomogao snagama kosovskih Albanaca, eliminišući vlast Srbije na toj teritoriji.

Bušova administracija zasniva se na politici Klintonove administracije. Nakon predsedavanja na neproduktivnim „pregovorima“ zasnovanim na konačnoj nezavisnosti Kosova, administracija sada planira da prizna novu državu čak i ako ne uspe da dobije odobrenje Ujedinjenih nacija.

Naravno, Vašington insistira na tome da svi etnički Srbi koji žive na Kosovu moraju da ostanu u novoj državi. Kao i ranije, secesija od Srba je u redu, ali secesija Srba je zabranjena. Da li to zvuči pošteno?

Razjašnjavanje suprotstavljenih pretenzija nad Kosovom nije lako. Nekad srce Srbije, Kosovo je mesto odvijanja kosovskog boja, u kom su Srbi 1389. godine izgubili od otomanskih Turaka (gubitak je verovatno uobličio srpsku svest više nego što bi pobeda – tako je to na Balkanu).

S vremenom, stanovništvo je postalo većinski albansko, delimično zbog pokušaja jugoslovenskog diktatora Josipa Broza Tita da oslabi srpski nacionalizam u multietničkoj komunističkoj državi.

Tokom osamdesetih upravo Srbi su se žalili zbog rđavog ponašanja albanske većine na Kosovu. New York Times je 1982. godine izveštavao o incidentima silovanja, podmetnutim požarima, pljačkama i industrijskim sabotažama, osmišljenim izgleda da bi se iz provincije proterao ostatak kosovskih autohtonih Slovena – Srba i Crnogoraca.

Sve se to promenilo dolaskom Slobodana Miloševića na Kosovo 1987. godine s ciljem raspirivanja srpskog nacionalizma i prelaska ka nacionalnom liderstvu. Sa ovim događajem Beograd je ponovo potvrdio srpsku kontrolu nad Kosovom.

Kada se Jugoslavija raspala, secesija Bosne i Hrvatske dovela je do jezivih konflikata, jer su u obe države postojali etnički Srbi koji su želeli da ostanu nezavisni ako nisu u Srbiji.

Iako su etnički Srbi možda bili odgovorni za veliki broj grozota, Bošnjaci i Hrvati su takođe ubijali Srbe, kao i jedni druge. Najveća epizoda etničkog čišćenja pre kosovskog rata bila je ona protiv etničkih Srba u hrvatskoj krajini, čije su posledice godinama očigledne. Većina etničkih Srba iz Krajine tek treba da se vrati u Hrvatsku.

Kako su tekle devedesete, pogoršavali su se srpsko-albanski odnosi na Kosovu. Srpska vlast je bila vlast čvrste ruke; Albanci, koji su sačinjavali većinu, stvorili su alternativne državne i društvene institucije; Oslobodilačka vojska Kosova (obeležena kao teroristička grupa od strane SAD) počela je sa napadima na srpske zvaničnike i albanske „kolaboracioniste“; srpska vlada je brutalno odgovorila; borbe su se proširile i broj žrtava povećao.

Čak i početkom 1999. godine rat je – iako tragičan – bio slabiji u poređenju sa ostalim etničkim i sektaškim konfliktima, i odneo je možda dve hiljade života za nekoliko godina. U otprilike isto vreme, četvrtina miliona ljudi pobijena je u Sijera Leoneu. Ali Klintonova administracija, predvođena državnim sekretarom Medlin Olbrajt, odlučila je da povede rat sa Srbijom, i američki bombarderi izazvali su brzu predaju.

Od 1999. godine teritoriju manje-više vode UN i NATO. Kosovski Albanci su posle pobede proterali 200.000 ili više Srba i drugih manjina, kao što su Romi. Kosovski gerilci su preuzeli vlast nad političkim sistemom i obilnim kriminalnim poduhvatima. Pre tri godine etnički albanski kriminalci počeli su sa ubijanjem i proterivanjem etničkih Srba, paljenjem i uništavanjem srpskih kuća, crkava i manastira.

Možda onda ne iznenađuje to što SAD i Evropljani žele da okončaju sa neredom čijem su stvaranju doprineli. Površni pregovori o statusu Kosova trajali su tokom poslednje dve godine i ishod nikada nije dovođen u sumnju. Saveznici su etničkim Albancima jasno dali do znanja da će dobiti nezavisnost ako se dogovor ne postigne i – dogovor nije postignut.

Srbi su odbili da budu potkupljeni obećanjima članstva Evropske unije i Rusi su rekli „ne“ još jednom svršenom činu Zapada. I sada Kosovo planira da proglasi nezavisnost, možda ovih dana, a SAD i većina Evropljana kažu da će priznati novu državu.

Najrazumnija politika za Vašington bila bi da se povuče i naglasi da do priznavanja neće doći bez istinskih pregovora između Kosova i Srbije, tj. pregovora bez prethodno određenog ishoda.

Na stolu bi trebalo da budu sve opcije, uključujući i preklapajuća državljanstva (kosovsko, srpsko i EU), i secesiju unutar secesije, tj. dozvoljavajući etničkim Srbima sa severa Kosova – uglavnom oko Mitrovice – da ostanu u Srbiji.

SAD bi trebalo da zaustave nezavisnost, ali ne zato što Vašington ima suštinski razlog da se protivi tome što Kosovo postaje zasebna država. U principu, status ovog dela teritorije ne bi trebalo mnogo da znači Americi. Da li će u Prištini vladati etnički Albanci ili Srbi – suštinski je beznačajno za interese SAD.

Međutim, Vašington je više od deceniju proveo rušeći ravnotežu na Balkanu. Ubrzavajući raspad Jugoslavije ranim priznavanjem nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, saveznici su zaobišli pregovore, i to one najznačajnije o statusu manjina u otcepljenim državama. Američke diplomate su takođe odvraćali od ranog poravnanja bosanskog konflikta, dalje okrvavljujući ruke saveznika.

Vašington i Brisel su isto učinili na Kosovu. Počevši od 1998, saveznici su stali na stranu etničkih Albanaca, ohrabrujući njihovu beskompromisnost u predstojećim pregovorima. Možda miran ishod nikad nije bio moguć. Ali to nikada nećemo znati upravo zbog američke i evropske intervencije.

Nakon kosovskog rata 1999. godine saveznici su, u suštini, etničkim Albancima obećali nezavisnost i odbacili bilo kakav kompromis, dozvoljavajući etničkim Srbima da se povuku sa Kosova. Zapad je sve vreme krivio Beograd zato što je odbio da prihvati položaj etničkih Albanaca. Sada ti isti saveznici daju Prištini zeleno svetlo za proglašenje nezavisnosti.

Ishod ove strategije verovatno neće biti dobar. Na Balkanu će postojati nova, nasilna, nestabilna država, prožeta kriminalom i verovatno otvorena za teroriste.

Ovo će Srbiju gurnuti dalje od Evrope, jasno ostavljajući veliku ekonomsku i političku rupu na Balkanu. Pristanak saveznika na odlučnost Albanaca ohrabriće druge secesionističke pokrete na Balkanu i drugde, dok će etničke i političke manjine zahtevati isto „pravo“ na nezavisnost. Zbog odbijanja ruskih interesa od strane Zapada, Moskva će postati neprijateljska i agresivna. Neuspeh u rešavanju statusa Srba sa Kosova može dovesti do konflikta između etničkih Albanaca i Srba i, moguće, između Kosova i Srbije.

Dobro obavljen posao.

Vašington još ima vremena da kaže „ne“ i umanji posledice svog prošlog mešanja na Balkanu. Ali, u ovom trenutku, izgledi za to nisu dobri.

31. 1. 2008.

( Dag Bandou je saradnik u “ American Conservative Defense Alliance” , nekadašnji specijalni pomoćnik predsednika Ronalda Regana i autor nekoliko knjiga, uključujući i Strane ludorije: Nova američka globalna imperija (Xulon Press) ).

 

 
 
Copyright by NSPM