Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

The Brussels Journal - Brisel

Joshua Trevino

KOSOVSKA ZAVRŠNICA

Brisel, 11. februara - Američki mediji gotovo da ne posvećuju pažnju predstojećoj kulminaciji jednog od savremenih ratova Amerike. Reč je o kosovskom ratu iz 1999. godine, kada je NATO napao Srbiju u ime gerilskog pokreta kosovskih Albanaca i doveo do de facto - premda ne de jure - prepuštanja te pokrajine međunarodnim snagama sa mandatom Ujedinjenih nacija.

Prema svim raspoloživim izveštajima, za nedelju dana - 17. februara - Kosovo će proglasiti svoju nezavisnost kao uglavnom Albancima naseljena državica pod protektoratom zapadnih sila. Nasuprot benignoj apatiji s kojom će naše medijske i političke zajednice to pozdraviti, u pitanju je maligni razvoj događaja, i to na nekoliko nivoa.

Rat iz 1999. godine je bio čudna repriza "kabinetskih ratova" iz prethodnih vekova, bez velike podrške javnosti u bilo kojoj od država učesnica i gotovo potpuno pokrenut na osnovu konsenzusa najmoćnijih krugova na Zapadu da srpski režim Slobodana Miloševića mora da ode. Zaista, taj režim je mnogo uradio na učvršćivanju tog konsenzusa putem svoje nekompetentne retorike i sponzorisanja krvavog srpskog rata u Bosni.

Zapadne elite, uključujući Klintonovu administraciju, bile su u neugodnoj situaciji zbog svoje višegodišnje pasivnosti u slučaju Bosne i kao takve su bile hipersenzitivne kad je u pitanju ponavljanje toga u drugim delovima sveta, a istovremeno su želele da pokažu, makar samo sebi, da su naučile lekciju. Napeti kosovski sukob između Srba i Albanaca je pogodio prave žice, sve do glavnog negativca.

Nedostatak u zapadnom razmišljanju je činila pretpostavka da je bosanske užase izazvala bazična srpska netrpeljivost prema nacionalnim manjinama. To je bilo pogrešno. Srpske snage u Bosni (i u manjoj meri u Hrvatskoj) nisu činile varvarske zločine prosto zbog toga da bi likvidirale druge etničke zajednice same po sebi, već je to činjeno kad su te druge etničke zajednice doživljene kao pretnje, jednake ili superiorne, u odnosu na srpske zajednice.

Cilj ovih reči nije opravdavanje, već stavljanje u kontekst onoga što se dogodilo. Srbi su se osetili ugroženo od većeg broja Hrvata u Krajini i Slavoniji, kao i od većeg broja Bošnjaka i Hrvata u Bosni. To nije bio problem u samoj Srbiji, gde nacionalne manjine, iako nisu nužno bile prihvaćene u zapadnom, liberalnom smislu, nisu bile lišene imovine ili sistematično masakrirane. Čak i tokom najvećih zločina u Bosni, muslimani u Srbiji su živeli u Sandžaku, Mađari su živeli u Vojvodini, Crnogorci su, pak, živeli u Crnoj Gori, a albanski muslimani su živeli na Kosovu.

Razvoj događaja u toj pokrajini je krenuo u pogrešnom pravcu nakon okončanja rata u Bosni, kada je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) započela svoju gerilsku borbu protiv srpskih vlasti. Razlog za tu borbu je ležao u deset godina dugoj kampanji koja je tokom Miloševićeve vladavine vođena u cilju ograničavanja lokalne autonomije i ponovnog uspostavljanja srpske kulturne dominacije na centralnoj teritoriji srpskog nacionalnog identiteta. (Na teritoriji pokrajine Kosovo se nalazi Kosovo polje, na kojem je Srbija, sukobivši se sa Turskim carstvom, svoju nezavisnost izgubila na period od skoro petsto godina).

Taj razlog, pak, nije bio imanentan samo nasilnom rešenju, što je pokazalo postojanje "glavnih" albanskih političara na Kosovu koji su nastojali na promeni pomoću miroljubivih sredstava. Oslobodilačka vojska Kosova se stoga pridržavala strategije prizašle iz pouka u Irskoj i Palestini, ubijala Srbe koji su tolerisali Albance i Albance koji su tolerisali Srbe, kao i nevine pripadnike obe zajednice.

Nespretne srpske vlasti su, angažujući jedinice redovne vojske protiv gerilskih snaga, zanemarujući politička rešenja i sve više odgurujući već sumnjičav i neprijateljski raspoložen Zapad, reagovale baš onako kao što je OVK želela. Do masakra u Račku, istina više nije bila bitna - Zapad je video samo Srbe koji ponovo ubijaju nesrbe i rat je bio neizbežan.

Tokom dva i po meseca rata u 1999, srpske vlasti su činile strašne stvari kosovskim Albancima. Rat je ubrzao upravo onu krizu koju je Zapad predvideo, a koja se zapravo još uvek nije bila desila - "etničko čišćenje" Kosova od njegovih muslimanskih žitelja, putem masovnih proterivanja.

Međutim, tokom devet narednih godina, kosovski Albanci su činili strašne stvari svojim srpskim susedima - nije preterivanje kad se kaže da se Srbi na Kosovu posle 1999. godine nalaze u goroj situaciji nego Albanci pre 1999. Naša je sramota što ta situacija predstavlja direktan rezultat naše intervencije i što se razvija pod našim nadzorom.

Oslobodilačka vojska Kosova i njeni saradnici u kosovskoj politici su, radikalizujući situaciju radi izazivanja rata 1999, na taj način učinili nemogućim povratak miroljubivoj koegzistenciji. Dok je Zapad predviđao - ako je uopšte nešto predviđao - tolerantno, multietničko Kosovo u skladu sa onim što je traženo u slučaju Bosne, kosovski Albanci su predviđali sopstveno etničko čišćenje - Kosova od Srba.

Ono što su saveznici iz NATO-a učinili nije bilo spasavanje neke ugrožene strane, već strane rešene da svom neprijatelju nanese baš ona zla koja je on njoj naneo. Pod okupacijom NATO-a i upravom UN, taj cilj je ostvaren na zastrašujuće temeljit način. Kratak i nepotpun spisak zločina bi trebalo da bude dovoljan za ilustraciju tog procesa:

- Nakon što se Srbija predala u junu 1999, pobednička Oslobodilačka vojska Kosova je ugrabila priliku da iz pokrajine protera oko 200.000 nealbanaca, uglavnom Srba, ali i Roma. "Hjuman rajts voč" je izvestio da je taj beg uveliko bio prouzrokovan konkretnim pretnjama i povremenim krvoprolićem, s tim da je ukupno ubijeno hiljadu muškaraca, žena i dece srpske nacionalnosti.

- U februaru 2001, improvizovana eksplozivna naprava koju su postavili Albanci uništila je autobus koji je prevozio Srbe do porodičnih grobnica u manastiru Gračanica.

- U avgustu 2003, na srpske dečake koji su plivali u reci pucano je iz mitraljeza sa obale.

- U martu 2004, isplanirani antisrpski pogrom je odneo nekoliko desetina života i još više izolovao preostale Srbe u severnim enklavama.

- Možda najstrašnije sa kulturne tačke gledišta jeste smišljeno i sistematično uništavanje parohija, poseda, manastira i umetničkih predmeta Srpske pravoslavne crkve širom Kosova od 1999. godine. Poznavaoci istorije 20. veka će se setiti nacističkih pokušaja da se sasvim izbriše jevrejska kultura u Evropi, što je uključivalo uništavanje sinagoga i korišćenje jevrejskih nadgrobnih ploča za popločavanje. Otada je u evropskoj istoriji tome sličan samo projekat kosovskih Albanaca da se na Kosovu izbriše srpska kultura. U leto nakon srpskog poraza, Oslobodilačka vojska Kosova je razorila crkvu presvete Bogorodice u Mušutištu i manastir svetog Marka u Koriši. Nažalost, tu nije kraj. Spisak crkava i mesta od kulturnog značaja koje su kosovski Albanci uništili od 1999. godine je vrlo dugačak.

Ono što je zapanjujuće u vezi sa tim zločinima, osim njihove puke brutalnosti, jeste to da ih je počinio deo kosovske populacije koji uživa sve prednosti. Albanci čine 90 odsto populacije Kosova, oni kontrolišu politiku pokrajine, dobijaju finansijsku pomoć iz inostranstva, čuvaju ih strane trupe, definitivni su pobednici nekadašnjeg građanskog sukoba i dobijaju veliku podršku od zvaničnih izvora.

Dalje trajanje organizovanog nasilja nad Srbima sada ne predstavlja gerilsku kampanju kao u periodu 1995-1999, već stvarni progon jedne manjine na državnom nivou. Samosažaljenje je redovna i zloćudna odlika srpskog nacionalizma i važno je da joj se ne pripisuje kredibilitet. Međutim, moramo priznati pravo značenje ovih činjenica.

Imajući sve to u vidu, vraćamo se zlokobnoj realnosti iminentnog proglašenja nezavisnosti Kosova pod albanskom vlašću. Proglašenje nezavisnosti se dešava iz nekoliko razloga, ali najveći je to što kosovski Albanci smatraju da će reperkusije biti minimalne. Stavivši na probu granice tolerancije svojih zapadnih sponzora, otkrili su da su te granice vrlo široke - antisrpski pogromi iz 2004. godine su definitivno pokazali da nema mnogo toga, ako uopšte ima nešto, što bi moglo da pokvari njihove odnose sa Zapadom, a naročito sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Oni znaju da Putinova preporođena Rusija još uvek ne može da izvrši značajan pritisak i takođe znaju da će NATO, koji ima probleme u Avganistanu, i Sjedinjene Države, zaglavljene u Iraku, ići putem najmanjeg otpora.

U pozadini svega toga stoji neizrečena mogućnost da će Oslobodilačka vojska Kosova biti spremna da pokrene gerilsku kampanju protiv NATO-a nespremnog da podrži njene težnje. U tom smislu, lideri kosovskih Albanaca verovatno ne preteruju kad se hvale da je "100 država" spremno da prizna njihovu novu državu. Svet koji je umoran od sukoba i koji ima veće strateške probleme od Balkana je gotovo sigurno spreman da prepusti preostale kosovske Srbe predatorstvu njihovih albanskih suseda.

Uprkos svemu, Sjedinjene Države ne bi trebalo da prihvate nezavisnost Kosova. Razlozi su sledeći:

- Kosovo nije politički spremno. Entitet koji želi da postane država i u kojem vlada kultura nasilja i progona predstavlja katastrofu koja čeka da se dogodi. Zamislite, na primer, da Pojas Gaze dobije državnost. Njegova politička kultura bi predstavljala ruganje tom pojmu, a fikcija ekvivalentnosti između Pojasa Gaze i, recimo, Francuske neće doneti korist nijednoj zainteresovanoj strani. Dok Kosovo ne bude moglo da funkcioniše kao prihvatljiva demokratska država sa razboritim garancijama za svoje manjine i dok ne bude imalo regularne, mirne transfere vlasti, ono ne zaslužuje državnost. Ta pokrajina, zbog raznih razloga, jednostavno još uvek nije stigla do toga.

- Kosovo nije spremno u kulturnom smislu. Brutalan tretman nealbanskih i nemuslimanskih manjina je na Kosovu naširoko usvojen. Dovoljno je reći da to nije oblik uređenja koji je spreman za pravednu samoupravu i dovoljno je reći da ne bi trebalo da učestvujemo u kulturnom "brisanju".

- Nezavisnost Kosova bi izazvala nestabilnost u drugim delovima sveta. Stara vilsonovska ideja da geografski omeđena većinska zajednica zaslužuje suverenitet teško umire. U ovoj deceniji, pošto je američka spoljna politika više nego ikada zasnovana na kvazivilsonovskim principima, to je naročito zastrašujuće. To je takođe recept za katastrofu - pošto Sjedinjene Države vode dva rata u multietničkim državama, eksplicitno potvrđivanje tog presedana u slučaju Kosova priziva ozbiljnije probleme i krvoproliće u drugim delovima sveta. Kad bi Kosovo bilo nezavisno, kakvu osnovu bismo imali za obeshrabrivanje Kurda, Paštuna, Asiraca, arapskih šiita i drugih naroda u njihovim težnjama ka nezavisnosti? Štaviše, šta sprečava Rusiju da iskoristi taj presedan kako bi izazvala probleme u oblasti Kavkaza i u Moldaviji? (Ona zasad tvrdi da neće to učiniti, ali zašto da joj se pokloni takva poluga moći?). Nasuprot retorici nekih neokonzervativaca, ne treba da učestvujemo u ponovnom povlačenju granica, niti da sponzorišemo određene etničke grupacije radi njihovih sopstvenih interesa.

- Nezavisnost Kosova bi potpuno zaustavila napredak na Balkanu. Pamćenje je kratko. Međutim, Balkan je tokom devedesetih godina bio pun krvoprolića i užasa. Ako tamo trenutno vlada mir i ako se Sarajevo bavi turističkom delatnošću, u vezi s tim nema ničega inherentnog ili nepromenljivog. Nakon poslednjeg balkanskog rata iz 1999, Srbija se modernizovala, liberalizovala i približila Evropskoj uniji, Bosna je, iako podeljena, barem mirna, a albanski iredentizam nije izazvao nijednu međunarodnu krizu osim neuspešne pobune u Makedoniji 2001. godine. Nezavisnost Kosova predstavlja opasnost na sledeće načine: predstojeće proglašenje nezavisnosti je već nanelo štetu odnosima između Srbije i Evropske unije; razlog postojanja Bosne i Hercegovine uveliko nestaje ukoliko njena tri sastavna dela veruju da jednostavno mogu da se otcepe; albanski iredentizam dobija ogroman podsticaj. Istorija Balkana u prošlom veku je istorija nacija koje su ili težile irendentističkim ciljevima ili se mirile sa napuštanjem tih ciljeva. Albanija, koja ima zahteve u pogledu svih svojih suseda - Srbije, Crne Gore, Grčke i Makedonije - takođe je jedina balkanska država sa šansom da ostvari veliki deo njih. Nezavisnost Kosova stoga predstavlja najgori od svih mogućih svetova za Balkan, tako što oživljava izvor balkanske nestabilnosti u ogorčenoj Srbiji i tako što Albanci podstiču upravo onu vrstu iredentizma koja je to poluostrvo više puta gurnula u krvavi rat.

- Nezavisnost Kosova bi dovela do još veće napetosti u odnosima između SAD i Rusije. Ti odnosi su ionako pod dovoljnim pritiskom zahvaljujući odluci Vladimira Putina da veliki deo stare paranoje i tenzija iz sovjetskog doba pretoči u odlike sadašnje Rusije. To je nesumnjivo uglavnom delo same Rusije. Međutim, nije razumno pretpostaviti da Sjedinjene Države treba još više da pogoršavaju situaciju. Odnos Amerike sa Rusijom je očigledno važniji i trajniji nego odnos sa Albanijom, a o kosovskim Albancima da ne i govorimo. Rusi nas neprestano upozoravaju na svoju veliku rezervisanost u pogledu nezavisnosti Kosova - time što ćemo uvažiti njihova osećanja ništa ne gubimo, a na duge staze nam to može biti od koristi.

Toliko o onome šta bi trebalo da se desi. Šta će se, pak, desiti? Nažalost, lako je predvideti - u nedelju, 17. februara 2008, Kosovo će proglasiti svoju nezavisnost. Mnogi Srbi, ako ne i svi koji još uvek žive na Kosovu, preći će u Srbiju. Neki će ostati i pokušati da iznude podelu pokrajine; to će se brzo pretvoriti u nasilje kad albanske vlasti Kosova pokušaju da pod svoju kontrolu stave čitavu teritoriju na koju sada polažu pravo. Snage NATO-a će morati da deluju kao policija jedne suverene države ili da se suprotstave toj državi kad je reč o gušenju srpskog otpora. Nijedna od te dve varijante nije dobra.

Unutar Srbije, građani će se zapitati šta im je zapravo donelo približavanje Zapadu. Tokom nekoliko narednih godina, pitanje političke unije Kosova sa Albanijom će doći u prvi plan i u najmanju ruku će uključivati Grčku, a u najgorem slučaju Tursku i Rusiju.

Mi, Amerikanci, ćemo se, nema sumnje, osećati prilično nedužno u vezi s tim.

 

 
 
Copyright by NSPM