Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija - prenosimo Politiku

 

 

Stiven Mejer

Karte kojima Srbija može da odigra

Zapad je dugo tvrdio da ni Balkan ni Srbija nemaju kud osim da se pridruže EU i NATO. To više nije istina. Zapad više nema monopol nad budućnošću

Specijalno za „Politiku“ iz Vašingtona Stiven Mejer

ANALIZA VESTI

I opet, razvoj političke situacije na Balkanu ima značajan uticaj na pitanja i događaje daleko izvan ovog regiona. Balkanska pitanja vekovima su uplitala „velike sile” u ovaj region, ne zato što su sama po sebi suštinski značajna za svetsku pozornicu, već zbog toga što su ih „velike sile” koristile kao sredstvo moći u međusobnim odnosima.
Danas se ta pitanja tiču Kosova i budućnosti Srbije. Bez obzira na to kakva će biti konačna odluka u vezi s Kosovom, ovo pitanje biće formulisano u značajnim promenama koje se odvijaju na Balkanu i šire. Sigurno je da se seme promena u međunarodnoj areni već uveliko usadilo u odnose između „velikih sila”.

No, situacija na Kosovu i u Srbiji podstaći će to seme promene da proklija brže i dublje. Međunarodna struktura i odnosi u periodu posle Hladnog rata odumiru i na njihovo mesto dolaze novi koji ublažavaju ulogu Zapada. Uticaj ovih promena u Evropi održavaće Kosovo i celokupan region jugozapadne Evrope nekoliko godina u nestabilnom stanju.

Za ovo postoji pet razloga.

Prvo, tokom prethodnih pet godina Sjedinjene Države stalno su gubile moć, autoritet i uticaj na svetskoj pozornici. Takozvani „unipolarni trenutak”, koji je trebalo da opiše američku moć posle sloma Sovjetskog Saveza i komunizma, u stvarnosti nije bio ništa više od trenutka . Svakako da američki debakl u Iraku ima mnogo veze sa slabljenjem snažne američke pozicije u svetu, ali na moć Sjedinjenih Država takođe su u velikoj meri uticale i promene u Evropi koje Vašington ne može u punoj meri da drži pod kontrolom.

Drugo, Evropska unija je u izvesnoj meri posustala i postala nesigurna kada je reč o planovima za proširenje i produbljenje. Lisabonski sporazum, potpisan krajem prošle godine, predstavlja pokušaj da se EU preorijentiše i oporavi posle poraza ustavnog referenduma u Francuskoj i Holandiji. Međutim, velika površina, različiti interesi i mnoštvo „brzina” u današnjoj EU čine da upravljanje, odlučivanje i sličnost namera budu mnogo komplikovaniji – i s vremena na vreme – gotovo nemogući za ostvarivanje. Shodno tome, sve više se čini da će EU biti ograničena na veoma prostran trgovinski i ekonomski blok.

Treće, NATO je postao zastareo. Uprkos završetku Hladnog rata – kada je NATO bio neophodan za zaštitu Zapada, ovaj savez nastavio je da postoji po inerciji i zbog nesposobnosti zapadnih lidera da se upuste u veoma naporan posao stvaranja sistema bezbednosti koji odgovaraju stvarnosti 21. veka. Razume se da je NATO nastavio svoj život, ali je u suštini jedna šuplja organizacija s neznatnom bezbednosnom namenom u svetu koji nastaje. Najveći test za NATO danas jeste Avganistan. Ali, čak i tamo on je kao savez neuspešan jer ima znatne probleme u obezbeđivanju odgovarajućih snaga za tamošnju borbu. Kod većine evropskih članica NATO prosto postoji malo interesovanja za uključenje u Avganistan na bili kakav značajan način.

Četvrto, Rusija se s Vladimirom Putinom ponovo pojavila na svetskoj pozornici kao značajna sila. I pored toga što su odnosi Moskve sa Evropom i Sjedinjenim Državama često nespretni, nema sumnje da ekonomski i politički uticaj savremene Rusije raste. Za razliku od perioda komunizma, Rusija ne predstavlja ozbiljnu vojnu pretnju, već je jasno postala magnet za zemlje i procese koji ne nalaze zadovoljenje na Zapadu. Na primer, podrška Rusije za srpski stav u odnosu na Kosovo ima izuzetno važnu ulogu za Moskvu kao način na koji pokazuje svoje protivljenje Sjedinjenim Državama, ali, što je još važnije, kao sredstvo za predstavljanje njene nove sile na međunarodnoj pozornici.

Konačno, sve bolji odnosi između Rusije i Turske obećavaju preorijentisanje političkih, ekonomskih i vojnih odnosa ne samo u priobalnom području Crnog mora, već potencijalno i u čitavoj jugoistočnoj Evropi. Naravno, iza Rusije i Turske stoji dug period sukoba, ali one znaju i za periode saradnje – koji potiču još od vremena Ataturkovog otvaranja prema novom Sovjetskom Savezu tokom dvadesetih godina 20. veka. Danas, slični interesi između Ankare i Moskve vode ka sve tešnjim vezama u oblasti trgovine, bezbednosti i civilne zaštite u regionu Crnog mora.

U okviru ovog konteksta odlučivaće se dugoročna budućnost Kosova. Ove promene, međutim, otvoriće i mogućnosti za Srbiju koje su pre samo pet ili šest godina bile nezamislive. Zapad je dugo tvrdio da za Balkan uopšte, pogotovo za Srbiju, ne postoji druga opcija osim da se priključe EU i NATO ukoliko žele da napreduju i budu moderne, „normalne” zemlje. Ovo više nije istina. S razvojem promena koje su opisane, Srbija i ostali imaće opciju i mogućnosti da se razvijaju i napreduju i ako ne uđu u EU i NATO.

Naravno, ovo ne znači da Srbija treba da odbaci savez sa zapadnim organizacijama. U interesu Srbije može da bude da im se priključi. Ali, promene u evropskom poretku zaista znače da Beograd sada ima mogućnost da proširi svoje vidike i odnose. Zapad više nema monopol nad budućnošću.

(Autor je profesor na Univerzitetu za nacionalnu odbranu
u Vašingtonu i bivši analitičar CIA)


[objavljeno: 03.01.2008.]

 

 

 
 
Copyright by NSPM