Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Vasilije Mišković

SERBIATHANKSYOU.COM

Mnogo je ljudi u Srbiji i u svetu pogođeno samoproglašenjem secesije Kosova. Čak i oni koji su mislili da im „srpstvo“ i „Kosovo“ ne znače mnogo ili gotovo ništa doživeli su frustraciju, što bi rekao Sveti Sava „bol za otečestvo“. Mnogo je uzrujanih i onih koji bi želeli da ta osećanja ogorčenja, tuge i besa ispolje. Kako smo videli po Beogradu, kada se ta nacionalna frustracija ne kanališe kod mladih i urbanih ljudi (što je zbunilo „evroentuzijaste“), ona može da ode i u pogrešnom pravcu.

Veoma je bitno da se stvore uslovi da se energija naše mladosti, ali i svih onih „koji se tako osećaju“ korisno usmeri. Potrebno je otvoriti vrata institucija za različite inicijative, što do sada nije bila praksa, otvoriti stranke za aktivnosti nestranačkih pojedinaca i nepolitičkih organizacija. Otvoriti vrata svima koji na neki način žele da pomognu u „najnovijem kosovskom boju“, koji se sada ne bije oružjem (iako ni to nije isključeno, ali ako je do nas, do toga neće doći), već različitim oblicima aktivizma: organizacijom protesta u Srbiji i svetu, pisanjem apela, informisanjem, medijskim kampanjama, PR akcijama, lobiranjem, ekonomskim i diplomatskim aktivnostima, povezivanjem sa svima onima koji mogu da pomognu oko ovog za nas bolnog pitanja.

U ovim teškim danima borbe za očuvanje Kosova i Metohije nameće nam se pitanje ubeđivanja što je moguće većeg broja zemalja da ne priznaju secesiju i da se tako stopira ili uspori ovaj proces. Trenutno se čini da Srbija ne može, niti hoće da koristi oružanu silu na Kosovu iako su sukobi niskog intenziteta na terenu realnost. Ipak, težište borbe za Kosovo moraju biti političke, medijske, ekonomske i kulturne akcije. Iako je to trebalo raditi pre proglašenja secesije KiM, potrebno je bar sada pokrenuti konačno toliko najavljivanu i simuliranu diplomatsku i medijsku akciju Srbije u svetu.

U okviru te diplomatske ofanzive potrebno je aktivno raditi na tome da što manji broj zemalja prizna secesiju, a da se što veći broj jasno deklariše protiv „nezavisnog“ Kosova. Neophodno je raditi aktivno u sferi diplomatije, što do sada nije bilo slučaj, pri čemu je jedna od aktivnosti i poboljšanje odnosa (politički, ekonomski, kulturni i drugi) sa svim onima koji najave da neće priznati nezavisno Kosovo. Treba izraziti jasnu i duboku zahvalnost tim zemljama jer su i one pod velikim pritiskom SAD i EU. Treba jasno reći da nam ko god prizna secesiju nije prijatelj, i da nam je ko god nedvosmisleno kaže da neće priznati učinio prijateljski gest, bez obzira na motivaciju (moguća „Kosova“ kod sebe, u regionu, zabrinutost zbog urušavanja međunarodnog poretka, ili negativan stav prema američkoj spoljnoj politici).

Akcije zahvalnosti ovim zemljama koje odolevaju pritiscima SAD trebalo bi da budu i zvanične državne – pre svega diplomatske. Ali u ovo bi trebalo da se uključi privreda, mediji, univerzitet, crkva i civilni sektor. Tako i u organizaciji srpskog NVO sektora. Nažalost, on se tek formira u senci globalističkog NVO, čiji fanovi na forumu B92 imaju temu „Srećno!“ gde od srca čestitaju Albancima na secesiji od Srbije. Šta reći na ovo, a ostati pristojan. Borba protiv secesije Kosova stoji bolje u Savetu bezbednosti, u Rusiji, u Kini ili Venecueli, nego u domaćem NVO, u nekim našim medijima, strankama, analitičarima... Pre će nas u borbi za Kosovo podržati Putin i Čavez, nego Čeda & Čanak. Pre će to učiniti holivudske zvezde, nego neki domaći glumci, pre neki američki intelektualci i novinari, nego značajan broj domaćih. Iako zvuči bizarno, trebalo bi razmisliti i o nekom obliku izraza zahvalnosti onima koji u Srbiji istrajavaju u borbi za Kosovo, ili bar „izjavljuju da je neprihvatljiva nezavisnost“.

AKTIVNI (ALI ZAISTA AKTIVNI) CENTAR

Jedna od akcija zahvalnosti mogla bi da bude u organizaciji nekih patriotskih NVO poput Aktivnog centra, ili nekog drugog udruženja, koji bi recimo „zaređali“ po ambasadama zemalja koje su se izjasnile da neće priznati nezavisnost Kosova, tako što će predati njihovim ambasadorima ili drugim diplomatskim predstavnicima jednu zahvalnicu, ili darove poput monografija o Srbiji i Kosovu, etno predmeta, naše muzike, možda neka slika ili ikona, ili reprodukcija freski iz kosovskih manastira, zatim cveće ili slično. Mogla bi se napisati zahvalnica predsednicima i premijerima njihovih država, sa prigodnim i simboličnim poklonima.

Cilj treba da bude da ova poruka zahvalnosti stigne kako do naše javnosti, tako i do javnosti dotične zemlje, za šta se mora imati određena PR logistika. Ovakve akcije moraju biti podržane od cele vlade, a naročito diplomatije, medija i PR agencija, uz što manje improvizacije, što podrazumeva profesionalan pristup koji bi bio dovoljno fleksibilan da uključi sve volontere iz zemlje i inostranstva. Nužna je koordinacija i znanje kome se šalje kakva poruka, pri čemu to znači ne samo poznavanje nekog jezika, već i političke kulture i motivacije otpora proglašenju secesije Kosova (npr. Španiji je problem Baskija, nekim zemljama je muslimansko stanovništvo remetilački faktor, trećima smeta američka arogancija i sl.). Zato se u ovakve akcije moraju uključiti naše privredne, naučne, medijske i umetničke institucije i grupe, koje će dati svoj doprinos poboljšanju i produbljivanju odnosa sa ovim državama.

Mediji bi mogli da potenciraju informacije o tome koje zemlje neće priznati secesiju, kao i da se u većem procentu puštaju informacije ili medijski sadržaji iz tih zemalja (filmovi, putopisi…). Sa druge strane, potrebno je da se konačno započne promovisanje Srbije i naših vitalnih interesa u regionu i u svetu, u šta bi spadala i već medijska aktivnost (promocija kulture, filma, sporta…), naročito u onim zemljama koje odbijaju američki globalni diktat, naročito oko Kosova. To znači da bi trebalo i među građanima tih zemalja koji borave u Srbiji ili dolaze turistički aktivno promovisati našu istoriju, kulturu i izraziti im zahvalnost što njihove države ne priznaju secesiju. Postoji danas mnogo kanala komunikacije, pri čemu je samo u okviru interneta moguće primeniti ogroman broj tehnika promocije, i to sa vrlo malo resursa. Nažalost, i ovde su Albanci ispred nas – mi, za razliku od njih, nemamo nešto poput sajta serbiathanksyou.com.

Značajnu ulogu mogli bi odigrati naši ljudi iz dijaspore koje je isto tako pogodila vest o kosovskoj secesiji. Uzmimo samo primer Džona Bosnića, koji je četvrta generacija Srba u SAD i koji piše apel „Na Kosovo“ u smislu podrške onima koji misle da naše institucije moraju biti ozbiljnije i trajnije prisutne na KiM (a ne samo nekoliko dana). To znači da mi po svetu imamo stotine hiljada potencijalnih promotera našeg nacionalnog interesa samo to do sada nismo koristili. Naši ljudi po mnogim državama sveta imaju dobre pozicije, pa bi mogli da kontaktiraju političare i medije, da organizuju proteste (što već i čine), ali sinhronizovano sa spoljnopolitičkom strategijom Srbije (koju do sada nismo ni imali). Pored izraza zahvalnosti onim vladama koje su se izjasnile da neće priznati secesiju Kosova, neophodno je stvaranje grupa za pritisak na medije i političare u zemljama koje priznaju ili će priznati secesiju. Posebnu priču predstavlja saradnja sa antiglobalističkim pokretima, organizacijama i grupama u smislu dobijanja njihove podrške, jer su oni u velikoj meri kritični prema američkoj globalnoj hegemoniji. Nažalost, time se kod nas gotovo niko ne bavi, a sigurno niko ozbiljno i institucionalno.

Dakle, pored toga što moramo imati akcioni, ali zaista akcioni plan (a ne samo nešto što se tako zove) ne samo prema zemljama koje priznaju secesiju Kosova, moramo imati i plan podrške i zahvalnosti zemljama koje se tome protive. Svaka normalna zemlja vodila bi politiku shodno svom nacionalnom interesu, a ovde je to merilo da li je dotična država priznala ili nije secesiju Kosova. Svaka normalna država bi prekinula diplomatske odnose sa državama koje podrže secesiju njene teritorije, a poboljšala odnose sa državama koje se tome protive. Svaka osim Srbije jer je Srbija zemlja kakve nema u celom svetu. Stoga se ni ne nadamo poseti naših lidera zemljama koje su protiv secesije i pozivima na posetu njihovih lidera našoj zemlji. Znajući neke naše političare, pre će pozvati one koji podržavaju secesiju Kosova, nego recimo one koji se tome protive, poput predsednika Venecuele. Šta reći osim – Viva Venecuela, Viva Čavez!

 

 
 
Copyright by NSPM