Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

   

 

Dejan Miljković

Ekonomija Srbije u ”zagrljaju” Međunarodnog Monetarnog Fonda

Da li ste gledali filmove o tajnom agentu 007 DŽejms Bondu? Sećate se da pre svake avanture u kojoj bi trebalo da pobedi državnog neprijatelja i spasi čitav svet Bond poseti svog prijatelja Mister Q-a, koji ga opremi svim neophodnim tehničkim pomagalima kako bi Bond iz svojih bitaka izašao kao pobednik. Dobro, i sada se verovatno pitate kakve to veze ima sa Međunarodnim monetarnim fondom? E, savremeni DŽejms Bond nema potrebe za Q-ovim tehničkim pomagalima. Dovoljno je da poseti direktora MMF-a.

Pledoaje

Kada su me pre nekoliko dana urednici NSPM-a zamolili da, kao stručnjak za međunarodne finansije, napišem široj publici razumljiv tekst o ulozi Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u Srbiji, u meni su se javile dve dileme. Prva je da su, možda, Novi srpski politički mislioci pogrešili u pogledu moje stručnosti. Stoji činjenica da sam, svojevremeno, prošao stručnu obuku MMF-a koja je podrazumevala upoznavanje sa Finansijskim planiranjem i programiranjem , tj. metodološkim okvirom na osnovu kojeg MMF obavlja nadzor nad sprovođenjem dogovorenog ekonomskog programa sa onim zemljama koje su pod njegovim monetarnim “nadzorom”. Stoji i fakat da sam prethodnih godina iznosio kritičke stavove koji su se odnosili na navodnu ''dogovorenost'' strategije ekonomskog razvoja Srbije sa MMF-om. Ali, kada danas u srpskim političko-ekonomskim krugovima na sve strane vidim stručnjake opšte prakse koji svoje multitalente svakodnevno i sa velikim žarom isprobavaju, pored ostalog i u sferi koja spada u “nadležnost” MMF-a, moja (prva) dilema postaje još veća. Druga je dilema (koja zapravo razrešuje onu prvu) da li je sud vremena potvrdio moje stavove koji su ukazivali na to da je, što se monetarne sfere tiče, ''nešto trulo u državi Danskoj''? Jer ako su ti stavovi bili pogrešni, verovatno bismo mogli ustvrditi da je autor ovog teksta, usuđujući se da javno kritikuje monetarnu dimenziju strategije ekonomskog razvoja Srbije, u stvari, gradio svoju ličnu promociju, svrstavajući se u grupu ekonomista (danas se ova nekada malobrojna grupa ekonomista znatno uvećala) koji se na taj način “preporučuju” konkurentskim političko-finansijskim lobijima u vlasti/opoziciji.

Međutim, sklon sam da konstatujem da su moji gorepomenuti kritički stavovi, na moju iskrenu žalost (zbog posledica koje pogađaju sve nas koji živimo u današnjoj Srbiji), izdržali probu vremena. Takođe, sklon sam da konstatujem i to da većini domaćih kritičara MMF-ove politike prema Srbiji zapravo nije baš sasvim jasno šta se to “iza brda valja”. No, pođimo redom.

Šta se valja iza MMF-ovskog brda?

Skoro svaka zemlja sa nestabilnim političkim i ekonomskim uređenjem (nažalost, i Srbija se nalazi u grupi ovakvih zemalja) pre ili kasnije zakuca na vrata MMF-a. I to je u redu. Jedna od osnovnih uloga MMF-a, definisana još pri osnivanju davne 1944. godine, jeste pružanje stručne i finansijske pomoći zemljama koje se susretnu sa problemima unutrašnje i eksterne neravnoteže. Skoro kao dobar prijatelj. Ali, da li je na taj način zaista moguće steći prijatelja? I, da li je i postpetooktobarska Srbija stekla jednog takvog “dobrog prijatelja”?

Na krilima demokratskih promena u Srbiji krajem 2000. uzletela je i nada u bolji život. Potreba za brzom makroekonomskom stabilizacijom uslovila je prihvatanje politike deviznog kursa kao nominalnog sidra. Opravdanost ove politike ne može se osporiti s obzirom na postojeći snažan psihološki efekat kod javnosti u pogledu relacije devizni kurs–inflacija. Fiksiranje vrednosti nacionalne valute prvo za nemačku marku, a zatim i za evro imalo je za cilj obaranje stope inflacije i povećanje discipline u monetarnoj i fiskalnoj politici. Dodatno je disciplina u monetarnoj i fiskalnoj politici pojačana obavezom ispunjenja postavljenih kriterijuma izvršenja od Međunarodnog monetarnog fonda. Naime, programi podrške MMF-a zemljama kojima je potrebna pomoć uslovljeni su ispunjavanjem unapred dogovorenih ciljeva ekonomske politike između vlasti zemalja članica MMF-a i samog fonda. Prihvatanjem i sprovođenjem dogovorenih uslova zemlji članici MMF-a omogućava se privremen pristup finansijskim resursima MMF-a. Implementiranje dogovorenih i prihvaćenih uslova programima MMF-a podrazumeva i određen mehanizam nadgledanja. Centralno mesto u tom mehanizmu predstavljaju jasno definisani kriterijumi izvršenja – projektovane kvantitativne vrednosti neto domaće aktive (NDA), neto strane aktive (NFA), budžet, sposobnost servisiranja spoljnog duga, itd. Metodološki okvir na osnovu kojeg MMF dolazi do kriterijuma izvršenja jeste pomenuto Finansijsko planiranje i programiranje (FPP). Pored ovih kvantitativno određenih vrednosti, kriterijumi izvršenja obuhvataju i strukturalne zahteve koji se odnose na reformu privrednog sistema (reforma bankarskog sistema, privatizacija rafinerija itd…).

Prvo pitanje koje čitalac može postaviti jeste zašto kriterijumi izvršenja i šta se tim kriterijumima postiže? Definisani kriterijumi izvršenja treba da obezbede da sprovođenje makroekonomske politike ostane na putu ostvarivanja unutrašnje i eksterne ravnoteže. U redu, i gde je tu problem? Problemi su prilično maskirani i nisu na prvi pogled uočljivi. (U daljem tekstu trudiću se da čitaoce ne opteretim previše stručnim terminima, ali tamo gde je to neizbežno trudiću se da budem što jasniji.)

Kako se sklapa aranžman sa MMF-om?

Prvo, zemlja mora da pošalje “pismo o namerama” MMF-u, u kojem daje predlog plana i programa ekonomskih reformi koje namerava da implementira i na osnovu kojih konkuriše za finansijska sredstva ovog fonda. Znači, u startu zemlja sama predlaže rešenje za tekuće ekonomske probleme. Na ovom mestu možemo postaviti jednostavno i sasvim logično pitanje - zašto ta zemlja sama ne preduzme potrebne reformske korake i bez pomoći MMF-a, pogotovo ako konstatujemo činjenicu da su finansijske pozajmice MMF-a, u većini slučajeva, simbolične u odnosu na zaduživanje zemalja na međunarodnom tržištu kapitala?

Jedan od mogućih odgovora jeste da aranžman sa MMF-om pozitivno psihološki utiče na odluke investitora iz inostranstva; takođe, ne može se osporiti veća disciplina vlade koja se ostvaruje putem nadgledanja sprovođenja ''dogovorene'' ekonomske politike od MMF-a. I sve to stoji, ali postoji još jedan, prozaičniji odgovor - pismo o namerama, u stvari, sadrži želje, stavove i namere MMF-a pretočene u formu našeg obraćanja i naših stavova MMF-u . I odavde počinje naša (srpska) priča…

Znači, već u početnom koraku mi prihvatamo gotovu strategiju MMF-a koja nam se nudi kao lek za otklanjanje naših ekonomskih problema. A ta strategija je veoma opasna! Evo zbog čega. Na početku, situacija je gotovo idilična. Već smo napomenuli da politika deviznog kursa kao nominalnog sidra uz restriktivnu monetarnu i fiskalnu politiku vrlo brzo ostvaruje vidljive rezultate za svakog pojedinca. Ali, pre nego što se pozabavimo tim rezultatima, da objasnimo šta je to politika deviznog kursa kao nominalnog sidra. Običnog čitaoca koji ne vlada toliko ekonomskom terminologijom vratićemo u vreme početka poslednjih ekonomskih reformi u Srbiji. Tada smo dinar prvo vezali za nemačku marku, a nakon toga za evro. Vrednost dinara se dugo nije menjala u odnosu na pomenute valute ili, da budemo precizniji, oscilacije dinara bile su zanemarljive. I to je u redu. Takva politika deviznog kursa primenjuje se u situacijama kada je zemlja bila pod snažnim uticajem inflatornih očekivanja, kao i u slučajevima kada je finansijski sistem slab a poverenje u nacionalnu valutu gotovo i ne postoji. Zašto? Zato što većina populacije tj. stanovništva ne poznaje prave uzroke inflacije, ali veoma dobro primećuje da promene deviznog kursa i promene cena idu u istom smeru. Stoga, ako vrednost valute vežete za valutu u koju populacija ima poverenje, onda istovremeno utičete na smanjenje inflacionih očekivanja i vraćanje poverenja u nacionalnu valutu.

Rezultati ovakve politike bili su više nego očigledni. Usledilo je smanjenje inflacije, što je, uz reformu bankarskog sektora, pogodovalo vraćanju poverenja u dinar kao nacionalnu valutu. Ono što je loše i što na prvi pogled nije bilo uočljivo ili, tačnije, što nismo želeli da vidimo jesu troškovi takve politike . I sada ću vas iznenaditi. Iako mnogi ekonomisti napominju da je osnovni trošak ove politike gubitak konkurentnosti usled većeg rasta inflacije u našoj zemlji u odnosu na naše konkurente, što automatski povlači povećanje uvoza i povećanje deficita tekućeg bilansa (neosporna činjenica koja je, nažalost, i potvrđena u slučaju Srbije), moje mišljenje je da je rast plata u evrima najveći trošak pomenute politike. Znači, ono čime se svaka vlast u Srbiji od početka reformi hvali, a to je pomenuti rast plata u evrima, predstavlja način na koji je Srbija izgubila bilo kakav manevarski prostor, kako u oblasti ekonomije, tako i na političkom poligonu. Da, ovo je prilično snažan stav koji na određen način sugeriše da smo mi svi zajedno “uhapšeni”, odnosno sapeti u zamku koja sputava naše buduće “reformske korake”. Stav koji traži dodatna objašnjenja.

Prvo, da li ste se zapitali odakle taj rast plata u evrima? Niste! Naprotiv, zapitali ste se zašto on nije i veći. Razumljivo, zar da se razmišlja o nečemu “što sreću kvari” kad je dovoljno da “uđeš, izađeš i - gotovo”! No, da vidimo ipak odakle nama taj rast plata u evrima. Da li od 2001. godine radimo više? Da li se produktivnost u našoj ekonomiji povećala toliko da smo ostvarili rast plata u evrima preko 500%? Prosečna plata u evrima u Srbiji na kraju 2005. godine iznosila je oko 260 evra, a na početku procesa ekonomskih reformi ispod 40 evra!?

Naravno, nismo značajnim povećanjem produktivnosti i rada došli do tolikih plata u evrima. Rast plata je posledica prethodno opisane politike deviznog kursa. Inflacija u Srbiji se od početka procesa reformi smanjivala, ali je na godišnjem nivou i dalje bila znatno veća od inflacije u Evropskoj uniji. Plate u dinarima nominalno su pratile kretanje inflacije, a kurs dinara se prema evru nije značajnije menjao, i eto nam rešenja. Rast plata u dinarima koji je pratio kretanje inflacije usled politike deviznog kursa podrazumevao je i rast plata u evrima. Rast plata u evrima doveo nas je u paradoksalnu situaciju. Ne može a da se ne primeti da sve lakše kupujemo uvoznu tehničku robu i pored toga što se naš budžet nije značajno popravio u odnosu na potrošačku korpu na domaćem tržištu. Imamo probleme da podmirimo tekuće troškove koji se odnose na plaćanje svih računa i obezbedimo finansijska sredstva za normalan život, a sa druge strane uvozni proizvodi (uglavnom luksuzni) lako su nam dostupni. MMF je tu činjenicu u jednom od svojih izveštaja objasnio kao decenijsku glad srpskog stanovništva za stranim proizvodima koja je rezultat višegodišnjih sankcija kojima je Srbija bila izložena!? Stop, kažete… A kako to stanovništvo može sebi da priušti veću potrošnju ako već ima problema da podmiri svoje osnovne dinarske obaveze?

Postoji li srpski finansijski perpetuum mobile ?

Odmah na početku “dosovskih” reformi prioritet je stavljen na reformu bankarskog sektora. Naravno s razlogom, jer ne možete očekivati značajniji ekonomski rast ako nemate zdrav bankarski sektor koji će omogućiti privredi preko potrebna finansijska sredstva. Reformom bankarskog sektora omogućena je i veća prisutnost stranih banaka, što svakako doprinosi većoj konkurenciji i smanjenju troškova finansiranja privrede i stanovništva. Međutim, visoke kamatne stope u većini slučajeva onemogućavaju privredi da obezbedi potrebna finansijska sredstva. Sa druge strane, visoke plate u evrima i glad za boljim životnim standardom predstavljaju dominantne faktore koji guraju značajnu kreditnu aktivnost stanovništva. I tako dođosmo do odgovora na pitanje u vezi sa povećanom potrošnjom.

Naime, sada već lako možemo da uočimo da devizni kurs danas u Srbiji obuhvata kako socijalnu, tako i političku dimenziju . Socijalna dimenzija manifestuje se u izrazitom rastu plata izraženih u evrima. Kratkoročno posmatrano, sa političkog aspekta ova opcija je izrazito primenljiva i “profitabilna”. Međutim, dugoročno gledano, otrežnjenje će biti veoma bolno. Kada sam maločas napomenuo da devizni kurs ima i političku dimenziju, prevashodno sam mislio na uveravanje javnosti, i to od “ekonomskih eksperata”, da smo fiksiranjem deviznog kursa izmislili “toplu vodu”.. Naime, sasvim pogrešno. Nemenjanje vrednosti dinara u odnosu na evro povezuje se sa stabilnošću nacionalne valute. Šta to znači? Da li su dolar i evro nestabilne valute s obzirom na to da se njihova vrednost konstantno menja? Ne, sigurno da nisu.

Zašto su onda kamatne stope toliko visoke i pored značajne konkurencije na bankarskom tržištu? E, tu ćemo se ponovo vratiti na ulogu MMF-a. Iako se eksplicitno MMF nikada nije odredio u korist režima fiksnih deviznih kurseva, metodološki okvir finansijskog programiranja i planiranja implicitno podrazumeva primenu režima fiksnog deviznog kursa . Kao što smo napred mogli da uočimo, fiksiranje vrednosti dinara za evro ima svoje prednosti. Ali, ima i nedostatke. Gubitak cenovne konkurentnosti privrede je značajan. Tu činjenicu čak ni MMF nije mogao a da ne zapazi konstatujući u jednom od svojih izveštaja da je gubitak konkurentnosti izuzetno velik. Međutim, istovremeno su uo čili da to nije glavni razlog povećanju uvoza i povećanju deficita tekućeg dela platnog bilansa. No, MMF nije neobazriv. U svakom od svojih izveštaja ima skoro identičnu rečenicu koja se odnosi na politiku deviznog kursa – podržavamo politiku deviznog kursa koju sprovodi centralna banka, ali istovremeno napominjemo da se mora voditi računa o eksternoj poziciji. Znači, mi podržavamo to što radite (to im i odgovara), ali sa druge strane osiguravamo se od potencijalne, da ne kažem izvesne, situacije koja podrazumeva pojavu finansijske krize.

Vratimo se na deficit u tekućem bilansu koji podrazumeva daleko veći uvoz od izvoza u slučaju Srbije. Problem deficita se može rešiti zaduživanjem na međunarodnom tržištu kapitala, što svakako ne može predstavljati dugoročno rešenje, i/ili prilagođavanjem unutar domaće ekonomije. Potencijalni lekovi za rešenje problema koji ekonomskim vlastima stoje na raspolaganju su restriktivna monetarna i fiskalna politika i depresijacija (slabljenje) nacionalne valute. Strah da bi značajnija depresijacija dinara mogla dovesti do rasta inflacije, posebno ako ste građane u prethodnom vremenu ubeđivali u “stabilnost” dinara, daleko nam pojednostavljuje izbor “medikamenata”. Dakle, preostaje terapija poznata kao “restriktivna monetarna i fiskalna politika u cilju smanjenja agregatne tražnje”. Znači, visoke kamatne stope kako bi se smanjila potrošnja i, uz to, smanjenje budžetske potrošnje. (Eto i odgovora zašto su kamatne stope na tako visokom nivou.)

No, čak i da nam MMF nije tražio primenu pomenutih “lekova”, a od početka procesa reformi u “dogovoru” sa MMF-om primenjujemo restriktivnu monetarnu i fiskalnu politiku (stvar je samo intenziteta), morali bismo da primenimo iste “lekove”. Zašto? Ceo sistem je postavljen tako da je sve povezano i, na prvi pogled, ako priču posmatramo kroz brojeve (što je omiljeno u našim medijima i među novinarima), postoji matematička ravnoteža koja ne ukazuje na svu ozbiljnost problema. Kod nas se mediji bave problematikom da li će inflacija biti 9, 11 ili 13%? I ta borba se uglavnom koristi u dnevnopolitičke svrhe, a ne vidi se suština. A šta je suština problema?

Ako smanjiš, kajaćeš se...

Mi, kao država, imamo ozbiljan problem sa deficitom tekućeg dela platnog bilansa koji ne možemo rešiti povećanjem izvoza već smanjenjem uvoza putem restriktivne monetarne i fiskalne politike. Ne možemo koristiti devizni kurs kao instrument za regulisanje deficita (iako se mnogi zalažu za tu opciju) iz najmanje nekoliko razloga. Prvi, svakako da bi značajnija promena deviznog kursa (depresijacija) uticala na rast inflacije. Drugi, značajnija depresijacija dinara danas bi bila socijalno neprihvatljiva jer bi urušila životni standard najvećeg dela stanovništva kroz smanjenje plata u evrima. Treći, svi naši građani koji su uzeli dugoročne kredite koji su vezani za evro, a svoje plate zarađuju u dinarima, vrlo brzo bi bankrotirali. Četvrto, značajnija depresijacija dinara kreirala bi i ozbiljne probleme sa stanovišta budžeta jer bilo bi potrebno više dinara za kupovinu deviza neophodnih za servisiranje dugova po prethodno uzetim kreditima. A to znači još restriktivniju fiskalnu politiku, tj. još veće stezanje kaiša!

To je razlog što srpska vlada ostaje na liniji restriktivne monetarne i fiskalne politike. Centralna banka se bori da smanji kreditnu ekspanziju stanovništva utičući (indirektno) na rast kamatnih stopa poslovnih banaka, a stanovništvo i dalje razmišlja stomakom i povećava kreditno zaduživanje jer plate u evrima to dozvoljavaju. Deficit tekućeg bilansa i dalje predstavlja problem koji je teško rešiv. Naravno, usled toga naša zaduženost raste. U suštini, kapital koji ulazi u Srbiju skoro se magnetnom silom vraća ka vlasniku (tzv. jo-jo efekat). Delom ta sila deluje kroz precenjeni dinar i povećanje uvoza, delom kroz visoke plate u evrima koje nam omogućavaju nerealnu potrošnju (luksuznih uvoznih potrošačkih proizvoda) i delom kroz bankarski sistem.  

Šta dalje, kakav je manevarski prostor? Ovaj prostor je jako uzan i skoro da ga i nema. Ako mislite da bi zbog toga trebalo kritikovati prethodne vlade (ista ekonomska strategija se primenjuje od početka), varate se. Treba ih pohvaliti. One su ispunile sve zahteve MMF-a u pogledu sprovođenja ekonomske politike. U nekim slučajevima sa malim kašnjenjem, ali svi zahtevi su ispunjeni. Da li mi imamo zadovoljavajuću situaciju sa stanovišta unutrašnje i eksterne ravnoteže – to je već drugo pitanje, više retoričke prirode. Međutim, mi ne odustajemo od saradnje sa MMF-om, a ubeđen sam da ni MMF neće, bar još neki period, odustati od saradnje sa Srbijom. Zašto je nama potrebna saradnja sa MMF-om? Zato što je uvek dobro imati nekoga ako stvari krenu po zlu.

A da situacija nije sjajna, indirektno je potvrdio i stalni predstavnik MMF-a u Srbiji, koji je pre nekoliko nedelja upozorio na to da bi značajnija depresijacija dinara u uslovima velike kreditne aktivnosti stanovništva predstavljala značajan faktor rizika kako za pojedince, tako i za finansijski sistem Srbije. Znači, nama je danas više potreban neko sa kime bismo mogli da podelimo odgovornos t jer nam MMF ne može reći ništa novo sa stanovišta upravljanja ekonomskom politikom. Nema prostora osim za restriktivnu monetarnu i fiskalnu politiku.

A zašto bi MMF imao interesa za aranžman sa Srbijom? Svakako zbog preostale privatizacije velikih javnih sistema. Sa tog stanovišta možemo biti sigurni da će se aktuelna ekonomska priča nastaviti u istom smeru – rast kredita, uvoza, deficita tekućeg bilansa, zaduženosti, uz restriktivnu monetarnu i fiskalnu politiku. Dubioza će se širiti i sve više ćemo postajati zavisni od dotoka stranog kapitala, a to je opasno jer: a) uvek postoji mogućnost da nam neko zavrne slavine dotoka kapitala; i b) uvek postoji mogućnost da nas neko ucenjuje potencijalnom mogućnošću pod a).

Ko je taj koji danas ima tu moć da ucenjuje čitave države – pretpostavljam da je poznato većini posetilaca ovog cenjenog analitičarskog sajta. Što se mene lično tiče, ne očekujem da se u potpunosti složite sa mišljenjem koje sam izneo, ali ja i dalje ostajem pri stavu da je savremenom DŽejms Bondu za osvajanje bilo koje “poluperiferne” državice poput Srbije Mister Q sasvim nepotreban. Dovoljno je da poseti direktora MMF-a.  

(Autor je docent na predmetu Međunarodne finansije, na Ekonomskom fakultetu u Beogradu)

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM