Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika - prenosimo Vreme

 

Istorija monopola u Srbiji

Dimitrije Boarov

Političke i patriotske marže

Po kuloarima je veoma raširena priča da Miroslava Miškovića najviše jure Amerikanci, ali još nije jasno zbog čega tačno. Teško je, naime, pretpostaviti da njih toliko muči činjenica da se Mišković suviše brzo i mnogo obogatio dok su ovde carevali "bengalski tigrovi" ili da ih zgraža utisak da on liči na srpskog Rokfelera, koji je pre 96 godina bio najkrupnija žrtva čuvenog Šermanovog zakona protiv trustova (iz 1890. godine)

Nervozne, preteće reakcije Delta grupe protiv optužbi za monopolizaciju trgovine u Beogradu i njen spor sa Komisijom za zaštitu konkurencije, zatim navodno bahato, gotovo "patriotsko" ponašanje Miroslava Miškovića, vlasnika ovog trgovinskog lanca, prema nekim novinarima "Politike", ipak ne objašnjavaju potpuno tekuću kampanju koja se protiv njih vodi – sličnom retorikom, a sa programski prilično različitih strana naše društvene scene. Čak ni Miškovićeva gorka, optužujuća epistolarna polemika sa Čedomirom Jovanovićem o tome ko je imao kakvu ulogu u poznatom kidnapovanju u Novom Beogradu i u podeli otkupnine, u suštini, ipak, još ne razjašnjavaju potpuno zagonetku da li je u svemu tome na dnevnom redu jedno pretežno ekonomsko ili pak isključivo političko pitanje, te da li je reč o unutrašnjim ili spoljnim poslovima, koji celu stvar teraju napred.

Naime, po kuloarima je veoma raširena priča da Miroslava Miškovića najviše jure Amerikanci, ali još nije jasno zbog čega tačno. Teško je, naime, pretpostaviti da njih toliko muči činjenica da se Mišković suviše brzo i mnogo obogatio dok su ovde carevali "bengalski tigrovi" ili da ih zgraža utisak da on liči na srpskog Rokfelera, koji je pre 96 godina bio najkrupnija žrtva čuvenog Šermanovog zakona protiv trustova (iz 1890. godine).

Kao što je poznato, Džon Rokfeler, mladi knjigovođa iz Klivlenda, sa 26 godina počeo je svoj mali kapital da ulaže u naftu i transport nafte (putem željeznice i naftovoda), pa je 1870. godine osnovao, kasnije famoznu, Standard ojl kompaniju. Ona će tek kroz pola veka neometane ekspanzije, 1911. godine, po presudi Vrhovnog suda SAD, a po osnovu spomenutog antimonopolskog zakona, biti osuđena na deobu. Tada je Rokfeler, po naredbi države, morao svoju kompaniju da "dekomponuje" na pet firmi, pa su nastali: Eso (ECCO), Mobil, Galf, Teksako i Sokal (kasnije nazvan Ševron). Šta se postiglo ovom "sudskom demonopolizacijom"? Postiglo se to da su ovih "pet sestara", sa još "dve sestre" iz Velike Britanije (Rojal šelom i Britiš petroleumom), nastavile suvereno da vladaju svetskim tržištem nafte sve do pada Berlinskog zida, kao klub "sedam sestara", jer je nafta bila suviše blizu strateškim političkim interesima SAD. Ipak, bilo je nekog efekta od sudske osude: nijedan Rokfeler se kasnije nikad nije kandidovao za predsednika SAD (mada je jedan bio i potpredsednik).

TRGOVCI I HAJDUCI: Ukoliko je gužvu oko Miškovićeve Delte, koja navodno sama raspolaže sa 55 odsto maloprodaje u Beogradu, doista izazvao strah od monopolizacije u srpskoj trgovini, to jest maloprodaji robe najšire potrošnje (koja obično nameće prevelike marže, vrši pritisak na proizvođače-dobavljače, sužava izbor robe, iskrivljuje kriterijume ulaganja, silno bogati vlasnike i širi zarazu korupcije u političkim vrhovima), rasprava bi se morala usmeriti ka rupama u samom sistemu koje takvu monopolizaciju omogućavaju. To doista u prvi plan i ističu i neki od Miškovićevih kritičara, ali glavne poene ipak sakupljaju oni koji igraju na staro podozrenje malih ljudi Srbije prema trgovcima, ovde obično najbogatijim i politički najuticajnijim ljudima, "koji piju krv sirotinji".

Uostalom, i sama činjenica da je u Srbiji (navodna) borba protiv monopola i u istorijskom smislu duga koliko i njena moderna politička istorija – upućuje na zaključak da su ekonomski i politički sistemi koji su ovde delovali uglavnom menjali ideološke zastave i personalno vođstvo, a da je privredni sistem večito bio sličan u jednoj stvari – to jest, uvek je bio alergičan na višak konkurencije na tržištu, pogotovu kada je ona dolazila spolja. Možda i zbog toga što su "modernu Srbiju" u XIX veku i stvarali i utvrđivali – ili trgovci, ili hajduci koji su brzo postajali trgovci.

Koliko su od samih početaka naše državnosti srpski trgovci bili uticajni u političkom životu Srbije i koliko su bili skloni monopolizaciji može se pokazati na hiljadu primera. Evo jednog koji je do danas zaboravljen. Gotovo sve do polovine XX veka u Srbiji su (čak i kada je osnovana SHS država) bili na snazi zakoni koji nisu dozvoljavali slobodno osnivanje prodavnica po selima (uprkos proglašenja načela slobode trgovine, 1838. godine). Tako, konkretno, prema Zakonu o seoskim dućanima iz 1870. godine, "seoski dućani ne mogu biti ni u jednoj opštini, ni kod crkve ili manastira, ako ta opština, crkva ili manastir nisu udaljeni od varoši ili varošica na 4 sata rastojanja" (član 2) i u njima se mogu prodavati "samo oni espapi i proizvodi koji su mesnim i okolnim žiteljima od preke potrebe" (član 4). Treba li ovom zakonskom citatu dodavati ikakvu opasku o tome kako on upućuje na zaključak da su gradski trgovci kontrolisali Narodnu skupštinu i Ministarski savet ondašnje Srbije, pa su zakonom suzbijali sitnu konkurenciju.

RADIKALI I BANKROT: Ipak, bez obzira što su beogradski trgovci imali načina ne samo da koče razgranavanje konkurencije, nego i da spreče bezmalo sve poreske reforme u drugoj polovini XIX veka, koje su bile usmerene na premeštanje poreskih tereta sa glavarine na poresku snagu, glavni monopolisti na srpskom tržištu su prvo postali stranci. Na primer, kada je 1881. godine izgrađena prva pruga u Srbiji (Beograd–Vranje), prema ugovoru o monopolskoj eksploataciji, koji je srpska država potpisala sa stranim društvom koje je upravljalo prugom (Orijentalne željeznice), ono je imalo pravo na pet odsto interesa na obrtni kapital, dva odsto amortizacije, dva odsto bruto dohotka, dodatke za vanredne vozove i naknadu štete od više sile. Ukoliko bi na dva voza dnevno imalo gubitke po tarifi koju je odobravala srpska vlada – stranom društvu se moralo davati obeštećenje. Već ove odredbe u ugovoru o monopolu na željeznici jednostavno pokazuju da pitanje monopolske "marže" nije jednostavno, to jest da je efektivna bruto-marža složena kategorija.

Stranci su kasnije monopolisali i promet osnovnih industrijskih proizvoda u Srbiji, pa su Pašićevi radikali na kampanji za oduzimanje monopola iz stranih ruku učvršćivali popularnost u narodu. Najveći borac protiv stranih monopola, koje je Srbija stranim bankama obično davala kao garanciju za uzete zajmove, bio je radikalski finansijski ministar dr Mihailo Vujić. Kada je strano društvo koje je imalo monopol na promet duvana, 1887. godine, doista drsko "iskazalo" godišnji gubitak i zatražilo od Vlade Srbije da joj se on pokrije, Vujić je naprasno pronašao nekoliko razloga za raskid ugovora i strano društvo se moralo povući, ali Srbija od toga nije imala naročite koristi, jer je monopol preuzela "Kragujevačka kompanija" u kojoj su akcionari bili stranački sponzori, koji su povećali otkup domaćeg duvana, ali i svoju maržu – pa državni prihod ne samo da nije rastao, nego je država to preduzeće još morala spasavati od skandaloznog bankrotstva, kada je zapalo u finansijske teškoće.

ŽIVOT BEZ MARŽE: I između dva svetska rata ekonomska istorija je uočila u Srbiji raznovrsno "monopolsko ponašanje". Spomenimo samo poznati "električni rat" u Novom Sadu, između 1931. i 1937. godine. Naime, dugoročne koncesije za proizvodnju i prodaju struje u Vojvodini, vremenom su prešle iz ruku mađarskih vlasnika u vlasništvo američkih i švedskih firmi – a u unosnu elektrifikaciju su hteli da se uključe i domaći ulagači i mali posednici, pa su u građanima-potrošačima, kojima je cena lokalne struje bila visoka, dobili patriotski opredeljene saveznike. Od ekonomskog, to jest monopolskog, stvoreno je političko-patriotsko pitanje. (Jednostavno, uz monopole uvek ide patriotizam.)

U suštini, i Vladi Kraljevine Jugoslavije (posle šestojanuarskog udara 1929) nisu smetali monopoli kad su bili državni ili kraljevski (na šibice), nego monopoli u privatnim ili stranim rukama. Tako je, kada je do ovih meridijana stigla svetska ekonomska kriza (1931. godine), osnovano državno Privilegovano A.D. za izvoz zemaljskih proizvoda (zloglasni PRIZAD), koje je trebalo da centralizuje i monopolizuje trgovinu osnovnim životnim namirnicima, kako bi, navodno, bilo sprečeno njihovo poskupljenje za siromašno građanstvo. Sledio je, u stvari, državni izvozni monopol za pšenicu, kukuruz i uljarice ("žitni režim"), koji je podupiralo zakonsko fiksiranje cena otkupa poljoprivrednih proizvoda na domaćem tržištu, a one su određivane na znatno nižem nivou od onog na svetskom tržištu. Ova monopolizacija je, naravno, rezultirala znatnim budžetskim "maržama", ali i još bržim padom privredne aktivnosti.

Slično spomenutom PRIZAD-u, komunisti su posle Drugog svetskog rata, 1945. godine, osnovali još gori "Poljopromet", a potom i "Drvopromet", "Vunopromet", itd. U prvom propisu o trgovini 1946. godine, komunistima-zakonodavcima omakla se i klauzula da trgovci ne smeju uvećavati cenu robe koju su kupili radi preprodaje – to jest, marža je bila zabranjena? Rečju, u totalnom državnom monopolu, marža ne samo da nije bila monopolska, nego nije ni postojala, što je naravno bilo apsurdno i što je širilo teške nestašice? Ceo socijalizam se može oceniti kao sistem monopola, ne samo političkog nego i ekonomskog. Valjda je zato i propao, kada se za njegovo održanje više nije moglo dodavati ni sile, ni propagande, ni nacionalnih ciljeva.

Kada je posle privredne reforme 1965. godine u SFRJ uveden "tržišni socijalizam" i kada su trgovačka preduzeća osumnjičena da u maloprodajne cene ugrađuju prevelike marže, što je tobože izazivalo inflaciju, pokušalo se da se marže odrede zakonom ili uredbama (ostatak ove prakse imamo i danas u trgovini sa derivatima nafte). Bilo je i pokušaja da se ograniči broj posrednika (na dva ili tri) u veletrgovini, kako svaki učesnik u trgovačkom lancu ne bi zaračunavao svoju maržu – a one su se kumulirale u završnoj ceni. Svi ti pokušaji su bili uzaludni, jer su zabrane izigravane na različite načine – a problem stalne inflacije u suštini i nije bio u trgovini nego u netržišnom sistemu i centralnoj banci (kao i emisionoj, i investicionoj, i komercijalnoj banci).

I danas se, u slučaju Delte, raspreda da li je ova kompanija zloupotrebila svoj dominantni položaj na maloprodajnom tržištu Beograda, tako što zahvata preveliku maržu, ili je uvećava kroz različite oblike pritiska ili na dobavljače ili na potrošače. Ta diskusija je u suštini besmislena, jer je najefikasniji lek za obezbeđivanje neke "ravnotežne marže" (ma šta to značilo) u konkurenciji među trgovcima. To bi teorijski trebalo da znači da bi vlada Srbije, ili vlada Beograda, ili nekog drugog grada, ako smatra da trgovac sa dominantnom pozicijom na njenom tržištu zloupotrebljava svoj položaj, pa obračunava prevelike marže – trebalo "nepatriotski" hitno da ukloni sve barijere za dolazak novih trgovaca na to tržište, a oni bi, opet teorijski, trebalo tu da se pojave upravo privučeni velikim maržama dotadašnjeg monopoliste. U realnom životu sve to se odvija nešto drugačije – pa otuda i toliko vatre oko položaja jedne kompanije koja je postala prevelika za Srbiju, a preslaba da, sa starim "brendom" Srbije na leđima usamljenog vlasnika, koji se obogatio još u Miloševićevim vremenima, krene u ozbiljniju regionalnu ekspanziju.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM