Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

   

 

Ivan Janković

Svi smo mi pomalo socijalisti

Postalo je već nešto kao kliše kad se kaže da su u Srbiji svi političari "isti", bilo u smislu odsustva realne želje da nešto poprave i promene, bilo u smislu sličnosti njihovih stranačkih programa. Nacionalisti svuda vide loše zakamuflirane izdajnike i "mundijaliste" – prozapadne i nedovoljno kvalitetne patri(j)ote koji će nas na prevaru ugurati u EU i NATO. "Denacifikatori", s druge strane, vide sve same premaskirane Šešelje i Miloševiće koji se drsko usuđuju da pričaju o nečem drugom osim o Srebrenici. Dalje od ovoga, mnogi će "običan" građanin rado i s merakom primetiti da su "svi oni isti i svi jednako lažu narod".

Iako ovaj stav o odsustvu realne političke ponude, koji datira još iz Miloševićevog vremena, u mnogo čemu nije opravdan (a naročito nije bio opravdan za Miloševićeve vlade), u jednoj oblasti je on svakako potpuno na mestu. Reč je o takozvanim "ekonomskim programima" naših stranaka. Kad čujete šta se sve obećava u kampanji, od ekstremno levih, do ekstremno desnih stranaka, a preko čitavog političkog spektra između, sve bi se to moglo sažeti u sledeću poruku: ako mi dođemo na vlast, biće više para iz budžeta za sve i svakoga. Vrlo popularna predstava u Srba o državi Božić Bati koji drži ruku u kesi ili kutlaču na kazanu i deli dobroj deci, u programima i izbornim porukama srpskih stranaka dobija bukvalnu potvrdu. Svi obećavaju – biće love, ne brinite. I to nije samo incidentna demagogija sa krajnjih tačaka političkog spektra, već strategija mejnstrim stranaka. To se vidi i ako analiziramo programe i stavove tih vodećih stranaka.

Pođimo sa Demokratskom strankom Borisa Tadića. Mislim da njihovu orijentaciju u ekonomskoj politici najbolje odslikava kratka brošura koju ovih dana dele kao propagandni materijal pred januarske izbore, a može se naći i na njihovom sajtu. U toj brošuri, demokrate u deset tačaka rezimiraju suštinu svoje ekonomske filozofije i onog što oni nude građanima Srbije na ovim izborima. Pa pođimo redom.

Prva tačka: " Smanjićemo nezaposlenost, jer to je najvažnije pitanje za sve građane Srbije. Naš cilj je – dobar posao za svakoga ". E, sad, svakako da jedno prosperitetno društvo ima nizak nivo nezaposlenosti. Ali, ovde je ostalo nejasno kako to demokrate misle da smanje nezaposlenost, i da čak obezbede "dobar posao za svakoga". Mogu to da probaju na dva načina: tržišnom reformom gde bi poboljšali i liberalizovali poslovno okruženje, smanjili poreze i pojeftinili državu (ali, to bi bio kobni "neoliberalizam"). Ili pak mogu da promovišu neki gigantski plan budžetskih preraspodela, gde bi pare skupljene od poreza, privatizacionih prihoda i stranih zajmova bile upotrebljene za državne investicije u javne radove i subvencije privredi, čime bi se zaposlenost svakako privremeno povećala, a zapravo ekonomski nastavilo sa ruiniranjem zemlje. Nejasno je šta od ta dva oni preferiraju.

Sledeće tačke nam međutim otklanjaju sve nedoumice. U tački tri saznajemo: " obezbedićemo finansijsku podršku preduzetnicima koji otvaraju nova radna mesta i uvesti praksu nacionalnog takmičenja najboljih poslovnih planova ". Ovo je dosta zbunjujuće. Kakvu finasijsku podršku Vlada treba da pruži preduzetnicima? Jedino što čoveku pada na pamet su subvencije. Dakle, DS obećava bogate subvencije preduzetnicima u radno intenzivnim sektorima privrede. Šta još obećava? "Nacionalno takmičenje poslovnih planova". I ovo je dosta zagonetna sintagma. Zar nije tekuća poslovna praksa na tržištu jedno nacionalno (nadnacionalno čak u eri globalizacije) takmičenje različitih poslovnih planova? Oni planovi koji se dopadnu potrošačima bivaju nagrađeni profitom, i oni pobeđuju, a oni planovi koje potrošači ne odobravaju (ne plaćaju za njih) – propadaju. Kakvo sad posebno takmičenje poslovnih planova treba da organizuje Vlada mimo i preko onog tržišnog? Pa jasno, oni koji propadnu, ili oni koji ne veruju da mogu da uspeju na tržištu, prijaviće se kod Vlade da dobiju pare poreskih obveznika. One su uvek slađe, a uz malo korupcije, veza i pregovaračkih veština mogu se dobiti mnogo lakše od para džangrizavih potrošača koji traže kvalitet i nisku cenu i uvek prete da ako im ne udovoljiš mogu da odu kod konkurencije. Dakle, Vlada DS će još dodatno da zavuče ruku u naš džep da bi finansirala najgore poslovne planove najgorih preduzetnika, jer da nisu najgori, oni bi zaradili na tržištu a ne bi im trebala vladina pomoć i subvencije da bi opstali.

Skoro sve od deset tačaka ovog programa su zapravo obećanja kome će se sve podeliti budžetske pare "kad mi pobedimo". Videli smo da propali biznismeni mogu da računaju na naše pare. Tu su zatim penzioneri i stariji. Oni po tački 4 programa mogu da računaju na "pristojan život i bolju i sigurniju zdravstvenu zaštitu". Opet kad prevedete na srpski jezik to znači da DS obećava da će nastaviti iz budžeta da finansira penzije (sada oko polovine para za penzije ide iz budžeta) i da će nas sve dodatno oporezovati da bi podigla nivo zdravstvene zaštite penzionera. Dalje, ako vam treba stan, ima i za vas nešto u torbi DS-ovog Božić Bate: "Stvorićemo uslove što većem broju naših građana da postanu vlasnici stanova". A kako – to je bar jasno, davanjem subvencioniranih kredita. Zatim, da ne zaboravimo seljake: "garantovaćemo subvencije poljoprivrednicima da mogu da zarade i da izvoze na inostrana tržišta". Vrlo dobro. Svi mi ćemo kroz poreze da plaćamo za to da seljaci mogu da zarade i da izvoze na inostrana tržišta. Ja verujem da bi svaki građanin Srbije voleo da mu Vlada da svakog meseca na poklon nešto para da bi mogao "da zaradi za život i izvozi". Zašto je DS tako škrt, pa ne pomogne iz budžeta svakom ko želi da nešto zaradi ili izveze? Ne treba biti genije, niti čak čitati Štiglera ili Virdžinijsku školu da bi videli da vlada podmićuje one grupe od kojih ima koristi, tj. koje donose glasove i moć, a da ne brine mnogo za "javnost".

Ali, ne samo da će Vlada da deli pare i priviligije određenim osobama i socijalnim grupama, već su tu i čitavi regioni, odnosno njihovi politički predstavnici. Tačka 8: "Pružićemo podršku siromašnijim delovima Srbije. Odmah ćemo doneti zakon o ravnomernom regionalnom razvoju". Dakle, ne fiskalna i ekonomska decentralizacija koje će opštinama i regionima omogućiti da preuzmu mnogo više vlasti i odgovornosti za ekonomski razvoj, te time podstaknu fiskalnu konkurenciju, nego više direktne preraspodele para – više para za "siromašne" sa starog, zajedničkog, centralističkog kazana (zacementiranog novim "koncentracionim" Ustavom).

Dakle, nije nikakvo preterivanje reći da se ekonomski program DS za ove izbore predstavlja jedan ekstenzivni spisak obećanja kome će se sve deliti državne pare. Jedino se ne kaže ko će za to da plati (jer ista stranka istovremeno tvrdi kako je država preskupa!).

Da vidimo kako stoji stvar sa toliko komentarisanim ekonomskim programom druge "proevropske" stranke, G17 plus. Glavna njihova izborna parola, i čak glavni razlog za etiketiranje kao "neoliberala" jeste njihova famozna "stabilizacija dinara". Taj program je – kaže horski napev populističkih političara i nekih ekonomista – monetaristička platforma izgladnjivanja srpske ekonomije restriktivnom monetarnom dijetom da bi postala izvozno nekonkurentna i lakši plen invazije stranog kapitala koji će "za šaku dolara" da otkupi domaće "privredne dragulje i gigante". Jelašić i Dinkić spremno na to odgovaraju da kurs dinara određuju ponuda i tražnja, da su oni koji tvrde da dinar suviše apresira advokati inflacije i državnog dirižizma i da je 78 dinara za evro sjajna stvar.

Ali, pogledajmo bliže malo tu "monetarističku" čaroliju G 17. Da li kurs dinara određuju tržišne sile ponude i tražnje? Teško bi se to moglo reći. Dinarom se manipiliše administrativno jer je NBS glavni monetarni igrač koji svojim operacijama (poput nametanja drakonskih obaveznih rezervi bankama) određuje valutni kurs. Dinar nije konvertibilan. Njime se ne može trgovati na svetskim berzama. Dakle, slobodno razmenjivati za evro, dolar, jen i druge valute. Kako onda možemo reći da je njegov kurs određen tržišno? Dalje, u Srbiji i dalje važe drakonska ograničenja kretanja kapitala. Možete uneti pare u zemlju, ali vrlo teško izneti napolje. Možete da iznesete do 3 000 evra na ime poklona ili transfera. Više – samo u slučaju da se iseljavate trajno, ili da plaćate troškove poslovanja u inostranstvu. Tad vam trebaju fakture i dokazi o tome da recimo plaćate toliko i toliko radnika u Bosni ili Turkemnistanu i dobijete toliko para za koliko možete da dokažete da ćete potrošiti za to. Ni slučajno ne dolazi u obzir da prenesete pare sa domaćeg na račun u inostranstvu bez ikakvog obrazloženja. To je zakonski zabranjeno. Kako je onda kurs realan, kad NBS adminsitrativnim zabranama ne dozvoljava ljudima da iznose devize? Da li je ovakva politika "tržišni fundamentalizam"? Teško. Pre jeftin populizam koji stvara privid stabilnosti zbog hroničnih inflatornih očekivanja kod naroda, a u stvari zadržava sistem dirigovanja i administrativne kontrole tokova novca i kapitala.

Da vidimo fiskalnu politiku. Kad slušate prepucavanja između glavnog čoveka za javne finansije u DS-u, Bože Đelića i Mlađana Dinkića iz G 17 plus, doskorašnjeg ministra finansija Koštuničine Vlade, steknete utisak da su oni veliki neprijatelji i neistomišljenici, da imaju nespojive koncepcije javnih finansija. Ali, kad pogledate bliže činjenice, jasno je da nikakve razlike nema, da su njihove priče slične kao jaje jajetu. Obojica obećavaju još veću državnu potrošnju i još više filantropije o trošku poreskih obveznika.Videli smo malopre šta Božina ekipa nudi: subvencije i budžetske dotacije svemu i svakome: seljacima, lošim preduzetnicima, preduzetnicima u radno intenzivnim sektorima, penzionerima, siromašnim regionima, kupcima stanova itd. Šta je program G 17 plus? Oni nisu u svom eksplicitnom programu koji drže na sajtu toliko darežljivi i detaljni u pogledu svojih dobročinstava kao demokrate. Ali, i ne moraju da budu, pošto su oni na vlasti (bar bili do skora). Oni imaju državne programe koje već sprovode ili bar najavljuju. Mlađan Dinkić ide okolo i ubeđuje glasače da mu veruju da kao što je reformisao banke i stabilizovao dinar sad će da sprovede Nacionalni investicioni plan. Šta je Nacionalni investicioni plan? Pa, operacionalizacija apstraktnih koncepata iz DS-ovih "deset koraka". To je plan kako da se samo u toku 2006 i 2007 preko 1,6 milijardi evra bužetskih i kvazi-budžetskih para potroši na razne stvari, od popravke puteva i škola, preko subvencija seljacima i malim privrednicima, do izgradnje stanova. Evo samo nekih odrednica, koje pokazuju koliko su 10 tačaka Demokratske stranke samo uopštavanje onoga što je NIP već zamislio, definisao i kvantifikovao (tj. odredio koliko će circa koja grupa dobiti sa kazana). Skoro da DS može biti optužen za plagijat. Pogledajmo.

U okviru NIP Vlada je predvidela da se recimo tokom 2006. i 2007. na "privlačenje stranih investicija", "podsticaj otvaranja radnih mesta" i "ujednačavanje razvoja" potroši 20 miliona evra. Na kreditiranje izvoza ide 15 miliona. Na podsticanje investicija u nerazvijenim područjima isto oko 15 miliona evra. Za kreditiranje nezaposlenih, tehnoloških viškova i "inovatora"(!?) predviđeno je da se potroši 10 miliona evra, a za "početnike" skromnih 7 miliona! Vodilo se računa o svim kategorijama ugroženih sa liste DS-a, a posebno izvozno orijentisanih biznismena i onih koje baš mrzi da se bakću na tom dosadnom tržištu. Tu su i tehnološki viškovi, nerazvijena područja i – vrhunac darežljivosti koji su u DS-ovoj platformi potpuno prevideli – početnici i inovatori u biznisu.

Idemo dalje. DS daje uopšteno obećanje da će pomoći građanima da dođu do stana. Ali, G17 ne obećava, nego ostvaruje! Oni su u svom NIP-u predvideli da se za izgradnju stanova zaposlenih u državnoj upravi u 2006. i 2007. potroši preko 145 miliona evra! Od toga preko 80 miliona (više od 60%) u Beogradu. Ljupko, a nadasve u skladu sa proklamovanim "podsticanjem ravnomernog regionalnog razvoja", zar ne?

Pa onda su tu seljaci koji dobijaju, mimo regularnih subvencija još 7 miliona evra dodatnih. A šta tek reći na "podsticanje unapređenja kvaliteta ugostiteljske ponude" na koje ide 10 miliona evra? A za to što umesto njihove privatizacije, vlada ulaže 20 miliona evra u "modernizaciju" niza banja i skijališta?

Moglo bi se ići ovako u beskonačnost, a još kada bi se uvrstila "ponuda" i drugih stranka, slika bi mogla postati samo depresivnija. "Mi ćemo uraditi, mi ćemo zaposliti, mi ćemo investirati, mi ćemo dati", itd. Bez obzira na sve retoričke i kvazi-ideološke razlike i svađe, izgleda da je srpska politička scena (sa delimičnim izuzetkom nekih manjih stranaka) potpuno složna i ujedinjena u pogledu bar dve stvari – Kosova i ekonomskog socijalizma. Svi bi da zadrže ekstenzivnu, dobročiniteljsku državu, koja vuče konce ekonomskog razvoja. Svi bi da nastave sa ovda[njom tradicionalnom formom potrošačkog društva – ekonomskim titoizmom, gde se troši kao u Austriji a radi kao u Bangladešu. Samo je mali problem što više nema kao nekad monopola u posredničkoj trgovini Istoka i Zapada, ni stand-by aranžmana, niti kontinuirane inflacije, da se za takav bonvivanski socijalizam plati.

Dve stranke čiju smo ekonomsku agendu upravo ukratko analizirali, često u nedovljno obaveštenim krugovima srpske javnosti važe kao "neoliberalne", tj. takve koje su sklone preterano brzim, radikalnim i obuhvatnim merama liberalizacije privrede. (A i one same ponekad vole da se kite tim nazasluženim "reformističkim" i "neoliberalnim" perjem). Međutim, stvarnost je, kako smo videli, iz osnova drukčija – upravo te stranke predvode traljavu, na etatizam i državno adminsitriranje oslonjenu tranziciju poslednjih 6 godina, i time se javno hvale, obećavajući nam još. Ako pogledate listu zemalja po stepenu ekonomskih sloboda koje svake godine za preko 150 zemalja izrađuju kredibilne institucije poput Heritidž fondacije ili Frejzerovog instituta, Srbija se od 2000. pa do danas tu kotira među pet-šest ekonomski najzatvorenijih i najmanje liberalnih zemalja u svetu. U zadnjih nekoliko godina čak nas nema na indeksima uopšte. Toliko o srpskom "neoliberalizmu". Kad su takvi koncepti i rezultati dve stranke koje prividno "najviše obećavaju" šta očekivati od drugih, kojima je i sama reč "reforma" neka vrsta psovke i anateme?

Za razliku od države u normalnom svetu koja se odavno povukla iz oblasti investicija, a sa globalizacijom i pritiskom na nacionalnu ekonomsku samodovoljnost, sve više i iz oblasti ekonomske regulacije (koja se smanjuje, tj. progresivno vrši deregulacija), kod nas ne samo populisti i demagozi, već i mejnstrim stranke "evropskog" profila nastavljaju da veruju u državu kao svemoćnog regulatora, administatora, ali i investitora u privredu. Filozofija ekonomskog razvoja koja uživa nepodeljnu podršku srpske političke elite još uvek je stara, titoistička i miloševićevska, u znaku poverenja u državne mehanizme alokacije resursa, samo malo dopunjena pomodnim evro-socijalizmom "harmonizacije standarda" koji pristiže iz Brisela. Impulsi tržišnih promena su unutar establišmenta suviše slabi. Jedva da možemo izdvojiti dvojicu ljudi u svim dosadašnjim vladama koji su pokazivali nešto protržišnog načina razmišljanja. Recimo bivši minsitar privrede Vlahović, i sadašnji ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom Parivodić. Dok razmišljanja slična njihovim ne postanu dominantna u srpskoj eliti, teško je očekivati dramatičniji boljitak.

 

 

 
 
Copyright by NSPM