Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politik - Prenosimo Politiku

   

 

Nebojša Katić

Dobrodošli u 19. vek

Pritisak na one u igri je ogroman. Od zaposlenih se očekuje da rade i ćute, a da otkaze primaju mirno

U anglo-američkoj štampi povremeno se iskazuje zgražanje nad činjenicom da Marksova misao tvrdoglavo odbija da se upokoji. Manje je, međutim, zgražanja nad današnjim modelom neoliberalnog kapitalizma koji sve više liči na kapitalizam Marksovog vremena.
Kapitalu, njegovim vlasnicima i upravljačima ide odlično. Procenat sa kojim plate učestvuju u bruto domaćem proizvodu razvijenih zemalja sve je niži, dok su profiti sve veći. Sa profitima rastu samo plate upravljačkog sloja i sada su u stratosferi. Kada bi se američki rasponi plata preslikali na Srbiju, prosečna plata vrhunskih rukovodilaca mogla bi iznositi bar 2,4 miliona dinara mesečno. (Ovo je ilustracija, nikako predlog).

Pritisaka da se zarađeni kolač ravnomernije deli, nema. Produktivnost i globalizacija prisiljavaju zaposlene da prihvataju niske i stagnirajuće plate. Neplaćeni prekovremeni rad je pravilo, a ne izuzetak i to je deo nove radne etike. Interesi kompanije su često iznad interesa porodice, a filozof bi mogao reći i iznad života samog.

Na svetskom igralištu globalnog biznisa, mnogo je igrača na rezervnoj klupi željnih da uđu u igru. Pritisak na one u igri je ogroman. Od zaposlenih se očekuje da rade i ćute, a da otkaze primaju mirno.

Otpuštanje radnika je prva mera u popravljanju profitabilnosti kompanija. Džek Velš, nekadašnji prvi čovek Dženeral Elektrika i idol novih upravljačkih struktura, razvio je i primenio koncept „provetravanja” firme. Nevezano od truda zaposlenih, nevezano od rezultata kompanije, 10 procenata zaposlenih je svake godine gubilo posao. U svetu Džeka Velša milosti nema.

Kuda svet ide može se još bolje ilustrovati poslovnom praksom Vol-Marta, najvećeg trgovinskog lanca na svetu. Ova kompanija zapošljava oko milion i trista hiljada radnika. Svi rade sve. U toku dana, isti radnik može istovarivati kamione i raditi na kasi. Visoka produktivnost se obezbeđuje i inovativnim tehnikama, poput lova na „kradljivce vremena”. Zaposlenima je dozvoljeno da međusobno razgovaraju isključivo o poslu. Bilo kakav privatan razgovor smatra se krađom vremena i kažnjava se. Radi se mnogo – 50 ili više sati nedeljno – a zarađuje malo.

Veliki broj Vol-Martovih radnika je ispod granice siromaštva i spada u socijalne slučajeve. Svake godine oko 50 odsto zaposlenih napušta kompaniju. Vol-Mart, po procenama iz 2004 godine, košta američki budžet oko 2,5 milijarde dolara godišnje. Toliko otprilike iznosi socijalna pomoć koju, po raznim osnovama, primaju radnici jedne od najvećih svetskih kompanija.

Priči o Vol-Martu ovde nije kraj. Razmišljanja i inovacije Vol-Marta već dobijaju univerzalnu dimenziju i još radikalnije sledbenike. Kako izgledaju ti novi trendovi?

Šta god radili i kako god organizovali rad, poslodavci ne mogu obezbediti permanentno visok intenzitet rada. Stalno zaposleni ne mogu sve vreme intenzivno raditi. Normalan, „neintenzivan” rad, postaje neprihvatljiv i zato se traže nova rešenja.

Nov, idealan radnik, nema stalno zaposlenje. On će raditi na određeno vreme, istovremeno u nekoliko firmi po nekoliko sati i u različitim smenama. Na ovakav način se obezbeđuje da kompanije plaćaju samo „intenzivan” rad. Nov radnik će spavati između smena i ne nužno noću. Porodicu će moći da vidi ponekad uživo, a češće na fotografiji. (Fotoaparati su zbog ovakvog načina rada veoma jeftini).

Ovaj model rada i zapošljavanja je deo koncepta fleksibilnog tržišta rada. Međunarodna statistika zaposlenosti ide ukorak s vremenom i ne zasniva se na „stalnoj” zaposlenosti, već na konceptu tekuće (trenutne) zaposlenosti. Statistika zaposlenosti zato izgleda bolje, a stvarnost gore. Životna sigurnost koju stalno zaposlenje obezbeđuje sada je demodirani koncept – osim kada su upravljačke strukture u pitanju.

Majkl Ovic, nekadašnji predsednik kompanije Volt Dizni, izgubio je posao posle samo 14 meseci rada. Njegova otpremnina je iznosila 140 miliona dolara. Ovo nije izuzetak, već pravilo. Svaki otkaz neuspešnom visokom rukovodiocu velike kompanije, praćen je višemilionskom otpremninom. To se zove „zlatni padobran”. Manje srećni, a to je ogromna većina, u slobodnom su padu.

Čitaocu se ovaj tekst može učiniti kao crna kozerija, preterivanje, ili nekakva ekonomska naučna fantastika. Nažalost, milioni ljudi već žive po ovom modelu. Mnogo toga podseća na devetnaesti vek, samo su uslovi rada bolji.

Srećom, i bar za sada, deo kontinentalne Evrope, Skandinavija pre svih, primer su da se može živeti i drugačije, a biti efikasan i konkurentan na svetskom tržištu. Srbija bi trebalo da gleda u tom pravcu ako ne želi da se vrati dva veka unazad.

Finansijski konsultant

[objavljeno: 31.01.2007.]

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM