Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

 

 

Branko Pavlović

BESPLATNE AKCIJE – NADOKNADA ILI MILOSTINJA

Ovim tekstom ćemo pokazati da građani Srbije u predlogu gospodina Dinkića o podeli besplatnih akcija dobijaju dvostruko manje od onoga što im, poštujući sve potrebe države i privrede Srbije, može pripasti.

Radi lakšeg praćenja teksta, objasniću prvo njegovu strukturu:

1. prethodne napomene

2. analiza najavljene „strategije“ privatizacije javnih preduzeća

3. analiza elemenata Dinkićevog koncepta

4. ideja vodilja Dinkićevog koncepta

5. zaključak.

1. Prethodne napomene

1.1. U trenutku pisanja ovog teksta (14. 11. 2007. godine) uopšte ne postoji bilo kakav zakonski tekst Vlade ili Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj (da postoji , obaveza Vlade bi bila da ga objavi makar na svom sajtu) koji bi se odnosio na ovu oblast. I stručna javnost i zainteresovani subjekti mogu jedino da komentarišu izjave u medijima Dinkića i njegovih saradnika.

1.2. Najavljuje se da bi Vlada već krajem novembra mogla da usvoji predlog zakona i prosledi ga Narodnoj skupštini na usvajanje. To bi značilo da se pitanje privatizacije javnih preduzeća i pitanje podele akcija za oko četiri miliona građana Srbije rešava bez javne rasprave. Ovako važna pitanja ne smeju da prođu bez ozbiljne javne rasprave. To znači da Vlada prvo treba da usvoji nacrt zakona, sprovede javnu raspravu ne kraću od dva meseca, pa na osnovu rezultata te rasprave usvaja predlog zakona i tek onda počinje skupštinska procedura koja predstavlja nastavak dalje rasprave o zakonu.

1.3. U svim izjavama gospodin Dinkić se ponaša kao da o ovoj temi, privatizaciji javnih preduzeća i podeli besplatnih akcija ne postoji predlog zakona. Kao da se ova pitanja sada prvi put uređuju. A to nije tako. Sva ova pitanja su već rešena predlogom zakona koji je oktobra 2006. godine dostavljen Skupštini, a koji je potpisima podržalo više od 400.000 građana Srbije. Razborit i odgovoran pristup Vlade bi bio da pokaže u čemu je njihov koncept bolji od već postojećeg predloga zakona koji uređuje istu oblast.

1.4. Građani u svim izjavama Dinkića i eventualno drugih predstavnika Vlade treba da vode računa o jednostavnoj taktici koju oni primenjuju: godinama se ne rešava problem podele akcija za dve trećine građana Srbije i kada se stvori među njima napetost, onda se izađe sa tezom da će se sve rešiti brzo. Ne kako će se rešiti, to je u drugom planu, nego brzo, tako da nemaju vremena da shvate šta je to i koliko što im se nudi. Ovim tekstom ćemo pokazati da je to duplo manje od onoga što im pripada i istovremeno mnogo manje od naj a vljenih navodnih 1.000 evra o kojima govori Dinkić. Svaki pokušaj ukazivanja na nedostatke Dinkićevog modela dočekuje se sledećom tvrdnjom: to se bune zaposleni u javnim preduzećima zbog svoje sebičnosti, a Dinkić brine o nama , građanima koji nemaju veze sa javnim preduzećima i ne dozvoljava da nas njihova gramzivost ošteti. Neizgovoreni deo ove taktike je da umesto da razmišljate šta vam se nudi, usmeravamo vas da mrzite druge sugrađane. Ukratko, taktika je: dok građani mrze jedni druge, i u brzini koju smo nametnuli, mi proguramo sve što hoćemo. Kada građani shvate da su dobili mnogo manje od obećavanog, sve je već gotovo. Stvarnost izgleda sasvim supro tno , i to ćemo pokazati ovim tekstom – interesi zaposlenih u javnim preduzećima i nas koji radimo u vojsci, policiji, državnoj upravi, zdravstvu, prosveti, društvenim institucijama, preduzećima koja su restrukturirana ili su otišla u stečaj, svi koji rade kao poljoprivrednici ili kao privatnici itd. i svi penzioneri u ovim kategorijama stanovništva, tj . nas koji nemamo veze sa javnim preduzećima, jesu isti. Samo vodeći računa o međusobnim interesima , možemo da dupliramo zaradu u odnosu na ono što nam se nudi.

2. „Strategija“ privatizacije javnih preduzeća

2.1. Dinkić govori o šest preduzeća. Od oko 570 javnih preduzeća koja danas postoje u Srbiji. I to naziva strategijom.

2.2. U toj grupi su tri velika: EPS, NIS i Telekom , i tri neuporedivo manja: JAT, Galenika i Aerodrom Beograd. Nije jasno zašto baš ta tri manja.

2.3. Dva preduzeća , JAT i NIS , privatizovaće se po jednom modelu (strateški partner), a preostala četiri po drugom (inicijalna javna ponuda). Dakle , po dva potpuno različita principa.

2.4. Nema reči o drugim javnim preduzećima čiji je osnivač Republika Srbija (PTT, Železnica, Plovni putevi, Srbijašume, Srbijavode) , niti o onima čiji su osnivači pokrajina, odnosno gradovi i opštine. Među njima je značajan broj preduzeća koja su znatno veća od JAT-a, Galenike ili Aerodroma Beograd.

2.5. U nekima država zadržava kontrolni paket, u nekima ne.

2.6. Nameće se zaključak da je osnovni princip predložene privatizacije javnih preduzeća da nema principa. Drugim rečima, privatizacija će se odvijati od slučaja do slučaja.

2. 7 . Mnogo bolji stav je da se privatizacijom obuhvate sva javna preduzeća, a da se samo izuzetno prave odstupanja (kao recimo u Telekomu , koji zaista predstavlja poseban slučaj). S tim da država startno u svima zadržava kontrolni paket, a u ključnim infrastrukturnim kompanijama trajno zadržava pravo veta za najvažnije odluke (čak i ako u njima više ne bude imala većinski paket).

3. Elementi koncepta

3.1. Svi građani dobijaju isto. Kriterijum podele nisu više godine radnog staža, nego svi punoletni građani dobijaju isto. I svi konkurišu za istih 15 odsto besplatnih akcija – i oni koji rade u javnim preduzećima i mi koji nemamo veze sa javnim preduzećima.

3.2. To je koncept po kome su besplatne akcije milostinja koju predstavnici države dele. Dosadašnji koncept (na snazi u osnovi od 1989. godine do danas) besplatne akcije je smatrao nadoknadom onima koji su stvarali vrednost, kapital, imovinu onoga što se privatizuje. Uvažavalo se da su ti ljudi sve to stvorili, pa im se na ime priznanja te činjenice dele besplatne akcije. Sada se predviđa podela i onima koji nisu doprineli stvaranju vrednosti koja se prodaje. Moja ćerka i ja dobićemo isto. Student i profesor univerziteta će dobiti isto. Kriminalac koji je od maloletstva po zatvorima i radnik sa 40 godina radnog staža će dobiti isto. Koncept je da nisu građani ništa zaslužili , nego je država milostiva, pa daje.

3.3. To što smo svi u podeli u okviru istih 15 odsto besplatnih akcija prepolovljuje ono što ćemo svi mi koji nemamo veze sa javnim preduzećima dobiti. Pre svega, zaposlenih i bivših zaposlenih u svim javnim preduzećima ima oko 450.000. Kada bi oni imali svoj poseban procenat do 15 odsto (kao što su imali i oni u duvanskoj industriji, cementarama i sl.) , onda je konkurencija za drugih 15 odsto besplatnih akcija za zdravstvo, prosvetu, državnu upravu i sl. odmah manja za oko 12 odsto (od četiri miliona njih 450.000 ne konkuriše za taj procenat) . Odmah nama za deobu ostaje više za 12 odsto . Ali to je samo početak. Pokazaćemo dodatnu prednost posebnog procenta za zaposlene u javnim preduzećima za nas ostale na primeru EPS-a. Zbog velike vrednosti 15 odsto EPS-a, zaposleni u tom sistemu ne bi mogli da iskoriste više od oko 3 odsto (svi sadašnji i bivši zaposleni X godine radnog staža X 200 evra po godini radnog staža ) od predviđenih 15 odsto besplatnih akcija. Razlika od oko 12 odsto njihovog procenta takođe ide u korist nas ostalih građana. Tako da bi stvarna podela akcija u EPS-u bila: 3 odsto zaposleni, a 27 odsto mi ostali. U NIS-u bi bila 11 odsto zaposleni, a oko 19 odsto mi ostali. Dakle, ne samo da bi konkurencija za podelu bila manja za oko 12 odsto , nego bi i masa onoga što se deli bila veća za oko 35 odsto. Ukupno, ako zaposleni u javnim preduzećima imaju svoj procenat, mi ostali građani dobijamo duplo više nego kada o nama brine gospodin Dinkić na način da potpuno obespravljuje zaposlene u javnim preduzećima.

3.4. Predviđa se da prvi korak bude prodaja akcija koje se već nalaze u Privatizacionom registru (račun na koji se umesto novca uplaćuju akcije onih preduzeća koja su već privatizovana putem tendera , pri čemu je najčešće reč o paketima od 15 odsto akcija), a da se građanima podeli novac dobijen prodajom. Odmah se pojavljuje veliki broj problema. Prvo, to su akcije nas građana i država ne sme da raspolaže našom imovinom. Ja kao građanin ni slučajno ne želim da moju imovinu prodaje država. Ja hoću da akcijama upravlja investicioni fond čiji smo vlasnici isključivo mi građani. Da biramo sopstveni menadžment koji će odlučivati šta se prodaje, ako se prodaje i kada. Naravno, svako od nas pojedinačno odmah na berzi, ako to želi, može da proda udele (hartije od vrednosti) takvog investicionog fonda. Dakle , da Privatizacioni registar preraste u investicioni fond koji bi emitovao sopstvene hartije od vrednosti i čiji bi vlasnici bili ovih 3,5 miliona građana koji nemaju veze sa javnim preduzećima. Imovinu tog fonda činili bi paketi akcija (15 odsto ili više, npr. 27 odsto EPS-a) svih 570 javnih preduzeća i 68 do sada privatizovanih preduzeća na tenderu. Posle budžeta Republike Srbije, taj fond u vlasništvu građana bi bio najmoćniji subjekt na finansijskom tržištu Srbije. I sada dolazi ključni deo – direktori koje mi biramo morali bi da veoma vode računa o tome kako investicioni fond stoji na berzi. Ako mi kao vlasnici nismo zadovoljni, oni su smenjeni. To dalje znači da moraju da se bore da 27 odsto akcija EPS-a, 19 odsto akcija NIS-a itd. vrede sve više zato što od porasta vrednosti tih akcija zavisi njihova lična sudbina. A to znači da bi zahtevali da tim kompanijama upravljaju sposobni, a ne partijski podobni direktori.

Drugi problem koji se postavlja je kolika je vrednost tih do sada prikupljenih akcija u Privatizacionom registru (a to znači od celokupne privatizacije do danas). Oko 180 miliona evra. To znači da bi podela novca za građane značil a da u 2008. godini mogu dobiti između 35 i 50 evra po čoveku. Priča o 1.000 evra je čista demagogija. Prodajom NIS-a i JAT-a građani bi mogli da dobiju krajem 2008. ili početkom 2009. akcije čija bi vrednost bila između 60 i 80 evra po čoveku. Podele akcija ostalih predviđenih preduzeća bi bile verovatnije u 2009. godini, ali njihova ukupna vrednost ne bi prešla oko 200 evra po čoveku.

3.5. Predviđa se da NIS i JAT budu prodati na tenderu strateškom partneru. Za razliku od EPS-a i Telekoma, ovde se ne predviđa bilo kakva mogućnost kupovine akcija na berzi. Država pravda zadržavanje 34 odsto paketa akcija u NIS-u potrebom da može imati pravo veta za važne odluke. Cilj je opravdan, ali se to isto može postići i tzv. zlatnom akcijom gde procenat u vlasništvu države uopšte nije važan, već samom činjenicom da ako država poseduje makar jednu akciju ona ima pravo veta na važne odluke. U našem okruženju takav je model primenjen recimo u mađarskom MOL-u (njihov NIS). Na taj način omogućilo bi se da i strateški partner ostvari 51 odsto , da država zadrži pravo veta za ključne odluke, ali i da zaposleni dobiju svoj procenat od 11 odsto , a da se procenat za nas ostale građane poveća na 19 odsto .

3.6. Preostala četiri preduzeća, EPS, Telekom, Galenika i Aerodrom Beograd , bila bi privatizovana podelom 15 odsto besplatnih akcija za sve građane (i one u tim preduzećima i za sve nas ostale) i prodajom 15 odsto (za Telekom 14 odsto ) akcija tih kompanija na berzi. Ne znamo (nema objavljene celine modela) kako bi tačno izgledala prodaja na berzi (da li bi bilo akcija po povlašćenoj ceni i koliko povlašćenoj i za koje kategorije građana, da li bi se akcijama moglo odmah raspolagati (po svoj prilici ne) i sl.), ali je osnovna prednost ovog modela u tome što kompanija dobija bez kamate svež kapital. To joj omogućava da sama obavi restrukturiranje (investicije, isplatu nepovoljnih kredita pre roka, sprovođenje socijalnog programa i sl.). Problem ovog modela je u tome što on pretpostavlja sposoban menadžment u javnim preduzećima. A tamo je instaliran menadžment po brutalno neskrivenim partijskim kvotama. Zašto bih ja kao građanin dao pare ( zauzvrat dobio akcije) direktorima koje potpuno kontrolišu vrhovi partija na vlasti? Od pobrojanih kompanija samo je Telekom pokazao da je sposoban da se nosi sa oštrom tržišnom konkurencijom i on zaslužuje moje poverenje. Toj kompaniji bi trebalo na ovaj način obezbediti svež kapital (interes zaposlenih, a to su i svi oni u PTT-u koji su stvarali uslove za osamostaljenje Telekoma, treba tražiti u maloj preraspodeli procenata: npr. umesto 15 odsto za nas ostale – 9 odsto , 6 odsto besplatnih za zaposlene, a umesto 14 odsto prodavanih na berzi po punoj ceni, recimo 8 odsto po punoj ceni, a 6 odsto po ceni koja bi bila 30 odsto od pune cene za zaposlene).

4. Ideja vodilja najavljenog rešenja

4.1. Kompromis. Tenderska privatizacija preduzeća koja su već u pregovorima oko nalaženja strateških partnera, a inicijalna javna ponuda za ostala. Time su pomireni različiti stavovi unutar Vlade.

4.2. Osnovna ideja je zadržati partijske direktore u javnim preduzećima, a ipak otpočeti proces privatizacije. To se na ovaj način praktično u potpunosti postiglo. Preko 560 preduzeća nije ni predviđeno ovim modelom , a i u ova četiri koja idu inicijalnom javnom ponudom se zadržava odlučujući uticaj partija. Udomljenje za hiljade partijskih kadrova je time obezbeđeno.

4.3. Osnovno ograničenje partijskog kadriranja u javnim preduzećima je u tome što s vremenom ona finansijski presahnu. Sada će taj problem biti rešen tako što će se u njih sliti pare građana i time partijskim direktorima biti omogućeno da uđu u novi ciklus ekonomski neracionalnog trošenja para.

4.4. Opravdanje da se na ovaj način obezbeđuje preko potrebni kapital tim kompanijama nije tačno (sa izuzetkom Telekoma). Osnovni problem EPS-a je niska cena struje (decenijski dramatično niža cena od cene u okruženju). Nikakav novac ne može da reši taj problem. Dobili smo 2001. godine preko 500 miliona evra donacija za taj sistem i efekti i tako velike investicione injekcije su iscrpljeni. Galenici je jedini spas strateški partner zato što su nezadrživi svetski tokovi u farmaciji koji pre svega znače ukrupnjavanje kompanija. Aerodrom Beograd je prirodni monopolista (po geografskom položaju) i on bi morao da bez problema finansira svoje aktivnosti (naravno , na ovaj način bi se prikrila preskupa investicija u modernizaciju aerodroma iz prethodnog perioda).

5. Zaključak

5.1. Neophodna je javna rasprava pre usvajanja predloga zakona od strane Vlade.

5.2. Zahtevi sindikata za ostvarenje prava zaposlenih u javnim preduzećima na poseban procenat do 15 odsto su dobri i za nas građane koji nemamo veze sa javnim preduzećima.

5.3. Kad smo čekali godinama, ne treba podleći histeriji da se stvari moraju prelomiti brzo i moramo upravo sada pokazati strpljenje i otvorenost za argumentaciju.

5.4. Nikako ne smemo podleći podsticanju međusobnog optuživanja i mržnje među različitim kategorijama stanovništva. Naš interes je zajednički protivpredlog gospodina Dinkića.

5.5. Važno je da imamo svoj investicioni fond i da ne dozvolimo državi da se meša u našu svojinu.

5.6. Važno je da strategijom privatizacije javnih preduzeća bude obuhvaćeno svih 570 preduzeća i da se kao najvažniji strukturni problem privrede Srbije reši eliminacija partijskog upravljanja javnim preduzećima.

5.7. Nismo elaborirali problem kapitalizacije penzionih fondova zato što Dinkićev model to pitanje potpuno ignoriše, ali sada samo ukazujemo na to da je privatizacija javnih preduzeća poslednja šansa za finansijski oporavak penzionih fondova i rasterećenje budžeta za oko 3 odsto (poređenja radi , 3 odsto je iznos koji se iz budžeta ukupno odvaja za prosvetu).

U Beogradu, 14. 11. 2007. godine

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM