Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

 

 

Dušan Tubić

POLJOPRIVREDNA STRATEGIJA – „NO MILK TODAY“

Davne 1856. britanski premijer Bendžamin Dizraeli o ciljevima „tajnih društava“ rekao je: „Ta društva ne žele ustavnu vlast, članovi tih društava žele da promene posednike zemljišta, da sadašnje vlasnike izbace sa njihovih imanja i da okončaju crkveni sistem.“ Takva „ tajna društva“ su zapravo interesne grupacije moćnih i bogatih koji hoće da budu još moćniji i bogatiji. Kod nas su to „tajne“ veze tajkuna, političara i medija koje upravljaju privrednim životom Srbije.

Takve „ekipe“ rukovode tranzicijom i privatizacijom u Srbiji. Rezultati su porazni. Rasprodajom društvenih kombinata u bescenje mnoge uspešne proizvodne celine tih kombinata su propale, mnoge njive zakorovljene, velike i profitabilne stočne farme uništene, a nove „gazde“ su budzašto rasprodale kompletan stočni fond. Često je izuzetan genetski materijal (kao što su visokomlečne krave) prodavan – klanicama. I to čak ne ni „po meri žive vage“, već gotovo đuture. Pokazalo se da ti „kontroverzni biznismeni“ nisu ni kupovali kombinate da bi proizvodili meso i mleko. Interes „tih“ može samo da se naslućuje (pranje novca, preprodaja kombinata i fabrika strancima...), ali je sigurno da im unapređenje i povećanje proizvodnje nije bio cilj. Nažalost, retki su glasovi otpora ovakvoj rasprodaji srpske poljoprivrede.

SPASA NAM NEMA AL' PROPASTI NE MOŽEMO

Ovakvim konceptom i još gorom praksom oduzeta je šansa za opstanak 20–30.000 porodica, ili približno 100.000 ljudi u selima Vojvodine. Od 465 naseljenih mesta u ovoj pokrajini, 415 su sela, a u njima je 23 odsto starijih od 65 godina. Gde su mladi? Neki su se iselili u inostranstvo, neki spas potražili na pločnicima gradova, u firmama „biznismena“, koji su svi „braća po oružju“, tj. po načinu dolaska do kapitala. Iselili su i otišli mladi i radno sposobni. Ne vraćaju se na dedovska i pradedovska imanja, jer ne vide šansu, država im je nije dala.

Nakon 2000. godine mnogi su se ponadali da će odlaskom Slobodana Miloševića sa vlasti doći bolje vreme, da će se moći živeti od svog rada i da će poljoprivreda konačno dobiti svoje mesto u Srbiji i Vojvodini. Te godine su gotovo sve njive bile poorane. Među „oračima“ prepoznavao sam i mlade koji su došli iz gradova da pooru imanja očeva i dedova.

Međutim, bili su prevareni i iznevereni, kako onda, tako i danas, kada o tome pišemo. Do prvog otkosa pšenice nije se znala otkupna cena. Ne zna se ni danas – do kraja žetve, a kada je seljaci prodaju na njivi, strancima, za „keš“, tek onda se država oglasi sa cenom – i zabrani izvoz. Čega kada je tada, u tom trenutku, već gotovo sve izvezeno?

Videli su mladi da na selu „nema leba“, pa su taj „leb“ potražili u gradu. Bolje u gradu dobiti kakvu-takvu platu, nego u selu raditi kao „sivonja“ i dobiti – gotovo ništa. Mladi ne vide perspektivu u poljoprivredi, odvikavaju se od težačkog, seljačkog rada i oranja. Sve je bolje biti: fizički radnik, bodigard tajkuna, portir, preprodavac na pijaci, sve – samo ne seljak.

Svako društvo bez jakog zaleđa u selu nema perspektivu ne samo što se proizvodnje hrane tiče, već i zbog obnove stanovništva. Zato se, kao društvo, moramo zapitati kuda srljamo? Sledeće pitanje je kako ćemo revitalizovati selo, kako popraviti demografsku strukturu, jer je priroda jasna – „babe ne rađaju decu“, one hrane i podižu unuke. Pre pola veka na selu je bilo više dece nego u gradu. Danas o propadanju našeg sela u svakom pogledu nema više smisla ni pričati. Svima koji to žele da vide jasno je koliko je situacija teška. Drugo što uoče je da našu političku elitu zagledanu u „evrointegracije“ to ni ne zanima.

U moje rodno selo, u ravnoj Bačkoj u Mošorinu, nakon ovih nesretnih ratova doselilo se, uglavnom iz Hrvatske i BiH, stotinak porodica. Samo zahvaljujući njima u seoskoj školi se, na sreću, još čuje školsko zvono. Većina doseljenih bavi se stočarstvom, poseduju nekoliko hiljada grla krupne stoke i oko 7.000 ovaca, a nemaju nijedno jutro zemlje. Nemaju zemlje, ali ipak opstaju. Zidaju nove kuće, farme, staje, tovilišta, otkupne stanice za mleko, rađaju decu i žele da ostanu i opstanu u Mošorinu!

Možemo da zamislimo šta bi tek bilo da je država Srbija svakom od tih vrednih ljudi dala u podzakup 20–30 hektara zemlje, umesto što je oko 2.000 hektara zadružne zemlje u Mošorinu „kupio“ jedan biznismen? Zamislimo da se tim ljudima omogući da dobiju jeftine kredite, da ne plaćaju carinu na poljoprivredne mašine ili na opremu za navodnjavanje? Da im se omogući logistika kakvu imaju seljaci u Mađarskoj, imali bi mnogo veću proizvodnju i zapošljavali bi druge na svojim farmama. Ovako, pošto znamo da za to nikog nije briga ni u Beogradu, ni u Novom Sadu, to ostaje utopija neizlečivih idealista.

ŠTA JE TO OPTIMALNA VELIČINA POSEDA

Predsednik Tadić je svojevremeno izjavio da je veliki problem naše poljoprivrede usitnjen posed. Šta to znači? Poručuje li naš cenjeni predsednik možda da svu zemlju u Srbiji i Vojvodini treba prodati (čitaj pokloniti) nekolicini tajkuna? Nadamo se da je mislio na to da su veći posedi efikasniji, što je uslovno tačno jer to zavisi od vrste proizvodnje i tehnologije koja se primenjuje (proizvodnja „zdrave hrane“, povrtarstvo i cvećarstvo uspevaju i na malim posedima). Postoji maksimum i minimum poseda koji je rentabilan za proizvodnju određene kulture. Za sve osim GM soje (naše čuvene “bećaruše“) koja se proizvodi na površinama od metra kvadratnog, pa do hiljada hektara. Možda je, sa druge strane, Tadiću i podela Vojvodine na Srem, Banat i Bačku prevelika usitnjenost? Možda je podela na desetak „mini-država“ bolja: MK, Delta, Matijević...

Nažalost, ovo je samo jedna od retkih izjava naših političara o poljoprivredi (naravno, van izbornih kampanja). Da bi se na ovom polju nešto uradilo, poljoprivreda mora postati prioritet ne samo na rečima, već i na delu. Neophodno je da se donese pravi zakon o poljoprivredi, strategija razvoja i proizvodnje, jer u ovoj zemlji još ima umnih i sposobnih ljudi koji bi mogli nešto da učine.

Stanje je kod nas nezamislivo za modernu poljoprivredu. Kad je suša, nema prinosa, kad su velike kiše, još manje. Možda su pustare Argentine, SAD, Australije cilj ovih naših „stručnjaka“ u vladi i ministarstvu poljoprivrede. Onda smo na najboljem putu da postanemo – pustara. Uzgajanje kaktusa i pustinjski turizam mogu biti unosni, ali ne kao poljoprivreda koja na našem području ima izuzetne potencijale. Mi imamo najpovoljnije agro-ekološke i agro-klimatske uslove u regionu za proizvodnju zdrave (i profitabilne) hrane. Kako ono rekoše: „Kad bismo dugme posadili, i ono bi niklo!“ Pored toga, imamo i tržišta na koja bismo to izvozili, treba se samo setiti kako su se Rusi ove godine otimali za našu kajsiju, breskvu, malinu...

Koliko je rentabilna veličina poljoprivrednog poseda? Za profitabilnu proizvodnju pojedinih kultura potrebno je obezbediti:

•  Za plastenik nekoliko ari, do hektar

•  Povrće 1–2 hektara

•  Voćnjak i vinograd 1–5 hektara

•  Repa 20–30 hektara

•  Kukuruz 30–50 hektara

•  Pšenica 50–60 hektara

•  Za GM „bećarušu“ svaka površina je profitabilna.

Treba osluškivati i svetske trendove. U poslednje četiri godine američko ministarstvo poljoprivrede upozorava na to da će pšenica i kukuruz imati sve veću cenu na međunarodnom tržištu. I to nije samo posledica klimatskih promena i suše, već su u dobroj meri istrošene svetske ekonomske rezerve ova dva strateška proizvoda. Pored ekstremnih suša i velikih poplava, povećane su i ukupne potrebe za ljudskom i stočnom hranom. U Aziji ne troše samo pirinač, a pojavio se i bio-dizel. I nije MK uzalud i nepromišljeno prodao šećerane, jer su i mnoge druge kulture pored šećerne repe ovde „otpevale svoju labudovu pesmu“. Sva je prilika da su naše pradedovske kulture pšenica i kukuruz ponovo na ceni.

Zbog svega toga naši beogradski i novosadski političari ne treba da se bave poljoprivredom samo pred izbore, jer osim što se prave sveznalice po medijima, nikakve koristi od toga nemamo. Najžalosnija je politika vojvođanskih političara, poput Pajtića, koji „sezonski“ napadaju vladu tražeći „pare za seljake“ i osuđuju rasprodaju zemlje. Međutim, sada kada je njegov partijski kolega ministar, a stanje u poljoprivredi verovatno nikad gore – Pajtić ćuti. I ništa ne traži.

Šta se dogodilo? Odmah nakon formiranja ove nove-stare vlade, prodato je ponovo pet velikih kombinata u bescenje, što je približno 20.000 hektara plodne zemlje. Uslovi kreditiranja su i dalje „zelenaški“. Dokaz: predložena je i od seljaka prihvaćena „robna razmena“. Dali smo pšenicu za seme i veštačko đubrivo. Nakon 2–4 meseca na toj „poštenoj“ razmeni seljak je izgubio. Zaradili su trgovci i opet najviše – tajkuni. Seljaka nema ko da zaštiti, najmanje oni profesionalni „borci za prava Vojvodine“.

Đubrivo je u razmeni bilo po paritetu 5.000 din/100 kg, a na tržištu se moglo kupiti za gotov novac za 2.000–2.300 din/100 kg. O kvalitetu veštačkog đubriva moglo bi se svašta reći, seljak kupuje „mačku u džaku“, a hemijski sastav tog đubriva je poslovna tajna proizvođača (!?). Čak se i Ivana Dulić-Marković, bivša ministarka poljoprivrede, žalila da se proizvođačima i uvoznicima „tog i takvog đubriva“ ne može ništa. To što trujemo zemljište takvim nazovi veštačkim đubrivima državi nije bitno. Za soju „bećarušu“ na brzinu je donet zakon po kome se za proizvodnju može dobiti 1–5 godina zatvora, a onima koji je uvoze i distribuiraju nikom ništa.

Selo sve više stari, prepolovljen je stočni fond, kada se proda PKB i nekolicina poljoprivrednih giganata, građani će morati da drže krave na terasama da bi obezbedili deci mleko. Rasprodaja mlekara dovela je do mlečnog monopola, pa već sada pijemo mleko skuplje nego u većem delu EU. Da nije tužno, bilo bi smešno.

U Nemačkoj je veličina poseda u proseku 10 hektara, sa intenzivnom, planskom poljoprivredom i državom koja stoji iza farmera, nasuprot našoj ekstenzivnoj, stihijskoj poljoprivredi u kojoj oni koji hoće da rade nemaju zemlju, ili sredstva za poljoprivrednu mehanizaciju i investiciju u farme, a oni koji je imaju – neće jer im se ne isplati! Kod nas niču samo tržni centri, butici, pumpe, poljoprivreda je poslednja rupa na svirali.

Pretpristupni fondovi EU su pred Srbijom zatvoreni, a DOS je na sva zvona obećavao da će, kada dođu na vlast, sve biti dostupno. To nam možda samo govori o našoj velikoj izdržljivosti i žilavosti. Dok je npr. kod Turske „rizik zavisnosti od pomoći Zapada vrlo velik“, kod nas nema nikakvih rizika. Mi preživljavamo sve, ne mogu nam ništa, kao ni „bećaruši“. Novokomponovana mudrost rekla bi: „Jači smo od sudbine“. EU je već pripremila konkurs za angažovanje više desetina miliona radnika. Tri oblasti su primarne: visoka tehnologija, industrija i poljoprivreda. A mi imamo za izvoz samo – seljačke pameti.

I DANAS NEMA MLEKA

Svi pošteni i svi pametni, a svežeg mleka nema, ili je skuplje nego u EU. Postignut je dogovor o otkupnoj ceni mleka između proizvođača i prerađivača, ali još onda kada je cena kukuruza bila 12 dinara. I tada je realna otkupna cena trebalo da bude barem 27, 28 dinara. I prerađivači i trgovine danas formiraju cenu na „slobodnom tržištu i u tržišnoj utakmici“, a golove sa te utakmice dobiju – proizvođači mleka. Dakle, dok je niska otkupna cena, po radnjama cene neprekidno rastu. Očigledno je da postoji veza između političara i ključnih igrača na tržištu mleka (poput investicionog fonda „Salford“). Ne može se sve objasniti sušom i skokom cena nafte na svetskom tržištu.

Čini se da je sreća u nesreći to što u Srbiji ima sve manje krava, ali i dece, pa negativan demografski faktor ide u prilog umanjenju efekta nestašice mleka. Ne bi nas začudilo da se u medijima pojave neki eksperti koji bi tvrdili da je za decu zdravije da piju “koka-kolu“, nego prirodno i sveže mleko, pa da zato i nije šteta što je mleko sve nedostupnije siromašnoj populaciji.

Kome je potrebna izrazito niska otkupna cena i velika maloprodajna cena mleka? Pa zar onaj prerađivač koji iz mleka skine sav kajmak (bukvalno i metaforički), i za to obrano mleko po litru zaradi trista odsto više od proizvođača mora da opstane i razvija se, a proizvođač ne mora? Štiti li država socijalni mir tako što siromašni seljak kreditira bogate prerađivače i veletrgovce? Dokle će se naša država ponašati kao junak stripa Alan Ford – da uzima od siromašnih i daje bogatima? Ako se naši političari ne kupaju u mleku „eliksiru mladosti“, kao nekada ruska carica, oni sigurno imaju koristi od ovako visokih cena. Ko će da im kaže da država treba da živi od muže krava, a ne od „muže“ seljaka?

Gledajući našeg poznatog promotera poljoprivrede Zaharija Trnavčevića kao glavnog protagonistu spota-reklame-filma „Reka mleka iz Imleka“ (kao da nam teče „med i mleko“), možemo samo da se sa tugom setimo nekadašnje proizvodnje mleka. Duga je i teška istorija uništavanja srpskog sela i seljaka. Započela je sa „najvećim sinom naših naroda i narodnosti“ koji je odrastao „na žganjcima“, a završava se sa „najvećim evropejcima“.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM