Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

 

 

Dejan Miljković

DA LI JE EKONOMIJA SRBIJE U ŠAH-MAT POZICIJI?

Pohvala pacerima

Kada su u pitanju analize domaće ekonomske situacije, u oči upada sveprisutna „kratkovidost“ - naprosto je kreirana situacija u kojoj se svi, i naši političari, i naši ekonomisti bave tekućim, površinskim stvarima pridajući im često značaj sudbinskih dešavanja. Tako na primer, pitanje da li je stopa inflacije u Srbiji u okviru projektovanih vrednosti (4-6%) ili pak odstupa na 7.5%, ili 8% na godišnjem nivou, postaje „sudbinsko“ pitanje, iako svetska ekonomija beleži značajne stope inflacije koje su posledica koordinirane akcije vodećih ekonomija u cilju spasavanja svetskog finansijskog sistema nakon urušavanja hipotekarnog tržišta u SAD. Zatim, pitanje „rasipničkog budžeta“ tj. povećavanja plata u javnom sektoru predstavlja omiljenu temu novinara i ekonomista. Naime, za novinare je to uvek aktuelna tema za popunjavanje stubaca u dnevnim i nedeljnim novinama, a za većinu ekonomista kritika ekspanzivne fiskalne politike vlade, koja preti da naruši makroekonomsku idilu, u smislu povećanja inflacije, predstavlja takoreći člansku kartu i znak pripadnosti popularnom neoliberalnom konceptu ekonomske strategije. Matematički posmatrano, vi zaista možete da pokažete da rast plata u masi, u javnom sektoru, ima uticaj na rast inflacije, ali ako izađete iz teorije i kročite u realnost, onda ćete teško moći da okrivite prosvetne radnike, lekare, policajce, i ostale zaposlene u javnom sektoru da su oni ti koji narušavaju makroekonomsku idilu trudeći se da žive kao sav normalan svet (na ovu temu ćemo se vratiti docnije).

Zatim, ističe se pitanje koncesije za izgradnju autoputa Horgoš-Požega. Cela priča je iskorišćena u kontekstu loše urađenog posla vlade jer strani investitor nije obezbedio pune finansijske garancije, a da se niko nije upitao zašto strana banka nije stala iza pomenutog projekta? Da li je to zbog aktuelnog političkog rizika, ili je pak to zbog toga što je strana banka pretrpela značajne poslovne gubitke usled opšte finansijske krize koja već nekoliko meseci drma svetsku ekonomiju? Banke sada teško mogu da ulaze u velike finansijske projekte sve dok one same ne stabilizuju svoju finansijsku situaciju.

I na kraju, tu je i pitanje pristupanja Evropskoj uniji. Ili, kako to evropski komesar za proširenje Oli Ren kaže, pitanje samoizolacije ili perspektive i napretka Srbije u budućnosti, koje će zavisiti od iskazane političke volje birača u Srbiji (čini se da za nas ne važi ništa od onog osnovnog motoa EU - „ujedinjeni u različitostima“...).

Ovih nekoliko pitanja će nam pomoći da polako zauzmemo poziciju kibicera koji pokušava da pronikne u suštinu šahovske partije koja se odvija u Srbiji, a u kojoj s jedne strane učestvuju vrhunski igrači koji vuku poteze ka matu ekonomije Srbije, a sa druge strane sede oni koji baš i ne vide šta se zapravo dešava, dok zastavica neumitno pada.

Bankarska „sicilijanka“

Partija šaha koju posmatramo otpočela je sa promenom društveno-političkog sistema u Srbiji, konkretno sa reformom bankarskog sistema u sklopu širokog spektra ekonomskih mera „na putu ekonomskog prosperiteta“. Reforma bankarskog sektora bila je prioritet jer finansijski sektor predstavlja krvotok ekonomije svake zemlje. Ali istovremeno, šahovski rečeno, to je bilo otvaranje koje je umnogome odredilo dalji tok partije. Da ne bude nesporazuma, „lečenje“ bankarskog sektora bilo je neminovno. Međutim, terapija koja je primenjena zahteva od nas da stavimo prst na čelo i da se malčice zamislimo.

Naime, oživljavanje finansijskog sektora podrazumevalo je eliminisanje grupe domaćih banaka i otvaranje prostora za ulazak jakih stranih „igrača“. Dolazak stranih banaka pravdan je preko potrebnim povećanjem discipline u poslovanju bankarskog sektora, što je toliko nedostajalo domaćim bankama u godinama koje su prethodile reformi bankarskog sektora. To je svojevrsna zamena teza, koja je olako prošla na krilima nade u svetliju budućnost. Zašto je to bila zamena teza? Zato što po tom „disciplinskom“ argumentu ispada da stabilnost finansijskog sistema zavisi od „dresiranosti“ banaka, a ne od pravne regulative vezane za poslovanje banaka, i implementacije i kontrole iste od strane Narodne banke Srbije - kao što je inače svugde u svetu slučaj. Još ne skidajte prst sa čela! Razmislite još malo o stavovima koji se danas ističu u pogledu rizika ulaganja u Srbiju, i setite se situacije koju smo imali u vremenu kada je vladala prava pomama za kupovinom naših banaka - tj. da budemo precizniji – „za pružanjem pomoći u ozdravljenju“ našeg bankarskog sektora. Da, naravno da ste u pravu... rizik skoro da ne može da se uporedi, i još (ipak) imate ulaganje kapitala u najosetljiviji deo ekonomije. Zašto? Da li su strani igrači tad odjedared ostali bez pameti, ili su, pak, odigrali brzopoteznu dobitnu partiju? Ali ne, to je samo bilo otvaranje koje je podrazumevalo planiranje nekoliko poteza unapred. Najpre, strani investitori su (do)znali koji koncept ekonomske politike ćemo primenjivati u procesu makroekonomske stabilizacije: a to je omiljeni koncept Međunarodnog monetarnog fonda – restriktivna monetarna i fiskalna politika u kombinaciji sa politikom deviznog kursa kao nominalnog sidra. Gde je poenta koja razjašnjava interes ulaganja u naš bankarski sektor? Poenta je u razlici u kamatnim stopama i deviznoj klauzuli pri odobravanju kredita sektoru privrede i stanovništva.

U prvim godinama ekonomske reforme, naš primarni cilj bio je borba protiv inflacije što je podrazumevalo izuzetno visoke nominalne kamatne stope. Odobravanje finansijskih sredstava sektoru privrede koji je skapavao od žeđi za novcem, uz uspostavljanje devizne klauzule, omogućavalo je bankama da ostvareni prinos na uloženi kapital nekoliko puta prevazilazi ostvareni prinos u matičnim zemljama sa prostora Evropske unije. A šta je bilo sa sektorom stanovništva? Da li su i tu poslovne banke imale izuzetan ekonomski interes? Naravno da jesu. Politika deviznog kursa koju smo primenjivali, a koju su političari koristili kao sinonim za stabilnost, podrazumevala je da se vrednost dinara prilično veštački održava nepromenjenom najpre prema nemačkoj marki, a zatim i prema evru. Kakve to ima veze sa odobravanjem kredita sektoru stanovništa? E, vidite, vaše plate su rasle nominalno u skladu sa inflacijom u dinarima i vi niste imali osećaj da se realno vaš standard poboljšava, ali usled „stabilnosti“ dinara faktički ste imali značajan rast plata u evrima. A taj rast plata u evrima otvorio vam je mogućnost da pokucate na vrata poslovnih banaka, i da „ostvarite svoje snove“. Malo nas zna da time danas troši svoju budućnost po veoma visokoj ceni, ali o tome se i ne razmišlja jer prijatna iluzija, kakva je - takva je, ipak omogućava prijatan sanak, s tim što buđenje može biti veoma neprijatno. Na taj način počelo je kontinuirano i progresivno zaduživanje našeg stanovništva i privrede koje traje i dan-danas.

Središnjica

Ovo je bilo odlično otvaranje partije, jer su vrhunski igrači koji sede s protivne strane stvorili iluziju poboljšanja životnog standarda sa jedne strane, dok su, s druge strane, znali da u ovakvom otvaranju naša strana mora da odgovori potezima koji njima idu u prilog. Tako i bejaše. Liberalizacija spoljnotrgovinskih tokova bio je jedan u nizu očekivanih poteza. I opet su svetski mediji i međunarodne organizacije kao inostrani kibiceri pozdravili burnim aplauzom takav potez konstatujući da Srbija „preuzima poziciju lidera u sprovođenju ekonomskih reformi“. Setimo se samo tih divnih novinskih naslova. Naravno, ovakav potez kreirao je užasan problem ekonomiji Srbije u vidu deficita u tekućem bilansu. Uvoz je beležio dramatičan rast, a izvoz to nije mogao da isprati usled neadekvatne strukture ponude proizvoda u odnosu na glavne trgovinske partnere – a to su zemlje Evropske unije. Izvozna struktura se nije menjala, iako je to jedan od ključnih kriterijuma iz Kopenhagena vezanih za pristupanje zemlje Evropskoj uniji. Takođe, ni izvozne partnere nismo menjali u skladu sa „jedinim ispravnim putem“ za Srbiju – EU. Mada nije naodmet napomenuti da su glavni trgovinski partneri Evropske unije (ako se izuzme privreda SAD koja je na prvom mestu) privreda Kine, a zatim i privreda Rusije. I dok su za zemlje Evropske unije to vrlo interesantna tržišta sa stanovišta ekonomskih interesa, u Srbiji pominjanje ovih tržišta automatski podrazumeva medijsku šikanu od evroatlanskih pravovernika prema tom majčinom sinu koji se drznuo da ukaže i na drugi put osim onog jednog koji - a to svi znamo - „nema alternativu“.

No, vratimo se na našu partiju šaha. Liberalizacija spoljnotrgovinskih tokova i deficit u tekućem delu platnog bilansa uslovili su novi potez koji smo morali da povučemo, a koji je opet išao u prilog stranom igraču - usledila je liberalizacija finansijskih tokova. I opet smo od kontrolora-kibicera dobili pohvale u smislu da je Srbija postala deo globalnog finansijskog tržišta, i kako je to mnogo dobro za Srbiju itd, itd. Naravno, priliv kapitala iz inostranstva pomaže nam svih ovih godina da „zatvaramo“ deficit tekućeg bilansa, i istovremeno održavamo iluziju boljeg životnog standarda. Strane poslovne banke su opet dobile mogućnost ostvarivanja pristojnog profita. Usledio je ulazak kapitala iz inostranstva koji je omogućavao finansiranje deficita tekućeg bilansa i rast deviznih rezervi, ali istovremeno i rast kreditne aktivnosti stanovništva i privrede. Ekonomski mehanizam koji se pokrenuo nakon ovog poteza malo je komplikovaniji, teže se uočava, i svakako većini građana i privrednika nije toliko jasan, ali poenta je u sledećem: priliv kapitala iz inostranstva povećava ponudu novca, koju zatim Narodna banka mora da smanji povećanjem referentne kamatne stope, što opet može inicirati priliv kapitala, i ponovnu reakciju Narodne banke. Igra u kojoj imamo dva potencijalna gubitnika. Jedan je Narodna banka ako ne smanji ponudu novca, jer time gubi kredibilitet s obzirom da bi veoma brzo usledio rast inflacije, a drugi potencijalni, ili bolje reći stvarni gubitnik - jeste privreda Srbije. Naime, kroz smanjenje ponude novca putem rasta kamatne stope usledio je pad vrednosti evra, iliti jačanje dinara, što je na nejaka pleća Srbije stavilo dodatni teret. Liberalizacija spoljnotrgovinskih tokova i jačanje dinara stvorili su snažan pritisak konkurencije iz inostranstva (da vas podsetim, glavni spoljnotrgovinski partneri su nam zemlje Evropske unije, zemlje koje su ekonomski daleko razvijenije i jače od nas) koji nam onemogućava da izmenimo privrednu strukturu kako bismo mogli da izdržimo pritisak konkurencije. (Da li ste sklonili prst sa čela? Još niste? Odlično, zadržite ga još samo malo!)

Kao što vidite, iako nas svetski kibiceri hvale, partija se ne odvija u našu korist. Čak je i potpredsednik vlade Đelić konstatovao da pristupanje Evropskoj uniji znači preko potrebne finansijske fondove koji će nam pomoći da održimo makroekonomsku stabilnost i stabilnost dinara („bez njih bićemo u velikim problemima“). Potpredsednik Đelić je u pravu – ali, zar to nije klasična priča narkomana koji se nalazi u stanju nirvane sve dok ga diler redovno snabdeva opijatima? Trenutak kada se ostane bez opijata, tj. stranog kapitala jeste trenutak krize i tegobnog razbijanja iluzije o „boljem životu“. Dakle, priča o Evropskoj uniji nije priča o poboljšanju životnog standarda, već je priča o pokušaju zadržavanja postojećeg životnog standarda. Građane Srbije, shodno ekonomskoj razvijenosti i stanju privredne strukture, ne može čekati poboljšanje životnog standarda jer po kriterijumu iz Kopenhagena mi nismo u stanju da izdržimo tržišni pritisak konkurencije zemalja EU koje su daleko razvijenije od nas. Jasno, postoji 5-10% onih kojima pristupanje Evropskoj uniji donosi više koristi u smislu boljeg života, a to je sloj krupnih privrednika, političara i klijentelskih elita koje i danas žive mnogo, mnogo bolje od ogromne većine građana Srbije. Ekonomski posmatrano, pristupanje Srbije Evropskoj uniji bilo bi za većinu građana iskustvo identično učestvovanju autora ovog teksta u trci na deset hiljada metara na Olimpijskim igrama u Pekingu. Dakako, aplaudirali bi mi na startu na ceremoniji predstavljanja, vijorila bi se zastava moje zemlje, a kada bi trka otpočela, moje prolazno vreme bi merili verovatno „na kalendar“!

Završnica

Da li je sada razumljivije (sklonite napokon prst s čela!) zašto sam na početku napomenuo da se u domaćoj javnosti kreira svojevrsna opsesija bavljenja tekućim površinskim stvarima u vidu projektovane stope inflacije, budžetske potrošnje, itd. Nije? I šta je napokon sa našom partijom i pomenutim šah-matom ekonomije Srbije? Pogledajte strukturu deviznih rezervi - veliki procenat u strukturi naših deviznih rezervi čine obavezne devizne rezerve poslovnih banaka koje su kapital unosile iz inostranstva. Neću vas plašiti ukupnom cifrom, ali ću vas strašiti jednim hipotetičkim horor-scenarijem. Vidite, naša partija je odigrana od strane naših dragih pacera tako da strani igrač može da matira ekonomiju Srbije za ciglo nekoliko dana. Dovoljno je da poslovne banke sa stranom vlasničkom strukturom počnu naglo da izvlače kapital iz Srbije. To bi dovelo do strahovitog pritiska na depresijaciju dinara na deviznom tržištu i smanjenja deviznih rezervi. Devizne rezerve bi se topile neviđenom brzinom, poslovne banke bi ušle u probleme sa svojim tekućim poslovanjem, usledilo bi usporavanje finansijskih tokova koji predstavljaju krvotok ekonomije, a to znači i usporavanje ekonomske aktivnosti. Takav udar stvorio bi nepoverenje u finansijski sistem što bi i ostale učesnike na finansijskom tržištu nagonilo na bekstvo iz dinara, a to već Narodna banka Srbije ne bi mogla da odbrani i valuta bi eksplodirala, a iluzija bi u trenutku nestala. Većina stanovništva i privrede našla bi se u stanju bankrotstva, a finansijski sistem bio bi uništen. Jednom rečju, strani sa-igrač mogao bi da nas matira i za samo nekoliko dana vrati u praskozorje Petog oktobra. Ali povoljna okolnost je to što Evropska unija „voli i ona nas“ i neće posegnuti za ovim scenarijem jer uvek vodi računa o interesima Srbije. Zar ne?

Ma kakva ljubav, ekonomija ne poznaje kategoriju ljubavi. Malopređašnji horor-scenario jeste potencijalna mogućnost, ali da bi postao izvesna realnost strani igrač mora da povuče još nekoliko dodatnih poteza u pravcu što veće finansijske i ekonomske zavisnosti Srbije od zapadnog kapitala. Zato se Ujka Sem toliko trudi i pritiska svoju omiljenu Briseljanku da na svaki način pomogne svojim omiljenim pacerima da se ne presele na tribine... Pa, zar stvarno mislite da smo mi tako značajan ekonomski partner za zemlje EU (mi smo zapravo na nivou statističke greške za njihovu ukupnu spoljnotrgovinsku razmenu), zar stvarno mislite da nas toliko vole i poštuju te su nam navrat-nanos na sto stavili sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, pa vizne olakšice - očekujem da nam do petka ponude i Olimpijadu (dotle je došlo, da bivši američki ambasador u Beogradu ovih dana u beogradskoj štampi upućuje javnu molitvu za svoje omiljene pacere)?

Ma, ne... Vašingtonu i „okolo salati“ potreban je isti igrač bez kvaliteta kojeg će moći večno da drže u šah-matu. Ali došlo je vreme za rokadu. I to je - realnost .

5. maj 2008

Autor je docent na predmetu Međunarodne finansije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu

 

 

 
 
Copyright by NSPM