Djordje Vukadinovic
(4.07.03.)
Nacionalizam i reforme
Moram priznati da se u jednoj stvari potpuno slažem sa Žarkom Koracem.
Zbivanja u Beogradu i - narocito - Novom Sadu neposredno nakon pobede
naše vaterpolo reprezentacije nad Hrvatskom u finalu evropskog prvenstva
zaista nisu bili samo izolovano huligansko divljanje, na kakvo se
može naici manje-više svuda u svetu. Slažem se sa njim i u drugoj
stvari. Da, ovi dogadjaji zaista predstavljaju ozbiljno upozorenje
dosovskoj vlasti. I da, ispod relativno mirne, bolje reci, apaticne
pokorice u današnjoj Srbiji postoji jedno potmulo i nepredvidivo
nacionalno vrenje. Plašim se, medjutim, da razbarušeni potpredsednik
srpske vlade i neoficijelni portparol Helsinškog odbora pogrešno
detektuje uzroke ovog stanja i da, posledicno tome, terapija koju
on i vlada preduzimaju i predlažu može biti ne samo beskorisna,
vec i direktno voditi u eskalaciju krize. Strože zakonodavstvo,
oštrije kazne i jacanje policijske represije ne mogu biti lek tamo
gde je bolest ovako teška i zapuštena.
U suštini, izmedju mene i Žarka Koraca, odnosno
svih koji uvek i u svemu što (nam) se dogadja vide samo "srpski
nacionalizam" i "posledice Miloševiceve vladavine"
postoji jedna kljucna metodološka razlika. Slicno Miloševicu, i
oni su zatocenici postmodernisticke iluzije da ono što nije bilo
na televiziji naprosto - ne postoji. Otuda njihovo nastojanje da
po svaku cenu zagospodare svim raspoloživim ekranima i onda pomocu
njih kreiraju svoj virtuelni svet, sacinjen iskljucivo od medjunarodnih
konferencija i konvencija, Egzita i modnih revija, Ruške Jakic,
"Lisica" i Ašoka Murtija, svet u kojem nema nezaposlenih,
izbeglica, Knina, Kosova, Vidovdana, štrajkova i slicnih "relikata
prošlosti". Nasuprot tome, ja sam bliži klasicnom, u osnovi,
kantovskom ubedjenju da ipak postoji neka stvarnost i izvan TV Pinka,
i da ona, daleko manje ružicasta, nenašminkana i gruba takodje ima
i traži svoje pravo. I što je više represirana i potisnuta sa ekrana
i iz glava nove vlastodržacke klase, to je veca verovatnoca da ce
u nekom trenutku izbiti poput vulkana, nekontrolisano i rušilacki.
Ta "druga Srbija", to nalicje dosovske lakirovke, nije
sacinjeno samo od "ostataka Miloševicevog sistema" vec
od živih ljudi koji nisu puke statisticke brojke, od stotina hiljada
nezaposlenih, ili bedno placenih radnika i službenika, izbeglica,
studenata, sitnih zemljoradnika, rudara, penzionera i drugih tranzicijskih
gubitnika, koji na sopstvenoj koži osecaju nesklad izmedju sumorne
srpske stvarnosti i slike koju o njoj stvaraju dežurni reformatori
i njihovi medijski promoteri.
Takva stvarnost uvek ce predstavljati izvor socijalne
i nacionalne frustracije i pothranjivati ekstremizam svake vrste,
i tu nikakvi zakoni, ni "preventivna edukacija" i "škole
tolerancije" nece biti od pomoci ukoliko se ne dezaktivira
bar neki od ovih fitilja u temeljima postmiloševicevske Srbije.
A na tom planu, valja priznati, ova vlast, uprkos velikim obecanjima,
zaista nije uradila mnogo. Zato, umesto što se jalovo zgražaju nad
apokaliptikim prizorima navijackog "slavlja" i pogruženo
izvinjavaju i kome treba i kome ne treba, neka se bar malo umešaju
u svoj posao. Ne moraju da skacu u bazen, niti da se biju sa protivnickim
huliganima. Samo neka rade ono za šta su placeni, reše makar jedan
državni problem, zabeleže makar neku "pobedu" u svojim
disciplinama i svojom politikom sacuvaju bar neku mrvicu nacionalnog
samopoštovanja. Možda ce onda i divljanja i nacionalima biti manje.
Da li je ovo što govorim znak nedovoljne budnosti,
ili cak "bolecivosti prema nacionalistickom zlu koje nas je
dovde i dovelo"? Verujem da nije. Odnosno, jeste upravo u onoj
meri u kojoj lekari koji tragaju za uzrocnikom SARS-a, EIDS-a, ili
nekog slicnog virusa, mogu biti optuženi da doprinose širenju bolesti.
Nema sumnje da ce biti i onih koji ce tvrditi tako nešto. I nije
sasvim slucajno što su mnogi od tih ljutih reformista svojevremeno,
tokom onih olovnih godina pocetkom 90-tih, pisca ovih redova sumnjicili
za "anacionalizam" i ubedjivali kako je Slobodan Miloševic
"genijalan politicar", a Ratko Mladic "izvanredan
vojskovodja". Neki su, uostalom, o tome i javno dobošarili.
No, vremena se menjaju, a sa njima i intelektualna i politicka konjuktura.
U svakom slucaju, sa "prvoborcima" koji su ne tako davno
"gradili socijalizam" i klicali Titu, potom guslali nacionalne
strune i džarali badnjake po Sava centru, a sada gude reformsko-globalisticku
pesmu, ni mi ni reforme necemo daleko stici. A mnogoprizivana Evropa
ostace daleka kao što je i pre bila.
Djordje Vukadinovic (27.06.03.)
Politika dvostrukih standarda
Teško je odluciti se za temu u nedelji koju su
obeležili solunski samit EU, ponovljeno insistiranje SAD na potpisivanju
sporazuma o izuzimanju njihovih gradjana od nadležnosti Medjunarodnog
krivicnog suda, produženi duševni bolovi Bebe Popovica, skupštinska
seansa Cedomira Jovanovica, poslednji trzaji organizovanog radništva
i nova runda medijskog plej ofa izmedju Pinka i B-92. Svaki od ovih
dogadjaja je znacajan na svoj nacin i zaslužuje ozbiljnu analizu.
Mi cemo se, medjutim, zadržati na jednom apstraktnijem fenomenu,
koji ostaje u pozadini i predstavlja neku vrstu zajednickog imenitelja
u navedenim i mnogim drugim zbivanjima.
"Dvostruki standardi" su ta magicna
rec kojom se na politicki korektan nacin imenuje pojava koja je
(p)ostala dominantni politicki fenomen sveta na pocetku treceg milenijuma.
Pobornici, aktivisti i simpatizeri ovog intelektualnog i politickog
trenda nadevaju mu lepa imena, kao što su "pragmatizam",
»postmodernizam« i "kontekstualno rešavanje problema",
dok ga protivnici vide kao licemerje, bahatost i aroganciju moci,
te demaskiraju kao samo prepakovanu verziju one stare i odvajkada
znane politike sile, koju je narodni duh davno komprimovao u sentencama:
"jaci-tlaci", "ne bode se šut s rogatim", »veži
konja gde ti paša kaže« i slicnim, oporim, ali izgleda univerzalno
važecim istinama.
Pogledajmo samo nekoliko recitih ilustracija.
Nama se preti sankcijama ukoliko se ne obavežemo da americke gradjane
necemo tužititi niti izrucivati Medjunarodnom sudu u Hagu, a istovremeno
nam se takodje preti sankcijama ukoliko sopstvene gradjane nedovoljno
revnosno isporucujemo drugom (oba se nalaze u istom gradu), u svakom
pogledu nereprezentativnijem i ad hok ustanovljenom tribunalu, koji,
buduci da su mu nadležnosti ogranicene samo na bivšu Jugoslaviju,
uživa blagonaklonost SAD. S druge strane, najmocnije clanice evropske
unije ultimativno pozivaju na principijelnost balkanske pretendente
na clanstvo u njihovom ekskluzivnom klubu, zahtevajuci od njih da
odbiju ultimativni zahtev SAD, a pri tom uredno propuštaju priliku
da slicnu principijelnost i odlucnost same demostriraju svojim glasanjem
u Savetu bezbednosti. Da i ne govorimo o tome da su na osnovu "cvrstih
dokaza da Sadam Husein poseduje oružje za masovno uništavanje"
SAD i Velika Britanija ušle u rat protiv Iraka, a sada nude ogromnu
novcanu nagradu svakome ko bi im, eventualno, mogao pribaviti kakve-takve
dokaze o tom oružju.
Odlucni u svom kursu prema "evro-atlanskim"
integracijama, naši vlastodršci nisu propustili priliku da iz svetske
politike prezmu ono najgore, nadovezujuci na to još malo lokalnog
bezobrazluka i aljkavosti. Iako je uvodjenje skupštinskih TV prenosa
bilo jedan od prvih zahteva i prva politicka tekovina borbe »srpske
demokratske opozicije« (navodnici su sve potrebniji za svaku rec
u ovoj sintagmi), ti prenosi su danas ukinuti sa u dlaku istim obrazloženjem
sa kojim se nekadašnja vlast opirala njihovim uvodjenju. (Prenosi
su, navodno, skupi, neatraktivni i pretvaraju se u poligon za neodgovornu
opozicionu propagandu). Kada su Mirko Marijanovic i njegovi ministri
tužili novinare i medije, to je bio krunski dokaz režimske torture
i jednoumlja. Medjutim, slicne tužbe današnjih ministara i visokih
vladinih cinovnika predstavljaju »privatnu stvar« i njihovo »elementarno
gradjansko pravo« na zaštitu dostojanstva i licnosti. Kao da Marijanovic
i drugovi takodje nisu tužili kao »privatna lica« samo što su i
tada i sada tužbe ovih »obicnih« gradjana tretirane sa neuobicajenom
ažurnošcu i naglašenim razumevanjem nadležnih - razume se - nezavisnih
sudova. Najzad, vlast koja je deset godina pozivala na razlicite
vrste gradjanskog otpora i neposlušnosti (»mora sve da stane, da
bi Srbiji krenulo« porucivali su tadašnji opozicioni celnici), narocito
insistirajuci na studentskim, radnickim i prosvetarskim štrajkovima,
danas preti kaznama i otkazima svima koji bi bi da »politizuju radnicko
nezadovoljstvo«, i koji se ne pridržavaju reda, zakona i »zakonskog
minimuma rada«. I da sve bude još apsurdnije, u ovim pretnjama najdalje
ide upravo dojucerašnji sindikalni lider, resorni ministar Milovanovic,
kojeg je, skupa sa njegovom fantomskom »Asocijacijom slobodnih i
nezavisnih sindikata«, ujedinjena opozicija godinama šlepala po
mitinzima širom Srbije, kao glas opravdanog (i dabome - politizovanog)
radnickog nezadovoljstva.
Primeri bi se, na žalost, mogli redjati gotovo
do u beskraj. (Od njih su mucnija i gora samo mutna objašnjenja
zašto stvari upošte nisu onakve kakve izgledaju i kako u navedenim
primerima, »u suštini«, zapravo i nema nikakve protivrecnosti.)
No, naravoucenije je više nego jasno i jednostavno. Doslednost,
principijelnost i insistiranje na univerzalnim standardima najefikasnija
su zaštita slabih, kao i najbolja prevencija trenutnih mocnika.
Ko ne veruje, neka se raspita kod Sadama Huseina i Slobodana Miloševica.
Ali to je izgleda pouka na koju slabiji po pravilu zaborave onog
istog trenutka kada se njihov položaj izmeni, a koje se mocni sete
tek kada prestanu to da budu.
Djordje Vukadinovic (19.06.03.)
Afera se aferom izbija
Jeste li primetili da se afere u postmiloševicevskoj
Srbiji zapravo nikada ne rasplicu i ne okoncavaju, vec samo periodicno
stišavaju i zamenjuju novim? Dug je i impresivan spisak ovih skandala.
Hapšenje i izrucenje Miloševica. Misteriozno ubistvo bivšeg visokog
funkcionera DB Momira Gavrilovica, i to neposredno nakon izlaska
iz Koštunicinog predsednickog kabineta. Ubistvo policijskog generala
Boška Buhe. Afera Delimustafic. Slucaj novosadskog gradonacelnika
Bore Novakovica, koji protivno svim fizickim i moralnim zakonima
u istom trenutku sedi na konferenciji u Solunu i glasa u Narodnoj
skupštini. Hapšenje generala Perišica u društvu americkog obaveštajca
na Ibarskoj magistrali. Oduzimanje mandata poslanicima DSS-a. Smena
Nebojše Pavkovica. Štrajk "crvenih beretki". Priznanje
Nenada Canka da je osudjeni narko-diler Nenad Opacic "sa svojim
momcima" cinio razne usluge novoj vlasti. Afera Veselinov.
Asfaltna afera. Duvanska afera. Šecerna afera…
Scenario je uvek isti. Najpre izbije javni skandal,
ili usledi neko dramaticno saopštenje DSS-a, ili u ponekim, još
ne sasvim "reformisanim" novinama osvane kakav clanak
u kojem se dosovska vlast, odnosno, njeni pojedini predstavnici,
dovode u vezu sa odredjenim, više ili manje kriminalno sumnjivim
poslovima, krugovima i licima. Potom dolazi koncentrisani medijski
i politicki kontraudar tvrdog jezgra DOS-a, logisticki potpomognut
mrežom "nezavisnih" medija i "nevladinih" organizacija.
A onda konfuzija i zbunjenost u redovima onih koji su aferu lansirali,
uvek iznova zatecenih, iznenadjenih i uvredjenih onim što (im) se
dešava. Konacno, nakon višednevnog potresa, tlo se polako stišava,
sludjeno javno mnjenje vec je i zaboravilo zbog cega je citava gužva
otpocela, a veciti "moralni pobednici" iz DSS-a, srecni
što su nekako sacuvali živu glavu, povlace se na rezervne položaje,
ubrzano gubeci inicijativu, i prepuštajuci svojim protivnicima još
jedan segment javnog prostora i ostatke svog politickog kredibiliteta.
Iz nekog razloga, medjutim, nisam siguran da
ce se stvari i nadalje moci odvijati po ovom vec uhodanom obrascu.
Naime, DOS-ov ulog je svaki put sve veci i sve su tanji šavovi njegovog
mnogoprizivanog "jedinstva", javnost je sve rezistentnija
na politicke šokove, a i "rezervnih položaja" za DSS sve
je manje. Pre ili kasnije, negde unutar tog trougla naprosto mora
doci do pucanja i nekakvog razrešenja. Uprkos svoj politickoj nezrelosti
i sistematskom zamajavanju ovdašnjeg birackog tela, na cije kratko
pamcenje, zamor i zbunjenost glavni akteri uveliko racunaju, nemoguce
je da ce i posle najnovijih afera i Jovanovic i DSS i Covic i Micunovic
i Dinkic moci ostati na svojim dosadašnjim pozicijama. Ostaje nam
samo nada da ce ovaj rasplet ipak uslediti na koliko-toliko demokratskim
izborima, a ne tamo - na ulici i u tajnim službama - gde se pitanje
vlasti u Srbiji oduvek i najcešce rešavalo.
Najzad, iako nesklon teorijama zavere, ne mogu
a da ne posumnjam da u svom tom aferaškom ludilu ima nekog sistema.
Jer, dok javnost kao omadjijana prati najnovije peripetije u ovoj
DOS-ovskoj sapunici, šleperi i tenderi danonocno razvlace poslednje
ostatke truda, krvi i znoja prethodnih generacija, kao i buducnost
njihovih potomaka. Da sve nije baš sasvim slucajno, pomislio sam
kada je u sredu (18. jun) u udarnom vecernjem Dnevniku RTS-a (da
i ne govorimo o tome kako su ovih dana izgledale informativne emisije
na Pinku i BK) pismo advokatske kancelarije koja zastupa Bebu Popovica
u tužbi protiv Vojislava Koštunice dobilo veci prostor od svih informacija
o štrajku rudara, poljoprivrednika, radnika elektroprivrede, poskupljenju
struje i slicnim "sitnicama". I dok se nacija povija u
ritmu Bebinog duševnog bola, i licitira oko toga da li se Ceda vidjao
sa Spasojevicem, da li ce Covic "zakucati" Jovanovica
i da li ce neuništivi deda-Micun u penziju poslati razmahanog guvernera
Dinkica - ili obrnuto - ko ce da lupa glavu oko državnih interesa,
sumnjivih aukcija, propale privrede, spoljnotrgovinskog deficita
i "povoljnih" kredita koji se troše na dnevno krpljenje
državnog budžeta i kupovinu kakvog-takvog socijalnog mira. I tako
sve do kraja "tranzicije", definitivnog sloma kriticke
javnosti i konacnog ustolicenja nove vladalacke kaste. A onda ce
biti sasvim svejedno ko se koliko puta vidjao sa Canetom i da li
je i kakve je poruke mladjani Ceda, kao visoki predstavnik nove
vlasti, prenosio visokim predstavnicima organizovanog kriminala
u Šilerovoj i u CZ-u.
Djordje Vukadinovic (06.06.03.)
Politicki analiticari
Novinska kolumna? O bože! Kakav sunovrat za manje
od dve godine. Još koliko juce, perspektivni profesor, urednik uglednog
teorijskog casopisa, odnedavno sam degradiran u "politickog
analiticara" - što je u hijerarhiji poželjnih društvenih zanimanja
otprike negde izmedju ulicnog dilera deviza i kontrolora u javnom
saobracaju - a sad još i kolumnista. Nastavim li ovako, završicu
na vestima iz komunalnih preduzeca i reportažama sa zelene pijace.
Doduše, to sa zelenom pijacom uopšte nije za
potcenjivanje. Zapravo, povremene studijske posete pomenutoj instituciji
(ukljucujuci i buvljake, autobusku stanicu i posete državnim zdravstvenim
ustanovama) preporucio bih kao obavezni segment profesionalne obuke
za sve javne delatnike, a narocito politicare, politicke analiticare,
teoreticare, urednike i kolumniste. Ne mislim, naravno, da je "narod
uvek u pravu", niti da je "glas naroda - glas boga",
ali zaista verujem da bi za pomenute kategorije ljudi bilo veoma
prosvetljujuce ukoliko bi svoj uvid u "javno mnjenje",
sem na rezultatima istraživanja Stratedžik marketinga, povremeno
bazirali i na ovakvim izvorima.
Nipošto ne zanemarujem politicko-edukativni znacaj
Šumatovca, bifea Media-centra i diplomatskih koktela po stranim
ambasadama. A pogotovo medijskih i politickih brifinga u Briselu
i Vašingtonu. Ne treba, medjutim, zaboraviti da je, izuzev za malu
kastu (samo)izabranih, život ipak nešto drugo, a Srbija negde drugde.
Zato valja malcice oslušnuti i ono o cemu se govori kod "Toše
na coše", ili na stocnoj pijaci u Lajkovcu. A da bi se to moglo
cuti, mora se mrdnuti iz "kruga dvojke" i, bar privremeno,
malo utišati ton TV Pinka i ostalih naprasno reformisanih televizija.
(U tom smislu, možda ne bi bilo zgoreg proveriti malo i kod gradjana
Srbije, a narocito u Varvarinu, Nišu, Novom Pazaru ili Aleksincu,
da li je, na primer, hitno ukljucenje u "trans-atlanske integracije",
odnosno, što brži ulazak u Partnerstvo za mir i NATO, zaista "prvi
na spisku naših prioriteta", kao što nas poslednjih meseci
danonocno ubedjuju ministar Tadic i hor za to specijalizovanih nevladinih
organizacija.)
Antielitizam? Narodnjaštvo? Podilaženje masi?
Populizam? Ništa od toga. Samo golo iskustvo nekoga koji je sticajem
biografskih i saobracajnih okolnosti imao prilike da odlicno upozna
kako tzv. "obicnog coveka", tako i "elitu" ovog
naroda. I moram reci da bih mnogo gore mislio o prvima, da nisam
upoznao druge. Ili da citiram pokojnog profesora Jeremica, koji
je svojevremeno, povodom cuvene rasprave Žan Žak Rusoa, rekao da
se unutar svake profesije, dakle, od zemljoradnika i cistaca ulica,
pa do profesora univerziteta i akademika, može pronaci otprilike
podjednak procenat ne samo poštenih i nepoštenih, vec i pametnih
i glupih ljudi. Nama, junošama tek krocilim u tajanstveni svet Znanja,
suviše jereticki, grubo i preterano su delovale njegove reci, i
bili smo skloni da ih pripišemo, delom, starackoj rezignaciji, a
delom profesorskoj mrzovolji i egzibicionizmu. Da li zbog nataloženog
iskustva, ili slicne mrzovolje, moram reci da mi njegove reci danas
zvuce vrlo istinito.
I da sve ne bi ostalo samo na apstraktnoj pohvali
"narodnoj" mudrosti, ili, tacnije, na kritici one druge,
evo i dva konkretna, licno doživljena primera, iz moje aktuelne
struke. Oba iz sredine 2001. kada je "reformisticka" prica
o definitivnom rezu spram nedemokratske prošlosti delovala mnogo
uverljivije, i tek se pocele nazirati prve pukotine na dosovskoj
tikvi. Radi se o dve dubokoumne izjave o "aktuelnom politickom
trenutku", koje su cak i meni, koji bi se teško mogao svrstati
medju dosovske (lako)vernike, u prvi mah delovale preterano i neutemeljeno,
a sada izgledaju kao cista kvintesencija politicke mudrosti. Autor
prve je seljak, prodavac sa Zelenog venca, a druge vitalni sedamdesetogodišnji
cuvar ovaca podno Pancicevog vrha na Kopaoniku. "Ovi su, brate,
isti ko i oni prošli. Samo još bešnji, jer su svega željni i jer
ih svet podržava", glasila je prva. Druga se pak ticala aktuelnih
odnosa u dosu: "Ovaj izgleda dobar covek, samo nekako spor.
Pa ce ga prevariti onaj drugi, što ga tapše po ramenu i vrljavo
gleda." Bilo je to, naglašavam, u leto 2001.
Koristim zato ovu priliku da zahvalim ovoj dvojici
vrsnih politickih analiticara i mojih anonimnih ucitelja.
(objavljeno i u dnevnim novinama Balkan)
Djordje Vukadinovic (18.02.03.)
Dan državnosti
Kako je u ovoj zemlji manje-više sve pobrkano
i okrenuto naglavacke, tako ce uskoro proslave dana državnosti biti
jedini dokazi da država uopšte postoji. Zapravo, postoji ovde više
država (preko nekoliko), ali su sve nekako u "tranziciji",
odnosno prelasku, transformaciji, putu nastanka ili išceznuca. U
uspomenama, secanju i - do daljnjeg - oficijelnoj himni "jošte
živi" duh one stare, velike, Titove Jugoslavije ("od Triglava
do Djevdjelije"). O politicko, privredno, haško i mafijaško
nasledje Miloševiceve male Jugoslavije ("od Horgoša do Dragaša")
spoticemo se svakodnevno. Sve otvorenije se pomaljaju senke pretkumanovske
Srbije i povampiruju aveti austrougarskog i otomanskog carstva.
Solanino, Djindjicevo i Djukanovicevo invalidno cedo pod imenom
"Srbija i Crna Gora" tek prohodava, a i vojvodjanska skupština,
pod komandom Nenada Canka, pravi prve paradržavne korake.
Stara samoupravno-marksisticka utopija o "odumiranju
države", koja u novije vreme ima i neoliberalnu, globalisticku
varijantu, kao da je na ovim prostorima doživela svoju konacnu i,
razume se, karikaturalnu realizaciju. Umesto jedne normalne države,
sa svojom prošlošcu, buducnošcu i utvrdjenom teritorijalnom organizacijom,
kod nas se na jednoj istoj teritoriji proteže niz politickih klonova
i mutanata, državolikih "entiteta" bez jasnih nadležnosti,
granica, ustava, predsednika i državnih simbola. A narocito bez
perspektive i bez pandana u svetskoj pravnoj i politickoj praksi.
Tako smo, prethodnih nedelja, pored vec poznatih pojmova socijalne,
liberalne, partijske, nacionalne ili gradjanske države, dobili "orocenu"
i "ortacku državu", kao Djindjicev i Djukanovicev originalni
doprinos svetskoj politickoj teoriji.
Bilo kako bilo, jedna od tih naših para-država,
ona srpska, postmiloševicevska ("od Subotice do Merdara"),
prošle je nedelje po drugi jubilarni put proslavila svoj praznik,
za koji devet desetina normalnih gradjana ni u ludilu ne bi moglo
da se seti ni kad pada niti šta se njime obeležava, što je vec samo
po sebi pouzdan znak nacionalne konfuzije i politicko-vrednosne
dezorijentacije. (Uopšte, kao što je vec primeceno, države, praznici
i ustavi ovde retko nadžive svoje tvorce i osnivace. I obrnuto.)
Bila je to, ipak, dobra prilika da Nataša Micic, u svojstvu "šefa
države", pred domacom elitom, stranim predstavnicima i crkvenim
velikodostojnicima predstavi javnosti svog muža i novi kostim, uz
put se sasvim neprotokolarno tri puta poljubivši sa "podredjenim"
joj šefom dosove poslanicke grupe - Cedomirom Jovanovicem. Koliko
je to primereno najbolje ce se videti ako zamislimo, na primer,
Koštunicu kako na zvanicnom diplomatskom prijemu celiva u obraz
Dragana Maršicanina. No, Micickina sdracnost prema mladjanom Cedi
(da ne zaboravimo, Nataša Micic je trenutno dvostruki nazovi-predsednik
ove nazovi-države) upšte nije bez osnova, i verovatno je treba shvatiti
kao znak iskrene zahvalnosti što joj ovaj, u skupštini, a i šire,
svakodnevno olakšava preteško državnicko breme mišljenja i odlucivanja.
I dok je tako Micicka u Beogradu obavljala svoje
državne obaveze, u Podgorici je naša nova "država" imala
svoj sportski debi, koji se, što je i bilo za ocekivati, pretvorio
u nevidjeni debakl. Ako je poslednjih godina ime Jugoslavija igde
ulivalo poštovanje, onda su to svakako bile sportske arene, a birokrate
iz FSJ, u odurnom udvorištvu novim politickim gazdama, prosto su
pohrlile (sve uz molbe UEFI da nam se pod hitno odobri da odmah
igramo pod novim imenom) da odbace tu, bar kada je o sportu rec,
više nego uspešnu jugoslovensku etiketu. Zato su ponižavajucih 2:2
sa Azerbejdžanom (koji, uzgred receno, trenutno uopšte nema ligu
i za koga Farska ostrva predstavljaju pravu fudbalsku velesilu)
mnogo više od obicne sportske bruke. Taj rezultat je, rekao bih,
najbolja ilustracija i simbol ove najnovije srpsko-crnogorske (pseudo)države.
Svi to znaju, i svima je vec manje-više svejedno. A najviše glavnim
arhitektama ove "državne zajednice", koja je, što se njenih
tvoraca tice, vec samim nastankom ispunila sve ciljeve zbog kojih
je i stvarana: 1. Da se ne naljuti Solana. 2. Da se razvlasti Koštunica.
3. I da svako ostane gazda na svome. Ti ciljevi su ispunjeni i nova
država je time, u ocima svojih osnivaca, zapravo okoncala svoju
misiju.
Najzad, vec pomalo prežaljeni Vojislav Koštunica,
onaj zbog koga je ovo "preuredjenje zajednicke države"
i vršeno, i koji se oktobra 2000-te svecano zakleo na njeno ocuvanje,
ovih dana, u intervju Vremenu, filozofski mirno najavljuje nove
radne pobede, izjavljujuci kako "posle ucvršcenja Zajednice
Srbije i Crne Gore predstoji velik posao na uspostavljanju pravne
države u Srbiji". S tim u vezi, moguce je primetiti samo jedno:
kuku nama! I teško državi koju oni "reformišu", a on "ucvršcuje".
Djordje Vukadinovic (25.01.03.)
Igrale se delije
Pre mesec i nešto dana svecano sam obecao da
necu pricati o Povelji. Tada navedeno obrazloženje ("teško
je reci bilo šta pametno o takvoj gluposti i bilo šta duhovito o
stvari koja je vec sama toliko smešna") u medjuvremenu je samo
još dodatno osnaženo time što je pored "konacno usaglašenog
teksta povelje" u igru ubaceno nadgornjavanje povodom zakona
o njenom sprovodjenju. Ipak, teško je odoleti iskušenju. Tim pre
što se na ovom pitanju, kao na dlanu, pokazuje suština "balkanske"
politike, kao i prava priroda "cimbenika" koji nam kroje
politicku i drugu sudbinu.
Milo Djukanovic je godinama predstavljao svetao
lik i gotovo kultnu figuru u ocima srpske politicke javnosti. Najpre
je, skupa sa Momirom Bulatovicem, velican kao mladi i energicni
predvodnik crnogorskog fronta Miloševiceve antibirokratske revolucije,
da bi, krajem devedesetih, postao heroj i uzdanica ovdašnje antimiloševicevske
opozicije, koja je, sa više ili manje prava, sebe nazivala "demokratskom".
Beogradski opozicionari (a bogami - i novosadski) prigrlili su Mila
kao svog najrodjenijeg, s indignacijom odbijaci insinuacije kako
je njegov mirotvorni, demokratski i evropski zaokret u osnovi motivisan
interesnim sukobom njegove i Miloševiceve poslovne (citaj, duvanske)
"elite". Vrhunac je predstavljala ideja da se 2000-te
godine upravo Djukanovic kao protivkandidat suprotstavi Miloševicu.
Medjutim, faktorima odlucivanja uVašingtonu i Briselu ovog puta
je zaista bilo stalo da završe sa Miloševicem i izbor je pao na
Koštunicu.
I baš kada su se vlasti u Beogradu konacno dokopali
njegovi prijatelji iz "demokratske opozicije", Milo je
naglo zaoštrio kurs i radikalizovao zahtev za nezavisnošcu, potvrdjujuci
da se od pocetka sukoba sa Miloševicem nije radilo ni o kakvoj borbi
za demokratiju vec samo o tome ko ce da bude gospodar od akciza,
donacija i carina. U Srbiji je to doživljeno kao svojevrsna izdaja.
"Zar i Crnogorci da nam okrenu ledja?" Djukanoviceva popularnost
se srozala preko noci, ali su zato njegove "indepedentisticke"
ideje nailazile na sve vece razumevanje vladajuceg dela DOS-a (citaj,
Djindjica), koji je u - s pocetka - stidljivim, a vremenom sve otvorenijim
"duplim pasovima" i dilovima sa Milom video dobru priliku
da u "vecitom šahu" drži Vojislava Koštunicu, koji, ponesen
pocetnim uspesima i enormnom popularnošcu, ocigledno nije na vreme
shvatio da mu je u ovoj igri namenjena uloga samo prelazne (i prolazne)
figure.
Delom iz unutrašnjepolitickih ("ocuvanje
zajednicke države" je bilo jedno od važnijih dosovih predizbornih
obecanja), a još više iz spoljnopolitickih razloga (ne ljutiti Evropsku
uniju, koja je iz nekog razloga bila baš zalegla protiv crnogorske
nezavisnosti), ova koordinacija izmedju centara moci u Beogradu
i Podgorici je u pocetku išla diskretno i uglavnom sastojala u naizmenicnom
simuliranju i opstruiranju bilo kakvih ozbiljnih pregovora o preuredjenju
zajednicke države, kao i u blagonaklonom gledanju na Baticeve ("Samostalna
Srbija") referendumske inicijative. No, kada je procenjeno
da je stvar "zrela", tj. da je ideja zajednicke države
vec dovoljno ogadjena srpskoj javnosti, da je Koštunica dovoljno
oslabljen, te da je Evropa pomalo izgubila interes i volju da neprestano
interveniše u ovom srpsko-crnogorskom zamešateljstvu, na scenu otvoreno
stupa "reformska" D(P)S osovina. Tako je jednim udarcem
postignut dvostruki cilj. Djukanovic i Djindjic su još jednom demonstrirali
svoju politicku efikasnost, buduci da su se za cas dogovorili oko
problema koji, eto, Koštunica mesecima nije mogao da reši. Zadržali
su svoje neprikosnovene pozicije u republikama i još pride se dogovorili
oko raspodele moci u onome što preostane od savezne države. Najzad,
ako im taj plan iz nekog razloga ipak ne uspe, krivica za neuspeh
pred bogom i Solanom pašce na njihove razvlašcene politicke protivnike.
Što se, pak, DSS-a tice, on je, receno vojno-diplomatskim
recnikom, neprestano (otprilike, kao Nemci nakon Staljingrada) "skracivao
liniju fronta" i svoje "principijelno nezadovoljstvo"
selio od Beogradskog sporazuma do Povelje, od Povelje do zakona
o njenom sprovodjenju, od Zakona do odluke o izboru poslanika i
tako u beskonacnost - do konacnog neuspeha. U DSS-u se verovatno
teše cinjenicom da je ovo "takticko povlacenje" samo privremenog
karaktera, te da ce sve doci na svoje kad kroz godinu-dve nastupi
trenutak istine, odnosno, dodje vreme za neposredne parlamentarne
izbore. (Da podsetimo, kao ustupak Djukanovicu, dogovoreno je da
se u prvi saziv Parlamenta Srbije i Crne Gore poslanici delegiraju
iz vec postojecih skupština, dok bi svi naredni izbori, kao što
je i logicno, morali da budu neposredni.) E, za taj trenutak, izgleda,
oni u DSS-u oštre svoje sv(ij)etlo politicko oružje.
No, ovaj scenario (ukoliko je, kada je DSS u
pitanju, uopšte moguce upotrebljavati pojmove koji asociraju na
neki plan, nameru, ili, nedajbože, kakvu smišljenu politicku strategiju)
ima samo jednu manu. Uopšte ne funkcioniše u srpsko-crnogorskim
uslovima i previdja okolnost da bi vladajuci politicki faktori u
Beogradu i Podgorici pre bili u stanju da rasture tri države - i
to prave, a ne ovakvog invalida, kakav se nama sprema - nego što
bi pristali na izbore koji bi ih mogli koštati vlasti. Uostalom,
pitanje vlasti se ovde nikada nije rešavalo na izborima, i to je
onaj žalosni zajednicki imenitelj i još uvek neprelazna granica
svih ovdašnjih "reformi"- od Miloša do Miloševica - i
do naših dana.
Djordje Vukadinovic (19.01.03.)
"Druga" Srbija
Primeceno je vec da politicka scena u Srbiji
nalikuje ledenom bregu. Ono iznad vode (stranacki život, parlament,
vlada), što se vidi i može analizirati, zapravo je manje bitno,
dok se ono najvažnije i najopasnije nalazi ispod površine. Radi
se o jednom zamršenom klupku politicko-finansijsko-policijsko-rodbinsko-kriminalne
oligarhije, koja je nastala još u vreme sankcija, rata i Miloševica
- i ni do danas nije dezaktivirana. To je eksplozivna i veoma zapaljiva
smesa, cije varnice povremeno vidjamo po okrvavljenom asfaltu, koja
ce, na žalost, i narednih godina uveliko krojiti odnos snaga na
politickoj sceni, a cija promenljiva konstelacija izmice našim raspoloživim
analitickim orudjima. No, cak i ako iz razumljivih razloga u nju
ne možemo pronici, važno je imati na umu njeno postojanje, kao i
to da nedokuciva dinamika ove podzemne sfere može znacajno uticati
na prirodu, odnose i ishode "vidljivih" politickih konfrontacija.
"Šta, zar ti zaista ne znaš da On zapravo
povlaci konce? Kakav Djidjic, Koštunica i ostala boranija! Sve to
moj brajko drži cane, cume, andrija, nedja, spasa, mika, žika…",
obaveštava vas tako, "u poverenju", neki više ili manje
pouzdan politicki ili medijski izvor, nimalo pokoleban (naprotiv)
vašim cudjenjem i nevericom. (Ponekad cak i odglumim cudjenje, cisto
da ne razocaram coveka.) I tako saznajete da stranacke borbe, parlament,
mandati, izbori i zakoni, u stvari, sve ono što cini normalan politicki
život i za šta ste vi relativno kompetentni, predstavljaju samo
dimnu zavesu u odnosu na ono što su tamo negde i nekad dogovorili,
ili prekršili, likovi za koje donedavno pristojan svet nije znao
ni da postoje, dok ne osvanu u citulji ili u crnim hronikama.
Svakako da u tome ima i dosta preterivanja i
elemenata teorije zavere kojima je svet na ovim prostorima toliko
sklon, ali prakticno da nema stranke, politicara ili biznismena
za koje "dobro obavešteni krugovi" nisu ustanovili postojanje
neke više ili manje tajne veze sa ovim podzemnim strukturama. Tako
se fama o "mafiji" u kolektivnoj svesti plodno nadovezala
na drevniji mit o "udbi" (OZNA, DB, BIA, KOS…) kao nekoj
vrsti paganskog božanstva, koje izaziva jezu i strahopoštovanje,
i o cijoj su svemoci i svevidecem oku najugledniji pesnici ovde
cak i pesme pisali. (Postoji i internacionalna verzija ovog mita,
u kojoj su glavni junaci masoni, vatikan, kominterna, KGB i CIA.)
I sve bi ovo bila samo još jedna varijanta price
o srpskoj paranoji i "balkanskim špijunima", da se, avaj,
s vremena na vreme ne ispostavi da sve pomenute i nepomenute mitske
licnosti ne samo zbilja postoje, nego se zaista nalaze u kumovsko-prijateljsko-poslovnim
vezama sa vrhovima aktuelne vlasti. Naravno da to nije zakonom zabranjeno
i ne mora ništa da znaci, ali covek prosto ne može a da se ne zapita
kad je, na primer, pored tolike Nemacke i tolike filozofije, Premijer
stigao da se upozna i okumi sa pola Surcina. I šta ima da traži
u Canetovom avionu. I odakle Vojislavu Šešelju svi oni podaci o
ubistvima, o Canetu, Maki i, navodnim, finansijskim malverzacijama
Nebojše Covica? I što najzad neko ne uhapsi - ili njega - ili one
koje on proziva? I otkud toliko prijateljstvo izmedju tako ljutih
ideoloških protivnika kao što su jedan žestoki autonomaš i levicar,
poput Nenada Canka, sa deklarisanim srpskim nacionalistima i desnicarima,
kao što su Vladan Batic i Milan Protic? I kada su to Karici posinili
Marijana Risticevica, cije se milo lice i spot "da se selo
pita" na BK televiziji vrte više cak i od njihovih sopstvenih,
od Marijana ipak lepših i muzikalnijih kceri?
Samo za nabrajanje ovih i slicnih pitanja bio
bi potreban ne samo citav tekst, vec verovatno i citave novine.
Ono što im je svima zajednicko jeste vrišteca nelogicnost i slutnja
da se odgovori na njih nalaze u sferi koja je smeštena izvan i ispod
oficijelne price o trensparenciji, legalizmu, demokratiji i reformama.
Te odgovore ja, razume se, ne znam i oni ocito zahtevaju "eksperte"
drugacijeg kova i drugu vrstu školske spreme. Mene zanima samo ono
što je u domenu javnosti, politike i obicnog života. No, problem
i jeste u tome što su ova podrucja isuviše stopljena i što uopšte
nije jasno gde pocinje i gde završava ona "podzemna" Srbija.
Upravo to je, rekao bih, najveci politicki problem današnje Srbije
(Crne Gore, Vojvodine, Kosova…) i to ponajmanje samo zbog toga što
ta cinjenica kvari cistotu i pouzdanost naših politickih analiza,
koje ce se, po svoj prilici, i dalje klackati izmedju opasnosti
da se bude paranoik - ili da se ispadne budala.
Djordje Vukadinovic (12.01.2003.)
Politicka pornografija (Skrivene kamere
i namere)
Nikako da se slegne prašina oko politickog segmenta
novogodišnjeg programa najgledanijih, najpopularnijih i najreformskijih
srpskih televizija. I svi su, ne racunajuci autore i "glumce",
manje-više skandalizovani. Rekao bih, bez pravog razloga. Naime,
novogodišnji politicki šou na Pinku i BK televiziji samo je brutalno
i, što bi rekli, transparentno (u meri u kojoj su stvari u pornografiji
obicno "transparentnije" nego u obicnoj erotici) razotkrio
ono što je svakom iole politicki pismenom gradjaninu vec poodavno
jasno. 1. Politicari su i dalje najvece zvezde u ovoj zemlji 2.
Državu, i pripadajuci joj narod, institucije i medije, oni i dalje
tretiraju kao sopstvenu prciju i 3. Spremni su na sve da bi tako
i ostalo. A sve dok je tako, price o reformi, demokratiji, pravnoj
državi i podeli vlasti predstavljace samo praznu, politicki korektnu
frazeologiju, zgodnu za eventualno pribavljanje prestižnih propusnica
za Brisel i Belu kucu, ali ne i za stvarno funkcionisanje vlasti
na brdovitom Balkanu.
Samo krajnje neupuceni u ovdašnje politicke prilike
mogu biti iznenadjeni Djindjicevim apsolutnim trijumfom u kvizu
Milioner, ili time što jedan Goran Vesic (koji je, uzgred receno,
još proletos zbog prevelikog broja izostanaka podneo ostavku na
poslanicko mesto i za koga niko sa sigurnošcu ne zna koju to, zapravo,
državnu i partijsku dužnost obavlja) može da u svom (!?) skupštinskom
kabinetu postroji najviše predstavnike zakonodavne vlasti oko jedne
tako stupidne inicijative kao što je doživotna penzija za estradne
umetnike i striptizete poput Zorice Brunclik, Šane i Ruže. I da
se ti visoki narodni predstavnici (barem oni koji, poput nesrecne
Nede Arneric, nisu znali za jadac Vesiceve i Pinkove duhovitosti)
pred njim znoje i uvijaju kao prvacic pred surovom tetkicom.
Da ne bude nesporazuma. Smeh na racun politicara
- narocito onih koji su na vlasti - može biti vema lekovit i obostrano
koristan, i zato ne treba sve trpati u isti koš. RTS-ovi prilozi
u kojima vidimo apaticnog i, razume se, neobaveštenog Predsednika
u potrazi za odbeglom kornjacom, skakutavog Premijera koji nudi
opkladu "u deset poslanika" i porucuje gradjanima da ne
veruju nikom - osim njemu, ili Nebojšu Covica u FMP-ovom dresu,
po kojem su sitnim slovima razbacana imena njegovih (pre)ostalih,
ocito sekundarnih i promenljivih politickih firmi: SPS, DA, DAN,
DOS, DSS… uspešan su primer tog istinskog humoristickog žanra. Ali
u programima o kojima govorimo nije se radilo ni o kakvom humoru
ili nedajbože satiri u duhu Radoja Domanovica ili Branislava Nušica.
Ne. Primarni smisao i neskrivena namera ovih TV socinjenija bio
je da onima koji se u njima pojavljuju pruži priliku za besplatan
politicki EPP u najgledanijem televizijskom terminu. Da se svi "transparentno"
uvere da je Premijer najpametniji medju Srbljima, da Vladan Batic
nije uzeo nikakve pare, da je Vesic mangup, da Gorica Mojovic nece
na gluposti da troši novac poreskih obveznika, da vlast nije otudjena
od naroda, da su u pitanju veseli i jednostavni ljudi, koji vole
da se šale, a bogami, kad zatreba, i da opsuju kao "sav normalan
svet".
E sad, da li je ovaj EPP baš zbilja besplatan
i na koji ce nacin - sem podrazumevanim frekvencijama - usluga biti
uzvracena, saznacemo onda kada (ako) jednog dana ova garnitura sidje
sa vlasti, a "konacno oslobodjeni" TV-bosovi, pokušavajuci
da se dodvore novim vlastodršcima, "otvore dušu" i progovore
kakvim su sve pritiscima bili izloženi od strane bivšeg režima.
Možda cemo tada saznati kako neke skrivene kamere u skupštini baš
i nisu za svakog bile podjednako skrivene i kako nije bilo sasvim
slucajno to što je Dragan Stojkovic pitan baš o Japanu, Milanka
Karic o kukicanju, a Zoran Djindjic nešto u vezi svojih, kako sam
rece, "poznanika" iz familije Grimaldi, ili Ujedinjenih
Arapskih Emirata (gde je boravio za prošlu Novu godinu). Možda tada
ni, ocigledno, najteže pitanje koje je ostalo da lebdi nakon Pinkove
skrivene kamere ("Ko je uzeo pare?") nece ostati bez odgovora.
Djordje Vukadinovic 14.12.2002.
Mi smo šampioni
Ovo
je definitivno zemlja cuda. Ako, možda, u prvi mah i nismo poverovali
da smo baš "narod najstariji", kao što su nas ubedjivali
dežurne patriote i profesionalni dizaci nacionalnog adrenalina,
sada nas u to definitivno uveravaju dosovski reformatori i advokati
Miloševicevih birackih spiskova.
Ima u tome, bez sumnje, sa svake strane mnogo
preterivanja, ali i dosta istine, pri cemu se ta naša izvikana osobenost
("niko kao mi"), na žalost, najcešce tice naših mana,
a ne izuzetnosti u nekom pozitivnom smislu. Uostalom, pogledajmo
samo sve lokalne specificnosti koje su došle do izražaja prilikom
ovih poslednjih izbora. - Doslovno nigde u svetu nije predvidjen
cenzus od pedeset odsto biraca (i) u drugom krugu. - Svuda u svetu
na izborima propadaju kandidati, ali samo kod nas propadaju citavi
izbori - i to tri puta za manje od tri meseca. - Nigde ne postoji
to da "predizborna cutnja" pocinje 48 sati pre pocetka
izbora (plus sam izborni dan do zatvaranja birališta). Taj rok je
u drugim zemljama najcešce ogranicen na 24 casa, negde važi samo
za dan izbora, a negde - kao, recimo, u SAD i Australiji - cutnje
uopšte i nema. No, kao što smo svojevremeno pokušali da budemo veci
i "autenticniji" komunisti od Rusa, tako i sada ispadamo
vece demokrate od Francuza i Amerikanaca. - Nigde se izborna pravila
ne menjaju tokom samog izbornog ciklusa. - U svetu, razume se, nije
nepoznata institucija bojkota, ali to je sredstvo za kojim po pravilu
poseže iz ovog ili onog razloga nezadovoljna opozicija. Ne pamti
se, medjutim, slucaj da sama vlast/vlada dva puta zaredom bojkotuje
izbore koje je sama raspisala, dok, s druge strane, bukvalno citav
svet poziva, kumi i moli gradjane da na te izbore izadju. - I najzad,
nije uobicajeno, a ni previše logicno, da glavni gubitnik na izborima
bude onaj ko je na njima tri puta ubedljivo pobedio, a pobednik
onaj ko na njima uopšte nije ucestvovao.
Naravno da su u pravu oni koji ponavljaju kako
"Srbija nece propasti zbog jednih neuspelih izbora" (skeptici
bi rekli da je propala vec odavno), ali ovde se i ne radi samo o
jednim izborima, niti o tome da li ce ili nece Koštunica konacno
zasesti na položaj koji mu po mišljenju (još uvek) vecine politicki
aktivnog dela gradjana ove zemlje objektivno pripada. Radi se o
tome da li nam treba zaokružen sistem institucija, da li nam treba
ravnoteža politicke moci i da li ce se pitanje o tome ko treba da
vlada rešavati na demokratskim izborima ili u trouglu samopostavljenih
politickih, privrednih i kriminalnih mocnika. Drugim recima, da
li cemo ici nesavršenim, ali ipak utabanim putem normalne liberalne
demokratije (sa više ili manje socijalnih elemenata), ili cemo opet
izmišljati nešto "svoje", što ili nigde ne postoji, ili
ne funkcioniše - i nigde nikavog dobra nije donelo.
Ne kaže se slucajno "glas naroda - glas
boga", što ne znaci da i jedan i drugi ne umeju da pogreše.
Covecanstvo, medjutim, do sada nije pronašlo bolji nacin rešavanja
politickih konflikata od demokratskih, slobodnih i poštenih izbora
i teško je poverovati da ce tako što ovih dana poci za rukom upravo
Srbima. Zato nije previše mudro zarad kratkorocnog dnevnopolitickog
cara izigravati i kompromitovati tu dragocenu instituciju. Pre ili
kasnije, narodna volja nadje put, a glasacki listici su najpouzdanije
i za sve najsigurnije sredstvo njenog izražavanja. Jer batina uvek
ima dva kraja, i nikada se ne zna sa cije strane je onaj kraci.Vlastodršci
koji misle drugacije (Miloševic je bio jedan od takvih) imaju sve
razloge da brinu za svoju buducnost.
Djordje Vukadinovic
Država i ostale sitnice
Cvrsto sam rešio da pisem o Povelji. (Za neupucene,
to je onaj kobajagi ustavni dokument o preuredjenju kobajagi zajednicke
nam kobajagi države, za koji smo vec desetak puta culi da samo što
nije usvojen, buduci da su konacno otklonjene i poslednje prepreke
za njegovo donošenje.) Na kraju sam morao da odustanem. Jer, kako
reci bilo šta pametno o takvoj gluposti, ili nešto duhovito o stvari
koja je vec sama toliko smešna. U svakom slucaju, rekao bih da je
nivo entuzijazma za zajednicu Srbije i Crne Gore u drasticnom opadanju
upravo u meri u kojoj se "intenziviraju" i u beskonacnost
razvlace pregovori o njenom preuredjenju.
Necemo, dakle, o Povelji, vec o jednom opštijem
fenomenu koji se, pored ostalog, reflektuje i u ovom konkretnom
slucaju. Radi se o nekoj vrsti hronicne privremenosti, opšte nedovršenosti
i vecite "tranzicije" koja predstavlja nacin na koji se
egzistira u ovoj zemlji, koja je samo u toku jednog veka desetak
puta menjala svoje ime i svoje granice - a o ustavima da i ne govorimo.
Bez obzira da li cemo to tumaciti istorijsko-geografskim razlozima
("kuca nasred puta"), nomadsko-cergarskim mentalitetom
("seobe"), ili pak, kao što smo uceni u ona kardeljevska
vremena, "burnim društvenim razvojem", izgleda da ova
"privremenost" (p)ostaje naša politicka i nacionalna sudbina.
A prirodna žrtva takvog stanja jesu, naravno, institucije, na celu
sa onom najvišom i najkompleksnijom - državom.
Institucije - po mogucstvu, otvorene i funkcionalne
- jesu ono što bi trebalo da obezbedi trajnost, sigurnost i pouzdanost
života na nekom prostoru. Ali takve institucije ne padaju s neba
(niti same od sebe ispadaju iz Solanine torbe), vec su plod svesnog
i kontinuiranog staranja niza generacija. Srpski narod (molim za
izvinjenje zbog ove "politicki nekorektne" sintagme, a
samo-kriticni ton onoga što sledi neka mi bude uzet kao izvesna
olakšavajuca okolnost), dakle, srpski narod, iako o državi non-stop
govori, zapravo nema mnogo smisla niti osecaja za državu i njen
znacaj. Zato je, pored ostalog, i tako lako spreman da je, zaveden
propagandom jednog ili drugog tipa, ili razvlaci do Vladivostoka
("Srbija do Tokija"), ili, pak, redukuje na granice sopstvenog
atara, da ne kažemo, ogradu sopstvene avlije.
Najcešce tudja, a redovno osiona i otudjena,
država je suviše dugo - razume se, i ne bez razloga - na ovim prostorima
doživljavana kao daleka, opasna i nedokuciva sila koje se treba
kloniti, ili, ukoliko se ukaže prilika, musti je i potkradati bez
razmišljanja. U svesti podanika, država se uglavnom identifikuje
sa vlašcu i licnošcu vladara ("za vreme Franje", Cika-Pere,
Tita, Slobe...), a i kako da bude drugacije tamo gde je vlast jaca
i trajnija od institucija, a svaki "pravi vladar" (vidi
spisak) nadživi i sahrani bar jednu do dve države i makar nekoliko
ustava. I kako stoje stvari, ni ovi današnji u tom pogledu nece
biti izuzetak.
I tako se krug zatvara. Narod državu (jednako
vlast) shvata kao neku više ili manje zlu, ali prolaznu kob, cudljivu
macehu ili alajbegovu slamu. S druge strane, vlast državu tretira
kao zasluženi plen, nešto što je sopstvenom zaslugom, na sablji,
pušci ili bageru steceno, i što se bez ljute nevolje ne ispušta
iz ruku. A svakako ne samo na osnovu nekih, ovako ili onako zaokruženih
papirica. Na osnovu zajednickog iskustva, ni jedni ni drugi ne veruju
u autonomnost intitucija, demokratsku državu i nepristrasno sudstvo
- i u tome se jedino slažu. Zato ovde bez sile niko ni o cemu ne
može da se dogovori, a ukoliko je sila podjednaka, ili iz nekog
drugog razloga ne sme da se upotrebi (kao što je to sada slucaj
sa pregovorima oko preuredjenja države ili odnosima u dosu), onda
nastaje totalna blokada, buduci da su sistematski devalvirani demokratski
institucionalni mehanizmi koji su i izmišljeni za razrešavanje takvih
konflikata.
Stoga, ma koliko govorili o nacionalnom ponosu
i busali se u patriotske grudi, zapravo svi (i vlast i narod) u
suštini najviše volimo kad se pojavi neki stranac: kadija, paša,
solana, montgomeri ili kontakt-grupa, i prosto naredi da bude kako
je pravo, odnosno, kako njemu najviše odgovara. Navikli smo tako.
A i kud i kamo je lakše - i brže - nego pokušati da se sami izmedju
sebe dogovorimo. I još gratis dobijemo savršen izgovor kako nam
je mrski tudjin opet nametnuo nepovoljno rešenje.
Djordje Vukadinovic:
Dosovska sapunica
Politicki
život postoktobarske Srbije sve više podseca na klasicne latinoamericke
sapunice. Tanak scenario, prepoznatljivi zapleti, ista lica, neuverljiva
gluma i beskrajno razvucena radnja. Sladunjava prica o smernim opozicionim
sirocicima, izloženim samovolji bezdušnog lokalnog gospodara, kojeg
udruženi pobedjuju, da bi odmah nakon toga upali u vrtlog zavade,
sukoba i omraza. U centru pažnje su, razume se, dva lika (po mogucstvu,
razlicitog pola, ali šta mari - ovo je XXI vek) iz dve bratske,
no sada ljuto zavadjene (politicke) familije, uz koje se švercuje
još gomila epizodista - podli laskavci, lažni rodaci, licemerni
pomiritelji, zle komšije, pakosne strine, zadušne babe i ostala
podrazumevana menažerija.
Cak ni najrevnosniji voajeri ne mogu više sa
sigurnošcu da se prisete šta je tacno bio uzrok koji je inicirao
raspad dosovske idile, kao ni šta to behu oni misteriozni "izvorni
principi dosa", na koje se pozivaju obe sukobljene strane i
zaklinju im se na vecitu vernost. Uostalom, kao da je to uopšte
važno. Glavno da šou ide dalje, na radost navijacki raspoloženog
gledateljstva, te zadovoljstvo svih aktera, režisera, montažera
i producenata. ("A šleperi idu, danju-nocu, kroz Podlugove…")
Ipak, kako to vec biva sa slicnim maratonskim
serijalima, projekt povremeno zapada u krizu. Gledanost pocne da
opada, a publika i TV kritika (po zlu cuveni, "politicki analiticari")
sve glasnije krene da romori o "niskom nivou" i "providnoj
glumi". Zahteva se bilo kakvo razrešenje vec do besvesti iscedene
i izraubovane price: novo vencanje, ako može, ili bar tragicno finale,
ako mora. Samo neka se stvar vec jednom prelomi.
Upravo pomenuta opasnost nadvila se prethodnih
sedmica nad akterima dosovskog dvogodišnjeg serijala. Poljubac ili
razlaz - dosta je bilo. Videvši da je vrag odneo šalu (o ugroženim
honorarima i tek otpocetoj privatizaciji, da i ne govorimo), u vatru
su ubaceni glavni aduti, a i sam Montgomeri se, navodno, licno angažovao.
I rezultati, naravno, nisu izostali. Maksimalno poštujuci pravila
žanra, zaplet je zaoštren do kulminacije, politicka i ostala krv
samo što nije pala. A onda, odjednom, dolazi sedokosa vila sa dve
brkate deveruše, sledi dramaticno (razume se, nocno) razjašnjavanje,
raskrinkavanje klevetnika i zlotvora, nov bracni ugovor, potpisi,
možda pokoja suza, zagrljaj i kraj.
Gledanost je skocila, sponzori se vratili, serijal
spašen. Do daljnjeg. A onda, Jovo-nanovo. (Vec se cuju glasovi da
je ugovor, zapravo, nevažeci, maticar bio lažan, jedan potpisnik
prethodno ucenjen, drugi drogiran, treci zamenjen na porodjaju itd.)
I tako dokle god bude publike zainteresovane za nove peripetije
u dosovoj sapunskoj operi. Uostalom, i Šešelj, kažu, ozbiljno radi
na reprizi svoje jednocinke. (A tenderi idu, danju-nocu…) (9.11.2002.)
hronika
vesti (arhiva)
|
|