Slobodan Antonić i Djordje Vukadinović
NVO Perjanice protiv NSPM
“Mislim,
taj narod je neobrazovan, primitivan, on se ne kupa, narod je često
lud, manijakalan, ništa ne pamti, ne zna za koga da glasa i kad
glasa uvek glasa za pogrešnog, ne ume da čita(…). Odvratno mi je,
odvratno mi je kad vidim ovaj narod” (Petar
Luković,
Peščanik, 30. juni 2006,
http://www.b92.net/info/emisije/pescanik.php)
Šta je
ono što je, poslednjih mesec dana, zajedničko takvim gromadama NVO
sektora kakve su Peščanik, Republika, Helsinška
povelja, Basarina Zemlja i, naravno, legendarni Petar
Luković? Zajedničko im je to da su, kao po nekoj komandi, svi osuli
paljbu po NSPM i po njegovim saradnicima. Ako pokušamo da u
racionalni rečnik prevedemo sve te
neobične
izlive
netrpeljivosti, zavisti, uplašenosti, pa i lične mržnje, doći ćemo
do sledećeg spiska optužbi.
Kao prvo,
NSPM i njegovim analitičarima se prigovara odsustvo nepristrasnosti
u tumačenju političkih zbivanja u Srbiji. Štaviše, NSPM se optužuje
da je, ni manje ni više nego nosilac «dominantne, zvanične državne
ideologije» u čijem je središtu «`dobri` nacionalizam» (Republika,
1.06.-31.07.2006, str. 3). «Njegovo glavno uporiše (tog nacionalizma
– napomena pisaca) je u samom Koštunici i njegovoj stranci, a
realizacija u veoma agilnoj i prodornoj Novoj srpskoj političkoj
misli, koju predvode prekaljeni Koštuničini savetnici,
saradnici, `nepristrasni` analitičari tipa Đorđa Vukadinovića,
Slobodana Antonića, Ljiljane Smajlović, Miše Đurkovića, Ćirjakovića
i njima sličnih» (isto). Svi oni su, zapravo, «ovlašćene egzegete»
Koštunice i njegove politike (Zemlja, jun 2006, str. 5), a za
uzvrat «iz Nove srpske političke misli stalno se liferuju kadrovi za
vodeće medije, savetnici, pregovarači za najsloženije misije
(Kosovo, Crna Gora)» (Helsinška povelja, br. 93-94, str. 15).
Druga
optužba tiče se nastojanja NSPM da se radikali u političkom smislu
normalizuju kao jedna od legitimnih političkih snaga, barem sve dok
poštuju pravila demokratske igre i procedure. To nastojanje, koje
NSPM uostalom uopšte i ne krije, prvenstveno se, međutim, objašnjava
postojanjem nekakvih niskih ličnih motiva: «Prirodno je
približavanje (NSPM – napomena pisaca) radikalima - možda se to kaže
za slučaj da oni (radikali – napomena Đ.V. i S.A.) dođu na vlast,
trebaće i tada političkih analitičara»; veli Jovan Bajford u
Peščaniku, 23. juni 2006;
http://www.b92.net/info/emisije/pescanik.php).
Dakle, NSPM brani radikale samo zato što se od njih nada nekoj
sinekuri u budućnosti - ili makar da bi zadržala mesto ideološkog
centra novog srpskog nacionalizma?
Treća
optužba tiče se ukazivanja NSPM na to da se među samozvanim
«evro-reformistima» i «modernizatorima» može naći podjednako, a
povremeno čak i daleko više autoritarnih tendencija nego kod samih
radikala. Kao primer toga na stranicama NSPM često su navođene
pretnje «gvozdenom metlom», «novom Sabljom» i «Šestim
oktobrom» koje su stizale iz pojedinih nevladinih organizacija, LDP
i političkih grupacija iz njihovog okruženja, kao i otvoreno
zalaganje Svetislava Basare za uvođenje dikature u Srbiji
(Zemlja, br. 3, maj 2006, str. 10-12).
Međutim, ovakvu doslednu borbu za demokratske principe naše
euro-reformske perjanice su protumačile ni više ni manje nego kao -
zalaganje za fašizam!! I to sa sledećom «argumentacijom»: «Vidimo
formiranje neke ideje o srednjem putu koja naginje ka ovom prvom
(radikalskom – napomena Đ.V. i S.A.), jer sa njim ima prirodne
ideološke sličnosti. Isto se dešavalo u Srbiji 30-ih godina prošlog
veka. Ljudi koji su insistirali da su komunizam i fašizam dva
podjednaka zla, uvek su završavali na strani fašista» (Bajford,
Peščanik, isto). Dakle, pošto NSPM misli da je ekstremizam iz
redova nevladinog sektora ili LDP jednako neopravdan kao i
ekstremizam iz redova SRS, to onda znači da je NSPM zapravo na
strani SRS, pa dakle i samog fašizma!
Iako u
suštini besmislene, ove optužbe, pogotovo kada se neprestano
recikliraju i gotovo horski ponavljaju, poseduju izvesnu ubeđivačku
snagu – izuzev, razume se, psovačkog primitivizma Petra Lukovića – i
zaslužuju da se na njih odgovori.
***
Kao prvo,
nema sumnje da su osporavanja nepristrasnosti NSPM analitičara
usmerena na to da potkopaju njihov javni kredibilitet. Ali, na čemu
ta osporavanja počivaju? Ako bismo mi, analitičari iz NSPM, rekli:
«Koštunica je novi Milošević»; ako bismo rekli: «U Srbiji je
restaurisan Miloševićev režim». Ako bismo rekli: »Danas se u Srbiji
na velika vrata u državni i društveni život uvodi teokratija»! (Helsinška
povelja, isto). Ako bismo rekli: «Radikali su fašisti i treba ih
zabraniti». Ako bismo rekli: «Jedine prave demokratske i reformske
snage u Srbiji su LDP, `5. oktobar` i, delimično, DS». Ako bismo,
dakle, sve to rekli verovatno bismo odmah za Helsinšku povelju,
Republiku, Peščanik i Petra Lukovića postali «uvaženi
stručnjaci» i analitičari bez navodnika, vratili bi nam akademske
titule i priznali kvalifikacije i pravo da se bavimo političkom
analizom. Ali, zaboga, nisu li takvih, «nepristrasnih» analitičara
prepuni tzv. evro-reformski mediji? Analitičara koji su članovi
najvišeg rukovodstva «evro-reformskih» stranaka. Analitičara koji su
javno, svojim potpisom, podržavali jednog od deset predsedničkih
kandidata na slobodnim i demokratskim izborima. Analitičara koji su
se peli na stranačke bine i mahali stranačkim zastavicama. Zar treba
i mi to da radimo da bismo bili prihvaćeni i postali «nezavisni»
poput svih ostalih? Ili smo možda «pristrasni» upravo zato
što sve to ne radimo?
Ne,
gospodo. Nama su sve stranke jednake, dokle god se drže demokratskih
načela i poštuju pravila parlamentarne igre. Razume se da ozbiljne
stranke treba da imaju kvalitetne stručne službe i da one mogu biti
u stanju da izrađuju čak vrlo kvalitetne analize. Ali mi mislimo da
nezavisnim analitičarima nije mesto na stranačkim pozornicama. I baš
zato možemo da se zalažemo za racionalan pogled na srpsku stranačku
pozornicu,
i
baš zato možemo da razumemo značaj demokratske integracije svih
srpskih parlamentarnih stranaka. I baš zato možemo da se, pored
ostalog, zalažemo i za integraciju Radikala!
Srpska demokratija se, kako NSPM to razume, nalazi pred izborom: ili
zabraniti
radikale, ili integrisati SRS u politički sistem. Stranka koja ima
blizu 40% glasova ne može se zabraniti bez državnog udara ili
građanskog rata. Ali, cilj demokratije nije da ikoga isključi ili
odstranjuje. Cilj je da svi prihvate njena pravila i da svi budu u
igri. I dokle god Radikali prihvataju demokratska pravila igre,
dokle god se suštinski drže parlamentarizma i u partijskom delovanju
ne krše zakon, oni se moraju uzimati kao bilo koja druga stranka u
sistemu. Što ne znači da ih morate voleti, a pogotovo da morate za
njih glasati. U demokratiji su nedopustive samo one stranke koje
hoće da ukinu demokratiju. Sve ostale imaju jednako pravo da se
takmiče i jednako pravo da – ako uspeju da obezbede parlamentarnu
većinu – preuzmu vlast.
Dakle, integracija Radikala, po našem mišljenju, zaista mora biti
jedan od ciljeva razumne srpske politike. Zbog stabilnosti
političkih i društvenih institucija, Radikali moraju postati
sastavni i odgovorni deo demokratskog sistema. To znači da oni
moraju ne samo da strogo poštuju sva demokratska pravila, već i da
oni, učestvujući u stvaranju novog ustava, moraju postati i jedan od
jemaca tih pravila. Uopšte ne tvrdimo da će se to i
dogoditi i da pomenuta transformacija možda neće propasti, bilo
krivicom samih radikala (ukoliko se ispostavi da su nesposobni da
«preskoče preko Šešeljeve senke»), bilo usled opstrukcije pojedinih
domaćih i stranih faktora, kojima iz različitih razloga ne odgovara
normalizacija političke scene i politička stabilnost u Srbiji.
Dakle, nismo sigurni kako će se ta stvar okončati – kao što nismo
sigurni ni u mnogo šta drugo u vezi sa budućnošću Srbije. Ali
iskreno verujemo da bi do te normalizacije i stabilizacije
trebalo da dođe.
***
Jadno je,
međutim, ove jasne, razborite i – hajde i to da kažemo – plemenite
ciljeve svoditi na nekakve srebroljubive porive. Da nam je
srebroljublje motiv, NSPM bi pevao sasvim drugu pesmu – to je bar
svakome jasno ko iole razume srpske prilike. Uostalom, hajde da
uporedimo fondove kojima raspolažu upravo one NVO iz kojih stižu
najveći napadi na nas, sa fondom koji ima NSPM. Videlo bi se, sasvim
lepo, da je srazmera našeg i fondova onih NVO koje sada jurišaju na
NSPM otprilike jednaka srazmeri vojnih i materijalnih kapaciteta
Srbije i zemalja NATO-a, u ratu 1999. godine. Eto to je prava slika
stvari – siledžijski napad bogatih i moćnih na nekoga ko «kvari»
globalističku ideologiju i «večni mir» roba i gospodara.
A NSPM tu
ideologiju odbacuje, između ostalog, i zato jer nikada neće da
pristane na tvrdnju da je «svaki nacionalizam zločin» (kako
se to, po već ko zna koji put, ponavlja u publikacijama Helsiškog
odbora i inih NVO), a da se pri tom pojam «nacionalizam» neodređeno
proteže na svaki (srpski) nacionalni osećaj i nacionalnu
identifikaciju. Kada to bude važilo za Amerikance, Britance ili
Francuze, važiće i za Srbe. Mi ne padamo ničice pred idolom nacije –
makar smo to dovoljno puta do sada pokazali, i ispod nam je časti da
sada mašemo tekstovima, polemikama, otkazima i ožiljcima zadobijenim
u sukobima sa predstavnicima «starog režima» i njegovim
intelektualnim trabantima – od kojih su se, uzgred budi rečeno,
mnogi sasvim lepo skućili, uhlebili i šćućurili u okrilju
«evro-reformskih» snaga i stranaka. Ali, ako politička i
intelektualna elita neke zajednice ne vode računa o državnim i
nacionalnim interesima, ta zajednica neumitno propada. Ako se za
svoje interese ne staramo mi, građani Srbije, i mi, Srbi, - ko će
drugi? A staranje za sopstvene interese jeste upravo onaj «dobri»
nacionalizam (odnosno, elementarni patriotizam) na koji svaka
zajednica ima neotuđivo pravo. I onoliko koliko se o tim interesima
staraju Koštunica, Tadić, Nikolić, Dinkić, Dačić, Jovanović, ili ma
ko drugi, mi ćemo to uvek reći i pohvaliti, ma koliko to (ne) bilo
«politički korektno» i konjunkturno. Ali i obrnuto – kritikovaćemo,
ako verujemo da za to ima razloga, bez obzira na to ko je u tom
trenutku koliko moćan i na kom je položaju.
Jer, mi
nikoga ne služimo, i pokušavamo da budemo slobodni i nezavisni
upravo tako što mislimo svojom glavom i svojom pameću. I pri tom
nikoga ne mrzimo, uključujući i one koji – po službenoj dužnosti ili
«volonterski» – mrze nas. Ne prihvatamo crno-belu optiku i, na
primer, poštujemo «istorijske» zasluge Republike, Sonje Liht,
Nebojše Popova, Nikole Miloševića, Koste Čavoškog i brojnih
nevladinih organizacija u «herojskom» periodu srpskog višestranačja.
(Šta više, rado priznajemo da se, na primer, u drugom, kulturnjačkom
i ne-agitpropovskom
delu Zemlje može naći i pristojnih tekstova!) Zato,
verovatno, toliko i smetamo.
Mi ne
krijemo da povremeno delimo poglede na određena politička i
društvena pitanja sa Koštunicom, Tadićem, Nikolićem i mnogim drugim
ličnostima na javnoj i intelektualnoj sceni. I voleli bismo da je te
saglasnosti još mnogo više – bez obzira što bi time bila smanjena
ekskluzivnost, pa onda, samim tim, valjda i «profitabilnost» naše
pozicije. Mi navijamo za Srbiju, za demokratiju u Srbiji i za Srbiju
u Evropi. I naivno verujemo da bi za te tri stvari, valjda, trebalo
da navija i svaki građanin ove zemlje. Ali, iz toga što sa nekim
delimo iste vrednosti ne sledi da smo njegovi advokati ili
glasnogovornici. Naprotiv. Mi smo takođe i veoma oštri i neprijatni
kritičari kada god vidimo da se neko o ove vrednosti spotiče, ili ih
zloupotrebljava. No, mi nikoga apriori, unapred ne odbacujemo samo
da bismo utvrdili kako smo jedino mi modernizatori, jedino
mi reformisti, jedino mi Evropljani, i jedino mi
patrioti i Srbi.
Mi se
trudimo da kod političara i stranaka što nepristrasnije sagledamo i
njihove uspehe i njihove neuspehe, i njihove vrline i njihove mane.
I uopšte ne pretendujemo da smo uvek i u svemu u pravu. I veoma se
plašimo, odnosno grozimo onih koji su uvek apsolutno sigurni u svoju
«istinu», koji sve znaju i nikad se ne kolebaju. Zato odbijamo svaku
krajnost u ocenama i suđenju – ma koliko to katkad nekome zvučalo
blago, apologetski, ili jeretički. Ne, gospodo, iako ne razumemo i
ne podržavamo mnoge njegove poteze, Koštunica nije «klerofašista» i
«predsednik najgore vlade u srpskoj istoriji». I ne, Tadić nije
«ustaša», «Koštunica sa laptopom», ili «plitkoumni lepotan zabrinut
za ozonsku rupu i mir u svetu». I ne, Nikolić nije «fašista», niti
«srpski grobar» i «kandidat za glavnog koljača». Kada se trudimo da
budemo objektivni, mi time ne navijamo za pojedine političare, već
za Srbiju, za demokratiju i za univerzalne vrednosti. Ako
Helsišnka povelja, Republika, Peščanik i Zemlja
navijaju za nešto drugo i nekog drugog, pa im je mrzak svako ko
drugačije gleda na stvari – onda je to problem njih, a ne Nove
srpske političke misli. Za nas su, međutim, svi srpski
političari i svi građani Srbije jednaki – dokle god se drže
civilizovanih ideja, dokle god im demokratija nije teška, a Srbija
nije «odvratna i mrska» (kao onom veselniku s početka teksta).
***
Šta tek
reći povodom paranoidnih optužbi da smo mi nekakav ideološki centar
ove vlasti (koje?) i njen glavni kadrovski izvor. To što je Vladimir
N. Cvetković, prvi glodur NSPM (1994-1998), nekoliko godina docnije
dospeo u Radio-difuzni savet, zaista teško može biti dokaz naše
uticajnosti. Cvetković je u RDS ušao aprila 2003. godine, usred
«Šestog oktobra», a postavila ga je niko drugi do «evro-reformska»
Živkovićeva vlada! (E sad, to što su i ako su se oni prevarili, ako
je gospodin Cvetković slučajno izneverio očekivanja tadašnjih
predlagača, ili u međuvremeno pronašao nove, to zaista više nije naš
problem, već tadašnjih evro-reformskih kadrovika.) Još je smešnije
povezivati Ljiljanu Smajlović sa NSPM. Ili neko zaista veruje da je
Ljiljana Smajlović postala glavni urednik Politike zbog svoja
dva teksta u NSPM? Slično važi i za našeg saradnika Zorana Stokića,
koji je od pre izvesnog vremena angažovan u radu srpskog
pregovaračkog tima za Kosovo. Zar neko zbilja misli da je dovoljno
napisati par tekstova za NSPM i odmah dobiti državnu funkciju? Zar
neko zaista misli da je Zoran Ćirjaković od nas dobio zadatak da u
NIN-u napiše onaj «inkriminisani» tekst o Latinki Perović? Zar neko
zbilja misli da je Miša Đurković zbog svojih tekstova u NSPM postao
savetnik u Vladi? Ne, gospodo, iako, priznajemo da cenimo i rado
čitamo njihove tekstove, neke od pomenutih ličnosti jedva da i
poznajemo, a kamoli da sa njima tvorimo kakav klub istomišljenika,
ili neku «organizovanu ideološku grupu».
Ali, baš
te gluposti, baš te pubertetske fantazije pišu i govore gospoda iz
Republike, Helsinške povelje, Zemlje i
Peščanika. Oni koji se beskrajno izruguju svakoj «teoriji
zavere», odjednom postaju itekako i bezumno paranoični kada je reč o
ideološkim neistomišljenicima i ugroženim sinekurama. Pa onda to što
većina u Srbiji teško prihvata da je «svaki nacionalizam zločin» i
nerado glasa za one koji govore da je «narod neobrazovan,
primitivan, manijakalan», biva tumačeno postojanjem neke strašne
zavere Crkve, Akademije, Vojske, Vlade – i NSPM – zavere koja ne da
našim poslenicima «denacifikacije» i «dekontaminacije» da
«lustriraju» i «katarzišu» Srbiju. Eh, kada bi im se samo dozvolilo
da oni lično «makar malo» uvedu diktaturu («na
period od četiri godine», veli skromni Basara; isto), i da
onda lepo i natenane odrade: «reformu vojske i policije, izradu
ustava, pisanje stvarne istorije zasnovane na činjenicima, reformu
školstva i univerziteta»
(Basara, isto). Gde bi nam onda bio kraj! Ali, ne ide. Smeta
demokratija, smeta primitivni narod – i smeta NSPM koji stalno nešto
posmatra, zapitkuje i zakera...
E pa
smetaće i dalje, gospodo! Srbiji je dosta «modernizatora» za koje
put ka modernizaciji vodi preko streljačkih vodova i bodljikave
žice. Srbija ne sme biti ničiji privatni feud i eksperimentalni
logor. U tome smo zaista protivnici! Ako je ovo borba za tolerantno,
pristojno i civilizovano
društvo, mi smo u toj borbi izgleda
definitivno na različitim stranama.
I bez obzira što lično ne volimo svađe, i nemamo ni vremena ni volje
za čaršijska prepucavanja i «intelektualne polemike», mi
ovu borbu, nažalost,
prosto nismo mogli
izbeći i ne smemo je
izgubiti! To bi bio kraj. Ne kraj Nove srpske političke misli
– to bi,
očigledno, bio kraj ovog jadnog «neobrazovanog, primitivnog,
manijakalnog», ili kako vi još kažete – «odvratnog, odvratnog»
naroda.
|
|