Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Slobodan Antonić i Djordje Vukadinović

NVO Perjanice protiv NSPM


“Mislim, taj narod je neobrazovan, primitivan, on se ne kupa, narod je često lud, manijakalan, ništa ne pamti, ne zna za koga da glasa i kad glasa uvek glasa za pogrešnog, ne ume da čita(…). Odvratno mi je, odvratno mi je kad vidim ovaj narod” (Petar Luković, Peščanik, 30. juni 2006, http://www.b92.net/info/emisije/pescanik.php)

 

Šta je ono što je, poslednjih mesec dana, zajedničko takvim gromadama NVO sektora kakve su Peščanik, Republika, Helsinška povelja, Basarina Zemlja i, naravno, legendarni Petar Luković? Zajedničko im je to da su, kao po nekoj komandi, svi osuli paljbu po NSPM i po njegovim saradnicima. Ako pokušamo da u racionalni rečnik prevedemo sve te neobične izlive netrpeljivosti, zavisti, uplašenosti, pa i lične mržnje, doći ćemo do sledećeg spiska optužbi.

 

Kao prvo, NSPM i njegovim analitičarima se prigovara odsustvo nepristrasnosti u tumačenju političkih zbivanja u Srbiji. Štaviše, NSPM se optužuje da je, ni manje ni više nego nosilac «dominantne, zvanične državne ideologije» u čijem je središtu «`dobri` nacionalizam» (Republika, 1.06.-31.07.2006, str. 3). «Njegovo glavno uporiše (tog nacionalizma – napomena pisaca) je u samom Koštunici i njegovoj stranci, a realizacija u veoma agilnoj i prodornoj Novoj srpskoj političkoj misli, koju predvode prekaljeni Koštuničini savetnici, saradnici, `nepristrasni` analitičari tipa Đorđa Vukadinovića, Slobodana Antonića, Ljiljane Smajlović, Miše Đurkovića, Ćirjakovića i njima sličnih» (isto). Svi oni su, zapravo, «ovlašćene egzegete» Koštunice i njegove politike (Zemlja, jun 2006, str. 5), a za uzvrat «iz Nove srpske političke misli stalno se liferuju kadrovi za vodeće medije, savetnici, pregovarači za najsloženije misije (Kosovo, Crna Gora)» (Helsinška povelja, br. 93-94, str. 15).

 

Druga optužba tiče se nastojanja NSPM da se radikali u političkom smislu normalizuju kao jedna od legitimnih političkih snaga, barem sve dok poštuju pravila demokratske igre i procedure. To nastojanje, koje NSPM uostalom uopšte i ne krije, prvenstveno se, međutim, objašnjava postojanjem nekakvih niskih ličnih motiva: «Prirodno je približavanje (NSPM – napomena pisaca) radikalima - možda se to kaže za slučaj da oni (radikali – napomena Đ.V. i S.A.) dođu na vlast, trebaće i tada političkih analitičara»; veli Jovan Bajford u Peščaniku, 23. juni 2006; http://www.b92.net/info/emisije/pescanik.php). Dakle, NSPM brani radikale samo zato što se od njih nada nekoj sinekuri u budućnosti - ili makar da bi zadržala mesto ideološkog centra novog srpskog nacionalizma?

 

Treća optužba tiče se ukazivanja NSPM na to da se među samozvanim «evro-reformistima» i «modernizatorima» može naći podjednako, a povremeno čak i daleko više autoritarnih tendencija nego kod samih radikala. Kao primer toga na stranicama NSPM često su navođene pretnje «gvozdenom metlom», «novom Sabljom» i «Šestim oktobrom» koje su stizale iz pojedinih nevladinih organizacija, LDP i političkih grupacija iz njihovog okruženja, kao i otvoreno zalaganje Svetislava Basare za uvođenje dikature u Srbiji (Zemlja, br. 3, maj 2006, str. 10-12). Međutim, ovakvu doslednu borbu za demokratske principe naše euro-reformske perjanice su protumačile ni više ni manje nego kao - zalaganje za fašizam!! I to sa sledećom «argumentacijom»: «Vidimo formiranje neke ideje o srednjem putu koja naginje ka ovom prvom (radikalskom – napomena Đ.V. i S.A.), jer sa njim ima prirodne ideološke sličnosti. Isto se dešavalo u Srbiji 30-ih godina prošlog veka. Ljudi koji su insistirali da su komunizam i fašizam dva podjednaka zla, uvek su završavali na strani fašista» (Bajford, Peščanik, isto). Dakle, pošto NSPM misli da je ekstremizam iz redova nevladinog sektora ili LDP jednako neopravdan kao i ekstremizam iz redova SRS, to onda znači da je NSPM zapravo na strani SRS, pa dakle i samog fašizma!  

 

Iako u suštini besmislene, ove optužbe, pogotovo kada se neprestano recikliraju i gotovo horski ponavljaju, poseduju izvesnu ubeđivačku snagu – izuzev, razume se, psovačkog primitivizma Petra Lukovića – i zaslužuju da se na njih odgovori.

 

***

 

Kao prvo, nema sumnje da su osporavanja nepristrasnosti NSPM analitičara usmerena na to da potkopaju njihov javni kredibilitet. Ali, na čemu ta osporavanja počivaju? Ako bismo mi, analitičari iz NSPM, rekli: «Koštunica je novi Milošević»; ako bismo rekli: «U Srbiji je restaurisan Miloševićev režim». Ako bismo rekli: »Danas se u Srbiji na velika vrata u državni i društveni život uvodi teokratija»! (Helsinška povelja, isto). Ako bismo rekli: «Radikali su fašisti i treba ih zabraniti». Ako bismo rekli: «Jedine prave demokratske i reformske snage u Srbiji su LDP, `5. oktobar` i, delimično, DS». Ako bismo, dakle, sve to rekli verovatno bismo odmah za Helsinšku povelju, Republiku, Peščanik i Petra Lukovića postali «uvaženi stručnjaci» i analitičari bez navodnika, vratili bi nam akademske titule i priznali kvalifikacije i pravo da se bavimo političkom analizom. Ali, zaboga, nisu li takvih, «nepristrasnih» analitičara prepuni tzv. evro-reformski mediji? Analitičara koji su članovi najvišeg rukovodstva «evro-reformskih» stranaka. Analitičara koji su javno, svojim potpisom, podržavali jednog od deset predsedničkih kandidata na slobodnim i demokratskim izborima. Analitičara koji su se peli na stranačke bine i mahali stranačkim zastavicama. Zar treba i mi to da radimo da bismo bili prihvaćeni i postali «nezavisni» poput svih ostalih? Ili smo možda «pristrasni»  upravo zato što sve to ne radimo?

 

Ne, gospodo. Nama su sve stranke jednake, dokle god se drže demokratskih načela i poštuju pravila parlamentarne igre. Razume se da ozbiljne stranke treba da imaju kvalitetne stručne službe i da one mogu biti u stanju da izrađuju čak vrlo kvalitetne analize. Ali mi mislimo da nezavisnim analitičarima nije mesto na stranačkim pozornicama. I baš zato možemo da se zalažemo za racionalan pogled na srpsku stranačku pozornicu, i baš zato možemo da razumemo značaj demokratske integracije svih srpskih parlamentarnih stranaka. I baš zato možemo da se, pored ostalog, zalažemo i za integraciju Radikala! Srpska demokratija se, kako NSPM to razume, nalazi pred izborom: ili zabraniti radikale, ili integrisati SRS u politički sistem. Stranka koja ima blizu 40% glasova ne može se zabraniti bez državnog udara ili građanskog rata. Ali, cilj demokratije nije da ikoga isključi ili odstranjuje. Cilj je da svi prihvate njena pravila i da svi budu u igri. I dokle god Radikali prihvataju demokratska pravila igre, dokle god se suštinski drže parlamentarizma i u partijskom delovanju ne krše zakon, oni se moraju uzimati kao bilo koja druga stranka u sistemu. Što ne znači da ih morate voleti, a pogotovo da morate za njih glasati. U demokratiji su nedopustive samo one stranke koje hoće da ukinu demokratiju. Sve ostale imaju jednako pravo da se takmiče i jednako pravo da – ako uspeju da obezbede parlamentarnu većinu – preuzmu vlast.

 

Dakle, integracija Radikala, po našem mišljenju, zaista mora biti jedan od ciljeva razumne srpske politike. Zbog stabilnosti političkih i društvenih institucija, Radikali moraju postati sastavni i odgovorni deo demokratskog sistema. To znači da oni moraju ne samo da strogo poštuju sva demokratska pravila, već i da oni, učestvujući u stvaranju novog ustava, moraju postati i jedan od jemaca tih pravila. Uopšte ne tvrdimo da će se to i dogoditi i da pomenuta transformacija možda neće propasti, bilo krivicom samih radikala (ukoliko se ispostavi da su nesposobni da «preskoče preko Šešeljeve senke»), bilo usled opstrukcije pojedinih domaćih i stranih  faktora, kojima iz različitih razloga ne odgovara normalizacija političke scene i politička stabilnost u Srbiji. Dakle, nismo sigurni kako će se ta stvar okončati – kao što nismo sigurni ni u mnogo šta drugo u vezi sa budućnošću Srbije. Ali iskreno verujemo da bi do te normalizacije i stabilizacije trebalo da dođe.

 

***

 

Jadno je, međutim, ove jasne, razborite i – hajde i to da kažemo – plemenite ciljeve svoditi na nekakve srebroljubive porive. Da nam je srebroljublje motiv, NSPM bi pevao sasvim drugu pesmu – to je bar svakome jasno ko iole razume srpske prilike. Uostalom, hajde da uporedimo fondove kojima raspolažu upravo one NVO iz kojih stižu najveći napadi na nas, sa fondom koji ima NSPM. Videlo bi se, sasvim lepo, da je srazmera našeg i fondova onih NVO koje sada jurišaju na NSPM otprilike jednaka srazmeri vojnih i materijalnih kapaciteta Srbije i zemalja NATO-a, u ratu 1999. godine. Eto to je prava slika stvari – siledžijski napad bogatih i moćnih na nekoga ko «kvari» globalističku ideologiju i «večni mir»  roba i gospodara. 

 

A NSPM tu ideologiju odbacuje, između ostalog, i zato jer nikada neće da pristane na tvrdnju da je «svaki nacionalizam zločin» (kako se to, po već ko zna koji put, ponavlja u publikacijama Helsiškog odbora i inih NVO), a da se pri tom pojam «nacionalizam» neodređeno proteže na svaki (srpski) nacionalni osećaj i nacionalnu identifikaciju. Kada to bude važilo za Amerikance, Britance ili Francuze, važiće i za Srbe. Mi ne padamo ničice pred idolom nacije – makar smo to dovoljno puta do sada pokazali, i ispod nam je časti da sada mašemo tekstovima, polemikama, otkazima i ožiljcima zadobijenim u sukobima sa predstavnicima «starog režima» i njegovim intelektualnim trabantima – od kojih su se, uzgred budi rečeno, mnogi sasvim lepo skućili, uhlebili i šćućurili u okrilju «evro-reformskih» snaga i stranaka. Ali, ako politička i intelektualna elita neke zajednice ne vode računa o državnim i nacionalnim interesima, ta zajednica neumitno propada. Ako se za svoje interese ne staramo mi, građani Srbije, i mi, Srbi, - ko će drugi? A staranje za sopstvene interese jeste upravo onaj «dobri» nacionalizam (odnosno, elementarni patriotizam) na koji svaka zajednica ima neotuđivo pravo. I onoliko koliko se o tim interesima staraju Koštunica, Tadić, Nikolić, Dinkić, Dačić, Jovanović, ili ma ko drugi, mi ćemo to uvek reći i pohvaliti, ma koliko to (ne) bilo «politički korektno» i konjunkturno. Ali i obrnuto – kritikovaćemo, ako verujemo da za to ima razloga, bez obzira na to ko je u tom trenutku koliko moćan i na kom je položaju.

 

Jer, mi nikoga ne služimo, i pokušavamo da budemo slobodni i nezavisni upravo tako što mislimo svojom glavom i svojom pameću. I pri tom nikoga ne mrzimo, uključujući i one koji – po službenoj dužnosti ili «volonterski» – mrze nas. Ne prihvatamo crno-belu optiku i, na primer, poštujemo «istorijske» zasluge Republike, Sonje Liht, Nebojše Popova, Nikole Miloševića, Koste Čavoškog i brojnih nevladinih organizacija u «herojskom» periodu srpskog višestranačja. (Šta više, rado priznajemo da se, na primer, u drugom, kulturnjačkom i ne-agitpropovskom delu Zemlje može naći i pristojnih tekstova!) Zato, verovatno, toliko i smetamo.

 

Mi ne krijemo da povremeno delimo poglede na određena politička i društvena pitanja sa Koštunicom, Tadićem, Nikolićem i mnogim drugim ličnostima na javnoj i intelektualnoj sceni. I voleli bismo da je te saglasnosti još mnogo više – bez obzira što bi time bila smanjena ekskluzivnost, pa onda, samim tim, valjda i «profitabilnost» naše pozicije. Mi navijamo za Srbiju, za demokratiju u Srbiji i za Srbiju u Evropi. I naivno verujemo da bi za te tri stvari, valjda, trebalo da navija i svaki građanin ove zemlje. Ali, iz toga što sa nekim delimo iste vrednosti ne sledi da smo njegovi advokati ili glasnogovornici. Naprotiv. Mi smo takođe i veoma oštri i neprijatni kritičari kada god vidimo da se neko o ove vrednosti spotiče, ili ih zloupotrebljava. No, mi nikoga apriori, unapred ne odbacujemo samo da bismo utvrdili kako smo jedino mi modernizatori, jedino mi reformisti, jedino mi Evropljani, i jedino mi patrioti i Srbi.

 

Mi se trudimo da kod političara i stranaka što nepristrasnije sagledamo i njihove uspehe i njihove neuspehe, i njihove vrline i njihove mane. I uopšte ne pretendujemo da smo uvek i u svemu u pravu. I veoma se plašimo, odnosno grozimo onih koji su uvek apsolutno sigurni u svoju «istinu», koji sve znaju i nikad se ne kolebaju. Zato odbijamo svaku krajnost u ocenama i suđenju – ma koliko to katkad nekome zvučalo blago, apologetski, ili jeretički. Ne, gospodo, iako ne razumemo i ne podržavamo mnoge njegove poteze, Koštunica nije «klerofašista» i «predsednik najgore vlade u srpskoj istoriji». I ne, Tadić nije «ustaša», «Koštunica sa laptopom», ili «plitkoumni lepotan zabrinut za ozonsku rupu i mir u svetu». I ne, Nikolić nije «fašista», niti «srpski grobar» i «kandidat za glavnog koljača». Kada se trudimo da budemo objektivni, mi time ne navijamo za pojedine političare, već za Srbiju, za demokratiju i za univerzalne vrednosti. Ako Helsišnka povelja, Republika, Peščanik i Zemlja navijaju za nešto drugo i nekog drugog, pa im je mrzak svako ko drugačije gleda na stvari – onda je to problem njih, a ne Nove srpske političke misli. Za nas su, međutim, svi srpski političari i svi građani Srbije jednaki – dokle god se drže civilizovanih ideja, dokle god im demokratija nije teška, a Srbija nije «odvratna i mrska» (kao onom veselniku s početka teksta).

 

***

 

Šta tek reći povodom paranoidnih optužbi da smo mi nekakav ideološki centar ove vlasti (koje?) i njen glavni kadrovski izvor. To što je Vladimir N. Cvetković, prvi glodur NSPM (1994-1998), nekoliko godina docnije dospeo u Radio-difuzni savet, zaista teško može biti dokaz naše uticajnosti. Cvetković je u RDS ušao aprila 2003. godine, usred «Šestog oktobra», a postavila ga je niko drugi do «evro-reformska» Živkovićeva vlada! (E sad, to što su i ako su se oni prevarili, ako je gospodin Cvetković slučajno izneverio očekivanja tadašnjih predlagača, ili u međuvremeno pronašao nove, to zaista više nije naš problem, već tadašnjih evro-reformskih kadrovika.) Još je smešnije povezivati Ljiljanu Smajlović sa NSPM. Ili neko zaista veruje da je Ljiljana Smajlović postala glavni urednik Politike zbog svoja dva teksta u NSPM? Slično važi i za našeg saradnika Zorana Stokića, koji je od pre  izvesnog vremena angažovan u radu srpskog pregovaračkog tima za Kosovo. Zar neko zbilja misli da je dovoljno napisati par tekstova za NSPM i odmah dobiti državnu funkciju? Zar neko zaista misli da je Zoran Ćirjaković od nas dobio zadatak da u NIN-u napiše onaj «inkriminisani» tekst o Latinki Perović? Zar neko zbilja misli da je Miša Đurković zbog svojih tekstova u NSPM postao savetnik u Vladi? Ne, gospodo, iako, priznajemo da cenimo i rado čitamo njihove tekstove, neke od pomenutih ličnosti jedva da i poznajemo, a kamoli da sa njima tvorimo kakav klub istomišljenika, ili neku «organizovanu ideološku grupu».  

   

Ali, baš te gluposti, baš te pubertetske fantazije pišu i govore gospoda iz Republike, Helsinške povelje, Zemlje i Peščanika. Oni koji se beskrajno izruguju svakoj «teoriji zavere», odjednom postaju itekako i bezumno paranoični kada je reč o ideološkim neistomišljenicima i ugroženim sinekurama. Pa onda to što većina u Srbiji teško prihvata da je «svaki nacionalizam zločin» i nerado glasa za one koji govore da je «narod neobrazovan, primitivan, manijakalan», biva tumačeno postojanjem neke strašne zavere Crkve, Akademije, Vojske, Vlade – i NSPM – zavere koja ne da našim poslenicima «denacifikacije» i «dekontaminacije» da «lustriraju» i «katarzišu» Srbiju. Eh, kada bi im se samo dozvolilo da oni lično «makar malo» uvedu diktaturu («na period od četiri godine», veli skromni Basara; isto), i da onda lepo i natenane odrade: «reformu vojske i policije, izradu ustava, pisanje stvarne istorije zasnovane na činjenicima, reformu školstva i univerziteta» (Basara, isto). Gde bi nam onda bio kraj! Ali, ne ide. Smeta demokratija, smeta primitivni narod – i smeta NSPM koji stalno nešto posmatra, zapitkuje i zakera...

 

E pa smetaće i dalje, gospodo! Srbiji je dosta «modernizatora» za koje put ka modernizaciji vodi preko streljačkih vodova i bodljikave žice.  Srbija ne sme biti ničiji privatni feud i eksperimentalni logor. U tome smo zaista protivnici! Ako je ovo borba za tolerantno, pristojno i civilizovano društvo, mi smo u toj borbi izgleda definitivno na različitim stranama. I bez obzira što lično ne volimo svađe, i nemamo ni vremena ni volje za čaršijska prepucavanja i «intelektualne polemike», mi ovu borbu, nažalost, prosto nismo mogli izbeći i ne smemo je izgubiti! To bi bio kraj. Ne kraj Nove srpske političke mislito bi, očigledno, bio kraj ovog jadnog «neobrazovanog, primitivnog, manijakalnog», ili kako vi još kažete – «odvratnog, odvratnog»  naroda.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM