Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Zoran Miljatović

Cepanje Srba i cepkanje Evrope

Srbija, jedna od najstarijih država na Balkanu (što poslednjih dana, a po odvajanju Crne Gore, napadno učestalo ističe premijer Koštunica, verovatno kao poruku-mantru jakima u svetu da ne mogu tako sa nama, mada se vidi da mogu), trenutno je najmlađa državna tvorevina u Evropi. Uteha za lokalnu upotrebu – da smo pravno nosioci štafete zajednice SCG – ne menja mnogo na tome. Još slabija je uteha što zapadni mediji procenjuju da nećemo dugo biti šampioni u tom neslavnom takmičenju. Pa nabrajaju moguće skore nove države: od Kosova, preko delova Moldavije, do kavkaskih mini teritorija. Oseća se, međutim, da im pero zaškripi kad dođu na red španske provincije kojima se ne sviđa u Španiji, delovi Britanije koji bi da joj izbace epitet Velika, bogati sever Italije ili siromašni jug Francuske... “Secesionistički grip” usitnjavanja Evrope, koja bi da se ujedini, širi se i dalje i brže nego što su političari drugog reda mislili kada su pre deceniju i po krenuli u cepkanje Balkana.

Kad god središnja Evropa utone u bajni dremež, opijena od bogatstva i uverena da je osuđena na nadmoć koja garantuje bezbrižnost, zakukuriče petao u balkanskom dvorištu i upozori je da se nirvana lako pretvara u moru ako buđenje potraje. Tako je bilo početkom prošlog veka, kad je na sarajevskoj kaldrmi otpočelo prekomponovanje evropskog mozaika, a slično, samo sa nešto manje krvi, desilo se (što izgleda tek sada dolazi u glavu vodećim umovima Londona-Pariza-Madrida) i kada je pre petnaestak godina rastočena SFRJ. Jer, od tada do danas novoiscrtana je skoro trećina evropskih granica, čime je stari kontinent politički-državno postao glanc nov, najmlađi na planeti, a kraj dezintegraciji se ni ne nazire. Pretendenti na “svoju teritoriju u svojim rukama” množe se posle svakog otcepljenja.

Tek što je Crna Gora postala 47. suverena država u Evropi, a 18. od pada komunizma (kada je 1878. priznata na Berlinskom kongresu bila je 27. nezavisna u svetu), u Kataloniji, najbogatijoj španskoj regiji sa 6,8 miliona stanovnika, uspeo je referendum za najširu moguću, gotovo državotvornu – neznatno slabiju od one koju ima Kosovo – autonomiju (prva, ograničena, proglašena je 1979). To je, tumači se, samo dalji korak ka definitivnom osamostaljenju za koje se u Kataloniji bore od 1932. godine. Sada im je, međutim, apetit narastao – žele stvaranje “zajednice katalonskih zemalja”, sa, recimo, Republikom Andorom, Valensijom, Balearima... Taktikom “separatizma na kašičicu” i nacionalizma zašećerenog pričama o evropskim vrednostima, Katalonija je postala primer i za ostale španske nezadovoljnike statusom, a ima ih više nego u Srbiji. Razlika je, ipak, samo ali dovoljno, u tome što je Španija stabilna, ekonomski uspešna zemlja...

Dok su se cepale granice i preseljavalo stanovništvo na rubovima ujedinjene Evrope, dok su se kidale komunističke tvorevine pod kapom prava naroda na samoopredeljenje, nametnutog presingom po okončanju hladnog rata, a na uštrb nepovredivosti granica, Zapad je to mirno posmatrao, gotovo likovao. Sada, kada epidemija počinje da zahvata i njegovo tkivo, vrtoglavo se nižu komentari i analize sa zaključkom da će dalje umnožavanje mikro država biti porazno po Evropu; čak, kako piše španska štampa, “po njen kulturni i ekonomski opstanak”. Ne zato što će, piše se, i Kosovo, ovako ili onako, uskoro postati nezavisno, ili što će Pridnjestrovlje u Moldaviji, Abhazija ili Južna Osetija u Gruziji, Srbi u Bosni ili Albanci u Makedoniji kad-tad, a po svemu sudeći uskoro, ispostaviti svoje zahteve, već zato što Škotska nikada u poslednjih 300 godina, od kada je sa Engleskom potpisala akt o uniji, nije bila bliža zahtevu za odvajanje, kao ni Irci želji za sopstvenim ujedinjenjem. Zato što podeljeni Kipar, od pre dve godine član EU, ni korak nije bliži rušenju zida između dva naroda na jednom ostrvu, a u Belgiji Flamanci i Valonci nikako da se dovoljno sjedine. Zato što se, ukratko rečeno, bumerang nezavisnosti po svaku cenu, vraća.

Uporedo sa tim, a možda baš u vezi sa strahom od dalje fragmentacije Evrope, menja se i optika novinara i političara sa Zapada kada ocenjuju ili predviđaju dešavanja na Balkanu. Nema više euforičnih tekstova o tome kako je Kosovu samo nezavisnost potrebna pa da procveta, dok je crnogorsko osamostaljenje primljeno više nego hladno. Uostalom, i pojedini zvaničnici uključeni u pregovore o Kosovu koji su se na njegovom startu isticali tvrdnjama da je nezavisnost već presuđena, sada neuporedivo pažljivije biraju reči. To, naravno, ne znači i da su promenili stavove, odnosno da je promenjena politika koju zastupaju, ali i samo prilagođavanje retorike ima svoj značaj.

Novinar “Frankfurter algemajne cajtunga”, što do sada nije bio običaj kada se pisalo o “namučenom Kosovu”, analizira sposobnost ove pokrajine da funkcioniše kao samostalna država. Pozivajući se na studiju “Evropske inicijative za stabilnost”, navodi da na Kosovu očekuju da im ubuduće međunarodni donatori uplaćuju ono što su nekada dobijali iz ostalih delova SFRJ kao pomoć, i naziva Prištinu balkanskim predgrađem Utopije, u kojem se, u maniru numeričkog lokal-patriotizma, barata brojkom od pola miliona stanovnika, a nema ih više od 200000. Time nemački novinar dokazuje potpuno odsustvo realnosti kada se projektuje budućnost samostalnog Kosova.

Nezavisnost Crne Gore, opet, navodi RFI, primljena je u Parizu kao nužno zlo koje nije moglo da se spreči, dok Mišel Fuše, bivši direktor Centra za analize i predviđanja Ke d'Orseja, povodom Kosova kaže:

- Ovo nije moralno pitanje. Nezavisnost koja dovodi do stvaranja jedne neodržive države koja se stvara na račun suseda može samo da izaziva želju za osvetom i rđav primer za druge. Ako se uzme primer Kosova, jesmo li sigurni da će se međuetničke tenzije rešiti kao nekim čudom ako nezavisnosti, makar i uslovnoj, brzo bude sledio prijem u EU? Fuše dodaje da je perspektiva ulaska u EU svih zemalja Zapadnog Balkana jedan od uzroka njihove fragmentacije.

A za Glas Amerike Frenk Orban, potpredsednik Instituta za svetsku politiku i bivši američki diplomata, kaže, govoreći o tendenciji stvaranja mini država na Balkanu, da su manje države po pravilu siromašnije i nestabilnije. Crnu Goru navodi kao klasičan primer ovakve države i procesa fragmentacije, dovodeći u sumnju tvrdnje da je novoj balkanskoj tvorevini turizam dovoljan da preživi:

- Uzmite zemlje karipskog područja, od kojih neke imaju populaciju manju od Crne Gore, ali imaju uspešnu turističku industriju već decenijama, dok je većina stanovništva tih zemalja i dalje siromašna. Turizam ne obezbeđuje velika primanja ili veći broj radnih mesta, jer je reč o sezonskom poslu sa nisko plaćenom radnom snagom, koji često ne može da održi celokupnu privredu jedne zemlje.

Ako zaboravimo na zluradost, što je uteha slabih, Srbiji je kasno da vidi korist od na Zapadu novootkrivenog bauka, bez obzira što ga je tamošnja politička elita još davno naslućivala. Pariski “Mond”, u tekstu „Nezavisnost Crne Gore – domino efekat” uglednog Danijela Vernea, podseća da je Fransoa Miteran 1991, potaknut željama Slovenije i Hrvatske da postanu nezavisne, svom ministru spoljnih poslova Dimi, na jednom sastanku, ispod stola, doturio papir sa imenima četrdesetak potencijalnih novih država koje bi mogle da nastanu širom kontinenta ako se dozvoli raspad Jugoslavije. Nije se on plašio raspada Jugoslavije, već raspada Evrope. To je nedugo kasnije lično i priznao, dok je besneo rat u Bosni, na naučno-političkom skupu u Parizu sa temom “Tabui i Evropa”. Ali, što kaže ruska poslovica, ko se u kolo hvata u noge se uzda...

Moćni susedi ili moćne udaljene sile, piše Verne, u zavisnosti od svojih interesa, manipulišu malim narodima tako što ili podržavaju njihovu nezavisnost ili joj se protive. Kao primer navodi odnos Rusije prema državnim tvorevinama na Kavkazu, ali u tom svetlu ne analizira i cepanje Balkana. Tek konstatuje da, dok privodi kraju posao na našem poluostrvu, “međunarodna zajednica pokušava da napravi odstupnicu kako bi bila izbegnuta opšta epidemija” secesionizma. Odstupnica bi bila: ono što važi za divlji Balkan ne važi za civilizovanu centralnu Evropu. Što, međutim, već na primeru Katalonije puca kao mehur...

Ipak, ako ništa drugo, u političkim krugovima Zapada ovi procesi doveli su do izraženijeg razumevanja za frustracije koje narod u Srbiji oseća zbog poraza u nizu kojima je izložen, a koji se mogu sažeti u pošalici omiljenoj u Hrvatskoj: “Srbija je kao Nokia. Svake godine novi model, sve manji!”

Potvrđuje to pažnja koja je Srbiji (snažno emotivno uzdrmanoj, što u Briselu nikako nije očekivano, zbog odlaska Crne Gore) posvećena na prošlonedeljnom ministarskom skupu EU, ali i nezvanične poruke diplomata na radu u Beogradu da ih zabrinjava rastuća apatija širokih masa, pogotovo u unutrašnjosti naše domovine, što, kako procenjuju, već ugrožava reforme u zemlji i jača antievropsko raspoloženje, a lako je može i politički destabilizovati. Prevedeno sa diplomatskog jezika: jačaju radikali. Cilj je, zato, smatraju izaslanici jakih zemalja Zapada, jasan i jednostavan: uterati u istu vladu DS i DSS, mada se, nakon poslednjih, rezigniranih izjava premijera Srbije o beskonačnoj „politici uslovljavanja” Zapada, koje su sa nevericom primljene u zapadnim krugovima, kao poželjnija već projektuje kombinacija DS-G17-SPO. To bi, po njima, bez obzira na ishod priče o Kosovu, garantovalo da Srbija neće pribeći agresivnijoj politici (nije vreme, smatraju, s obzirom na sva aktuelna žarišta u svetu, da se testira da li je to uopšte u stanju...).

Može li ovakav recept, međutim, da izleči gubitak vere u Srbiji u bar pedalj bolje sutra? Šta razvijena Evropa može da učini, ako uopšte želi, da olakša muke narodu koji se duhovno, bez pogovora i dilema, oseća delom te civilizacije? Da li je kažnjavanje bez prestanka najdelotvorniji način da se važna zemlja Balkana izvuče iz krize? Da li, uostalom, putokaz ka EU i dalje može biti bombona uz koju se sve može progutati, i da li rezigniranost mogu da izleče lepe reči bez dobrih dela? Kako Evropa (koju „balkanski sindrom”, kako videsmo, počinje da dodiruje poljupcem smrti, onakvim kakav je Gorbačov dao Honekeru neposredno nakon što je sa Bušom Starijim dogovorio rušenje Berlinskog zida) može da pomogne Srbiji? Ima li makar još neku šargarepu, ako se već ispostavilo da je prijem u EU toliko daleko da nam izvesniji izgleda pad asteroida u Šumadiju?

Pitanja su ovo na koja ni u Briselu ni u Vašingtonu odgovori još nisu formulisani. Baš kao ni na ono u kojoj formi, eventualno, dati nezavisnost Kosovu a da je Beograd prihvati. Jer, iza javne političke scene neke od članica EU već su, kako NIN saznaje, saopštile da neće priznati nezavisnost Kosova, sa bilo kojim prefiksom, ako se zvanična Srbija sa njom ne složi.

Pripreme za pomenuti sastanak u Briselu, o čemu se u Srbiji malo zna, bile su neuobičajeno intenzivne i ubrzane. Havijer Solana je, nakon što je zamerio Oliju Renu na olakom prihvatanju sugestije Karle del Ponte da se prekinu pregovori sa Beogradom o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, i nakon oporog razgovora sa našim premijerom deprimiranim zbog odlaska Crne Gore, lično ubeđivao brojne državnike od uticaja u državama EU da se Srbiji uputi osmeh i poneko dobro delo. Argumenti su mu bili uprošćeni, ali dovoljno jasni: Srbija je ključna zemlja za stabilnost Balkana, a Uniji, kada se proširi i na istok poluostrva, na Rumuniju i Bugarsku, nije potrebna crna rupa, geto, u kojem, zna se, po pravilu, demokratije ne može biti, ali ratova da... Ne treba čekati da Brisel prelomi da li da pažnju posveti svojim unutrašnjim organizacionim problemima ili da nastavi širenje, jer to je lažna dilema, šizofreno ubačena u nedorasle lidere evropskih sila: potrebno je i jedno i drugo, samo političari moraju da ponesu odgovornost i da u to ubede narod, a ne da se povode za trenutnim raspoloženjem i predrasudama masa... A dok se to ne desi, ponudimo Srbiji ono šta možemo, tražio je Solana.

Ono što ovaj političar sa grižom savesti nije govorio, ali čime se ozbiljni analitičari u poslednje vreme poprilično bave u zapadnim medijima, može se ukratko definisati ovako: EU može da zadrži svoju globalnu moć i ekonomsku silu samo ako nastavi širenje. Tim pre što Zapadni Balkan i nije neki zalogaj: sveukupno, to je tek četiri odsto sadašnjeg pučanstva EU (CIA na svom sajtu, navodeći podatak o veličini teritorije Srbije i Crne Gore, piše – „nešto manja od Kentakija”), što nikako ne bi prevazilazilo „apsorpcionu moć EU”, glavni izgovor za prekid prijema novih članova.

Ursula Plasnik, ministar spoljnih poslova Austrije, predsedavajućeg EU, naglasila je pre ministarske večere u Briselu:

- U EU postoji izražena volja da se Srbiji pomogne. Spremili smo pojedine mere koje ćemo u nastupajućem vremenu razraditi za pomoć Srbiji...

I, zaista, zaključci skupa u Briselu bili su trenutni maksimum koji je Evropska unija spremna da ponudi Srbiji: partnerski rad, u okviru zajednički sročenog akcionog plana (rokovi, izbor i kriterijumi pretrage terena...), na hvatanju Mladića (čime se, u stvari, Srbiji otvara šansa da sutra saopšti, a da joj se poveruje, da begunac od Haškog tribunala nije na našoj teritoriji) i, kao drugi znak dobre volje, početak razgovora o olakšavanju viznog režima – paradoksalno, našim građanima, više zbog ćefa briselske i nemara naše birokratije u ispunjavanju preciznih uslova, a manje zbog bilo kakvih suštinskih razloga, uskoro će biti teže da uđu u EU nego Rusima ili Ukrajincima, čije zemlje nisu ni potencijalne članice Unije. Pregovori o vizama potrajaće do sredine sledeće godine, a završiće se, najverovatnije, značajnim olakšicama određenim grupacijama (mladi i poslovni ljudi, pre svega) za njihovo dobijanje, a možda i dogovorom o besplatnim šengenskim vizama za sve građane.

Iako postoji snažan otpor pojedinih moćnih zemalja EU (Nemačke i Francuske, recimo) da se Srbiji pruži ikakva olakšica, postoji i snažna grupacija zemalja i pojedinaca koji ozbiljno razmatraju mogućnost da se sa našom zemljom, kada se ustanovi da Mladić nije na ovom prostoru, što pre potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, što bi nas približilo sticanju statusa kandidata za prijem i otvorilo nam finansijske fondove ove grupacije. A za uzvrat bi se tražila „konstruktivnost i fleksibilnost u rešavanju konačnog statusa Kosova”...

I to je sve, osim možda redovnije novčane pomoći (140-160 miliona evra godišnje će nam od 2007. biti neuporedivo lakše dostupni nego do sada), što od EU možemo da očekujemo. Ako, naravno, ne računamo moralnu i savetodavnu podršku u jačanju slabe nam države i podeljenog društva. Da li je to, onda, znak da naš državni kompas treba okrenuti ka nekim drugim ciljevima, da treba redefinisati, ili bar preformulisati prioritete spoljne politike? Svakako ne – geografski položaj i kulturno-ekonomske veze dovoljan su argument. Pa kad kašalj na Balkanu dobaci koju klicu i u centar Evrope, moramo i mi biti spremni da strpljivo podnesemo i podelimo dileme, ponekad i stranputice, pa i „krizofiliju”, kako predsednik Evropske komisije Barozo naziva klonulost zagovornika ujedinjene Evrope, te iste EU. Uostalom, temeljne reforme, od države do kulture stanovanja, ne mogu nam štetiti, ušli ikada u Evropsku uniju ili ne.

 

 

 
 
Copyright by NSPM