Predrag Čičovački
DRŽAVNI TERORIZAM - NAJVEĆA
PRETNJA PO ČOVEČANSTVO [1]
Terorisanje nije ni u kom
slučaju ograničeno na rušenje aviona na zgrade ili na podmetanje
bombi u podzemnoj železnici. Iznuđeno gladovanje i mučenje,
atentati, organizovani vojni pučevi, etničko čišćenje, bombardovanje
gradova i infrastrukture neophodne za normalno funkcionisanje
civilnog života, prinudno izlaganje radijaciji i testiranju oružja
za masovno uništenje, kao i pretnje nuklearnim genocidom su takođe
primeri terora i terorisanja. Mene u ovom radu posebno zanima ono
što se u stručnoj literaturi naziva «državnim terorizmom», koji se u
grubim crtama može definisati kao zloupotreba državne moći u cilju
uništavanja, povrede ili zastrašivanja civilnog stanovništva.
(Primere državnog terorizma je lako naći, bilo da se oni tiču terora
nad sopstvenim stanovništvom – kao na primer u slučaju Južnoafričke
Republike u doba aparthejda ili Staljinovih čistki u Sovjetskom
Savezu – ili nad stanovništvom drugih država – kao što je bio slučaj
sa sovjetskim terorisanjem stanovništva u zemljama Varšavskog pakta
ili izraelskim tretiranjem Palestinaca.) Moja centralna teza je da
su glavni akteri terorizma uvek bile i ostale vlade i razni organi i
organizacije sponzorisani od strane vlada.
Ta teza je u suprotnosti sa
trenutno važećim udžbenicima političkih nauka, kao i sa popularnim
medijskim razmatranjima terorizma – prema široko prihvaćenom
mišljenju, kao teroristi se skoro isključivo smatraju politički (ili
religiozno) motivisane grupe koje svoje aktivnosti usmeravaju protiv
legitimno izabranih vlada svojih ili tuđih država. Ja ću nastojati
da pokažem da je to gledište pogrešno – i pojmovno i istorijski. Oni
koje opravdano treba nazivati teroristima su uvek bili mnogo
brojniji od tih izolovanih terorističkih grupa, koreni terorizma su
mnogo dublji, a manifestacije terorizma mnogo šire. Što je još
važnije, ukoliko se takve grupe ne dočepaju oružja za masovno
uništenje, šteta koju one mogu da načine je zanemarujuća u poređenju
sa onim što su u stanju da učine državni organi i organizacije
sponzorisane od strane države. Da bismo to pokazali i ustvrdili da
li najveća opasnost po čovečanstvo zaista dolazi od strane državnog
terora, prvo ćemo načiniti važne pojmovne distinkcije, zatim
razmotriti nekoliko istorijskih primera iz druge polovine dvadesetog
veka, i na kraju ponuditi razmišljanja o tome šta se može uraditi u
vezi sa državnim terorizmom.
Pojmovna razjašnjenja
1. Postoji preko stotinu
poznatih definicija terorizma. Bez obzira na to ko takve definicije
podržava i iz kojih razloga, da bi bile valjane definicije, sve one
moraju uzeti u obzir doslovno značenje termina «terorisanje» i
«teror». Doslovna značenja tih reči ukazuju na delanje usmereno na
to da usadi strah, da povredi ili prouzrokuje ozbiljnu štetu,
potpuno uništenje ili smrt. Ne postoji ništa u značenju reči
«terorisanje» i «teror» što bi ograničilo domen toga ko mogu biti
teroristi (individue, političke, religiozne, ili kriminalne grupe).
Njihovo značenje takođe ni na koji način ne ograničava ko mogu biti
žrtve terora (slučajno ili selektivno izabrane grupe ili pojedinci),
kao što ne ograničava ni sredstva, odnosno oružja ili oruđa, koja
mogu biti upotrebljena u cilju terorisanja (konvencionalna ili
nekonvencionalna).
2. Reč «teror» je u politički
diskurs uvedena 1793-94. godine, u vreme Francuske revolucije. U
vreme prvih manifestacija tog državnog terorizma, kada je teror
javno primenjivan protiv svih onih koju su okarakterisani kao
«narodni neprijatelji», izraz régime de la terreur je imao pozitivnu
konotaciju. Već više od jednog veka, međutim, reč «terorisanje» ima
izrazito negativno značenje i teroristi ne vole da budu nazivani tim
imenom. Da bi (bar delimično) prikrili da je u pitanju terorisanje,
teroristi koriste čitav niz «jezičkih igara». U arapskom svetu,
govori se o «nevernicima» i «mučenicima». Na zapadu, umesto mučenja
govorimo o «ispitivanju», umesto špijuniranja o «prikupljanju
informacija i obaveštenja», umesto pucanja na ljudska bića o
«angažovanju ciljeva», umesto ubistva civila o «kolateralnoj šteti»,
umesto državnog terorizma o «konfliktima nižeg intenziteta», ili o
«samo-odbrani» i «odmazdi u interesu zaštite demokratije i ljudskih
prava».
3. Jedan od razloga za takvo
prikrivanje jeste da teroristi obično sebe ne doživljavaju kao
teroriste, kao one koji terorišu. Oni sebe i ono što čine vide u
«širim» okvirima i s obzirom na «više» ciljeve: u nekim slučajevima
to je želja da se umilostivi Bog i vera zaštiti od nevernika, ili
zemlja od kolonijalnih i neokolonijalnih okupatora, u drugima o
nacionalnoj odbrani i zaštiti nacionalnog interesa. Terorisanje je
sredstvo, a ne cilj. Međutim, bez obzira na to kom cilju terorisanje
treba da služi, koliko god da su visoki i sveti njegovi ciljevi,
sasvim je moguće da su takva sredstva moralno neprihvatljiva.
4. Teroristi nikada ne smatraju
da su svi ljudski životi jednako vredni. Ekstremni islamski
fundamentalisti ne smatraju svoje živote, niti živote svojih žrtava,
jednako vrednim životima onih koje pokušavaju da zaštite ili u čije
ime sebe žrtvuju. Teroristi na Zapadu obično vrednuju svoje živote
mnogo više nego živote svojih žrtava. Životima svojih neprijatelja
oni ne pripisuju gotovo nikakvu vrednost. Dok na Zapadu takve
vrednosne ocene gotovo uvek idu od individue prema grupi, među
islamskim teroristima pravac evaluacije je obrnut – od grupe ka
individui. Tu se ne radi toliko o «sukobu civilizacija», kako je to
nazvao Semjuel Hantington, nego o sukobu vrednosnih sistema, ili,
još češće, o prostom sukobu interesa.
5. Potrebno je takođe povući
razliku između terorizma kao načina života (ili životnog
opredeljenja) i terorizma kao profesije (ili instituciono podržane
aktivnosti). Većina terorisanja na Zapadu ima državno-institucionu
pozadinu i obično je terorisanje skriveno iza raznih zakonskih
normi, prihvaćene ideologije i jezika. Naši teroristi su najčešće
profesionalci, dobro plaćeni i zaštićeni od strane pravosuđa i
organa vlasti. U islamskom svetu ne postoji tako oštra podela između
religiozne i sekularne sfere života, te je za većinu islamskih
terorista ono što oni čine ne profesija nego način i viši smisao
života.
6. Često se kaže da je
«terorizam oružje slabih». U vezi sa tom tezom je u zapadnom
političkom diskursu, naročito u 1980-im godinama, razvijen sledeći
model. (a) Zapadne zemlje su nevini ciljevi i žrtve terorizma. (b)
Zapadne zemlje samo odgovaraju na upotrebu sile od strane drugih.
(c) Dok teroristi pokušavaju da nametnu svoju volju i raseju strah,
zapadne zemlje se pridržavaju «civilizovanog kodeksa ponašanja». (d)
U slučajevim kada zapadne zemlje podržavaju pobunjenike koji koriste
oružanu silu, to se radi samo radi protiv opresivnih režima koji se
protive demokratiji. (e) Teroristi mrze demokratiju; njihovi ciljevi
su da podriju demokratske institucije i unište veru u umerene vlade.
(f) Iza najrazličitijih pokušaja da se podriju demokratske vlasti se
nalazi sovjetska podrška. (Tako je bilo pre dve decenije. Danas se
kao «dežurni krivac» navodi islamski fundamentalizam.)
7. Iako se kaže da je terorizam
oružje slabih, upravo suprotno je istina. Kada razmišljamo o tome
šta je tako zastrašujuće u vezi sa terorizmom, shvatamo da nas
terorisanje pogađa iznenada i sa takvom silom da se osećamo
bespomoćnim. I dok se žrtve terora osećaju bespomoćnim, počinioci
terora se osećaju moćnim i jesu moćni. Postoji dakle značajna veza
između terorisanja i moći – premda posedovanje i upotreba moći ne
implicira terorisanje, terorisanje pretpostavlja posedovanje moći i
njenu zloupotrebu. Pošto je terorisanje tako intimno zavisno od
moći, oni koji poseduju najviše moći su u stanju i da terorišu do
najvećeg stepena. Terorizam je oružje moćnih.
8. Ko poseduje najveću moć?
Vlade suverenih država. One kontrolišu vojne snage i «specijalne
jedinice». One kontrolišu policiju i tajne službe. One kontrolišu
naoružanje i tehnologiju. Najmoćnije vlade kontrolišu proizvodnju
oružja za masovno uništenje i regulišu njegovo održavanje. To ni u
kom slučaju ne znači da su sve vlade, čak ni sve moćne vlade,
uključene u terorističke aktivnosti. Teško bi, ako ne i besmisleno,
bilo optužiti švajcarsku vladu za terorizam. Slično je sa vladama
Švedske ili Finske. Ali takve zemlje su izuzeci na međunarodnoj
sceni, ne pravila. Premda neke manje a neke više prikriveno, ogromna
većina svetskih vlada je – u različitim periodima svog postojanja,
iako ne i svo vreme – planski i svesno uključena u neku vrstu terora
i terorističkih aktivnosti.
9. Državni terorizam je
uobičajeno prisutan prilikom oružanih nacionalnih i međudržavnih
sukoba. To ni kom slučaju ne znači da terorističke aktivnosti
prestaju u doba proklamovanog mira. Moglo bi se reći da moćnim
vladama ne odgovaraju predugi periodi međunarodnog mira i odsustva
napetosti i konflikata. Jedan od razloga za to je što takvi periodi
dozvoljavaju da u prvi plan izbiju ozbiljni domaći problemi za koje
vlade nemaju laka rešenja i sa kojima ne žele da se sistematski i
ozbiljno suočavaju. Umesto toga, veštački se stvara atmosfera u
kojoj dominiraju realne ili isfabrikovane pretnje, tako da državni
aparat «mora» da usmeri svoju pažnju, energiju i budžet ka tim
pretnjama. Dugi periodi mira takođe ne odgovaraju pohlepnim
apetitima velikih korporacija, jer takvi periodi često nisu
najpovoljniji za stvaranje profita. Korporacije koje se bave
proizvodnjom i prodajom vojne tehnologije i oružja lobiraju i vrše
pritisak na svoje vlade da izazivaju i održavaju internacionalne
tenzije, da se večno pripremaju za rat i da povremeno uzmu učešće u
nekom oružanom sukobu. Takve korporacije imaju veliku korist od
ogromne potrošnje koja odlazi na budžet za «odbranu», a takvi
napumpani budžeti se mogu održavati (ili povećavati) samo prisustvom
stvarnih ili – što je još češći slučaj – izmanipulisanih pretnji.
Vlade i vojno-industrijski kompleksi koji su sa njima tesno povezani
cvetaju u onome što je Noam Čomski nazvao «kultura terorisanja» i
kult tajnih manipulacija kojima politika – a poslednjih decenija i
ekonomija – sebe nadodređuje nad privatnim životima i interesima
građana. Derek Libert (Derek Leebeart) je tu situaciju sumirao time
što je u svojoj knjizi «Pedesetogodišnja rana – stvarna cena
američke pobede u hladnom ratu» (The Fifty-Year Wound: The True
Price of America's cold War Victory) staroj izreci da je «rat
zdravlje države» dodao da je «atmosfera straha takođe prilično dobar
lek».
10. Državni terorizam –
zloupotreba državne moći u cilju uništenja, povrede ili
zastrašivanja civilnog stanovništva – nije izuzetak već pravilo.
Iako postoje znatne razlike u tome kako različiti režimi terorišu
svoje ili strano stanovništvo, te razlike su manje bitne od
činjenice da terorisanje postoji. Mi smo se već toliko navikli na
razne oblike i manifestacije državnog terorizma – naročito kada nas
se one ne dotiču direktno – da je on tretiran kao nešto normalno,
kao činjenica života koju treba prihvatiti i na koju se treba
navići. Taj stav je, međutim, pogrešan. Državni terorizam ne sme
nikada postati norma, jer u ime čega (i koga) bi trebalo prihvatiti
i tolerisati državni terorizam? Ako su sve druge forme terorizma
(politički, opozicioni, religiozni, kriminalni, patološki) osuđene
kao neprihvatljive, kako je moguće ne izraziti naše neodobravanje –
čak najžešći revolt – protiv forme terorizma koja uključuje najveću
koncentraciju moći, najmanji stepen odgovornosti, i najveću opasnost
po čovečanstvo?
Istorijski primeri
Državni terorizam može biti
usmeren prema (i) civilnom stanovništvu države koja vrši
terorisanje, ili prema (ii) stanovništvu neke druge suverene države.
U izuzetnim slučajevima, kao što su oni gde postoji pretnja upotrebe
oružja za masovno uništenje – naročito nuklearnog oružja – državni
terorizam može biti usmeren ne samo prema stanovništvu nekoliko
država nego (iii) može predstavljati pretnju i celokupnom svetskom
čovečanstvu. Terorizam može uključivati zločin protiv čovečnosti.
(i) Za filozofe i političke
teoretičare epohe prosvetiteljstva, država i njene institucije su
tretirani kao neophodni preduslovi za moralno usavršavanje – od
ličnog, pa do nacionalnog i kosmopolitskog. Moralni progres, tako su
tvrdili ovi mislioci, mora se proširiti od vrha na dole – od
državnih organa i klase koja ih najviše podržava ka širokim masama
stanovništva.
Jedan od prvih koji je oštro
kritikovao to rasprostranjeno gledište bio je Tolstoj. On je državu
smatrao uzrokom najvećih obmana, korupcije i zla. Država je, po
Tolstojevom shvatanju, odgovorna kako za licemerje među vladajućom
klasom, tako i za degradirajuću opčinjenost masa; država je sredstvo
za masovno ugnjetavanje (Tolstoj doslovno kaže: porobljavanje)
stanovništva. Osnovni instrument takvog ugnjetavanja su oružane
snage, a opravdanje za održanje takve ogromne sile jeste postojanje
rivalskih država i njihovih oružanih snaga. Napetost među rivalskim
vojnim silama mora pre ili kasnije dovesti do onoga što je Tolstoj
smatrao vrhovnim ljudskim zlom – do besmislenog ubijanja koje se
zove rat.
U značajnoj meri Tolstoj nije
bio u pravu. Vojne snage ne moraju biti glavno sredstvo ugnjetavanja
i terora, niti se najveće zlo mora manifestovati kroz otvorene
sukobe koje nazivamo ratovima. Neka tome posluži jedan primer. Prema
izveštaju Emnesti Internešenel (Amnesty International) za godinu
1997, od 150 zemalja u kojima je ispitivanje vršeno, 82 zemlje su
praktikovale mučenje svojih građana. Pored mučenja, metode državnog
terora uključuju – ali nisu ni u kom slučaju na njih ograničene –
režirana suđenja i egzekucije bez suđenja. Među državama koje su u
drugoj polovini dvadesetog veka bile dobro poznate po mučenju i
neprihvatljivom tretmanu svog stanovništva, Emnesti Internešenel
navodi (po abecednom redu): Argentinu (naročito u periodu vojne
hunte, od 1976. do 1983. godine), Čile (za vreme Pinočea), El
Salvador, Indiju, Indoneziju (masakri članova Komunističke partije
Indonezije u periodu od 1965-1969. godine su odneli živote preko
milion ljudi), Irak, Iran, Izrael, Južnoafričku Republiku, Libiju,
Kambodžu (za vreme vladavine Crvenih Kmera, oko 1.7 miliona ljudi je
ubijeno), Kinu (dvadeset sedam godina Maove vlasti su donele smrt za
približno 70 miliona Kineza), Kolumbiju, Kubu, Meksiko, Nikaragvu,
Pakistan, Ruandu, Siriju, Sovjetski Savez, i Šri Lanku.
(ii) Razmotrimo sada neke
primere nasilnog mešanja u unutrašnje poslovanje stranih zemalja. U
slučajevima državnog terorizma nad sopstvenim stanovništvom
prepoznajemo sledeće obrasce: ono je usmereno ili protiv neke
etničke manjine, ili ka većini stanovništva, bilo da je to slučaj iz
ideoloških razloga ili zbog nastojanja nepopularne vlade da se svim
sredstvima održi na vlasti. U slučaju terorizma nad stanovnicima
drugih država i obrazac je drugačiji: nasilno proširivanje ili
nasilno održavanje sfere uticaja. Na kraju Drugog svetskog rata,
Sovjetski Savez i SAD su bile dve supersile koje su ubrzo
uspostavile «balans terora», poznatiji pod nazivom «hladni rat». Pre
nego što je Drugi svetski rat i završen, te supersile su počele sa
širenjem svog uticaja – ideološkog, političkog i ekonomskog – nad
ostatkom sveta. Njihove sfere interesa se nisu ograničile samo na
susedne zemlje nego takođe i na novooslobođene kolonije (takozvane
zemlje «trećeg sveta»). Ambiciozne ekspanzije sfera nacionalnog
interesa su dovele do nastojanja da se kontroliše što je moguće više
zemalja – bilo legalnim bilo ilegalnim sredstvima. Premda su u
drugoj polovini dvadesetog veka mnoge vlade upletene u ilegalne
aktivnosti protiv drugih zemalja, dve najmoćnije sile – Sovjetski
Savez i SAD – su bile daleko najagresivnije u takvim poduhvatima.
Hladni rat te dve zemlje i njihovih saveznika je doveo do potpune
ideološke podeljenosti sveta, praćene atmosferom nepoverenja i
straha, apsurdnih trošenja na «nacionalnu odbranu» (merenih u
trilionima dolara), neodgovornog testiranja oružja za masovno
uništenje i drastičnog povećanja proizvodnje takvog oružja, kao i
znatnog razvoja «specijalnog ratovanja».
Pošto je, za razliku od
sovjetskog, američko intervenisanje u unutrašnje poslove drugih
zemalja mnogo bolje dokumentovano (iako ne nužno i mnogo raširenije
ili brutalnije), usmeriću se na američki «doprinos» specijalnom
ratu. Dok je Ajzenhauer bio mnogo oprezniji u početku netrpeljivosti
koje su označile početak hladnog rata, sledeći američki predsednik,
Džon F. Kenedi, tretirao je hladni rat kao «globalni građanski rat».
Takva orijentacija je prevladala u američkoj spoljnoj politici i
vodila do rutinske podrške, čak i postavljanja, «prijateljskih»
diktatora, značajnog povećanja broja i vrsta specijalnih službi i
tajnih operacija, kao i podrške atentatima radi ostvarivanja
sopstvenih političkih i ekonomskih ciljeva.
Od učestalih pokušaja atentata
se nisu uzdržavali ni Sovjetski Savez ni SAD, i možda najpoznatiji
od tih pokušaja je Kenedijeva opsesija da ukloni Fidela Kastra. Za
Džona Kenedija i njegovog brata Roberta, ubistvo Kastra je bio
«glavni prioritet ... Ka tom cilju ne sme biti ograničenja niti u
pogledu materijalnih, niti u pogledu ljudskih sredstava».
Nasuprot uklanjanju nepoželjnih
vođa je bilo utvrđivanje na vlasti «prijateljskih diktatora» i
«prijateljskih vlada». Lista takvih diktatora i «boraca za slobodu»,
kako ih je nazvao Ronald Regan, je duga i uključuje brojne zemlje na
različitim kontinentima. Najpoznatiji primeri uključuju podršku
Pinočeu u Čileu, Noriegi u Panami, podrška takozvanim «kontrašima» u
Nikaragvi, Kristijaniju u El Salvadoru, Suhartu u Indoneziji, Sadamu
Huseinu u Iraku, talibanima i «Severnoj alijansi» u Avganistanu,
dovođenje bar četiri hiljade mudžahedina u Bosnu, kao i trening i
podrška OVK-u na Kosovu. Kako je to izrazio Džon F. Kenedi, svet je
zaista stavljen u poziciju «globalnog građanskog rata».
Američki interes za
«prijateljske diktatore» i «borce za slobodu» vodio je ka otvaranju
raznih kampova i škola za vojnu i diverzantsku obuku stranih lica,
od kojih je najpoznatija zloglasna «Škola Amerikâ» (School of
Americas). Preko sto hiljada stranaca – od kojih je većina veoma
sumnjivog zakonskog statusa – vojno je obučavana na tlu SAD od 1950.
godine do danas. Treba tome dodati i druge vidove uplitanja u
unutrašnja pitanja stranih zemalja. U vreme Kenedijeve smrti (1963.
godine), pored prisustva više od milion vojnika u više od dve
stotine stranih baza, postojale su takođe stotine misija koje su se
skraćeno zvale «FID» (FID = foreign internal defense; strana
unutrašnja odbrana). Takve misije su uključivale specijalne američke
operativce koji su imali dozvolu da «zaobiđu» sve međunarodne i
domaće zakone. Premda su takve subverzivne misije držane u najvećoj
tajnosti, dokumentovano je da je od 1950. godine takvih intervencija
preduzeto u najmanje 110 raznih zemalja sveta (uključujući tu i
Kubu, Ekvador, El Salvador, Nikaragvu, Gvatemalu, Panamu, Venecuelu,
Čile, Kolumbiju, Argentinu, Kongo, Somaliju, Libiju, Južnoafričku
Republiku, Liban, Vijetnam, Laos, Indoneziju, Istočni Timor,
Kambodžu, Kinu, Indiju, Pakistan, Panamu, Iran, Irak, Siriju,
Avganistan, Turkmenistan, Ukrajinu, Gruziju, Rusiju, Tursku, Poljsku
i Albaniju).
(iii) Nekoliko dana pošto je
Sovjetski Savez lansirao svoj prvi satelit «Sputnjik», Ajzenhauer,
tadašnji predsednik SAD, izjavio je: «Ono što svetu treba mnogo više
od džinovskog pomaka u svemir jeste džinovski pomak ka miru». Bez
obzira na te reči, Sovjetski Savez i SAD su započele trku u svemir i
nastavile sa već započetom trkom u testiranju i proizvodnji oružja
za masovno uništenje. Ta druga trka je nastavljena sa takvim
ideološkim slepilom i uzajamnom mržnjom da je izgledalo da je u
hladnom ratu pitanje pobede (šta god «pobeda» mogla da znači u
takvim okolnostima) bilo važnije od pitanja opstanka sopstvenih
nacija i sudbine čovečanstva.
Navešću ovde samo par detalja
koji se tiču biološkog i hemijskog oružja, da bih se koncentrisao na
nuklearno oružje, koje je najvažnije u širenju međunarodnog terora
zbog mogućih posledica nuklearnog genocida.
Iako su više od sto država
1972. godine potpisale konvenciju o biološkom oružju – koja
zabranjuje proizvodnju i čuvanje takvog oružja, iako paradoksalno ne
i njegovu upotrebu – zna se da je bar nekoliko zemalja sveta
nastavilo sa testiranjem i proizvodnjom takvog oružja: Rusija,
Izrael, Kina, Iran, Libija, Sirija, Severna Koreja, Japan,
Francuska, Nemačka, Velika Britanija i SAD. Takođe se zna da je do
1989. godine bar pet zemalja prodavalo ili slalo Sadamu Huseinu i
njegovoj vladi u Iraku primerke biološkog oružja; te zemlje su SAD,
Francuska, Nemačka, Velika Britanija i Japan. Sadam Husein je takođe
posedovao i hemijsko oružje, i upotrebio ga bar dva puta – protiv
iranskih vojnika, tokom 1980.tih godina, i 1989. godine protiv
kurdskog stanovništva u severnom delu Iraka.
Postoji preko sedamdeset vrsta
hemikalija od koje se prave hemijski otrovi. Daleko najrazvijenije
industrije za testiranje i proizvodnju takvih otrova je razvio
Sovjetski Savez u poslednjoj deceniji svog postojanja. Iako je
proizvodnja i čuvanje hemijskih oružja zabranjena Konvencijom o
hemijskom oružju iz 1993. godine, izvesno je da je određeni broj
zemalja nastavio sa redukovanim programima daljeg istraživanja
takvog oružja, međi kojima opet prednjače Rusija i SAD.
Najopasnije oružje za masovno
uništenje je svakako nuklearno; njegova upotreba dovodi u
potencijalnu opasnost opstanak čitave ljudske vrste. Osam zemalja se
javno izjasnilo o postojanju svog nuklearnog arsenala: SAD
(procenjeni trenutni broj nuklearnih glava je 16000), Rusija
(10350), Kina (400), Francuska (350), Velika Britanija (200), Izrael
(200), Indija (između 30 i 35) i Pakistan (između 24 i 48). Takođe
je moguće da Severna Koreja poseduje između 6 i 8 nuklearnih bojevih
glava.
U periodu od 1945. do 1998.
godine, te zemlje, sa izuzetkom Izraela, vršile su brojna testiranja
nuklearnog oružja: SAD oko 1050 testova; Sovjetski Savez (i posle
Rusija) 969; Francuska, 210; Velika Britanija, 45; Kina, 45; Indija,
5 ili 6; Pakistan, između 3 i 6. To znači da je do sada izvršeno
preko 2330 nuklearnih eksplozija. Prva testirana nuklearna bomba –
«Trinity», testirana u SAD 16. jula 1945. godine – bila je snage 19
kilotona, dok je najjače i najveće termonuklearno oružje ikada
testirano – «Car-bomba», od strane Sovjetskog Saveza, 31. oktobra
1961. godine – bilo snage 50 hiljada kilotona (više od 25 hiljada
puta jače nego prva nuklearna bomba).
Na pitanje jednog američkog
kongresmena da slikovito opiše stvarnu moć takvog oružja, upitani
američki general je odgovorio: «Ako bi u intervalu od deset minuta
sto deset hidrogenskih bombi bilo bačeno na teritoriju SAD, odmah bi
verovatno stradalo oko sedamdeset miliona građana, dok bi površine
koje zauzimaju hiljade kvadratnih milja bile neupotrebljive za bar
čitavu jednu generaciju. Zemlje kao što su Engleska, Zapadna Nemačka
i Francuska bi mogle biti totalno uništene bacanjem 15-20
hidrogenskih bombi».
Još uvek nema zvanično
objavljenih podataka o tome koliko je lica u Sovjetskom Savezu bilo
izloženo nuklearnom zračenju prilikom testiranja, a broj u SAD –
uprkos činjenicama da je većina testiranja obavljena na udaljenim
ostrvima u Tihom okeanu – procenjuje se na 160 miliona lica, samo u
periodu od 1953. do 1968. godine. Broj lica obolelih od raka, kao
posledice izlaganja zračenju, ne može se tačno proceniti, ali se zna
da je cifra milionska.
U toku nekoliko decenija,
sovjetski i američki političari i generali su uporno nastojali da
razviju strategije o tome kako dobiti nuklearni rat. Krajem 1970-ih
godina, američka vlada je konačno prihvatila nemogućnost pobede u
nuklearnom genocidu i zaključila da bi takav rat vodio uzajamnom
uništenju. Sovjetski stratezi su od svojih iluzornih nastojanja
odustali tek 1986. godine, posle katastrofe u Černobilu.
Koliko god ruske i američke
vlade tvrdile da je njihovo nuklearno naoružanje u «sigurnim
rukama», postoji duga lista incidenata u vezi sa nuklearnim
reaktorima. Štaviše, vojni eksperti tvrde da je bar jedanaest
nuklearnih bombi izgubljeno. Oni takođe potvrđuju da je, od početka
hladnog rata do 1995. godine, bilo bar četiri lažne uzbune o početku
nuklearnog rata, od kojih se poslednja desila 1995. godine. Te
godine, američki ratni avioni sa nuklearnim bojevim glavama su već
napustili hangare i bili u vazduhu, kada je shvaćeno da se radi o
lažnoj uzbuni. Svet je bio najbliže nuklearnom ratu 1983. godine,
kada je sovjetski satelit koji je nadgledao lansiranje nuklearnih
bojevih glava poslao pogrešne informacije da američke nuklearne
rakete izlaze iz silosa u ogromnim količinama. Na svu sreću,
sovjetski inženjeri na dužnosti su u poslednjem trenutku uspeli da
provere dodatne izvore informacija i nervoznom Politbirou na vreme
jave da se desila greška na satelitu.
Iako se tajno nastavlja
proizvodnja nuklearnog oružja, teško je ne složiti se sa ocenom
Arundati Roj (Arundhati Roy), koju je ona u svom briljantnom eseju
«Kraj imaginacije» (The End of Imagination) hrabro izrekla u vreme
najveće euforije u Indiji u vezi pridruživanja ove zemlje
«ekskluzivnom nuklearnom klubu»: «Nuklearna bomba je najgore
nedemokratsko, nepatriotsko, i nehumano zlo koje je čovečanstvo
ikada stvorilo».
Pogled u budućnost
U svom apelu «Mir ili atomski
rat?» (putem radija emitovanom iz Osla, u aprilu 1958. godine),
Albert Švajcer (Albert Schweitzer) je postavio neka od suštinskih
pitanja za dalju sudbinu naše epohe:
Čudno je da do sada niko nije
naglasio da se pitanje da li nuklearni testovi treba da budu
zaustavljeni ili nastavljeni ne tiče samo nuklearnih sila. Ko je tim
zemljama dao pravo da u vreme mira eksperimentišu sa oružjem koje
predstavlja opasnost za čitav svet? Ima li međunarodni zakon –
utvrđen od strane Ujedinjenih Nacija i toliko visoko hvaljen u naše
vreme – bilo šta da kaže po tom pitanju? Ne odnosi li se taj zakon
na stvarni svet sa neprihvatljive visine i distance? Ako je to
slučaj, onda on mora biti ponovo spušten na zemlju tako da se može
suočiti sa činjenicama i obaviti onu dužnost zbog koje je i utvrđen.
Lako je odgovoriti na prvo od
Švajcerovih pitanja (u vezi sa pravom na nuklearne testove), jer je
na njega odgovareno već vekovima, iako nikada tako elegantno kako je
to učinio Tukidid: «Velike nacije rade ono što hoće, male prihvataju
ono što moraju». Tako je bilo, dodaje Tukidid, «od samog postanka
sveta». Mora li tako ostati i u budućnosti?
Optimisti među nama misle da ne
mora, i da postoje i kratkoročni i dugoročni načini da se situacija
popravi. Pođimo prvo od konkretnijih predloga.
U članku «Terorizam – njihov i
naš» Akbala Ahmada (Terrorism: Theirs & Ours, by Eqbal Ahmad), koji
mnogi smatraju jednim od najvažnijih eseja o terorizmu (inače
objavljenom 1998. godine, ali relevantnim za ono što se desilo 11.
septembra 2001. godine), autor nudi sledeće sugestije američkoj
vladi u vezi sa terorizmom. (1) Kao prvo, predlaže Ahmad, treba
izbegavati dvostruke standarde. Čak ni supersila ne sme promovisati
teror na jednom delu sveta a očekivati da se on ne primenjuje na
drugom. Svi oni koji koriste dvostruke standarde su i sami tretirani
istom merom. (2) Ne sme se opravdavati i prećutkivati teror koji
vrše nama prijateljske vlade. Svaki teror, bez obzira no to ko su
njegovi počinioci, treba osuditi. Teroriste treba kazniti bez obzira
na to ko su oni. (3) Treba se koncentrisati na uzroke i korene
terorizma i zaista pokušati da se nešto oko toga uradi. Vojna opcija
treba i u praksi da bude ona poslednja. Terorizam je politički a ne
vojni problem, tvrdi Ahmad, i kao takvog ga treba i tretirati.
Diplomatiji treba dati znatno više šansi; vojna rešenja i
bombardovanja stvaraju više problema nego što ih rešavaju. (4) Kao
poslednje, Ahmad predlaže jačanje međunarodnog prava i punu –
stvarnu i otvorenu – podršku međunarodnim sudovima pravde. Zašto SAD
ne raspišu poternicu za Osamom bin Ladenom, pitao se Ahmad još 1998.
godine, ako imaju evidenciju koja bi bila dovoljna za njegovu osudu?
Zašto ne ojačati Ujedinjene Nacije i njene institucije? Zašto ne
nastojati da se stvori istinski svetski poredak, u kome bi aršin
pravde bio jednak za sve?
Premda su Ahmadovi predlozi
razumi, konkretni i izvodljivi, oni ne idu dovoljno duboko, jer niti
uzimaju u obzir stvarne korene terorizma, niti imenuje sile koje
vladaju svetskim poretkom. Tačno je da politiku i diplomatiju treba
pretpostaviti bombama i vojnim intervencijama, ali koreni terorizma
– bilo ekstremističkog u islamskom svetu, bilo državnog na zapadu,
nisu prvenstveno politički nego ekonomski i socijalni. Ogromna
nemaština, koja se širi zemaljskom kuglom, veoma je plodno tlo za
ekstremni terorizam. Prezadužena društva, slomljene privrede,
procvat kriminala, širenje zaraznih bolesti, odsustvo nade i
perspektive, deluju negativno i odvraćaju od poštenog rada i života.
Kako mogu oni na ivici egzistencije da učestvuju u globalnoj
ekonomiji i kako mogu da veruju međunarodnim ekonomskim ustanovama,
kada su ih one već bezbroj puta izigrale i ostavljale na cedilu?
Kako oni mogu da veruju u međunarodno pravo, kada je pravo krojeno
po meri moćnih i bogatih, kada ono nema iste standarde za sve?
Zašto, nasuprot toliko često
ponavljanim deklaracijama, bogate i moćne zemlje Zapada ne
primenjuju jednake standarde za sve? Zašto postoje rupe u
međunarodnom pravu koje privileguju njih a ne i zemlje trećeg sveta?
Zašto je državni terorizam pravilo a ne izuzetak? Zašto je
realistična prognoza za dvadeset prvi vek da će najmoćnije sile
sveta još više ojačati u odnosu na one siromašne i slabe?
Odgovor na ta pitanja nije
nepoznat: Zato što zapadnim zemljama sve otvorenije vladaju
vojno-industrijsko-parlamentarni kompleksi kojima ciljevi nisu
ravnopravnost i solidarnost među narodima, razvoj demokratije i
uzajamnog poštovanja suvereniteta, nego jačanje moći i – što je
najvažnije – ostvarivanje sve većeg profita.
Švajcer i Ahmat se pitaju: Šta
je sa Ujedinjenim Nacijama? Ako to nije bilo jasno u Švajcerovo
doba, onda je bar trebalo biti jasno Ahmatu, da je vreme već odavno
sazrelo za radikalno reformisanje Ujedinjenih Nacija. Štaviše, ta
organizacija je od samog početka bila zasnovana na pogrešnim
principima. Iako prva rečenica povelje te organizacije kaže: «Mi,
narodi Ujedinjenih Nacija ...», postojeće Ujedinjene Nacije ne
predstavljaju građane i narode Ujedinjenih Nacija, nego vlade koje –
ako su dovoljno moćne – tu organizaciju tretiraju kao instrument za
potencijalno proširenje sfere svojih interesa i uticaja. Povelja
Ujedinjenih Nacija definiše kao ciljeve te organizacije (a)
«ostvarenje međunarodnog mira i sigurnosti», (b) «razvijanje
prijateljskih odnosa među narodima baziranom na principima jednakih
prava i samoopredeljenja stanovništva», i (c) «ostvarivanje
internacionalne saradnje u rešavanju međunarodnih problema
ekonomskog, društvenog, kulturnog i humanitarnog karaktera».
Ujedinjene Nacije su često blokirane u ostvarivanju tih nastojanja
od stane vlada koje svesno i sistematski narušavaju zacrtane
ciljeve, pre svega od vlada koje su u najvišem telu Ujedinjenih
Nacija, Savetu Bezbednosti. Kada ne mogu da iskoriste UN kao
instrument svojih interesa, one je jednostavno zaobilaze i ignorišu,
bez ikakvih pravnih i praktičnih reperkusija. U svojim opsesijama da
steknu što više vlasti i kratkoročnih dobitaka, najmoćnije vlade
sveta pokazuju vrlo malo uzdržavanja.
Za istinske vlade tih zemalja,
tj. za njihove vojno-industrijsko-bankarske komplekse, stanje
objavljenog i neobjavljenog rata i stvaranje atmosfere straha i
nesigurnosti je lakše za manipulisanje i profitabilnije nego ono što
narodi Ujedinjenih Nacija vide kao svoje ciljeve: međunarodni mir i
saradnju, kooperaciju na jednakim osnovama, poštovanje ljudskih
prava i pravo na samoopredeljenje.
Da bi Ujedinjene Nacije zaista
služile ciljevima zacrtanim u svoj povelji, one bi morale da postanu
organizacija građana i nevladinih organizacija, a ne vlada. Oni koji
sada predstavljaju narode u Ujedinjenim Nacijama ne pokazuju niti na
lokalnom niti na međunarodnom nivou da su stvarni zastupnici ciljeva
zbog kojih i postoje Ujedinjene Nacije. Organizacije koje zaista
predstavljaju humanitarne i demokratske ciljeve građana su
organizacije kao sto su Emnesti Internešenel, Hjuman rajts voč
(Human Rights Watch), Doktori bez granica, Crveni krst, i mnoge
druge nevladine organizacije. Pored predstavnika takvih
organizacija, narode Ujedinjenih Nacija bi u toj organizaciji
trebalo da predstavljaju i individue koje su se svojim životom i
radom dokazale u borbi za humanitarna i ljudska prava, za
kreativnost i slobode čovečanstva. Među takve osobe spadaju zaslužni
pojedinci kao što su nekada bili Švajcer, Gandi ili Bertrand Rasl,
ili kao što su danas Nelson Mandela, Noam Čomski, Arundati Roj, Dr.
Pol Farmer (Paul Farmer), i mnogi drugi naučni, kulturni i
zdravstveni radnici koji nisu uvek dobro poznati široj publici.
Švajcer je verovao da takve
izuzetne osobe mogu svojim primerom i ugledom da zastupaju stvarne
interese celokupnog čovečanstva i pokrenu šire mase kada je to
neophodno radi zaštite opšteljudskih interesa. U svom radio apelu iz
1958. godine, Švajcer pominje peticiju koju je godinu dana ranije, u
vreme najveće propagande SAD i Sovjetskog Saveza o bezopasnosti
testiranja nuklearnog oružja, potpisalo 9235 naučnika iz raznih
delova sveta i uručilo je generalnom sekretaru Ujedinjenih Nacija.
Švajcer je verovao da će ta
peticija zadati smrtni udarac propagandnim manipulacijama Amerike i
Sovjetskog Saveza. On se u tome prevario. Švajcer se takođe prevario
u očekivanju da će pritisak naučnih radnika dovesti do prestanka
nuklearnog testiranja. Trebalo je da prođe još nekoliko decenija i
bezbroj protesta pre nego što je 1992. godine potpisan moratorijum
na testiranje nuklearnog oružja.
Iako je Švajcerov optimizam bio
preteran, on nije bio usmeren u pogrešnom pravcu. Zapitajmo se opet
zašto uopšte postoje države i čijim interesima one treba da služe.
Najdirektniji odgovor je da države služe obezbeđivanju uslova za
normalan politički, ekonomski, socijalni i kulturni život svojih
građana. Kada dolazi do zloupotrebe vlasti i zloupotrebe sile koju
nazivamo državnim terorizmom, države ne obezbeđuju interese svih,
niti čak većine, svojih građana, nego se stavljaju u zaštitu i
ostvarivanje interesa jedne manjine, koju smo nazvali
vojno-industrijsko-parlamentarni kompleks.
Tolstoj je bio čvrsto ubeđen da
treba eliminisati instituciju države, ali postoje dva osnovna
problema u vezi sa njegovim ubeđenjem. Prvi je da države neće niti
izumreti, kao što je mislio Marks, niti da postoji neka sila ili
proces u sadašnjem svetu koji bi vodio eliminaciji države. Čak ni
snage globalizacije, koje sigurno slabe značaj i moć političke
sfere, neće voditi ka eliminaciji države. Protok kapitala će sasvim
sigurno biti globalan, ali globalno selo neće biti selo bez državnih
granica. Država i njeni organi se polako ali sve jasnije podređuju
uticaju velikog kapitala i treba da opstanu u cilju zaštite
nesmetanog protoka tog kapitala. Drugi problem sa Tolstojevim
ubeđenjem jeste što mi u ovom momentu istorijskog razvoja zaista
nemamo jasnu alternativu koja bi mogla zameniti državne funkcije i
obezbediti normalne političke, ekonomske, socijalne i kulturne
funkcije za život građana. Anarhizam je možda alternativa za neku
dalju budućnost, kao što je to i potpuni kosmopolitizam, ali obe te
alternative za sada deluju utopijski.
Moramo se, bar u sledećih
nekoliko decenija, pomiriti sa činjenicom da su države i vlade
istorijska nužnost i videti kako reagovati na trenutne i buduće
zloupotrebe sile koje vode ka državnom terorizmu. Dosadašnja
razmatranja nam sugerišu da se u slučajevima državnog terorizma
država oslanja na zloupotrebu sile radi zaštite parcijalnih
interesa, kao i da poseže obmanama stanovništva, bilo zato da bi se
očuvala na vlasti, bilo radi opravdanja upotrebe sile, bilo radi
opravdanja parcijalnih interesa kao opštenarodnih ili nacionalnih
interesa. Sila vlada je dakle trostruka: (i) sila brutalne snage (u
obliku oružanih snaga), (ii) sila novca i (iii) sila manipulacije
narodnim masama kroz veo tajni i obmana. U suprotstavljanju državi
koja je prestala da služi interesima svog stanovništva i stavila se
u službu određene elite, treba se služiti suprotnim sredstvima. Ono
na šta se mogu i moraju osloniti nevladine organizacije, istaknuti
pojedinci i šire mase ljudi, obrnuto je od sile na koju se oslanja
vlast: snaga nenasilja, snaga uzajamne solidarnosti, i snaga istine.
Drugim rečima, ako se okviri državne zajednice ne mogu zaobići,
države i njene organe vlasti treba uporno i neumorno podsećati na
one vrednosti koje i one stalno proklamuju a kojih se u praksi tako
često ne pridržavaju. Zemlje potpisnice povelje Ujedinjenih Nacija
su se obavezale na puno poštovanje i podršku određenih principa,
vrednosti i prava. Pritisak na vlade i podsećanje na javno
deklarisane principe, vrednosti i prava treba da dolazi sa tri
strane: nevladine organizacije, istaknuti pojedinci i šire mase
stanovništva.
Šta je cilj takvog pritiska?
Kakvi realni rezultati se mogu od njega očekivati? Da li će on
voditi obustavljanju državnog terorizma?
Ne treba biti nerealan i
očekivati čudo. Moćna i neodgovorna mašinerija
vojno-industrijsko-parlamentarnih kompleksa neće i ne može uvek biti
zaustavljena. Ali male pobede i otežavanje koraka te mašinerije su
takođe uspesi. Cilj pritisaka na tu mašineriju jeste u suštini
sledeći: razotkriti manipulacije za ono što jesu, predočiti
demokratske alternative i time naterati vlast da ili brani principe
koje je javno prihvatila, ili da se otvoreno od njih ogradi.
Protiv tiranije se može braniti
ili tiranijom ili demokratijom. Ako je demokratija zaista naš izbor,
ona ne sme biti samo formalna i proceduralna (kao što je uobičajeno
slučaj), već stvarna. Na pitanje kakve su šanse te demokratije – te
vlasti naroda u interesu naroda – ne može odgovoriti ni prošlost ni
sadašnjost, jer – u jednom širem, globalnom smislu – takve
demokratije još nije bilo. Nadajmo se, pre nego što to postane
prekasno, da će nam budućnost pružiti odgovor na to pitanje.
|
|