Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Predrag Čičovački

DRŽAVNI TERORIZAM -  NAJVEĆA PRETNJA PO ČOVEČANSTVO [1]

Terorisanje nije ni u kom slučaju ograničeno na rušenje aviona na zgrade ili na podmetanje bombi u podzemnoj železnici. Iznuđeno gladovanje i mučenje, atentati, organizovani vojni pučevi, etničko čišćenje, bombardovanje gradova i infrastrukture neophodne za normalno funkcionisanje civilnog života, prinudno izlaganje radijaciji i testiranju oružja za masovno uništenje, kao i pretnje nuklearnim genocidom su takođe primeri terora i terorisanja. Mene u ovom radu posebno zanima ono što se u stručnoj literaturi naziva «državnim terorizmom», koji se u grubim crtama može definisati kao zloupotreba državne moći u cilju uništavanja, povrede ili zastrašivanja civilnog stanovništva. (Primere državnog terorizma je lako naći, bilo da se oni tiču terora nad sopstvenim stanovništvom – kao na primer u slučaju Južnoafričke Republike u doba aparthejda ili Staljinovih čistki u Sovjetskom Savezu – ili nad stanovništvom drugih država – kao što je bio slučaj sa sovjetskim terorisanjem stanovništva u zemljama Varšavskog pakta ili izraelskim tretiranjem Palestinaca.) Moja centralna teza je da su glavni akteri terorizma uvek bile i ostale vlade i razni organi i organizacije sponzorisani od strane vlada.

Ta teza je u suprotnosti sa trenutno važećim udžbenicima političkih nauka, kao i sa popularnim medijskim razmatranjima terorizma – prema široko prihvaćenom mišljenju, kao teroristi se skoro isključivo smatraju politički (ili religiozno) motivisane grupe koje svoje aktivnosti usmeravaju protiv legitimno izabranih vlada svojih ili tuđih država. Ja ću nastojati da pokažem da je to gledište pogrešno – i pojmovno i istorijski. Oni koje opravdano treba nazivati teroristima su uvek bili mnogo brojniji od tih izolovanih terorističkih grupa, koreni terorizma su mnogo dublji, a manifestacije terorizma mnogo šire. Što je još važnije, ukoliko se takve grupe ne dočepaju oružja za masovno uništenje, šteta koju one mogu da načine je zanemarujuća u poređenju sa onim što su u stanju da učine državni organi i organizacije sponzorisane od strane države. Da bismo to pokazali i ustvrdili da li najveća opasnost po čovečanstvo zaista dolazi od strane državnog terora, prvo ćemo načiniti važne pojmovne distinkcije, zatim razmotriti nekoliko istorijskih primera iz druge polovine dvadesetog veka, i na kraju ponuditi razmišljanja o tome šta se može uraditi u vezi sa državnim terorizmom.

 

Pojmovna razjašnjenja

1. Postoji preko stotinu poznatih definicija terorizma. Bez obzira na to ko takve definicije podržava i iz kojih razloga, da bi bile valjane definicije, sve one moraju uzeti u obzir doslovno značenje termina «terorisanje» i «teror». Doslovna značenja tih reči ukazuju na delanje usmereno na to da usadi strah, da povredi ili prouzrokuje ozbiljnu štetu, potpuno uništenje ili smrt. Ne postoji ništa u značenju reči «terorisanje» i «teror» što bi ograničilo domen toga ko mogu biti teroristi (individue, političke, religiozne, ili kriminalne grupe). Njihovo značenje takođe ni na koji način ne ograničava ko mogu biti žrtve terora (slučajno ili selektivno izabrane grupe ili pojedinci), kao što ne ograničava ni sredstva, odnosno oružja ili oruđa, koja mogu biti upotrebljena u cilju terorisanja (konvencionalna ili nekonvencionalna).

2. Reč «teror» je u politički diskurs uvedena 1793-94. godine, u vreme Francuske revolucije. U vreme prvih manifestacija tog državnog terorizma, kada je teror javno primenjivan protiv svih onih koju su okarakterisani kao «narodni neprijatelji», izraz régime de la terreur je imao pozitivnu konotaciju. Već više od jednog veka, međutim, reč «terorisanje» ima izrazito negativno značenje i teroristi ne vole da budu nazivani tim imenom. Da bi (bar delimično) prikrili da je u pitanju terorisanje, teroristi koriste čitav niz «jezičkih igara». U arapskom svetu, govori se o «nevernicima» i «mučenicima». Na zapadu, umesto mučenja govorimo o «ispitivanju», umesto špijuniranja o «prikupljanju informacija i obaveštenja», umesto pucanja na ljudska bića o «angažovanju ciljeva», umesto ubistva civila o «kolateralnoj šteti», umesto državnog terorizma o «konfliktima nižeg intenziteta», ili o «samo-odbrani» i «odmazdi u interesu zaštite demokratije i ljudskih prava».

3. Jedan od razloga za takvo prikrivanje jeste da teroristi obično sebe ne doživljavaju kao teroriste, kao one koji terorišu. Oni sebe i ono što čine vide u «širim» okvirima i s obzirom na «više» ciljeve: u nekim slučajevima to je želja da se umilostivi Bog i vera zaštiti od nevernika, ili zemlja od kolonijalnih i neokolonijalnih okupatora, u drugima o nacionalnoj odbrani i zaštiti nacionalnog interesa. Terorisanje je sredstvo, a ne cilj. Međutim, bez obzira na to kom cilju terorisanje treba da služi, koliko god da su visoki i sveti njegovi ciljevi, sasvim je moguće da su takva sredstva moralno neprihvatljiva.

4. Teroristi nikada ne smatraju da su svi ljudski životi jednako vredni. Ekstremni islamski fundamentalisti ne smatraju svoje živote, niti živote svojih žrtava, jednako vrednim životima onih koje pokušavaju da zaštite ili u čije ime sebe žrtvuju. Teroristi na Zapadu obično vrednuju svoje živote mnogo više nego živote svojih žrtava. Životima svojih neprijatelja oni ne pripisuju gotovo nikakvu vrednost. Dok na Zapadu takve vrednosne ocene gotovo uvek idu od individue prema grupi, među islamskim teroristima pravac evaluacije je obrnut – od grupe ka individui. Tu se ne radi toliko o «sukobu civilizacija», kako je to nazvao Semjuel Hantington, nego o sukobu vrednosnih sistema, ili, još češće, o prostom sukobu interesa.

5. Potrebno je takođe povući razliku između terorizma kao načina života (ili životnog opredeljenja) i terorizma kao profesije (ili instituciono podržane aktivnosti). Većina terorisanja na Zapadu ima državno-institucionu pozadinu i obično je terorisanje skriveno iza raznih zakonskih normi, prihvaćene ideologije i jezika. Naši teroristi su najčešće profesionalci, dobro plaćeni i zaštićeni od strane pravosuđa i organa vlasti. U islamskom svetu ne postoji tako oštra podela između religiozne i sekularne sfere života, te je za većinu islamskih terorista ono što oni čine ne profesija nego način i viši smisao života.

6. Često se kaže da je «terorizam oružje slabih». U vezi sa tom tezom je u zapadnom političkom diskursu, naročito u 1980-im godinama, razvijen sledeći model. (a) Zapadne zemlje su nevini ciljevi i žrtve terorizma. (b) Zapadne zemlje samo odgovaraju na upotrebu sile od strane drugih. (c) Dok teroristi pokušavaju da nametnu svoju volju i raseju strah, zapadne zemlje se pridržavaju «civilizovanog kodeksa ponašanja». (d) U slučajevim kada zapadne zemlje podržavaju pobunjenike koji koriste oružanu silu, to se radi samo radi protiv opresivnih režima koji se protive demokratiji. (e) Teroristi mrze demokratiju; njihovi ciljevi su da podriju demokratske institucije i unište veru u umerene vlade. (f) Iza najrazličitijih pokušaja da se podriju demokratske vlasti se nalazi sovjetska podrška. (Tako je bilo pre dve decenije. Danas se kao «dežurni krivac» navodi islamski fundamentalizam.)

7. Iako se kaže da je terorizam oružje slabih, upravo suprotno je istina. Kada razmišljamo o tome šta je tako zastrašujuće u vezi sa terorizmom, shvatamo da nas terorisanje pogađa iznenada i sa takvom silom da se osećamo bespomoćnim. I dok se žrtve terora osećaju bespomoćnim, počinioci terora se osećaju moćnim i jesu moćni. Postoji dakle značajna veza između terorisanja i moći – premda posedovanje i upotreba moći ne implicira terorisanje, terorisanje pretpostavlja posedovanje moći i njenu zloupotrebu. Pošto je terorisanje tako intimno zavisno od moći, oni koji poseduju najviše moći su u stanju i da terorišu do najvećeg stepena. Terorizam je oružje moćnih.

8. Ko poseduje najveću moć? Vlade suverenih država. One kontrolišu vojne snage i «specijalne jedinice». One kontrolišu policiju i tajne službe. One kontrolišu naoružanje i tehnologiju. Najmoćnije vlade kontrolišu proizvodnju oružja za masovno uništenje i regulišu njegovo održavanje. To ni u kom slučaju ne znači da su sve vlade, čak ni sve moćne vlade, uključene u terorističke aktivnosti. Teško bi, ako ne i besmisleno, bilo optužiti švajcarsku vladu za terorizam. Slično je sa vladama Švedske ili Finske. Ali takve zemlje su izuzeci na međunarodnoj sceni, ne pravila. Premda neke manje a neke više prikriveno, ogromna većina svetskih vlada je – u različitim periodima svog postojanja, iako ne i svo vreme – planski i svesno uključena u neku vrstu terora i terorističkih aktivnosti.

9. Državni terorizam je uobičajeno prisutan prilikom oružanih nacionalnih i međudržavnih sukoba. To ni kom slučaju ne znači da terorističke aktivnosti prestaju u doba proklamovanog mira. Moglo bi se reći da moćnim vladama ne odgovaraju predugi periodi međunarodnog mira i odsustva napetosti i konflikata. Jedan od razloga za to je što takvi periodi dozvoljavaju da u prvi plan izbiju ozbiljni domaći problemi za koje vlade nemaju laka rešenja i sa kojima ne žele da se sistematski i ozbiljno suočavaju. Umesto toga, veštački se stvara atmosfera u kojoj dominiraju realne ili isfabrikovane pretnje, tako da državni aparat «mora» da usmeri svoju pažnju, energiju i budžet ka tim pretnjama. Dugi periodi mira takođe ne odgovaraju pohlepnim apetitima velikih korporacija, jer takvi periodi često nisu najpovoljniji za stvaranje profita. Korporacije koje se bave proizvodnjom i prodajom vojne tehnologije i oružja lobiraju i vrše pritisak na svoje vlade da izazivaju i održavaju internacionalne tenzije, da se večno pripremaju za rat i da povremeno uzmu učešće u nekom oružanom sukobu. Takve korporacije imaju veliku korist od ogromne potrošnje koja odlazi na budžet za «odbranu», a takvi napumpani budžeti se mogu održavati (ili povećavati) samo prisustvom stvarnih ili – što je još češći slučaj – izmanipulisanih pretnji. Vlade i vojno-industrijski kompleksi koji su sa njima tesno povezani cvetaju u onome što je Noam Čomski nazvao «kultura terorisanja» i kult tajnih manipulacija kojima politika – a poslednjih decenija i ekonomija – sebe nadodređuje nad privatnim životima i interesima građana. Derek Libert (Derek Leebeart) je tu situaciju sumirao time što je u svojoj knjizi «Pedesetogodišnja rana – stvarna cena američke pobede u hladnom ratu» (The Fifty-Year Wound: The True Price of America's cold War Victory) staroj izreci da je «rat zdravlje države» dodao da je «atmosfera straha takođe prilično dobar lek».

10. Državni terorizam – zloupotreba državne moći u cilju uništenja, povrede ili zastrašivanja civilnog stanovništva – nije izuzetak već pravilo. Iako postoje znatne razlike u tome kako različiti režimi terorišu svoje ili strano stanovništvo, te razlike su manje bitne od činjenice da terorisanje postoji. Mi smo se već toliko navikli na razne oblike i manifestacije državnog terorizma – naročito kada nas se one ne dotiču direktno – da je on tretiran kao nešto normalno, kao činjenica života koju treba prihvatiti i na koju se treba navići. Taj stav je, međutim, pogrešan. Državni terorizam ne sme nikada postati norma, jer u ime čega (i koga) bi trebalo prihvatiti i tolerisati državni terorizam? Ako su sve druge forme terorizma (politički, opozicioni, religiozni, kriminalni, patološki) osuđene kao neprihvatljive, kako je moguće ne izraziti naše neodobravanje – čak najžešći revolt – protiv forme terorizma koja uključuje najveću koncentraciju moći, najmanji stepen odgovornosti, i najveću opasnost po čovečanstvo?

 

Istorijski primeri

Državni terorizam može biti usmeren prema (i) civilnom stanovništvu države koja vrši terorisanje, ili prema (ii) stanovništvu neke druge suverene države. U izuzetnim slučajevima, kao što su oni gde postoji pretnja upotrebe oružja za masovno uništenje – naročito nuklearnog oružja – državni terorizam može biti usmeren ne samo prema stanovništvu nekoliko država nego (iii) može predstavljati pretnju i celokupnom svetskom čovečanstvu. Terorizam može uključivati zločin protiv čovečnosti.

(i) Za filozofe i političke teoretičare epohe prosvetiteljstva, država i njene institucije su tretirani kao neophodni preduslovi za moralno usavršavanje – od ličnog, pa do nacionalnog i kosmopolitskog. Moralni progres, tako su tvrdili ovi mislioci, mora se proširiti od vrha na dole – od državnih organa i klase koja ih najviše podržava ka širokim masama stanovništva.

Jedan od prvih koji je oštro kritikovao to rasprostranjeno gledište bio je Tolstoj. On je državu smatrao uzrokom najvećih obmana, korupcije i zla. Država je, po Tolstojevom shvatanju, odgovorna kako za licemerje među vladajućom klasom, tako i za degradirajuću opčinjenost masa; država je sredstvo za masovno ugnjetavanje (Tolstoj doslovno kaže: porobljavanje) stanovništva. Osnovni instrument takvog ugnjetavanja su oružane snage, a opravdanje za održanje takve ogromne sile jeste postojanje rivalskih država i njihovih oružanih snaga. Napetost među rivalskim vojnim silama mora pre ili kasnije dovesti do onoga što je Tolstoj smatrao vrhovnim ljudskim zlom – do besmislenog ubijanja koje se zove rat.

U značajnoj meri Tolstoj nije bio u pravu. Vojne snage ne moraju biti glavno sredstvo ugnjetavanja i terora, niti se najveće zlo mora manifestovati kroz otvorene sukobe koje nazivamo ratovima. Neka tome posluži jedan primer. Prema izveštaju Emnesti Internešenel (Amnesty International) za godinu 1997, od 150 zemalja u kojima je ispitivanje vršeno, 82 zemlje su praktikovale mučenje svojih građana. Pored mučenja, metode državnog terora uključuju – ali nisu ni u kom slučaju na njih ograničene – režirana suđenja i egzekucije bez suđenja. Među državama koje su u drugoj polovini dvadesetog veka bile dobro poznate po mučenju i neprihvatljivom tretmanu svog stanovništva, Emnesti Internešenel navodi (po abecednom redu): Argentinu (naročito u periodu vojne hunte, od 1976. do 1983. godine), Čile (za vreme Pinočea), El Salvador, Indiju, Indoneziju (masakri članova Komunističke partije Indonezije u periodu od 1965-1969. godine su odneli živote preko milion ljudi), Irak, Iran, Izrael, Južnoafričku Republiku, Libiju, Kambodžu (za vreme vladavine Crvenih Kmera, oko 1.7 miliona ljudi je ubijeno), Kinu (dvadeset sedam godina Maove vlasti su donele smrt za približno 70 miliona Kineza), Kolumbiju, Kubu, Meksiko, Nikaragvu, Pakistan, Ruandu, Siriju, Sovjetski Savez, i Šri Lanku.

(ii) Razmotrimo sada neke primere nasilnog mešanja u unutrašnje poslovanje stranih zemalja. U slučajevima državnog terorizma nad sopstvenim stanovništvom prepoznajemo sledeće obrasce: ono je usmereno ili protiv neke etničke manjine, ili ka većini stanovništva, bilo da je to slučaj iz ideoloških razloga ili zbog nastojanja nepopularne vlade da se svim sredstvima održi na vlasti. U slučaju terorizma nad stanovnicima drugih država i obrazac je drugačiji: nasilno proširivanje ili nasilno održavanje sfere uticaja. Na kraju Drugog svetskog rata, Sovjetski Savez i SAD su bile dve supersile koje su ubrzo uspostavile «balans terora», poznatiji pod nazivom «hladni rat». Pre nego što je Drugi svetski rat i završen, te supersile su počele sa širenjem svog uticaja – ideološkog, političkog i ekonomskog – nad ostatkom sveta. Njihove sfere interesa se nisu ograničile samo na susedne zemlje nego takođe i na novooslobođene kolonije (takozvane zemlje «trećeg sveta»). Ambiciozne ekspanzije sfera nacionalnog interesa su dovele do nastojanja da se kontroliše što je moguće više zemalja – bilo legalnim bilo ilegalnim sredstvima. Premda su u drugoj polovini dvadesetog veka mnoge vlade upletene u ilegalne aktivnosti protiv drugih zemalja, dve najmoćnije sile – Sovjetski Savez i SAD – su bile daleko najagresivnije u takvim poduhvatima. Hladni rat te dve zemlje i njihovih saveznika je doveo do potpune ideološke podeljenosti sveta, praćene atmosferom nepoverenja i straha, apsurdnih trošenja na «nacionalnu odbranu» (merenih u trilionima dolara), neodgovornog testiranja oružja za masovno uništenje i drastičnog povećanja proizvodnje takvog oružja, kao i znatnog razvoja «specijalnog ratovanja». 

Pošto je, za razliku od sovjetskog, američko intervenisanje u unutrašnje poslove drugih zemalja mnogo bolje dokumentovano (iako ne nužno i mnogo raširenije ili brutalnije), usmeriću se na američki «doprinos» specijalnom ratu. Dok je Ajzenhauer bio mnogo oprezniji u početku netrpeljivosti koje su označile početak hladnog rata, sledeći američki predsednik, Džon F. Kenedi, tretirao je hladni rat kao «globalni građanski rat». Takva orijentacija je prevladala u američkoj spoljnoj politici i vodila do rutinske podrške, čak i postavljanja, «prijateljskih» diktatora, značajnog povećanja broja i vrsta specijalnih službi i tajnih operacija, kao i podrške atentatima radi ostvarivanja sopstvenih političkih i ekonomskih ciljeva.

Od učestalih pokušaja atentata se nisu uzdržavali ni Sovjetski Savez ni SAD, i možda najpoznatiji od tih pokušaja je Kenedijeva opsesija da ukloni Fidela Kastra. Za Džona Kenedija i njegovog brata Roberta, ubistvo Kastra je bio «glavni prioritet ... Ka tom cilju ne sme biti ograničenja niti u pogledu materijalnih, niti u pogledu ljudskih sredstava».

Nasuprot uklanjanju nepoželjnih vođa je bilo utvrđivanje na vlasti «prijateljskih diktatora» i «prijateljskih vlada». Lista takvih diktatora i «boraca za slobodu», kako ih je nazvao Ronald Regan, je duga i uključuje brojne zemlje na različitim kontinentima. Najpoznatiji primeri uključuju podršku Pinočeu u Čileu, Noriegi u Panami, podrška takozvanim «kontrašima» u Nikaragvi, Kristijaniju u El Salvadoru, Suhartu u Indoneziji, Sadamu Huseinu u Iraku, talibanima i «Severnoj alijansi» u Avganistanu, dovođenje bar četiri hiljade mudžahedina u Bosnu, kao i trening i podrška OVK-u na Kosovu. Kako je to izrazio Džon F. Kenedi, svet je zaista stavljen u poziciju «globalnog građanskog rata».

Američki interes za «prijateljske diktatore» i «borce za slobodu» vodio je ka otvaranju raznih kampova i škola za vojnu i diverzantsku obuku stranih lica, od kojih je najpoznatija zloglasna «Škola Amerikâ» (School of Americas). Preko sto hiljada stranaca – od kojih je većina veoma sumnjivog zakonskog statusa – vojno je obučavana na tlu SAD od 1950. godine do danas. Treba tome dodati i druge vidove uplitanja u unutrašnja pitanja stranih zemalja. U vreme Kenedijeve smrti (1963. godine), pored prisustva više od milion vojnika u više od dve stotine stranih baza, postojale su takođe stotine misija koje su se skraćeno zvale «FID» (FID = foreign internal defense; strana unutrašnja odbrana). Takve misije su uključivale specijalne američke operativce koji su imali dozvolu da «zaobiđu» sve međunarodne i domaće zakone. Premda su takve subverzivne misije držane u najvećoj tajnosti, dokumentovano je da je od 1950. godine takvih intervencija preduzeto u najmanje 110 raznih zemalja sveta (uključujući tu i Kubu, Ekvador, El Salvador, Nikaragvu, Gvatemalu, Panamu, Venecuelu, Čile, Kolumbiju, Argentinu, Kongo, Somaliju, Libiju, Južnoafričku Republiku, Liban, Vijetnam, Laos, Indoneziju, Istočni Timor, Kambodžu, Kinu, Indiju, Pakistan, Panamu, Iran, Irak, Siriju, Avganistan, Turkmenistan, Ukrajinu, Gruziju, Rusiju, Tursku, Poljsku i Albaniju).

(iii) Nekoliko dana pošto je Sovjetski Savez lansirao svoj prvi satelit «Sputnjik», Ajzenhauer, tadašnji predsednik SAD, izjavio je: «Ono što svetu treba mnogo više od džinovskog pomaka u svemir jeste džinovski pomak ka miru». Bez obzira na te reči, Sovjetski Savez i SAD su započele trku u svemir i nastavile sa već započetom trkom u testiranju i proizvodnji oružja za masovno uništenje. Ta druga trka je nastavljena sa takvim ideološkim slepilom i uzajamnom mržnjom da je izgledalo da je u hladnom ratu pitanje pobede (šta god «pobeda» mogla da znači u takvim okolnostima) bilo važnije od pitanja opstanka sopstvenih nacija i sudbine čovečanstva.

Navešću ovde samo par detalja koji se tiču biološkog i hemijskog oružja, da bih se koncentrisao na nuklearno oružje, koje je najvažnije u širenju međunarodnog terora zbog mogućih posledica nuklearnog genocida.

Iako su više od sto država 1972. godine potpisale konvenciju o biološkom oružju – koja zabranjuje proizvodnju i čuvanje takvog oružja, iako paradoksalno ne i njegovu upotrebu – zna se da je bar nekoliko zemalja sveta nastavilo sa testiranjem i proizvodnjom takvog oružja: Rusija, Izrael, Kina, Iran, Libija, Sirija, Severna Koreja, Japan, Francuska, Nemačka, Velika Britanija i SAD. Takođe se zna da je do 1989. godine bar pet zemalja prodavalo ili slalo Sadamu Huseinu i njegovoj vladi u Iraku primerke biološkog oružja; te zemlje su SAD, Francuska, Nemačka, Velika Britanija i Japan. Sadam Husein je takođe posedovao i hemijsko oružje, i upotrebio ga bar dva puta – protiv iranskih vojnika, tokom 1980.tih godina, i 1989. godine protiv kurdskog stanovništva u severnom delu Iraka.

Postoji preko sedamdeset vrsta hemikalija od koje se prave hemijski otrovi. Daleko najrazvijenije industrije za testiranje i proizvodnju takvih otrova je razvio Sovjetski Savez u poslednjoj deceniji svog postojanja. Iako je proizvodnja i čuvanje hemijskih oružja zabranjena Konvencijom o hemijskom oružju iz 1993. godine, izvesno je da je određeni broj zemalja nastavio sa redukovanim programima daljeg istraživanja takvog oružja, međi kojima opet prednjače Rusija i SAD.

Najopasnije oružje za masovno uništenje je svakako nuklearno; njegova upotreba dovodi u potencijalnu opasnost opstanak čitave ljudske vrste. Osam zemalja se javno izjasnilo o postojanju svog nuklearnog arsenala: SAD (procenjeni trenutni broj nuklearnih glava je 16000), Rusija (10350), Kina (400), Francuska (350), Velika Britanija (200), Izrael (200), Indija (između 30 i 35) i Pakistan (između 24 i 48). Takođe je moguće da Severna Koreja poseduje između 6 i 8 nuklearnih bojevih glava.

U periodu od 1945. do 1998. godine, te zemlje, sa izuzetkom Izraela, vršile su brojna testiranja nuklearnog oružja: SAD oko 1050 testova; Sovjetski Savez (i posle Rusija) 969; Francuska, 210; Velika Britanija, 45; Kina, 45; Indija, 5 ili 6; Pakistan, između 3 i 6. To znači da je do sada izvršeno preko 2330 nuklearnih eksplozija. Prva testirana nuklearna bomba – «Trinity», testirana u SAD 16. jula 1945. godine – bila je snage 19 kilotona, dok je najjače i najveće termonuklearno oružje ikada testirano – «Car-bomba», od strane Sovjetskog Saveza, 31. oktobra 1961. godine – bilo snage 50 hiljada kilotona (više od 25 hiljada puta jače nego prva nuklearna bomba).

Na pitanje jednog američkog kongresmena da slikovito opiše stvarnu moć takvog oružja, upitani američki general je odgovorio: «Ako bi u intervalu od deset minuta sto deset hidrogenskih bombi bilo bačeno na teritoriju SAD, odmah bi verovatno stradalo oko sedamdeset miliona građana, dok bi površine koje zauzimaju hiljade kvadratnih milja bile neupotrebljive za bar čitavu jednu generaciju. Zemlje kao što su Engleska, Zapadna Nemačka i Francuska bi mogle biti totalno uništene bacanjem 15-20 hidrogenskih bombi».

Još uvek nema zvanično objavljenih podataka o tome koliko je lica u Sovjetskom Savezu bilo izloženo nuklearnom zračenju prilikom testiranja, a broj u SAD – uprkos činjenicama da je većina testiranja obavljena na udaljenim ostrvima u Tihom okeanu – procenjuje se na 160 miliona lica, samo u periodu od 1953. do 1968. godine. Broj lica obolelih od raka, kao posledice izlaganja zračenju, ne može se tačno proceniti, ali se zna da je cifra milionska.

U toku nekoliko decenija, sovjetski i američki političari i generali su uporno nastojali da razviju strategije o tome kako dobiti nuklearni rat. Krajem 1970-ih godina, američka vlada je konačno prihvatila nemogućnost pobede u nuklearnom genocidu i zaključila da bi takav rat vodio uzajamnom uništenju. Sovjetski stratezi su od svojih iluzornih nastojanja odustali tek 1986. godine, posle katastrofe u Černobilu.

Koliko god ruske i američke vlade tvrdile da je njihovo nuklearno naoružanje u «sigurnim rukama», postoji duga lista incidenata u vezi sa nuklearnim reaktorima. Štaviše, vojni eksperti tvrde da je bar jedanaest nuklearnih bombi izgubljeno. Oni takođe potvrđuju da je, od početka hladnog rata do 1995. godine, bilo bar četiri lažne uzbune o početku nuklearnog rata, od kojih se poslednja desila 1995. godine. Te godine, američki ratni avioni sa nuklearnim bojevim glavama su već napustili hangare i bili u vazduhu, kada je shvaćeno da se radi o lažnoj uzbuni. Svet je bio najbliže nuklearnom ratu 1983. godine, kada je sovjetski satelit koji je nadgledao lansiranje nuklearnih bojevih glava poslao pogrešne informacije da američke nuklearne rakete izlaze iz silosa u ogromnim količinama. Na svu sreću, sovjetski inženjeri na dužnosti su u poslednjem trenutku uspeli da provere dodatne izvore informacija i nervoznom Politbirou na vreme jave da se desila greška na satelitu.

Iako se tajno nastavlja proizvodnja nuklearnog oružja, teško je ne složiti se sa ocenom Arundati Roj (Arundhati Roy), koju je ona u svom briljantnom eseju «Kraj imaginacije» (The End of Imagination) hrabro izrekla u vreme najveće euforije u Indiji u vezi pridruživanja ove zemlje «ekskluzivnom nuklearnom klubu»: «Nuklearna bomba je najgore nedemokratsko, nepatriotsko, i nehumano zlo koje je čovečanstvo ikada stvorilo».

Pogled u budućnost

U svom apelu «Mir ili atomski rat?» (putem radija emitovanom iz Osla, u aprilu 1958. godine), Albert Švajcer (Albert Schweitzer) je postavio neka od suštinskih pitanja za dalju sudbinu naše epohe:

Čudno je da do sada niko nije naglasio da se pitanje da li nuklearni testovi treba da budu zaustavljeni ili nastavljeni ne tiče samo nuklearnih sila. Ko je tim zemljama dao pravo da u vreme mira eksperimentišu sa oružjem koje predstavlja opasnost za čitav svet? Ima li međunarodni zakon – utvrđen od strane Ujedinjenih Nacija i toliko visoko hvaljen u naše vreme – bilo šta da kaže po tom pitanju? Ne odnosi li se taj zakon na stvarni svet sa neprihvatljive visine i distance? Ako je to slučaj, onda on mora biti ponovo spušten na zemlju tako da se može suočiti sa činjenicama i obaviti onu dužnost zbog koje je i utvrđen.

Lako je odgovoriti na prvo od Švajcerovih pitanja (u vezi sa pravom na nuklearne testove), jer je na njega odgovareno već vekovima, iako nikada tako elegantno kako je to učinio Tukidid: «Velike nacije rade ono što hoće, male prihvataju ono što moraju». Tako je bilo, dodaje Tukidid, «od samog postanka sveta». Mora li tako ostati i u budućnosti?

Optimisti među nama misle da ne mora, i da postoje i kratkoročni i dugoročni načini da se situacija popravi. Pođimo prvo od konkretnijih predloga.

U članku «Terorizam – njihov i naš» Akbala Ahmada (Terrorism: Theirs & Ours, by Eqbal Ahmad), koji mnogi smatraju jednim od najvažnijih eseja o terorizmu (inače objavljenom 1998. godine, ali relevantnim za ono što se desilo 11. septembra 2001. godine), autor nudi sledeće sugestije američkoj vladi u vezi sa terorizmom. (1) Kao prvo, predlaže Ahmad, treba izbegavati dvostruke standarde. Čak ni supersila ne sme promovisati teror na jednom delu sveta a očekivati da se on ne primenjuje na drugom. Svi oni koji koriste dvostruke standarde su i sami tretirani istom merom. (2) Ne sme se opravdavati i prećutkivati teror koji vrše nama prijateljske vlade. Svaki teror, bez obzira no to ko su njegovi počinioci, treba osuditi. Teroriste treba kazniti bez obzira na to ko su oni. (3) Treba se koncentrisati na uzroke i korene terorizma i zaista pokušati da se nešto oko toga uradi. Vojna opcija treba i u praksi da bude ona poslednja. Terorizam je politički a ne vojni problem, tvrdi Ahmad, i kao takvog ga treba i tretirati. Diplomatiji treba dati znatno više šansi; vojna rešenja i bombardovanja stvaraju više problema nego što ih rešavaju. (4) Kao poslednje, Ahmad predlaže jačanje međunarodnog prava i punu – stvarnu i otvorenu – podršku međunarodnim sudovima pravde. Zašto SAD ne raspišu poternicu za Osamom bin Ladenom, pitao se Ahmad još 1998. godine, ako imaju evidenciju koja bi bila dovoljna za njegovu osudu? Zašto ne ojačati Ujedinjene Nacije i njene institucije? Zašto ne nastojati da se stvori istinski svetski poredak, u kome bi aršin pravde bio jednak za sve?

Premda su Ahmadovi predlozi razumi, konkretni i izvodljivi, oni ne idu dovoljno duboko, jer niti uzimaju u obzir stvarne korene terorizma, niti imenuje sile koje vladaju svetskim poretkom. Tačno je da politiku i diplomatiju treba pretpostaviti bombama i vojnim intervencijama, ali koreni terorizma – bilo ekstremističkog u islamskom svetu, bilo državnog na zapadu, nisu prvenstveno politički nego ekonomski i socijalni. Ogromna nemaština, koja se širi zemaljskom kuglom, veoma je plodno tlo za ekstremni terorizam. Prezadužena društva, slomljene privrede, procvat kriminala, širenje zaraznih bolesti, odsustvo nade i perspektive, deluju negativno i odvraćaju od poštenog rada i života. Kako mogu oni na ivici egzistencije da učestvuju u globalnoj ekonomiji i kako mogu da veruju međunarodnim ekonomskim ustanovama, kada su ih one već bezbroj puta izigrale i ostavljale na cedilu? Kako oni mogu da veruju u međunarodno pravo, kada je pravo krojeno po meri moćnih i bogatih, kada ono nema iste standarde za sve?

Zašto, nasuprot toliko često ponavljanim deklaracijama, bogate i moćne zemlje Zapada ne primenjuju jednake standarde za sve? Zašto postoje rupe u međunarodnom pravu koje privileguju njih a ne i zemlje trećeg sveta? Zašto je državni terorizam pravilo a ne izuzetak? Zašto je realistična prognoza za dvadeset prvi vek da će najmoćnije sile sveta još više ojačati u odnosu na one siromašne i slabe?

Odgovor na ta pitanja nije nepoznat: Zato što zapadnim zemljama sve otvorenije vladaju vojno-industrijsko-parlamentarni kompleksi kojima ciljevi nisu ravnopravnost i solidarnost među narodima, razvoj demokratije i uzajamnog poštovanja suvereniteta, nego jačanje moći i – što je najvažnije – ostvarivanje sve većeg profita.

Švajcer i Ahmat se pitaju: Šta je sa Ujedinjenim Nacijama? Ako to nije bilo jasno u Švajcerovo doba, onda je bar trebalo biti jasno Ahmatu, da je vreme već odavno sazrelo za radikalno reformisanje Ujedinjenih Nacija. Štaviše, ta organizacija je od samog početka bila zasnovana na pogrešnim principima. Iako prva rečenica povelje te organizacije kaže: «Mi, narodi Ujedinjenih Nacija ...», postojeće Ujedinjene Nacije ne predstavljaju građane i narode Ujedinjenih Nacija, nego vlade koje – ako su dovoljno moćne – tu organizaciju tretiraju kao instrument za potencijalno proširenje sfere svojih interesa i uticaja. Povelja Ujedinjenih Nacija definiše kao ciljeve te organizacije (a) «ostvarenje međunarodnog mira i sigurnosti», (b) «razvijanje prijateljskih odnosa među narodima baziranom na principima jednakih prava i samoopredeljenja stanovništva», i (c) «ostvarivanje internacionalne saradnje u rešavanju međunarodnih problema ekonomskog, društvenog, kulturnog i humanitarnog karaktera». Ujedinjene Nacije su često blokirane u ostvarivanju tih nastojanja od stane vlada koje svesno i sistematski narušavaju zacrtane ciljeve, pre svega od vlada koje su u najvišem telu Ujedinjenih Nacija, Savetu Bezbednosti. Kada ne mogu da iskoriste UN kao instrument svojih interesa, one je jednostavno zaobilaze i ignorišu, bez ikakvih pravnih i praktičnih reperkusija. U svojim opsesijama da steknu što više vlasti i kratkoročnih dobitaka, najmoćnije vlade sveta pokazuju vrlo malo uzdržavanja.

Za istinske vlade tih zemalja, tj. za njihove vojno-industrijsko-bankarske komplekse, stanje objavljenog i neobjavljenog rata i stvaranje atmosfere straha i nesigurnosti je lakše za manipulisanje i profitabilnije nego ono što narodi Ujedinjenih Nacija vide kao svoje ciljeve: međunarodni mir i saradnju, kooperaciju na jednakim osnovama, poštovanje ljudskih prava i pravo na samoopredeljenje.

Da bi Ujedinjene Nacije zaista služile ciljevima zacrtanim u svoj povelji, one bi morale da postanu organizacija građana i nevladinih organizacija, a ne vlada. Oni koji sada predstavljaju narode u Ujedinjenim Nacijama ne pokazuju niti na lokalnom niti na međunarodnom nivou da su stvarni zastupnici ciljeva zbog kojih i postoje Ujedinjene Nacije. Organizacije koje zaista predstavljaju humanitarne i demokratske ciljeve građana su organizacije kao sto su Emnesti Internešenel, Hjuman rajts voč (Human Rights Watch), Doktori bez granica, Crveni krst, i mnoge druge nevladine organizacije. Pored predstavnika takvih organizacija, narode Ujedinjenih Nacija bi u toj organizaciji trebalo da predstavljaju i individue koje su se svojim životom i radom dokazale u borbi za humanitarna i ljudska prava, za kreativnost i slobode čovečanstva. Među takve osobe spadaju zaslužni pojedinci kao što su nekada bili Švajcer, Gandi ili Bertrand Rasl, ili kao što su danas Nelson Mandela, Noam Čomski, Arundati Roj, Dr. Pol Farmer (Paul Farmer), i mnogi drugi naučni, kulturni i zdravstveni radnici koji nisu uvek dobro poznati široj publici.

Švajcer je verovao da takve izuzetne osobe mogu svojim primerom i ugledom da zastupaju stvarne interese celokupnog čovečanstva i pokrenu šire mase kada je to neophodno radi zaštite opšteljudskih interesa. U svom radio apelu iz 1958. godine, Švajcer pominje peticiju koju je godinu dana ranije, u vreme najveće propagande SAD i Sovjetskog Saveza o bezopasnosti testiranja nuklearnog oružja, potpisalo 9235 naučnika iz raznih delova sveta i uručilo je generalnom sekretaru Ujedinjenih Nacija.

Švajcer je verovao da će ta peticija zadati smrtni udarac propagandnim manipulacijama Amerike i Sovjetskog Saveza. On se u tome prevario. Švajcer se takođe prevario u očekivanju da će pritisak naučnih radnika dovesti do prestanka nuklearnog testiranja. Trebalo je da prođe još nekoliko decenija i bezbroj protesta pre nego što je 1992. godine potpisan moratorijum na testiranje nuklearnog oružja.

Iako je Švajcerov optimizam bio preteran, on nije bio usmeren u pogrešnom pravcu. Zapitajmo se opet zašto uopšte postoje države i čijim interesima one treba da služe. Najdirektniji odgovor je da države služe obezbeđivanju uslova za normalan politički, ekonomski, socijalni i kulturni život svojih građana. Kada dolazi do zloupotrebe vlasti i zloupotrebe sile koju nazivamo državnim terorizmom, države ne obezbeđuju interese svih, niti čak većine, svojih građana, nego se stavljaju u zaštitu i ostvarivanje interesa jedne manjine, koju smo nazvali vojno-industrijsko-parlamentarni kompleks.

Tolstoj je bio čvrsto ubeđen da treba eliminisati instituciju države, ali postoje dva osnovna problema u vezi sa njegovim ubeđenjem. Prvi je da države neće niti izumreti, kao što je mislio Marks, niti da postoji neka sila ili proces u sadašnjem svetu koji bi vodio eliminaciji države. Čak ni snage globalizacije, koje sigurno slabe značaj i moć političke sfere, neće voditi ka eliminaciji države. Protok kapitala će sasvim sigurno biti globalan, ali globalno selo neće biti selo bez državnih granica. Država i njeni organi se polako ali sve jasnije podređuju uticaju velikog kapitala i treba da opstanu u cilju zaštite nesmetanog protoka tog kapitala. Drugi problem sa Tolstojevim ubeđenjem jeste što mi u ovom momentu istorijskog razvoja zaista nemamo jasnu alternativu koja bi mogla zameniti državne funkcije i obezbediti normalne političke, ekonomske, socijalne i kulturne funkcije za život građana. Anarhizam je možda alternativa za neku dalju budućnost, kao što je to i potpuni kosmopolitizam, ali obe te alternative za sada deluju utopijski.

Moramo se, bar u sledećih nekoliko decenija, pomiriti sa činjenicom da su države i vlade istorijska nužnost i videti kako reagovati na trenutne i buduće zloupotrebe sile koje vode ka državnom terorizmu. Dosadašnja razmatranja nam sugerišu da se u slučajevima državnog terorizma država oslanja na zloupotrebu sile radi zaštite parcijalnih interesa, kao i da poseže obmanama stanovništva, bilo zato da bi se očuvala na vlasti, bilo radi opravdanja upotrebe sile, bilo radi opravdanja parcijalnih interesa kao opštenarodnih ili nacionalnih interesa. Sila vlada je dakle trostruka: (i) sila brutalne snage (u obliku oružanih snaga), (ii) sila novca i (iii) sila manipulacije narodnim masama kroz veo tajni i obmana. U suprotstavljanju državi koja je prestala da služi interesima svog stanovništva i stavila se u službu određene elite, treba se služiti suprotnim sredstvima. Ono na šta se mogu i moraju osloniti nevladine organizacije, istaknuti pojedinci i šire mase ljudi, obrnuto je od sile na koju se oslanja vlast: snaga nenasilja, snaga uzajamne solidarnosti, i snaga istine. Drugim rečima, ako se okviri državne zajednice ne mogu zaobići, države i njene organe vlasti treba uporno i neumorno podsećati na one vrednosti koje i one stalno proklamuju a kojih se u praksi tako često ne pridržavaju. Zemlje potpisnice povelje Ujedinjenih Nacija su se obavezale na puno poštovanje i podršku određenih principa, vrednosti i prava. Pritisak na vlade i podsećanje na javno deklarisane principe, vrednosti i prava treba da dolazi sa tri strane: nevladine organizacije, istaknuti pojedinci i šire mase stanovništva.

Šta je cilj takvog pritiska? Kakvi realni rezultati se mogu od njega očekivati? Da li će on voditi obustavljanju državnog terorizma?

Ne treba biti nerealan i očekivati čudo. Moćna i neodgovorna mašinerija vojno-industrijsko-parlamentarnih kompleksa neće i ne može uvek biti zaustavljena. Ali male pobede i otežavanje koraka te mašinerije su takođe uspesi. Cilj pritisaka na tu mašineriju jeste u suštini sledeći: razotkriti manipulacije za ono što jesu, predočiti demokratske alternative i time naterati vlast da ili brani principe koje je javno prihvatila, ili da se otvoreno od njih ogradi.

Protiv tiranije se može braniti ili tiranijom ili demokratijom. Ako je demokratija zaista naš izbor, ona ne sme biti samo formalna i proceduralna (kao što je uobičajeno slučaj), već stvarna. Na pitanje kakve su šanse te demokratije – te vlasti naroda u interesu naroda – ne može odgovoriti ni prošlost ni sadašnjost, jer – u jednom širem, globalnom smislu – takve demokratije još nije bilo. Nadajmo se, pre nego što to postane prekasno, da će nam budućnost pružiti odgovor na to pitanje.


 

[1] Tekst predavanja koje je 6. martа 2006. godine izloženo na Filozofskom Fakultetu u Beogradu, u organizaciji Srpsko-američkog instituta i Filozofskog društva Srbije.

 

 
 
Copyright by NSPM