Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Zoran Ćirjaković

Afrička politika između sveta duhova i fundamentalizma

Podsaharska Afrika se danas često opisuje kao zaboravljeni, izgubljeni i marginalni kontinent. Vesti o SIDI, gladi, diktaturama i ratovima danas su za mnoge jedini prozor u ovaj kontinent. Afrika je Evropljanima, vekovima zaraženim rasističkim i kultur-rasističkim stereotipima, oduvek delovala kao jedno opasno mesto, van sveta i reda. Ali postoji jedan aspekt u kome "crni kontinent" ni po čemu ne zaostaje za bogatijim delovima planete. Verska renesansa koja drma planetom od pada komunizma zhavatila je i Afriku. U podsaharskoj Africi bujaju fundamentalistički hrišćanski i islamski pokreti, dok tradicionalne religije doživljavaju neverovatnu transformaciju i rast uticaja. Ovi događaji iznenadili su sociologe i anlitičare koliko i eksplozija evanđelističkog fundamentalizma u SAD u poslednjih deset godina.

U korenu ove promene je tektonski poremećaj izazvan padom Berlinskog zida koji je zahvatio "crnu Afriku" sa nekoliko godina zakašnjenja. Stabilne višedecenijeke diktature koje su uživale podršku Zapada iznenada su se našle pod pritiskom svojih do tada darežljivih i tolerantnih "belih" mentora da se demokratizuju. Bauk slobodnih izbora, demokratije i ljudskih prava počeo je da se širi kontinentom. Bivši sovjetski sateliti su se našli pred još većim izazovom.

TAJNA POLICIJA I "RADIO MILEVA"

Iako su najveću pažnju zapadnih medija privukli islamistički pokreti u Somaliji, Sudanu i Nigeriji i brutalne hrišćanske paravojske na severu Ugande vera se u afričku politiku na velika vrata vratila na jedan puno suptilniji način. Afrički diktatori i državnici, čak i oni koji za sebe tvrde da su dobri muslimani i hrišćani, ili se "kunu" da su ubeđeni ateisti, okrenuli su se svetu duhova i, obično crne, magije kako bi obezbedili legitimitet koji najverovatnije ne bi dobili na slobodnim izborima čije su održavanje ultimativno zhtevali strani donatori.

Politika i religija uvek su bili nerazdvojivo povezani u Africi. Čak i tokom hladnog rata najmoćniji afrički diktatori, okruženi moderno naoružanim i lojalnim armijama, vodili su računa da svoj autoritet vežu i za svet duhova. Jedan od brutalnijih i moćnijih, bivši novinar i predsednik Zaira Mobutu Sese Seko, uvek je, na primer, insistirao da je izvor njegove moći u tajanstvenom svetu duhova. Mobutu je navodno u svojoj palati imao tajnu sobu u kojoj je bila njegova živa statua. Mobutu je iskoristio ono što stanovnici frankofonske Afrike zovu "radio trotoar" (mi bi rekli "radio Mileva"), i dan danas najmoćniji "medij" i glavni izvor informisanja na kontinentu na kome velika većina stanovništva ne poseduje čak ni radio aparat. On je tako "ubedio" svoje sunarodnike da je njegova prava moć nedodirljiva i zaštićena na tajnom mestu i da je ono što vide kao svog predsednika samo simulakrum, neka vrsta svemoćnog zombija koja po svojoj volji upravlja njihovim sudbinama.

Pored džudžua, vudua i zlih duhova afričku politiku opterećuje i pitanje "državljanstva". Brojnim afričkim opozicionim liderima - uključujući čak i one koji su ranije već bili na najvišim položajima u državi - zakonom ili ustavnim amandmanima zabranjeno je zadnjih godina učešće na izborima pod izgovorom da su "stranci". Ovakve odredbe deluju sasvim bizarno na kontinentu na kome - sa izuzetkom Etiopije - ni jedna sada nezavisna država ne postoji duže od četrdesetak godina i po pravilu ima granice koje su po svojoj volji, interesu, pa i hiru povlačili kolonijalni gospodari. Ove granice ne odražavaju ni komplikovanu "etničku mapu" Afrike niti imaju ikakve sličnosti sa granicama predkolonijalnih afričkih carstava, zajednica i saveza.

SIDA: ZLI DUHOVI I IMPOTENTNI ZAPADNJACI

Afrikanci su tradicionalno imali ambivalentan odnos prema svetu dohova. Duhovi mogu biti dobri ili loši. Ali posle serije prirodnih, političkih i društvenih katastrofa koje su zadesile kontinent u poslednjih pedesetak godina, osiromašeni ljudi su sve više počeli da gledaju na duhove kao inherentno zla bića. Imajući u vidu neverovatnu važnost koju svet duhova ima za Afrikance - uključujući čak i "dobre" hrišćane i muslimane - ovo je dovelo do sveopšte opsesije zlom. Totalno beznađe i apsolutna beda u kome živi ogromna većina stanovnika dovelo je do shvatanja da kontinentom vlada zlo. Mada se jedan broj ljudi okrenuo islamu ili harizmatskim, evangelističkim hrišćanskim crkvama koje su ponudile utočište siromašnima, razvedenim, nezaposlenim i bolesnim žrtvama sveopštog zla, većina stanovništva vratila se raznim neobičnim šamanističkim kultovima i spiritualističkim ritualima. Zadnjih godina Afriku je tako zahvatila prava egzorcistička groznica.

Uticaj zlih duhova nije samo ograničen na sveru politike, mada često Afrikanci lične i porodične nesreće pripisuju "manipulacijama" zlim duhovima od strane domaćih i stranih političara. Čak i kada se radi o infektivnim bolestima za koje jedan zapadnjak konsultuje odgovarajućeg doktora, oboleli Afrikanac će po pravilu uzrok tražiti u svetu (zlih) duhova i u postupcima drugih, često sa njim sasvim nepovezanih ljudi. Stanovnici crne Afrike, baštinici najbogatije oralne kulture na planeti, veliki su ljubitelji igre rečima. Popularna šala kaže da je AIDS skraćenica od engleskog "Američki Izum Za Obeshrabrivanje Seksa". Dok je SIDA "u stvari" francuska skraćenica za "Sindrom Izmišljen Za Obeshrabrivanje Ljubavi".

U jednom delu Senegala polovinom devedesetih vladalo je verovanje da pogled belog čoveka izaziva impotenciju. Jedan nesrećnik bele kože ubijen je tokom ove jednogodišnje histerije u zemlji zgodnih muškaraca. U Zambiji većina stanovnika veruje da se SIDA širi veštičarenjem. Širom Afrike ljudi veruju da su SIDU u Afriku poslali ljudi sa zapada kako bi lakše kontrolisali prirodna bogatstva. Zabeleženo je da mladići u Bamkou, prestonici Malija, odbijaju da koriste kondome jer veruju da zapadne humanitarne organizacije poklanjaju kondome zaržene virusom HIV-a kako bi se lakše kontrolisalo malijansko stanovništvo. Veliki deo stanovnika Konga (bivši Zair) veruje da je SIDU izazvala vlada manipulacijom podvodnog sveta duhova.

POD VLAŠĆU PALIH ANĐELA

Možda najpopularnije štivo danas u Africi je knjižica "Otrgnut iz sataninih kandži". Pisac je propovednik iz bivšeg Zaira koji se predstavlja kao Evanđelist Mekendi. Mekendi opisuje svoje putovanje u podzemni svet u kome žive veštice. Mekendija je na put u paraleni svet, kome su pristupa tako što su zaroni u reku nedaleko od Kinšase, odvela sirena pošto ga je otac obećao satani. Podzemni svet koji opisuje Mekendi naseljen je duhovima koje kontrolišu pali anđeli i koji su u stalnom kontaktu sa vešticama i vračima na zemlji. U podvodnom svetu, koji liči na neki dijabolični odraz srvarnog sveta, proizvode se odeća, kola, televizori, sve što bi jedan "ovozemaljski" konzument mogao poželeti. Ovi proizvodi podzemnih fabrika "izvoze" se na zemlju kako bi uništili živote onih koji ih kupe.

Mekendi tvrdi da podzemni grad koji je "posetio" ima čak i vladu i "međunarodni aerodrom" koji se nalazi tačno ispod Kinšase. Samo "ispod" današnjeg Konga, tvrdi Mekendi, postoji još nekoliko podzemnih gradova. U jednom od njih postoji "kongresni centar" u kome se održavaju konferencije zlih duhova koji tu koordiniraju svoj uticaj na događaje u zemljama širom Afrike. Važno je shvatiti da čitaoci u Africi ne doživljavaju njegov "putopis" kao metaforu ili proizvod piščeve bujne mašte. Ova avantura zapadnom čitaocu može delovati fantastično ili bizarno, ali nećete lako naći Afrikanca koji nije sasvim uveren da je istinita. Afrikanci većinom veruju da postoji svet duhova koji liči na naš svet, odraz naše realnosti u kojem je skoro sve okrenuto naopako.

Stanovnici podsaharske Afrike veruju da postoji veza između ova dva sveta i da je komunikacija sa svetom duhova moguća na različite načine. Biti posednut duhovima, imati sa njima kontakt u snu ili javi za stanovnike crnog kontinenta po sebi ne predstavlja nešto loše ili sumnjivo. U brojnim tradicionalnim afričkim religijama do te posednutosti stiže se za zapadnog posmatrača spektakularnim, obično uznemirujućim, oblicima hiperkinetičkog transa. Afrikanci veruju da tokom ovih ritula posednuti postaje duh dok su zapadni posmatrači po pravilu - i skoro bez izuzetka pogrešno - objašnjenje nalazili u verovanju da je posednuti mentalno oboleo. Posednutost često ima političku dimenziju i može promeniti tok "lokalne" istorije. Ovo se dešava obično onda kada posednuti, često vođa opozicione grupe ili partije, tvrdi da je u njega ušao duh nekog već pokojnog, moćnog vladara.

VIJAGRA, UDBA I JOGA

Mugabeovi marksistički pobunjenici u Zimbabveu su se još sedamdesetih oslanjali na duhove. Uz Lenjinovo i Marksovo učenje ideolozi pokreta širili su i veru da su svi važni lokalni komandanti bili posednuti duhovima pokojnih poglavica i lokalnih vladara. Predsednik Mozambika, nekada šef obaveštajne službe marksističke gerilske vojske, otkrio je početkom devedesetih trascendentalnu meditaciju i postao sledbenik gurua Bitlsa Mahariši Maheša Jogija. Već 1994. transcendentalna meditacija je dobila status kvazi-državne religije i svi policajci i vojnici morali su da meditiraju najmanje dvadeset minuta dnevno. U Senegalu mistično, derviško bratstvo murida ima odlučujući uticaj na prihvatanje novog vladara u narodu. Bez saglasnosti muridskih marabua vladar ili lokalni vođa ne može računati da će njegova vlast i volja biti poštovani.

Kenet Dejvid Kaunda, Titov veliki prijatelj i zambijski predsednik, imao je uvek pored sebe dvojicu indijskih gurua. Kaunda im je dao ogromnu moć u Zambiji, a oni su za uzvrat svom šefu podarili versku zajednicu Dejvidov (Kaundino sasvim britansko srednje ime) univerzalistički hram. Dva raskošna hrama nove veroispovesti napravljena su u Lusaki 1990. godine, a cela politička elita zemlje pristupila je novoj veri. Kođo Tiskata, nekada moćni šef tajne policije u Gani, britanski oficir koji je postao ortodoksni marksista, veliki deo svoje moći dugovao je činjenici da je većina stanovnika verovala da ima moć da se pretvori u sovu, pticu koja po shvatanju mnogih Afrikanaca nagoveštava dolazak zle sile. U Liberiji široko je bilo rasprostranjeno verovanje da Samjuel Do, brutalni, skoro nepismeni diktator, može da leti i pretvori se u životinju koju želi. Glavni razlog zašto su ga pučisti ubili odmah po hvatanju i to u zarvorenoj prostoriji u samoj predsedničkoj palati - video sporog i brutalnog ubistva predstavlja verovatno najmučniji snimak koje se može videti - je njihov strah da će se pretvoriti u pticu i pobeći. Iako je nigerijski diktator Sani Abača preminuo od prevelike doze Vijagre (u prvim mesecima upotrebe ovog popularnog preparata), građani Nigerije su događaj interpretirali kao "puč koji je došao sa neba".

Predsednik Benina Matje Kereku, višestruki "povratnik" u predsedničku palatu u Portu Novu i takođe Titov dragi socijalistički prijatelj, za svog glavnog savetnika imao je malijanskog maribua, poznatog pod nadimkom Đavo, koji nije krio da je u potrazi za ezoteričnim moćima sklopio savez sa Satanom. "Đavola" je Kereku upoznao sa predsednicima Zaira i Gabona. Predsednici Mobutu Sese Seko i Omar Bongo redovno su koristili njegove "savetničke" usluge. Kereku je "Đavola" koji je uhapšen u Parizu sa diplomatskim koferčićem punim heroina 1990. godine nešto ranije postavio za ministra i predao mu kontrolu nad tajnom policijom. Kereku je samo godinu dana posle hapšenja "Đavola" izgubio vlast, ali se u predsedničku platu vratio 1996. godine. Ovaj put odan svom novom totemu (narvano, izabrao je kameleona) i novootkrivenoj veri, tako dragoj predsedniku Džordžu Bušu: evanđelističkom hrišćanstvu.

Dr. Kvame Nkrumah, prvi predsednik prve kolonije koja je u Africi 1957. godine dobila nezavisnost, dodao je svom imenu reč Osagjefo ("Spasitelj") koja je bila deo titule Ašanti poglavica. Vremenom su novine počele da ga oslovljavaju samo sa "Dr. Osagjefo". Predsednik Gane ohrabrivao je, mešajući Ašanti religiju i hrišćanstvo, kult ličnosti koji ga je predstavljao kao samog Isusa. Ne treba zaboraviti da u svetu afričke politike, sve više vođene i potčinjene duhovima, ima puno gorih, krvoločnijih i bizarnijih vođa od "kamelenskog" predsednika Kerekua ili ganijanskog "Isusa". Predsednik Mobutu je ritualno pio ljudsku krv da bi ojačao svoju vlast.

Ovo su samo neki primeri raznolikog i često čudnog uticaja religije na politiku u Africi. Uticaj duhova i još uvek živih tradicionalnih religija u Africi je puno dublji i komplikovaniji nego, na primer, uticaj islama ili tibetanskog budizma na teokratske režime koji religiju doživljavaju kao ideologiju, političku filozofiju, izvor ustava i svih društvenih normi. Političke i društvene teorije zasnovane na zapadnom iskustvu, sociologija ili političke nauke kakve se predaju na evropskim fakultetima, na primer, predstavljaju ozbiljnu prepreku, a ne pomoć za razumevanje afričke stvarnosti. Afrika je i danas ostala najmanje poznati - ali i najraznovorsniji i najuzbudljiviji - deo naše sve manje planete. Najbolje ćete ga upoznati ako sami krenete na put južno od Sahare.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM