Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Politički život

   

 

Zoran Ćirjaković

(Ne)građanski rat za građanske medije: "oslobađanje" Vremena

U uskim koridorima građanske Srbije već nedeljama ponovo besni tajnoviti sektaški rat. Najekstremnije i najdestruktivnije krilo ovog razuđenog segmenta srspke političke scene - koji je, inače, svojim većim delom veoma dragocen i važan za dalju demokratizaciju Srbije - ponovo pokušava da nedemokratskim sredstvima preuzme kontrolu nad (nekada) uglednim liberalnim medijima. Iako ovi "građanski " revolucionari nisu naoružani jogurtima, i oni se, baš kao i njihova nacionalistička braća po dogmatičnosti i ostrašćenosti od pre dvadesetak godina, umnogome oslanjaju na "zdrave snage" u ciljanim redakcijama.

Ovu novu ofanzivu na slobodne medije treba posmatrati u sklopu ogromnih očekivanja koja ova grupa gaji od kada je na vrh liste kandidata za poslanike četvoročlane "građanske" koalicije ubacila svoje najostrašćenije pripadnike. Njihov "liberalizam" je ustrojen oko kvazinaučno zasnovane “autošovinističke” ideologije čije su temelje udarili istoričarka Latinka Perović, nekada bliska Titova saradnica, kao i istoričarsko-novinarski krug oko nje. Poneseni obećavajućim izbornim rezultatima koje sugerišu pojedina ispitivanja javnog mnjenja, a nakon uspostavljanja neke vrste monopola koji su tokom poslednje decenije stekli u akademskim krugovima – pogotovo u društvenim i humanističkim naukama – ovi "građanski talibani" krenuli su i u rat za medije.

Iako već imaju uporište u brojnim informativnim kućama, uključujuući tu i redakcije NIN-a i Politike, medija koje često nazivaju "fašističkim", ovi dogmatični ekstremisti - samo formalno u javnosti predvođeni harizmatičnim Čedomirom Jovanovićem – i dalje nisu zadovoljni. Oni ne žele samo mogućnost da njihovi novinari slobodno iznose stavove ove grupe u medijima koji su otvoreni za široku lepezu političkih mišljenja. Ne. Ovaj staljinistički liberalizam zahteva apsolutno jednoumlje kakvo je sasvim očito u uređivačkoj politici radijske emisije Peščanik i Internet sajta "Zamisli Srbiju", glavnih glasila ovog bizarnog autošovinističkog ektremizma opsednutog, navodno, apsolutnom dominacijom krvožednog " srpskog fašizma" kao "autohtone" i skoro neuništive bolesti koja je inficirala kako "mase", tako i "elitu" Srbijanaca, a što u njihovom žargonu znači Srba u ("orijentalnoj") Srbiji, van teritorije (evropske) Vojvodine i (albanskog) Kosova.

Iako se u ovim krugovima razmatra i učešće u privatizaciji NIN-a, njihova bliža i najnovija meta je ipak nedeljnik Vreme. Mada je ovaj list u većinskom vlasništvu osobe koja je izuzetno, i lično i politički, bliska Latinki Perović i krugu oko nje, Vreme ima jasno definisane odnose između vlasnika i redakcije koji većinskom vlasniku onemogućavaju da samovoljno imenuje glavnog urednika i određuje uređivačku politiku lista. Većinski vlasnik je nedavno svoja prava "delegirao" Vesni Pešić, intelektualnoj perjanici četvoročlane koalicije koja je od povrtaka iz Meksika, gde je bila ambasadorka SCG, postala udarna pesnica ove maligne grupe.

Pešić je prvo, uz pomoć dve članice redakcije Vremena, pokušala da zavrbuje većinu novinara ovog malotiražnog, ali uticajnog lista, i zameni glavnog urednika.Ona je nameravala da umesto Dragoljuba Žarkovića instalira Petra Lukovića, bivšeg novinara Vremena koji danas važi za najglasnijeg i najprljavijeg Latinkinog bojovnika. No, moguće da je upravo ličnost ovog potencijalnog kandidata za novog glodura dovela da toga da neki od najuglednijih novinara Vremena odbiju da podrže ovu ideju, pa je Pešićka privremeno odustala. Ipak, redakcija Vremena je morala da angažuje advokata kako bi se zaštitila od nervozne i nestrpljive «zastupnice» većinskog vlasnika koji se u ovim sporovima za sada ne pojavljuje. U Žarkovićeve "grehe", pored nedovoljne lojalnosti Vremena, spada i to što je postao komentator Politike, dnevnika koji uređuje žena o kojoj Žarkovićevi neprijatelji – a osobito pomenuti Luković – iznose stvari koje se ne mogu citirati ni u jednom pristojnom društvu i kakve nismo mogli čitati čak ni u vreme Slobodana Miloševića.

U sklopu kampanje za uklanjanje Žarkovića potajno je nekim stalnim čitaocima sugerisano da prestanu da kupuju Vreme. Cilj je bio da se redakcija u kojoj su novinarske plate znatno ispod "granskog proseka" omekša i natera da prihvati zahteve snaga čija finansijska moć postaje sasvim očita ako se pogleda dužina i broj reklamnih spotova koji se emituju u predizbornoj kampanji Latinkine četvoročlane "građanske" koalicije. Žarković sada pokušava da podigne cenu lista, ali za to mu je neophodan dogovor sa konkurencijom kako Vreme ne bi postalo samoubilački skuplje od ostalih nedeljnika.

Bar javno on o svemu ovome ćuti. (Mada se prethodnih nedelja prijateljima žalio da mu "o glavi radi druga Srbija"). Sve što ste o pokušaju osvajanja Vremena od Žarkovića do sada mogli da "čujete" jeste kratka, jedva vidljiva vest objavljena u dnu šeste strane pretposlednjeg broja Vremena pod naslovom "Imenovanja". Tu se kaže da se "redakcija tajnim glasanjem (izjasnila) o poverenju glavnom uredniku". Ovaj referendum (na kome je Žarković pobedio), uz angažovanje "redakcijskog advokata", bio je deo poslednje linije odbrane urednika koji uživa široku podršku novinara Vremena.

Treba reći da je Žarković pravi ekspert za preživljavanja u maloj bari "građanske Srbije", bari koja je od pada zapadnog interesovanja za Balkan i smanjenja donacija postala još punija gladnih i na sve spremnih krokodila. On je svestan da mu uključivanje javnosti ne bi pomoglo u borbi za opstanak. Zato se Žarković drži zlatnog pravila koje kaže da u čestim unutrašnjim sukobima unutar ovog duboko podeljenog miljea, sastavljenog i od aktivista koji Srbiji stavrno žele dobro, ali i od samoživih "antiratnih" i "demokratskih" profitera, najbolje prolaze oni koji umeju da ćuteći podnose udarce i sačekaju da oluja prođe. Ili, drugim rečima, javno sve najbolje o svima iz svoje, "druge Srbije", čak i onima koji ti na najprljaviji način godinama rade o glavi.

Najbolja ilustracija Žarkovićevog razumevanja "pravila" jeste činjenica da on i danas javno ne govori da su ga devedesetih, iz istog kruga koji ga sada svim sredstvima ruši, na zapadu klevetali kao saradnika DB-a koji je, navodno, ovaj nedeljnik uređivao po direktnim instrukcijama Jovice Stanišića, kako bi se, kako su trvrdili, "stvorila iluzija" da na javnoj sceni u Srbiji mogu da deluju mediji i relevantne političke snage koje nisu za "veliku Srbiju". (Sličnim lažima klevetan je svojevremeno i Veran Matić, kao i sve velike opozicione stranke, uključujući tu i SPO i DS.) Žarković dobro zna da su ovi ljudi, koji već petnaestak godina na zapadu ne šire samo teške laži o njemu, već i otrovne crno-bele "istine" o Balkanu, izuzetno opasni i da je otvoreni rat protiv njih nemoguće dobiti.

Vreme nije jedini medij koji je danas na nišanu "liberalnih" radikala. Meta je i dnevni list Danas. Ovaj ambiciozni krug želeo bi da promeni urednika i ovog mikrotiražnog dnevnika. Iako je objavljivao dugačke feljtone sa njihovim kultur-rasističkim i autošovinističkim tiradama, Mihal Ramač je stavljen na «listu za odstrel» vrhuške vračarskog talibanskog pokreta zbog pojave u pro-referendumskom spotu i, navodno, suviše "ulizičkog" intervjua sa Vojislavom Koštunicom koji je nedavno objavio njegov list.

No, na mnogo gorem i prljavijem udaru od Danasa i Vremena bio je svojevremeno Veran Matić i njegov B92. Matić ne krije da mu niko - u dugoj karijeri punoj opasnosti, pa i najprljavijih udaraca u vreme Miloševićevog režima - nije naneo više zla od Latinkinih ljudi. "Mislim da je Luković meni naneo nesagledive štete, veće od svih koje sam imao u zivotu", tvrdi Matić. Da bi odbranio svoju kuću od laži koji su širili ovi ekstemisti, Matić je omogućio da se njihovo glavno glasilo, Peščanik, emisija koja od pada Miloševića neguje u Srbiji tako retko jednoumlje, premesti u bolji termin i reprizira, te tako postane jedina emisija na ovom radiju koja je emitovana dva puta. I sam Matić i urednici informativnog programa «devedesetdvojke» dugo su se opirali pritiscima, ucenama i ultimatimatumima koji su dolazili od ove "liberalne" klike.

Matić i njegova kuća su platili veliku cenu svom otporu osvetoljubivom vračarskom salonu. Na kraju, Matić ne samo da je širom otvorio etar Peščaniku, već je sklopio i prljavi pakt sa najgorim "građanskim" đavolom. Naime (su)vlasnik B92 je dozvolio i da vulgarni, klevetnički tekstovi koje je Petar Luković objavljivao u sarajevskim BH Danima i i splitskom Feral Tribunu budu prenošeni na popularnom B92 forumu, iako njihov sadržaj predstavlja flagrantno kršenje i strogih pravila ovog foruma, srpskih zakona, kao i normi elementarnog građanskog morala. Matić je tako na kraju, da bi zaštitio sebe i svoju kuću od (ne samo) Lukovićevih laži i prljavih udarca, omogućio da ovaj primitivni društveno-politički radnik (i «Latinkin ratnik») kleveće koga poželi i da to, prenošenjem na sajtu B92, bude mnogo dostupnije javnosti u Srbiji.

Primitivizam i govor mržnje će, naročito kada su uvijeni u zavodljiv, ulični rečnik jednog bivšeg rok kritičara i poznavaoca pop kulture kakav je Luković, lako naći publiku, naročito među mlađim, adrenalinom nabijenim svetom. B92 je omogućivši širenje Lukovićevog govora mržnje u mnogome odgovoran za rast vulgarnog građanskog radikalizma koji će verovatno uskoro dobiti mesto i u poslaničkim klupama i time dodatno nahraniti još mnogo opasniji nacionalistički primitivizam i radikalizam.

Ali, kao i Matić svojevremeno, Žarković danas očito ne želi podršku javnosti. Ako Vesna Pešić ili neki drugi "opunomoćenik" ipak nekako uspe da osvoji Vreme ili Danas, lukovićevski primitivizam će sa interneta i talasa Peščanika sići i na naše kioske. Bio bi to novi, i za mnoge verovatno neočekivani udarac, ovde tako neophodnoj normalizaciji i pacifikaciji javnog diskursa i još jedna prepreka na putu ka «evropskom sistemu vrednosti» i približavanju članstvu u EU.

 

 

 
 
Copyright by NSPM