Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život - Prenosimo Standard

   

 

Željko Cvijanović

Ulica

Prođe li ideja novosadskih socijalista i tamo bude skinuta tabla sa imenom Ulice Zorana Đinđića, za tamošnje tadićevce biće to znak da zaurlaju do neba, što će reći samo jak povod političke mobilizacije, čega im i ne bi bilo na odmet. Za Đinđićevu porodicu, međutim - reč je o pravoj porodici, a ne samozvancima koji o njemu svedoče kao o udarenom tipu, koji u životu nije radio ništa sem što se družio i skupio bar 150 najboljih prijatelja – za njegovu porodicu, dakle, biće to nešto izvan politike, jedan sasvim ogoleo bol izazvan simboličkim proterivanjem njihove uspomene, nešto što se opire ne samo razumevanju već i onom ontološkom poretku prema kome smo bar u smrti neranjivi.

Postavljanje table sa imenom Slobodana Miloševića na to mesto za socijaliste biće svedočanstvo o njihovom ustajanju iz mrtvih, izraz političkog trijumfa. Kada bi mi Sloba budio neku vrstu emocije izvan onoga da držim kako o mrtvima valja govoriti nešto tiše i opreznije nego o živima, verovatno bih u tom političkom činu video i ishod: kako ga za neku godinu skidaju s tog mesta, kače ponovo Zorana, kako Slobina tabla odlazi, umotana u voštane krpe, u neki memljivi podrum s nadom kako će se vratiti za četiri godine, kada će ponovo biti skinuta Zoranova.

Nije to samo udareni početak još jedne našijenačke crne komedije mentaliteta. Porazni diskontinuitet srpske istorije nekad se mogao ilustrovati time što su se na svakih 20 ili 50 godina skidale jedne table, a vraćale ili izmišljale druge. Ovo je, međutim, još gore, ovo nije samo istorijski diskontiuitet već svest da se više i ne pravi razlika između istorije i politike, što je skandal ravan onom da ste došli u restoran i poručili batak od jajeta. Društva koja to dvoje ne razlikuju liče na devojke koje su u stanju da nevinost gube više puta i nikad zauvek ne izbegavaju mogućnost da natrče na svog ludaka koji će ih grubo odvesti za ruku, koji će se za života proglasiti besmrtnim, objaviti kraj istorije i pobiti sve one kojima bi jednom moglo pasti na pamet da sa zidova skinu tablu s njegovim imenom.

Zato su mudraci užasnuti divljaštvom novosadskih espeesovaca potpuno u pravu, ali samo kad govore o tamošnjem SPS, ali ne i kad se bave divljaštvom. Jer, osim u količini drskosti, nema razlike između onih koji su Đinđića postavili i onih koji bi da ga skinu, isti je to divljački doživljaj istorije, koja je počela onog dana kad su oni otvorili oči, koja je pravom istorijom postala onog dana kad su se oni dočepali vlasti i s njima se ima i završiti.

Isti je to, dakle, doživljaj politike, gde ćemo mi sad njima pokazati kome je mesto na uglu ulica, a kome u rupi; ista je to svest da, dok smo mi gore, njihovo je da budu dole; ista potreba da se na svaki poljski klozet okači svoja zastava i da se veruje kako je to za vjeki vjekova.

Drugim rečima, prilično je odvratno skidati tablu s Đinđićevim imenom, ali nije bilo premudrosti ni u njenom postavljanju, nije bilo ničeg osim tog varvarskog doživljaja istorije ni u činu da je generacija Đinđićevih savremenika uzela od svoje dece pravo da jedno nedovršeno delo vrednuje kao istorijsko, verujući, ponovo varvarski, kako i sami tako postaju deo te istorije. Ali istorija nas ne vrednuje onakvima kakvi smo bili, a ni po tome da li nam je naših 150 najboljih drugova okačilo tablu, ona ima svoje tokove, koji se opiru i ideji pravde i ideji reda. Ona ne vrednuje nas, već senku koju bacamo na budućnost.

Hajde zato da načas zamislimo tu senku, da zamislimo Srbiju u kojoj je posle, recimo, 20 godina istorijski pobedila ideja koje će svakom gradu podariti ulicu sa imenom Slobodana Miloševića. Recimo da je to Srbija u kojoj je Sloba Petog oktobra uveče izveo kontranapad i oduvao svoje neprijatelje; Srbija u kojoj bi danas Mira Marković bila prva žena na funkciji srpskog patrijarha; u kojoj bi TV Košava bila javni servis; u kojoj bi Legija bio predsednik Vrhovnog suda; u kojoj bi 17 lidera DOS bili na izdržavanju višegodišnjih kazni za veleizdaju; dok bi Žarko Korać po Knez Mihailovoj već šestu godinu vikao: Uhapsite i mene, i ja sam kriv .

Elem, Srbija po meri najradikalnijih miloševićevaca bila bi jedna desparatna zemlja, koja bi možda i pokušala da se integriše sa svojim okruženjem, ali joj to zbog nečega nikako ne bi pošlo za rukom i danas bi na trgovima držala kipove i kumire kojima se legitimiše njena inkompatbilnost, dok bi u podrumima čuvala zalihe penicilina kao najskupljeg svetog praha. Tako bi izgledala Srbija po meri pobede najradikalnijih miloševićevaca.

Za razliku od Miloševićeve, Đinđićeva politika mnogo je neuhvatljivija, taman onoliko koliko je kraće vladao i, poput Kenedija, jači pečat nego u istoriji ostavio u svesti ljudi, bez obzira da li su ga voleli, nisu voleli, ili su ga zavoleli posle smrti. Recimo da je posle Đinđićeve smrti Zoran Živković učinio uslugu naslednicima onog tamnijeg Zoranovog političkog profila gde su revolucija i onaj antiintelektualistički prezir prema procedurama nadjačali ideju demokratije. Da je, dakle, Živković učinio Čedi Jovanoviću i Bebi Popoviću i raspisao izbore odmah posle vanrednoig stanja, gde bi DS pod kontrolom ove dvojice na talasu Sablje i atentata osvojila recimo 65-70 odsto glasova - u takvoj Srbiji, u kojoj bi svaki gradski trg krasio Zoranov kip, Pavle bi ostao patrijarh, ali bi se za kaznu tri sata dnevno bavio društveno korisnim radom u, recimo, Spektri ; Boris Tadić, kao naslednik one svetlije strane Đinđićevog političkog lica, bio bi ambasador u nekoj zemlji u koju se može otići samo peške, a vratiti nikako; Beba bi bio ministar unutrašnjih i inostranih poslova, a Čeda svega ostalog; Koštunica bi bio Legijin sobni cimer i upoznao bi lepotu tattooa; Biljana Kovačević bi uređivala Kurir i Pres istovremeno; javni servis bi bio B92 sa glavnom informativnom emisijom Big Brother ; Dinkića bi pustili na odsustvo da strancima proda srpske zatvore i uzme duplo više para nego za Mobtel , dok bi Žarko Korać, ne znam zašto, radio isto što i u prvom scenariju.

Naravno, bila bi to Srbija nakrcana Đinđićevim ulicama, samo što bi se tada radilo o zemlji koja bi imala da bude moderna makar bez Srba, zemlji u kojoj bi svaki konzervativizam bio proglašen za neoprostiv prostakluk, a čiji vladari bi objašnjavali svoje političke ideje i niko ih ne bi pitao da li su se neki od njih ljubili tri puta s nekim mafijašom i kako to da su, dok nisu došli na vlast, potrošili toliko više para nego što su zaradili.

Naravno, reč je o dve istorijske karikature Srbije okićene Đinđićem i Miloševićem, o dve radikalne varijante njene budućnosti koje još uvek nisu zaradile status negativnih utopija bar po logici onih istorijskih analogija prema kojima su ovde često umele da pobede baš takve varijante budućnosti.

Nije tu reč ni o Slobi ni o Zoranu, već o političkim naravima: kada svaka budala sa čekićem i četiri eksera u rukama veruje da piše konačnu i neporecivu istorijsku istinu, pa još kada tako nastupa s pozicije vlasti, taj ne može imati dobrog političkog uzora, ma ko to bio; taj je samo deo jednog političkog miljea koji nije zauvek izbegao sve scenarije svoje propasti jer je u stanju da varvarizuje svaku ideju istorije; u alhemiji tog sveta nema te ideje ni tog plemenitog metala koji se ne mogu pretvoriti u blato, u njemu se brišu sve nijanse i sve postaje isto, različito samo po tome da li je u ovom mandatu okačeno na zid ili bačeno u podrum.

 

 
 
Copyright by NSPM