Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

Milenko Marković

Pirueta evropske desnice

Ideološki natopljeniom rezolucijom o "komunističkim" zločinima Savet Evrope ne bi mogao da pretenduje da je učinio korak napred u pravcu ujedinjavanja Evrope. Pre je to korak nazad, bar iz tri razloga: prvo, ne pravi razliku između komunizma kao ideje socijalne pravde i staljinističkog totalitarizma, drugo, Rezolucija, tzv. "komunističke zemlje" tretira nediferencirano, prenebregava činjenicu da je nekima "komunizam" došao spolja, nametnut vojnom silom, a neke su se otrgle iz staljinističkog obruča, kao što je učinila Jugoslavija, najavljujući humaniju i liberalniju praksu socijalizma (koliko je u tome uspela pitanje je za posebnu raspravu), treće, što je verovatno i najopasnije, ideološkom jednostranošću, Rezolucija stavlja pod znake nepodobnosti sve što je levo od centra. To se potvrdilo odbijanjem da se unese amandman kojim se stavlja do znanja da su vrednosti socijalne jednakosti i pravde postale esencijalni element političkog i pravednog i demokratskog društva u čijem je kreiranju nepobitan doprinos netotalitarističkih ideja i pokreta. Time Rezolucija, ma čime opravdavana, nanosi štete demokratskim vrednostima građanskog društva i ciljevima transideologijskog koncepta ujedinjavanja Evrope.


Tačno je bez sumnje da su najveći zločini u prošlom veku počinjeni u ime dve krivotvorene ideje socijalizma-staljinizma u SSSR i nacionalsocijalizma u fašističkoj Nemačkoj. Uostalom, oba fenomena imaju za podlogu jedan vid društvene i vrednosne degeneracije, u jednom slučaju socijalizma u drugom slučaju liberalizma. Međutim, ni ideje socijalizma ni vrednosti liberalne demokratije ne mogu se okrivljavati zbog zloupotreba u različitim istorijskim okolnostima.
Počinjeni su veliki zločini i u ime hrišćanstva, pa to nije pokolebalo milione ljudi u njihovim verskim osećanjima i ubeđenjima niti je umanjilo doprinos hrišćanstva evropskoj kulturnoj baštini.
Komunisti su progonili neistomišljenike, vrh ledenog brega su ruski gulazi i Pol Potov režim. S druge strane, nekomunistički režimi i diktature, progonili su ne samo komuniste već i sve koji su inklinirali levici (pokolj komunista u Indoneziji, pristalica socijalističke partije Aljendea u Čileu, na primer). U stvari, neki "komunistički" režimi više su zla nanosili svojim građanima nego građanima drugih zemalja. Za nekomunističke režime važilo je obratno pravilo: više zla drugima nego svojim građanima.


Istorija nije crno-belo događanje. Ideja antifašizma ponikla u Drugom svetskom ratu, ujedinila je čitav svet, i komuniste i nekomuniste, pa i antikomuniste, protiv fašističke pretnje čovečanstvu.
U tom istom ratu, budimo pošteni prema istoriji, SSSR je, iako sa najviše ljudskih i materijalnih gubitaka, manje naneo civilnih žrtava Nemačkoj, nego što su to učinile druge dve članice antifašističke koalicije: sravnjivanjem čitavih gradova tepisima bombi ili bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, takoreći na samom kraju rata, pred neposrednu vojnu kapitulaciju Japana.


Počinjeni su i još uvek se čine zločini u bivšim kolonijalnim zemljama za čija se aktualna međuplemenska ubijanja (u Ugandi, Nigeriji itd.), Evropa ne može osećati nedužnom.


U blokovskom nadmetanju nakon Drugog svetskog rata, oba bloka vinovnici su masovnih ratnih zločina: Sovjetski Savez u Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Avganistanu, Francuska i Amerika u Vijetnamu. U novije vreme, to je ponovljeno u Iraku i Avganistanu, mada uz izvesna neslaganja i rezerve u prvom redu, Francuske i Nemačke.
Krahom istočnoevropskog bloka, tzv. lagerskog socijalizma, ostvarena je dvostruka pobeda čovečanstva: mira nad ratom, demokratije nad diktaturama. Nažalost, sa rušenjem Berlinskog zida nisu otišli sa političke scene i svi odnosi i principi koji su do tada vladali svetom, kao što su princip sile u međunarodnim odnosima ili metodi nametanja političkih sistema. Danas se takve pojave pravdaju potrebom odbrane i širenja demokratije. Ali, može li se "usrećivanje naroda" vršiti uvozom sopstvenih obrazaca i normi življenja, poput svojevremenog nametanja "socijalizma" u istočnoj Evropi? Arbitrarne ocene o "nepodobnosti" režima praćene su vojnim merama, i pretnjama tzv. preventivnih ratova. Koliko je samo civilnih žrtava palo u Iraku, Avganistanu, Vijetnamu, i u mnogim drugim nasilnim smenjivanjima režima. Kako to da se evropska desnica nije setila da i te zločine stavi na indeks osude?
Nekorektno bi svakako bilo izjednačavati velike ideje demokratije sa njenim zloupotrebama. Ali isto tako nije korektno hladnoratovskom terminologijom izjednačavati ideje socijalizma sa staljinističkom diktaturom i njenim zločinima. Dvadeseti vek, ušao je u istoriju kao vek velikih zločina i kršenja ljudskih prava na ideološkoj, nacionalnoj i rasnoj osnovi. Terorizam je novo svetsko zlo na pragu XXI veka koji, ubijanjem nedužnih civila, očekuje da ostvari zamišljene ciljeve i čak "nebesku nagradu". Trebalo je, stoga, u Savetu Evrope, osuditi sve zločine, bez obzira kojom se ideologijom inspirišu. Inače bi se mogao steći utisak da se zločini jednih osuđuju, dok se na zločine drugih gleda kroz prste, čak blagonaklono. Ciljevi, makoliko uzvišeni, ne mogu služiti kao pravdanje upotrebe neljudskih sredstava.


Ohrabruje, svakako, podatak da pomenuta Rezolucija nije dobila ni dvotrećinsku većinu (99 od 153 prisutna člana skupštine Saveta koja inače broji 315 članova iz 46 zemalja), pa se postavlja pitanje koliko je ona uopšte i legitimna. Moglo bi se stoga reći da se Evropa ipak odbranila, ranije od pokušaja da se obeleži kao hrišćanska, i sada, kao ideološki prozelitska zajednica. Time je Evropa potvrdila da ostaje otvorena za nehrišćanske države i verske zajednice (ne samo za Tursku, već i za Albaniju, kosovske Albance i Bošnjake-muslimane), čime odbija sintagmu o sukobu civilizacija, odnosno potvrdila, da ostaje otvorena prema idejama socijalne pravde i politikama demokratske levice, čime brani ne samo nacionalni i verski, već i polilitički pluralizam, kao ključne vrednosti građanske demokratije.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM