Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - Pet godina od 11. septembra 2001 / Prenosimo Danas

   

 

Ralf Darendorf

Početak jednog novog autoritarizma

Pet godina posle napada na Kule bliznakinje u Njujorku i Pentagon u Vašingtonu, "9/11" (11. septembar) više nije neki običan datum. U istorijske knjige ušao je kao početak nečeg novog, možda i nove ere, ali u svakom slučaju jednog vremena promene. Teroristički bombaški napadi u Madridu, Londonu i drugde takođe će ostati upamćeni; ali "9/11" je postao pojam, gotovo kao "avgust 1914".
Ali, da li je 11. septembra 2001. zaista počeo jedan rat? Nisu svi oduševljeni ovom američkom formulacijom. Na vrhuncu irskog terorizma u Ujedinjenom Kraljevstvu, više uzastopnih britanskih vlada nikako nije prihvatalo stav IRA da se u stvari vodi rat. "Rat" bi značio prihvatanje terorista kao legitimnih neprijatelja, u značenju ravnopravnosti u jednom krvavom nadmetanju za koje postoje prihvaćena pravila angažovanja.
To nije ni korektan opis, niti korisna terminologija za terorističke akte koji se tačnije opisuju kao zločinački. Nazivajući ih ratom - i imenujući protivnika, obično Al Kaidu i njenog lidera Osamu bin Ladena - vlada Sjedinjenih Država opravdala je domaće promene koje bi, pre napada "9/11", bile neprihvatljive u bilo kojoj slobodnoj zemlji.
Većina ovih promena bila je sadržana u takozvanom "Patriotskom zakonu SAD". Iako je izvestan broj promena jednostavno podrazumevao administrativnu regulativu, opšti efekt Patriotskog zakona bio je erozija velikih stubova slobode, kao što je habeas corpus, pravo na obraćanje nezavisnom sudu kad god država pojedinca liši slobode. Od samog početka, zatvorski logor u zalivu Gvantanamo na Kubi postao je simbol nečeg nečuvenog: hapšenja bez suđenja "ilegalnih boraca" koji su lišeni svih ljudskih prava.
Svet se danas pita koliko još ima ovih ne-ljudskih ljudi na nepoznatom broju mesta. Za sve druge bila je proglašena neka vrsta vanrednog stanja koja je državi dozvolila mešanje u suštinska civilna prava. Kontrola na granicama postala je mučenje za mnoge, a policijski progon sada opterećuje ne mali broj ljudi. Klima straha otežala je život svakome ko izgleda, ili se ponaša sumnjivo, a pre svega muslimanima.
Ovakva ograničenja slobode nisu naišla na veliku opoziciju u javnosti kada su usvojena. Naprotiv, u nevoljama su se najvećim delom našli kritičari, a ne oni koji su podržavali ove mere. U Britaniji, gde je premijer Toni Bler potpuno podržao stav SAD, vlada je uvela slične mere, pa čak ponudila i jednu novu teoriju. Bler je bio prvi koji je ustvrdio da je bezbednost prva sloboda. Drugim rečima, sloboda nije pravo pojedinaca da definišu sopstvene živote, već pravo države da ograniči individualnu slobodu u ime bezbednosti koju jedino država može da definiše. To je početak novog autoritarizma.
Problem postoji u svim zemljama pogođenim pretnjom terorizma, mada u mnogima nije postao toliko specifičan. U većini zemalja kontinentalne Evrope "9/11" i dalje je samo američki datum. Postoji čak i rasprava - pa i neki dokazi - koji se tiču pitanja da li je uključivanje u "rat protiv terorizma" u stvari povećalo pretnju terorističkih akata. Nemci izvesno koriste ovaj argument da ostanu neuključeni u takve akcije kad god je to moguće.
Ovaj stav, međutim, nije sprečio širenje nečeg za šta se takođe koristi jedna nemačka reč u drugim jezicima: Angst. Raširena zabrinutost hvata sve više maha. Ljudi osećaju nelagodnost i brinu, naročito kad putuju. Bilo kakav udes voza ili pad aviona sada u početku budi sumnju da je posledica nekog akta terorizma.
"9/11" je zato, direktno ili indirektno, značio veliki šok i na psihološkom planu i udarac našim političkim sistemima. Iako se borba protiv terorizma vodi u ime demokratije, ona je u stvari dovela do određenog slabljenja demokratije zbog zvaničnih zakonskih akata i raširenog angsta (straha). Jedna od zabrinjavajućih odlika napada "9/11" je u tome da je teško videti njihovu svrhu osim resentimana počinilaca prema Zapadu i njegovim vrednostima. Ali, ključne osobine Zapada, demokratija i vladavina zakona, zadobile su daleko oštrije udarce od ruku njihovih branitelja nego njihovih napadača.
Dva koraka, iznad svih drugih, potrebna su da se uspostavi poverenje u slobodu u okviru demokratija koje je pogodilo nasleđe "9/11". Prvo, moramo učiniti izvesnim da relevantni zakoni doneti zbog izazova terorizma budu striktno privremeni. Neka od današnjih restrikcija habeas corpusa i civilnih sloboda imaju jedva primetne klauzule koje ograničavaju njihovu važnost; sva takva pravila redovno treba da preispituju parlamenti.
Drugo, i važnije, naši lideri moraju nastojati da ohlade, a ne da eksploatišu javnu zabrinutost. Teroristi s kojima smo trenutno u "ratu" ne mogu pobediti zbog toga što njihova mračna vizija nikada neće dobiti široko prihvaćeni legitimitet. To je, utoliko više, razlog da se demokrati usprave u odbrani naših vrednosti - pre svega i iznad svega delovanjem u skladu s njima.

( Autor je pisac brojnih knjiga i bivši Evropski komesar iz Nemačke.
Bio je rektor Londonske škole za ekonomiju i upravnik koledža Sent Entoni u Oksfordu. Sada je član Gornjeg doma Britanskog parlamenta)

 

 

 
 
Copyright by NSPM