Dejan Simonović
Ustavna euforija i postustavna depresija
Srpski poziciono-opozicioni politički establišment, pojačan estradnim umetnicima svih fela (od glumaca, filmadžija i muzikanata do akademika i dežurnih analitičara) uspeo je da na ustavni referendum nekako, povuci-potegni, baba za dedu, deda za repu, izvuče većinu birača. Stvar je visila o koncu. Da ne bi Čekua i njegovog slavlja, pitanje je kako bi se sve to završilo.
Ništa čudno. Raštimovani bend ovdašnjeg političkog establišmenta svirao je, po svom običaju, falš, a pevalo se još gore.
Ustav su na brzaka smućkali, a zatim ga, kao vašarski najavljivači, preporučivali oni koji su toliko puta slagali da im ljudi više ne veruju ni kada kažu dobar dan.
Zrbrzani ustav nikog nije impresionirao. Nije nikom ulivao ni poverenje ni poštovanje. Zbrzavanje jednostavno ne ide uz dostojanstvo zakona nad zakonima. Ono nije plod preke državne potrebe, kako se, neuspešno, pokušalo predstaviti, već posledica preke potrebe političkog establišmenta da se nekako izvuče iz ćorsokaka u koji je, kompletan, zapao.
Poruke kojima se ustav preporučivao građanstvu bile su na ivici imbecilnosti, uvredljive po inteligenciju birača. Sprski političari nikako da se manu potcenjivanja građana Srbije. Oni se i dalje drže maksime načelnika iz Nušićevog „Sumnjivog lica“, da građanin nema šta da misli. Kada se ispostavilo da su birači zadržali nezgodnu naviku da ponešto i misle, umesto da slepo slede uputstva stranačkih vođa, te po istima neodložno postupe, kada su shvatili da je đavo odneo šalu, uhvatila ih je panika. Počeli su da cmizdre, moljakaju i mjauču, čak i oni koji su u toku referendumske kampanje nadmeno pretili antiustavnim „izdajnicima“.
Na potcenjivanje establišmenta, građani odgovaraju prezirom. Velika apstinencija je dobrim delom izraz dubokog prezira prema političkom establišmentu u celini. Mnogo je onih koji neće da glasaju jer ne prihvataju da ih prave budalama. Kao što je mnogo onih koji odbijaju da, makar kao birači, učestvuju u političkom procesu jer im se čitava ta kaljuga jednostavno gadi.
Teško je nabrojati sve budalaštine i laži koje su, kao pomije, prethodnih nedelja sručene na glave sirotih glasača.
Počev od onih kojima se referendum predstavljao maltene kao kosovski boj, pa do onih da Evropska unija, raširenih ruku, čeka samo ustav da donesemo pa da nas primi u svoj topli zagrljaj.
Ili onih da novi ustav znači prekid sa Miloševićevim nasleđem. Iako je svakome jasno da to nasleđe nije ustav iz devedesete, već da su to nasleđe Miloševićevi tajkuni, njegove bezbednosne službe, i kriminalci koje su te službe što koristile i štitile, što stvorile. Miloševićevim tajkunima ide bolje nego i u njegovo vreme, bezbednosne službe su i dalje iznad države a ni kriminalci ne mogu da se požale. Sve to nema ama baš nikakve veze za ustavom.
U odsustvu suvisle argumentacije, pribegavalo se i totalitarnim pozivima na narodno jedinstvo, apelovanjima na patriotizam i pretanjama „izdajnicima“. Povremeno je izgledalo kao da smo se vratili u pedesete prošlog veka, u zlatno doba Agitpropa.
Neodgovorni političari su narod pozivali na odgovornost, lakrdijaši na ozbiljnost. Sve je to delovalo istovremeno drsko i farsično.
Birači su još jednom uputili veoma snažnu opomenu kompletnom političkom establišmentu, kome je zaista krajnje vreme da se uozbilji i upristoji. Establišment, naravno, iz toga neće izvući nikakve pouke. Taj trećerazredni bend će nastaviti da svira kako je navikao. Drugačije ne zna.
Ustavna euforija neće trajati dugo. Veoma brzo će je smeniti postustavna depresija.
Biće po onom Zmajevom - juhahaha, ha, ha, ha.
Smeh je to gorak, zapinje u grlu.
|