Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Pod lupom

Đorđe Vukadinović

A ŠTA ĆEMO SAD?

Realna i bliska perspektiva novih i većih problema spada među efikasnije načine da se lakše prebole i zaborave akutne neprijatnosti. Po svemu sudeći, izgleda da je «međunarodna zajednica» oličena u briselskim i vašingtonskim birokratama i lobistima rešila da nam propiše upravo tu gorku medicinu. Drugim rečima, vruć šamar koji je Milo Đukanović – sada je to bar sasvim jasno – uz nesebičnu asistenciju iste te međunarodne zajednice zalepio praktično čitavoj srpskoj političkoj eliti neće nipošto biti kompenzovan bilo kakvim ustupcima i popustima na, recimo, kosovskom ili «evro-atlanskom» planu. Naprotiv, ovako grogirana srpska javnost kao da je idealno pripremljena za još nekoliko gorkih političkih pilula i nove batine – za koje će jedni govoriti da ih ne osećaju, drugi shvatati kao zasluženu kaznu, a treći doživljavati kao uslugu i dobrodošlu terapiju.

"Dosta više sa tom Crnom Gorom! Šta me briga za to malo ljudstva i gomilu kamenja i smeća" reče mi, pomalo prekorno, jedna prijateljica rodom iz (naj)uže Srbije. I još dodade kako će ona lično biti vrlo zadovoljna samo ako bi nas zajedno sa Crnom Gorom ostavila i crnogorska mafija i dobar deo tzv. «terazijskih crnogoraca». Moja prijateljica ne želi da se oseća poraženom i nerviraju je svi koji ovih dana po Srbiji šire takvu atmosferu. Uostalom, nezadovoljna odnosom cena i usluga ona već godinama ne računa na letovanje na crnogorskom primorju, baš kao ni na «fešen vikove» po Ulcinju, Mojkovcu i Andrijevici. U tom smislu, ona svakako neće biti na gubitku. Ali, avaj, na njenu i opštu žalost, neki pjevčevići, nikačevići, buturovići i slični izdanci montanjarske poslovne «elite» i njoj svojstvene etike ipak će nam ostati – barem sve dok ovo zaista ne postane pravno uređena evropska zemlja – a to znači jako, jako dugo.

Ne smemo zaboraviti da postoje i lokalni pobednici crnogorskog referenduma. To su, pre svega, G17 Plus, Čedomir Jovanović, Nenad Čanak i Vladan Batić. S tim da ovom poslednjem, koji je bio pionir «nezavisne Srbije», ni to neće pomoći da se vrati u političku orbitu, dok će ostali verovatno izvući neku političku dobit. Boris Tadić, koji, otprilike kao i moja prijateljica, takođe ne voli da se oseća loše i poraženo, hitro je čestitao pobedu Đukanoviću, ali mu to ipak neće pomoći da u neobjavljenom odmeravanju sa Jovanovićevim LDF-om ne uknjiži novi negativni poen. Sem toga, brzina sa kojom je odleteo na noge Đukanoviću, i lakoća sa kojom je DS prihvatila «novu realnost» u srpsko-crnogorskim odnosima bacili su ozbiljnu senku na čvrstinu i iskrenost Tadićevog – a naročito stranačkog – prethodnog zalaganja.

SPS i Radikali su, naravno, nesumnjivo poraženi u svom «integralističkom» (pro-jugoslovenskom i sve-srpskom) političkom opredeljenju, ali će pomisao na izgledan predizborni profit verovatno donekle ipak ublažiti njihov duševni bol. Koštuničin poraz je, međutim, gotovo apsolutan i na neki način mnogo veći nego Predraga Bulatovića i crnogorske opozicije. I za razliku od, na primer, radikalske tuge za Zajednicom, neće biti kompenzovan nikakvim stranačkim ćarom. Jedno bolno iskustvo i jedna zakasnela pouka jedina su, i to vrlo uslovna korist na koju Koštunica može da računa. Uz tanušnu nadu da će srpski birači, po ugledu na Kanta i Kekeca, zaključivši kako je «dobra volja najbolja», ipak koliko-toliko blagonaklono suditi o učincima njegove politike.

Čak i ako uspešno pregura u pojedinim tačkama (Drašković, Stanković, Dulić...) vrlo delikatan transfer nadležnosti i ministarstava Državne Zajednice na republički nivo, Koštunica ostaje u velikom problemu. Svesni su toga, očito, i u Briselu, pa mu zato – za sada – i ne uzimaju mnogo za zlo izostale čestitke Podgorici i oštre izjave na račun dosadašnjeg i budućeg evropskog posredništva. Sve u nadi da je to Koštunica samo "malo ljut" zbog nestanka države na čiji ustav se onomad zaklinjao i čije očuvanje je tvrdo obećao u više navrata u periodu između jeseni 2000. i proleća 2006. I da će se, valjda, brzo odljutiti zbog toga što je - po ko zna koji put - obmanut od strane "prijatelja" iz međunarodne zajednice i sopstvenog okruženja. No, ako se kojim slučajem ispostavi da nije tako i da nije u pitanju samo prolazna mrzovolja, stvari će se brzo promeniti – a to će se najpre i najbolje moći videti po držanju DSS-ovih koalicionih partnera.

Sve u svemu, ma koliko mu to ne bilo svojstveno i ma koliko to do sada vešto izbegavao i odlagao, Koštunica će nakon ove crnogorske epizode verovatno ipak morati štošta prelomiti sa sobom – i oko sebe. I kakav god bio ishod tog njegovog suočavanja i preumljenja, Srbija i srpski politički život će u svakom slučaju biti na izvesnom dobitku.

 
 
Copyright by NSPM