Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

 

Đorđe Vukadinović

POD LUPOM

Preokret ili labudova pesma?

Koliki će biti efekti najnovije diplomatske ofanzive srpske vlade pokazaće se u narednim danima i mesecima. Ali agilnost sa kojom je premijer Koštunica za par sedmica optrčao praktično sve ključne svetske prestonice i odlučnost koju je na toj turneji demonstrirao iznenađujući su i u priličnom neskladu sa imidžom koji – ne sasvim opravdano, ali očito ne i sasvim bez osnova – već godinama prati premijera i njegovu stranku. Neko ciničan bi mogao primetiti da bi možda stvari u Srbiji i oko nje stajale mnogo bolje da se tako energičan nastup dogodio ranije – i po raznim drugim pitanjima. A neko neupućen u dimenzije našeg državnog i nacionalnog poraza i sa njim prirodno povezanog «ugleda» naše diplomatije mogao bi se zapitati kakav je to vajni uspeh što su naši pregovarači i njihovi argumenti na svim tim važnim adresama «pažljivo saslušani». I zašto nešto što je elementarna diplomatska i građanska pristojnost ovde malte ne postaje povod za slavlje.

Nažalost, stvari zaista stoje otprilike upravo tako. Dok su pre dvehiljadite poruke iz Beograda osluškivane makar zbog toga da bi im se što efikasnije pariralo, već godinama unazad to šta zvanični Beograd govori i misli ne zanima gotovo nikog. Iako nije postala «dosadna», tj. mirna i dobro uređena zemlja na način na koji je to Vojislav Koštunica kao predsednički kandidat svojevremeno obećavao, Srbija je ipak skliznula na margine svetske medijske i političke pažnje, odakle je privremeno izvlačena samo povodom smrti Đinđića i Miloševića, pogroma nealbanskog življa na Kosovu 17. marta 2004. kao i prilikom nedavnog crnogorskog referenduma.

Teško je sad unapred reći da li će se ova turneja (Pariz, Moskva, London, Rim, Njujork, Vašington, Brisel...) pokazati kao Koštuničin «ludi letnji ples» koji u zadnji čas, takoreći u zaustavnom vremenu, preokreće nepovoljan tok kosovskih pregovora, ili, pak, kao «poslednja igra leptira», odnosno labudova pesma srpskog premijera, srpske diplomatije i srpske države na temu kosovskog ciklusa. (Realno govoreći, i dalje su neuporedivo veći izgledi da će pre biti ovo poslednje, nego ono prvo.) Ali nezavisno od ishoda, nešto je gotovo nesumnjivo – i to je osnovna tema i po(r)uka ove priče. U politici kao i u životu, kada jasno znate šta hoćete ili nećete, i kada to odlučno saopštite i navedete argumente koji nedvosmisleno idu u prilog vašem stavu – onda to ne može biti sasvim ignorisano. Odnosno, može – ali to je onda naprosto golo nasilje koje se, u principu, izbegava u ophođenju među civilizovanim ljudima i demokratskim narodima.

Razume se, ne znači ni da ćete uvek dobiti ono što ste želeli i onoliko koliko možda zaslužujete. To kako ćemo na kraju proći zavisi od odnosa snaga i mnoštva okolnosti na koje najčešće ne možemo u potpunosti da utičemo. Ali da bismo uopšte imali čemu da se nadamo moramo najpre znati šta hoćemo – i imati barem okviran i realističan («akcioni») plan kako se do tog željenog cilja dolazi. I bez obzira na gotovo banalan karakter ovih iskaza, oni predstavljaju misaonu imenicu i nedostižni strateški ideal kada je u pitanju politika Miloševićeve i postmiloševićevske Srbije.

Možemo se samo pitati šta bi bilo da se ovaj i ovako odlučan diplomatsko-politički nastup dogodio ranije, odnosno blagovremeno. Na primer, odmah posle 5. oktobra. Ili na početku Bušovog predsedničkog mandata. Pre nego što su medjunarodni predstavnici Kosovo od međunarodnog protektorata pretvorili u praktično samostalnu državu. Dok vojska nije ovako ruinirana. I dok pozitivni spoljnopolitički efekti rušenja Miloševića, pa čak i njegovog kontroverznog izručenja, nisu proćerdani na zauzimanje što boljih pozicija u unutrašnjepolitičkom obračunu oko novca i vlasti.

Naravno da ne treba imati, niti podgrevati stare brozovsko-miloševićevske iluzije o nekoj našoj centralnoj ulozi u svetskom političkom rašomonu. Ali isto tako ne treba podlegati ni onom suprotnom utisku, koji nam se poslednjih godina namerno ili nenamerno nameće kao obavezujuća psihološko-politička dogma – da smo najgori, jadni i bedni, i da nikoga nije briga za to šta činimo i govorimo. Ne, ONI uopšte nisu tako ravnodušni prema tome šta Srbija misli i onome što se u Srbiji dogadja. I nipošto im, na primer, nije svejedno to da li će danas-sutra radikali doći na vlast. A pogotovo im nije svejedno ukoliko bi taj dolazak povlačio za sobom neku dalekosežniju spoljnopolitičku preorijentaciju srpske politike. Neizvesno je, međutim, da li se iz tog interesovanja, odnosno iz te brige za Srbiju kao potencijalno zaraznog «bolesnika na Balkanu» može izvući i nešto konstruktivno kada je reč o srpskim nacionalnim i državnim interesima. Ili će se sve završiti samo na još jednoj naknadnoj istorijskoj lekciji o neophodnosti političkog realizma, s jedne strane, ali i o tome da moraš bar malo i sam sebe ceniti, da bi mogao računati na poštovanje drugih.
.

 

 

 
 
Copyright by NSPM