Đorđe Vukadinović
POD LUPOM
Preokret ili labudova pesma?
Koliki će biti efekti najnovije
diplomatske ofanzive srpske vlade pokazaće se u narednim danima i
mesecima. Ali agilnost sa kojom je premijer Koštunica za par sedmica
optrčao praktično sve ključne svetske prestonice i odlučnost koju je
na toj turneji demonstrirao iznenađujući su i u priličnom neskladu
sa imidžom koji – ne sasvim opravdano, ali očito ne i sasvim bez
osnova – već godinama prati premijera i njegovu stranku. Neko
ciničan bi mogao primetiti da bi možda stvari u Srbiji i oko nje
stajale mnogo bolje da se tako energičan nastup dogodio ranije – i
po raznim drugim pitanjima. A neko neupućen u dimenzije našeg
državnog i nacionalnog poraza i sa njim prirodno povezanog «ugleda»
naše diplomatije mogao bi se zapitati kakav je to vajni uspeh što su
naši pregovarači i njihovi argumenti na svim tim važnim adresama
«pažljivo saslušani». I zašto nešto što je elementarna diplomatska i
građanska pristojnost ovde malte ne postaje povod za slavlje.
Nažalost, stvari zaista stoje otprilike upravo tako. Dok su pre
dvehiljadite poruke iz Beograda osluškivane makar zbog toga da bi im
se što efikasnije pariralo, već godinama unazad to šta zvanični
Beograd govori i misli ne zanima gotovo nikog. Iako nije postala
«dosadna», tj. mirna i dobro uređena zemlja na način na koji je to
Vojislav Koštunica kao predsednički kandidat svojevremeno obećavao,
Srbija je ipak skliznula na margine svetske medijske i političke
pažnje, odakle je privremeno izvlačena samo povodom smrti Đinđića i
Miloševića, pogroma nealbanskog življa na Kosovu 17. marta 2004. kao
i prilikom nedavnog crnogorskog referenduma.
Teško je sad unapred reći da li će se ova turneja (Pariz, Moskva,
London, Rim, Njujork, Vašington, Brisel...) pokazati kao Koštuničin
«ludi letnji ples» koji u zadnji čas, takoreći u zaustavnom vremenu,
preokreće nepovoljan tok kosovskih pregovora, ili, pak, kao
«poslednja igra leptira», odnosno labudova pesma srpskog premijera,
srpske diplomatije i srpske države na temu kosovskog ciklusa.
(Realno govoreći, i dalje su neuporedivo veći izgledi da će pre biti
ovo poslednje, nego ono prvo.) Ali nezavisno od ishoda, nešto je
gotovo nesumnjivo – i to je osnovna tema i po(r)uka ove priče. U
politici kao i u životu, kada jasno znate šta hoćete ili nećete, i
kada to odlučno saopštite i navedete argumente koji nedvosmisleno
idu u prilog vašem stavu – onda to ne može biti sasvim ignorisano.
Odnosno, može – ali to je onda naprosto golo nasilje koje se, u
principu, izbegava u ophođenju među civilizovanim ljudima i
demokratskim narodima.
Razume se, ne znači ni da ćete uvek dobiti ono što ste želeli i
onoliko koliko možda zaslužujete. To kako ćemo na kraju proći zavisi
od odnosa snaga i mnoštva okolnosti na koje najčešće ne možemo u
potpunosti da utičemo. Ali da bismo uopšte imali čemu da se nadamo
moramo najpre znati šta hoćemo – i imati barem okviran i realističan
(«akcioni») plan kako se do tog željenog cilja dolazi. I bez obzira
na gotovo banalan karakter ovih iskaza, oni predstavljaju misaonu
imenicu i nedostižni strateški ideal kada je u pitanju politika
Miloševićeve i postmiloševićevske Srbije.
Možemo se samo pitati šta bi bilo da se ovaj i ovako odlučan
diplomatsko-politički nastup dogodio ranije, odnosno blagovremeno.
Na primer, odmah posle 5. oktobra. Ili na početku Bušovog
predsedničkog mandata. Pre nego što su medjunarodni predstavnici
Kosovo od međunarodnog protektorata pretvorili u praktično
samostalnu državu. Dok vojska nije ovako ruinirana. I dok pozitivni
spoljnopolitički efekti rušenja Miloševića, pa čak i njegovog
kontroverznog izručenja, nisu proćerdani na zauzimanje što boljih
pozicija u unutrašnjepolitičkom obračunu oko novca i vlasti.
Naravno da ne treba imati, niti podgrevati stare
brozovsko-miloševićevske iluzije o nekoj našoj centralnoj ulozi u
svetskom političkom rašomonu. Ali isto tako ne treba podlegati ni
onom suprotnom utisku, koji nam se poslednjih godina namerno ili
nenamerno nameće kao obavezujuća psihološko-politička dogma – da smo
najgori, jadni i bedni, i da nikoga nije briga za to šta činimo i
govorimo. Ne, ONI uopšte nisu tako ravnodušni prema tome šta Srbija
misli i onome što se u Srbiji dogadja. I nipošto im, na primer, nije
svejedno to da li će danas-sutra radikali doći na vlast. A pogotovo
im nije svejedno ukoliko bi taj dolazak povlačio za sobom neku
dalekosežniju spoljnopolitičku preorijentaciju srpske politike.
Neizvesno je, međutim, da li se iz tog interesovanja, odnosno iz te
brige za Srbiju kao potencijalno zaraznog «bolesnika na Balkanu»
može izvući i nešto konstruktivno kada je reč o srpskim nacionalnim
i državnim interesima. Ili će se sve završiti samo na još jednoj
naknadnoj istorijskoj lekciji o neophodnosti političkog realizma, s
jedne strane, ali i o tome da moraš bar malo i sam sebe ceniti, da
bi mogao računati na poštovanje drugih.
.
|