Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Pod lupom

Đorđe Vukadinović

Tablom na tablu – pokojnikom na pokojnika

„Piši o čemu god, samo se ne petljaj u poslednji novosadski ulični rat Miloševića i Đinđića“ - tako je otprilike glasi1a jedna prijateljska ovonedeljna preporuka piscu ovog teksta. I zaista, zbog čega se uplitati u tu tugaljivu temu u nedelji kada se – uz par ne baš preterano časnih izuzetaka – cela nacija, uključujući i njenu poslovično posvađanu političku elitu, ujedinila u osudi provokativnih izjava Martija Ahtisarija i u nedelji kada je naša na brzinu presvučena fudbalska reprezentacija izvojevala „istorijsku“ pobedu nad tradicionalno neugodnim rivalom iz Azerbejdžana? Čemu to u nedelji Guče i Investicionog Plana, dok još traje opštenarodna radost zbog uspešne prodaje Mobtela i kreće privatizacija Bora? Zbog čega, dakle, kraj tih dragocenih primera nacionalne sloge, zamerati se svima i pisati o nekrofilsko-političkom okršaju u vojvođanskoj prestonici? Uostalom, zar ne trubim vazda o jedinstvu i neophodnosti minimalnog nacionalnog konsenzusa – pa eto ti sad jedinstva kol'ko voliš i čemu onda kopati po očito još nezaceljenim ranama i govoriti o brutalnom političkom marketingu kakav je ovih dana demonstriran na novosadskim ulicama?

O tome, međutim, treba govoriti upravo zato da bi se konstatovalo da je reč o brutalnom političkom marketingu i da se ne sme neodgovorno džarati po otvorenim ranama na način na koji su to poslednjih dana činili socijalisti i demokrate iz centra „severne srpske pokrajine“. Tačnije, ne bi se smelo – ali se radi i tek će da se radi kako se izbori budu približavali, a naša vajna politička elita (kako „reformska“, tako i ona „nacionalna“) krene da se priprema za susret sa glasačkim kutijama. U tom smislu, smeo bih se kladiti da ovaj novosadski uličarski okršaj neće biti nikakav izolovani incident, već pokazatelj onoga („Tablom na tablu“, Pokojnikom na pokojnika“) što nas čeka u narednim izbornim ciklusima. Drugim rečima, a voleo bih da se varam, Novi Sad je naša politička stvarnost i naša verovatna politička budućnost, a sve ostalo je samo privid i intermeco, prirodan i trajan koliko i razdragani gučanski osmeh na licu Vojislava Koštunice.

Iako nije sasvim nebitno, manje je trenutno važno ko je kriv i ko je prvi počeo. (Ovu poslednju rundu su, po svoj prilici, pokrenuli lokalni socijalisti, inicijativom za preimenovanje ulice Zorana Đinđića, ali je sam meč na tom posthumnom, simboličnom terenu otvoren onim „dočekom proleća“ i vulgarnom balonskom seansom na dan Miloševićeve sahrane.) Bitnije je, a i u svakom pogledu poučno, to što naše prečanske patriote i evropejci očigledno procenjuju da su im mrtvi lideri glavno predizborno oružje. A još je bitnije – i tužnije – što su u toj svojoj proceni, zapravo, i jedni i drugi potpuno u pravu.

Bilo bi za očekivati da je za više od decenije svog trajanja demokratska vlast u Novom Sadu iznedrila još poneku tekovinu sem table sa Đinđićevim imenom i moglo bi se nadati da će više ili manje reformisani socijalisti, sad kada su se, sticajem okolnosti, ponovo dokopali neke moći, svoj obračun sa „dosmanlijskim“ nasleđem otpočeti od nečeg drugog nego što je pomenuta tabla.

Kritika „lopovluka“ i dosovskih kleptokrata bila je – ne samo u Novom Sadu – ključni segment es-pe-es-ovske kampanje za poslednje lokalne izbore i glavni generator njihovog (kao i radikalskog) vrlo solidnog rezultata. Zato sada, evo već negde na polovini mandata, ne bi bilo zgoreg priupitati nove „post-dosovske“ čelnike o tome koliko je, na primer, lopova uhapšeno, koliko je raskinuto štetnih ugovora – a koliko u međuvremenu sklopljeno – sa lokalnim biznismenima sumnjive reputacije. Koliko je krivičnih prijava podignuto, koliko su pojeftinile komunalije i koliko je radnih mesta otvoreno – ne računajući članove familije, kumove i prijatelje novih vlasti ?

I obrnuto. Znači li to da po mišljenju DS i ostalih opozicionih novosadskih stranaka (a nešto slično je već viđeno u Svilajncu i Kučevu, čiji su ambiciozni demokratski prvaci svoju provinciju takodje na brzinu zakitili imenom pokojnog premijera i istakli se u zaštiti istog) lokalna radikalsko-socijalistička vlast zapravo radi odlično, kada ništa drugo sem sumnjive odbrane Đinđićevog lika i dela u ove dve godine nije bilo dovoljan razlog da se masovno pokrene demokratska kuka i motika?

Umesto da se pozabave pomenutim, prozaičnim ali životnim temama iz domena svojih nadležnosti, lokalni prvaci nacionalne i reformske provenijencije više vole da se upliću u stvari visoke politike, pa čak i one koje uopšte ne bi trebale biti predmet dnevnopolitičkog nadgornjavanja. Niko ne brani socijalistima i demokratama da neguju uspomenu na pokojne lidere, pa i da, u nedostatku boljih aduta, programa i lidera, tu uspomenu pokušaju politički da kapitalizuju. Tom iskušenju, uostalom, verovatno ne bi odoleo niko na srpskoj političkoj sceni. Ali i u toj (zlo)upotrebi treba imati mere, ako već ne zbog pijeteta prema samom pokojniku, a ono makar zbog toga da se uspomena ne profaniše i vremenom izgubi upotrebnu vrednost.

 

 
 
Copyright by NSPM