Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dragan Milosavljević

Novi kult, stari kalup: mrtva trka sveca i anarhiste  

Poslednji je trenutak da se oformi neka vrsta etičkog foruma sastavljenog od neokaljanih predstavnika inteligencije i politike (ima li takvih?), koji će zaštititi Zorana Đinđića od njegovih idolopoklonika i sve brojnijih tumača i uznosioca njegovog lika i dela. Oni su, čak, po zagrobni život bivšeg premijera opasniji od onog lunatika koji je njegov grob u Aleji velikana zalio crvenom bojom. U znak protesta, šta li, što je u anketi NIN-a stavljen uz bok svetom Savi.

To je u interesu Đinđića samog. Tim pre što Zoran nije u prilici da se odupre provali udvorištva svojih „obožavalaca“ (primitivnih demagoga i utilitarista), koje polako ulazi u poznatu degutantnu fazu deifikacije. Nešto slično Brozu.

Počinju polako da se pojavljuju čitave disertacije koje pronalaze vrhunski smisao čak i u nekim gotovo vulgarno pragmatskim izjavama pokojnog premijera. Ukazuje se na filigran intelektualnosti i uzvišenost pročišćene filozofije i tamo gde je golim okom vidljiv puki pragmatizam.

Ali, nikome ne pada u vidokrug balvan u oku, sejanje „otpora“ odgajanog pod okriljem Đinđićeve partije, niti iko komentariše jedini brend ove Srbije - izvoz „ružičastih revolucija“ u zemlje bivšeg socijalističkog bloka i faktičku destabilizaciju Rusije upadom finansijera „demokratura“ u njeno okruženje.  

Te zastave sa pesnicom, viđene prvo u beogradskom oktobru, koje se viju u svim pokušajima mekih državnih udara svode se na uspostavljanje neoliberalnog modela kapitalizma, otvaranje prozelitizma osokoljenog Vatikana i podelu moći između partijskih kartela opijenih vlašću i pljačkom. Ukrajina je danas primer za zemlju podeljenu po svim šavovima, kao što je to juče bila Jugoslavija.  

„Pijemont srpstva“

Sve to se danas među raspomamljenim i konfuznim demokratama čini u ime Đinđića, a na osnovu nekakve političke oporuke koju je, navodno, ostavio naslednicima. Neki je koriste za maksimalni radikalizam na ivici pokretanja novih „demokratskih pučeva“ i „sablji“, drugi za pranje para kroz mamutsku rekonstrukciju Beograda, dok provincija klizi u fekalije otvorenih septičkih jama i bedu. Bez pokretanja proizvodnje u Srbiji, dakle, bez elementarnih uslova za život onih koji ne obitavaju u prestonici.

To me jako podseća na Afriku, gde prestonice bujaju od bogataša i sirotinje i pretvaraju se u džinovske javne kuće u kojima oni sa oboda prodaju jedino što imaju - tela!

Deifikacija Zorana Đinđića zadatak je sveukupnog članstva, ali i timova propagandista, spin doktora njegovog naslednika, pogotovo kancelarije predsednika. Njihov je zadatak da uglancaju lik i delo nekadašnjeg anarhiste, koji se začetkom borbe za Kosovo i donacijama crkvi približio svom narodu. Taj isti narod ga je pre prerane smrti vrlo skromno ocenjivao na nekih tri posto popularnosti, a kao najveći domet pripisivao mu je inteligentni odbir Koštunice za junaka 5. oktobra, u kojem ovaj ukoričeni pravnik, prema potonjoj izjavi samog Đinđića, jedva da je učestvovao. “Doneli smo ga na miting pobede jedva probuđenog“, sećam se reči izgovorenih pred masom ispred biskopa „Jadran“.

Na tasu istorijske pravednosti, uz oštrinu jezika, neće biti zaboravljena ni Zoranova sklonost prečicama i olako obećanoj brzini reformi. One su u celosti isprobane preko pulena iz G 17 plus u novi turnus „ekonomije destrukcije“, a prete da Srbiju pretvore u slobodnu zonu za pranje tajkunskog novca, opljačkanog još za vreme prokaženog Miloševića i crnoberzijanskog raja uvedenog sankcijama.

Sada se i ministar policije Mihajlović prisetio da je država na švercu zaradila l2 milijardi dolara, prebacila ih na Kipar i te pare treba oprane ubaciti u bogatstva preživelih. Možda deo tog novca ide i na glačanje i dogradnju Beograda kao budućeg Šangaja jugozapadne Evrope u režiji demokrata. Tu će, na najlepšem evropskom placu, na susretu dvaju reka uživati budući svetski bankari, lihvari, vlasnici lanaca veletrgovina, špijuni, predstavnici verskih sekti i predstojećeg unijaćenja Srbije. Sa zadatkom da od pravoslavne zemlje načine ono što je danas Ukrajina.

Vidljiva je posledica ovakvog „demokratskog“ razvaljivanja države, koje je započelo mnogo pre 5. oktobra. Danas nema te šuše koja, makar u prolazu, neće ritnuti Srbiju u prašini i time sebi dići ugled - u sopstvenim očima! Ali, u slučaju da se neko na tu rabotu pobuni, samozvani naslednici pokrenuće silesiju medija i NVO u dokazivanju da je to harangiranje protiv lika i dela preminulog vođe, govor mržnje, teorija zavere, napad na „demokratske promene“ i „reforme“! Jednom reči, vratila su nam se „vunena vremena“. Krpu u usta, prezervativ u džep, da bi se, kako to savetuju stručnjaci u SAD, bezbedno uživalo u silovanju kada je već neizbežno.

Na tragu želja mentora

Kroz zakulisne poteze zapadnih mentora, koji određuju smer i taktiku Đinđićeve partije, doživljavamo postavljanje terorista Srbima za respektabilne pregovarače u Beču, i to kao poslednji čin otimačine Kosova.

Umesto da svojevremeno sude Miloševiću i svima ostalima iz te Ali Babine družine ovde u Beogradu, sa obiljem dokaza o mahinacijama i „dovijanju“ tokom sankcija, stvaranjem piramida Jezdi i Dafina, đinđisti su Miloševićevim kidnapovanjem i isporukom Hagu otvorili lanac beskonačnih ucena. To je nemoralno, ali i logično. Naime, bilo bi rizično da je na procesu u Beogradu Sloba progovorio o sadržaju razgovora na svom kanabetu, gde su se ređali svi opozicioni prvaci, a Stanišić pokazao izvode o troškovima za ikebana opoziciju. Više od deceniju ona je bezuspešno „rušila diktatora“ kome je ljubila papuču. Tajno! A gubitak Kosova, koje je viđeno kao konačna detronizacija Slobe Slobode, opozicija je umesto teritorijalne buduće amputacije uporno tretirala kao „demokratsko pitanje“. Koliko demokratsko - videli smo 1999. godine, a vidimo i danas.

Jedino što ove demokratske apologete svih nepočinstava, ratnih i diplomatskih, počinjenih od međunarodne zajednice na ovim prostorima, gube iz vida je da kuglice u balkanskom fliperu, bez obzira na političku provinienciju, završavaju u crnoj rupi ucenjivačke taktike. Miloševićevo postmortem tranžiranje, neubičajena sahrana „faktora mira“, Đinđićeva još nerazjašnjena smrt nisu nikakav nauk onima koji su večno gladni vlasti i pljačke.   

Za početak, u analizi brojnih prljavih igri, koje nažalost nisu zaobišle ni premijera, treba se pitati koliki je ucenjivački kapital jednog Draškovića koji sa bednih 3 odsto glasača uspeva da pod noge stavi ceo DOS, koga je, svojevremeno, nemogućim zahtevom za gotovo polovinom mandata napustio uoči oktobarskih zbivanja. Taj revolucionarni kralj trgova, uz pomoć supruge, delegira članove svoje „kombi“ stranke u upravne odbore najvećih firmi kao što je nekada sa suprugom krčmio asfalt i pretvorio Beograd u najveću ćevabdžinicu na svetu.

Danas na TV-u, mrtav hladan, izjavljuje da smo toliko mali i sićušni da nam preostaje samo da ćutimo i izvršavamo naloge velikih! Za to nam, pak, nije potreban ni ministar, ni ministri, već priznanje da smo običan protektorat. Koga još ovde, ophrvanog egzistencijalinim problemima, zanima ovo klovnovsko simuliranje državnosti pregovora i   fingirane spoljne politike?  

Ta simulacija neophodna je samo profiterima tranzicije, koji po proždrljivosti pokazuju apetite svilene bube. Kada se napune kao brod, pretvaraju se u lutke, pa onda iz njih izleću šareni leptiri demagogije. Oni nas neprekidno uvode u Evropu, mada Angela Merkl jasno i glasno kaže da od toga nema ništa. Ali, dok se ta floskula razobliči, dotle će valjda na tenderisanju preostale Srbije parademokrate obezbediti i svoje čukununuke.

Zanimljivo je bilo ovih dana slušati jednu panel-diskusiju na BBC-u gde su američki ekonomisti tvrdili da „SAD zaostaju za Velikom Britanijom upravo zato što ova više od polovine ključnih sektora po interese društva drži u državnoj svojini“. Ovi naši borci za ljudska prava spremaju se da prodaju i grobna mesta pomrlih tetki.

Upravo zahvaljujući Zoranu, nacionalni fetiš - list „Politika“ pao je u ruke krajnje problematičnog biznismena sa večernjom školom, a potom socijalnog radnika Bode Hombaha, a njegov WAZ namerava da staru damu redizajnira u jeftini žuti list, koji svoju uređivačku politiku ravna prema potrebama vlasnika, a ne očekivanju kupaca da dođu do relevantne informacije. Ili nacionalno raspoznatljivog stava. Taman se „Politika“ kurtalisala Torova, beskompromisnog ružitelja premijera Koštunice, a ono iz „Vremena“ u kolumnu upao njegov glavni urednik. Da nas uveseljava kozerijama na temu ovdašnje politike. Plus inhibirani Stojadinović, koji ne prašta neuspeh u pravljenju munjevite vojne karijere.        

Taktičke greške, da ih ne krstimo nekim drugim imenom, koje je Zoran počinio, u kojima svoje prste imaju ne samo otporaši već i čedisti, vratile su se i Zoranu i nama. Kao bumerang! Premijer nažalost počiva, mada je možda jedini koji bi mogao da smisli fintu   i vrati nas u političku igru kao subjekte.

Umesto toga, imamo potpisivače naloga, nesposobne i da pocrvene kod svakog novog ustupka. Ili je Zoran streljan zato što tako daleko u svom pragmatizmu ipak nije bio spreman da ide? Pogotovo u predaji kolevke - Kosova.

Tehnologija komunista  

Način na koji „demokrate“, a u stvari autentični nosioci jezika i postupaka mržnje, optužuju druge prevalilazi razmere poznate tehnologije komunista, koji su takođe opstajali na podelama Srbije.

Veliki je problem, pa i pretnja, to što su nosioci tog elana masovnih hapšenja i odmazdi ljudi profila jednog Čede ili Bebe. Ljudi koji su bili Đinđićevi bliski saradnici i koji su danas, uprkos osvedočenim kontaktima sa mafijom, pod zaštitom zakona. Kao kapitalci za koje važi večni lovostaj. Oni bi da hapse druge jer „Srbiji se žuri“. Plaše mečku rešetom, dobro opskrbljeni donacijama i čuvani od bodigardova, ne bi li sprečili mogući savez osvešćenih birača, koji bi na političkoj sceni mogli izvršiti novu, možda spasonosnu preraspodelu snaga. Bez učešća u vlasti „kombi“ partija, kakav je i 5 oktobar. Ne kažemo da ih je Zoran takvim besprizorno totalitarnim načinio, ali da ih je tolerisao, pa i koristio, jeste. U ime revolucije!

Pošto razotkrivanje i činjenično potkrepljenje te istine može da ugrozi oreol novog političkog božanstva, Čeda i Beba, uz pomoć Vesne, Batića i Čanka (kakva petorka na parketu), postaju od ličnosti sa hipotekom sudije celom društvu. Čekaju, ne bez razloga i povoda, svoju šansu u nekom novom oktobru koji, umesto konsenzusa političkih snaga i koncentracionih vlada spasa, traži obračune, čiji je portparol ministar inostranih. Samo je pitanje vremena kada će Ravnogorac ustvrditi da je upravo on jedini pravi naslednik Zorana i da je to dogovoreno još na „vukomobilu“ tokom čuvenih šetnji.

Karikiranje svega postojećeg

U ovim uslovima kakvog-takvog pluralizma i „transparentnosti“ politika se svodi na imitiranje već viđenog pre 25 godina. Zato njegovi „sveštenici“ zaturaju buduću operu po ševarima Save i Dunava, a u planiranju galerije posvećene Zoranu u samom srcu grada žele da ovaplote u novoj „Kući cveća“ simbol nedodirljivosti, i to ne Zorana, već njegovih samopregalačkih naslednika. Jer, oni su svete krave na Zoranovom putu...

Jedan britanski novinar rekao je mom kolegi, dugogodišnjem dopisniku Tanjuga u Londonu, Sinišu Ljepojeviću, koji je sve samo ne pristalica Miloševića: “Mi smo naredili da se diktator (faktor mira iz Dejtona) zakopa kao pas u dvorištu“. A Ambasada SAD saopštila je Vladi da nema ništa protiv toga - javlja NIN, citirajući „Figaro“. U demokratiji smo, dakle, stigli dotle da nam diktiraju i gde će nam počivati kosti. Van grobalja. To je najviši oblik ljudskih prava koje su rado koristili partizani.

Đinđić je otišao mučki upucan naočigled onih koji su bili dužni da obezbede minimum njegove sigurnosti. A nisu! Danas sve glasnije nariču. Ne čine oni to zbog Đinđića, čija brzopotezna riskantna originalnost i drskost u politici imaju dovoljno štofa da pokriju ono što se mora na golotinji pragmatske koncepcije. Naš problem je što oni danas, u svojoj političkoj impotenciji, obnavljaju filozofiju i „posle Tita Tito“. Jer, politički pragmatizam bliskih ciljeva nije ideologija. Čak ni taktika. To je refleksno ponašanje kome je i Milošević bio sklon, ali lišen velikih saveznika. Nije ni čudo! Na tragu smo njegove ideje, toliko slične Slobinom napoleonskom sindromu, da sve razbacane Srbe iz krajina, Bosne, Kosova, a možda i Crne Gore, okupi u matici. Pre svega Vojvodini i, kopirajući albanski model, dokaže da je ostatak Srbije naš jer su na njemu u većini naše ovce.

O toj tezi - svesno sa Tuđmanom planiranoj u Karađorđevu, ogromnih populacijskih pomeranja i neizbežnih žrtava, a sprovođenoj od čoveka za koga se moglo reći da je znao za američke planove prisvajanja vitalnih delova Balkana i pokretanja mlinova građanskih ratova - danas, u surovim uslovima parčanja jednog Iraka, može se raspravljati sa više argumenata nego ranije. Pro et contra.

Sve je isto kao u Iraku. Kako kroz nametanje verskih ratova, tako i kroz buduće secesije. Niko danas u ovoj demokraturi, koja je takođe nastala silom, doduše na buldožeru, zasad ne želi da zagrize u pravu analizu šta nam se i zašto dogodilo, jer je priča o Kosovu kao demokratskom pitanju, uzrečice „oca demokratije“ Mićunovića, već potrošena. Osim što smo ovih dana od „Njujork tajmsa“ čuli otvoreno priznanje „da su Buš i Bler povod za napad na Irak bukvalno izmislili“. Izmišljeno je i da je Sloba izgubio Kosovo. A da mi treba zbog toga da platimo kolektivno ceh novim amputacijama teritorija i stotinama milijardi ratnih odšteta susedima.

Nije daleko od pameti da su makar pojedini iz opozicije, koja je tikve sadila radi uzgajanja „ružičastih revolucija“, shvatili cenu tih savezništava sa onima koji izmišljaju povode za ratove po sopstveni narod. Biće da je Zoran bio jedan od njih. Nije želeo da on bude taj koji će staviti taj čuveni potpis. Najverovatnije da je za to sledovao metak jer, nemojmo se lagati, demokrate su ranije uzele akontaciju od Zapada da nas „uvode“ u društvo ljudskih prava, a uz pomoć (ne)milosrdnih anđela. Ni naš premijer nije bio imun na tu zabludu. Upravo zato sada poturaju Koštunicu i nesretnog Draškovića, koji ima kratki haški lanac na nozi, da odrade njihov posao.   

Nije ni čudo što ministar, koji je promenio više stavova i uverenja nego košulja, kao jedino pametno u emisiji za RTS izjavljuje da smi mi mali narod i da moramo prihvatiti bez razmišljanja svaki zahtev i ultimatum. Znači, uvaljuje nam da potpišemo kolektivno, ako treba i referendumski. Da bi se održala njihova, na brzinu ugrabljena, kvislinška bogatstva i tantijeme.

Naši životi, koji se u tim velikim igrama zapravo i ne računaju, nisu bitni, kao ni količina posutog uranijuma koji će dokrajčiti rađanja na ovom tlu. Upravo zato demokrate su previše zauzete projektom Đinđićeve galerije, njihove buduće tvrđave svetilišta, kroz čije bi ideološke puškarnice bezbedno odstreljivali svoje protivnike - pripadnike „teorije zavere“! Kao da prakse te iste zavere nemamo dovoljno deceniju i po.

Evropa sve dalje

Svakako da 25 godina posle Titove smrti reinkranacija sindroma sveznajućeg vođe, neiscrpne energije i imaginacije, mora da brine jer uviđa da sa ovim komunistima, preobučenim u demokratski lister, nećemo otići dalje od toga da će jednog, ne tako dalekog dana, zajednica skalamerija SCG, podrugljivo zvana „Solanija“, doživeti istu sudbinu parčanja kao Jugoslavija sklepana u Jajcu. Poverena na čuvanje Brozovim feudalcima, očevima sadašnje vladajuće dece „demokrature“.

Danas se često konstatuje kako DS nema ideologiju već je to preduzeće kakvim ga je stvorio Đinđić. Ali, bez njegove harizme i šarma to preduzeće nema one spasonosne kulise koje bi makar pružale iluziju biračkom telu da ti ljudi, koji su istovremeno i levi i desni, i biznismeni i članovi socijalističke internacionale, imaju šta populaciji homo vulgarisa (običan čovek) da ponude. Osim uskostranačkog lobiranja.

Samoproklamovani naslednici žele da ljude drže u strahu od izgovorene kritičke reči o pokojniku, pardon - o njima! Tako je bilo i sa Brozom, sve dok nije kucnuo trenutak da se, umesto razložne analize o daljem pravcu, vešto, kroz prozor, u jugoslovensku zajedničku kuću ubaci bomba međunacionalnog i međuverskog razdora.

Umesto kritičkog osvrta na kratki, ali po svemu problematičan prilaz ekonomskim i političkim reformama po najvulgarnijim receptima MMF-a, Đinđićevi sledbenici peru ruke od istine o toj „ reformi“, čiji će upaljač sa zadrškom proraditi kad-tad. Šta više, oni proklamiraju njeno sprovođenje u najdrastičnijem vidu. Čim ponovo zadobiju Vladu.

Moć opija, ali i oslepljuje istovremeno. Činjenica je da u toj stranci, koja je kolektivni naslednik Zorana, postoji moćan lobi, ali nevoljan da se usaglašava, a još manje bavi „tricama i kučinama“ nekakvih ozbiljnih programa i ideologije. Za njih je najjednostavnije, a prema refleksu njihovih očeva, da ponude posthumni mit. Pritom će koruptivni intelektualci biti zaduženi da svaku Đinđićevu rečenicu, uključujući i one istinski deplasirane viceve o žabi i moralu u crkvi, pretvore u dubokoumni katihizis.

 
     
     
 
Copyright by NSPM