Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

BiH - deset godina posle Dejtona

   

 

Slobodan Durmanović

Srpski političari i (ne)mogućnost referenduma u BiH

Otkako se završio crnogorski referendum, nije bilo dana da neko od političara u RS nije pomenuo mogućnost referenduma u RS. Ovo naglo „otkrivanje“ mogućnosti koju su prethodno na političkoj sceni   samo retki pominjali, izazvalo je pravu lavinu izjava i najava referenduma u RS, pošto je premijer RS Milorad Dodik dao u suštini jednu bezazlenu izjavu o „mogućnosti da je u RS potrebno razmisliti o referendumu o samoopredeljenju kao najdemokratskijem izrazu volje građana“. Od tada naovamo imali smo prilike da čujemo, što od političara što od pravnih stručnjaka, nekoliko varijacija na temu referenduma. Uzimajući u obzir da je u BiH počela predizborna kampanja, te da sledi rasplet „kosovskog čvora“, izvesno je da će se o referendumu manje-više govoriti i narednih meseci, a verovatno i kasnije...

Referendum u svetlu „zloglasne“ analogije Kosmet – RS

         Elem, pomenuta Dodikova izjava izazvala je nepodeljene simpatije Srba u RS, pošto, je li, do tada nijedan visoki političar RS nije tako otvoreno rekao ono što misli i govori većina Srba u RS. Kako to već biva, u Sarajevu su u Dodikovoj izjavi prepoznali apokaliptičnu viziju raspada BiH, a sam Dodik u većini sarajevskih medija, kako konzervativnih tako i onih nešto liberalnijih, predstavljen je, što u tekstovima, što u fotomontažama, kao „novi Radovan Karadžić“. Bošnjački političari danima su obasipali međunarodne predstavnike zahtevom za sankcionisanje Dodika zbog toga što „ruši ustavni poredak i suverenitet BiH“, a vrhunac je bilo usvajanje deklaracije u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, u kojoj se, sem zahteva za sankcionisanje Dodika, posebno podvlači da se „ne može dovoditi u vezu Kosovo i RS“.

        Kako je naknadno primetio profesor na banjalučkom Pravnom fakultetu dr Željko Mirjanić, inače istaknuti član Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), do tada se iz Dodikovih usta nije ni pominjala ta veza. “Interesantno je da je tu vezu, kroz svoju deklaraciju, prvi put u BiH institucionalizovao upravo Parlament Federacije BiH, što, dakle, meni govori da oni prihvataju da postoji takva veza“, smatra dr Mirjanić.

      Još je interesantnija bila reakcija visokog predstavnika u BiH Kristijana Švarc Šilinga, koja se pojavila uoči same posete delegacije Vlade Srbije Banjaluci. Diplomatski učtivo podsećajući na odredbe Dejtonskog sporazuma u kojima se ističe suverenitet i teritorijalni integritet BiH, nemački diplomata neuvijeno je upozorio da će svaku raspravu o referendumu   „s predstavnicima strane vlade smatrati vrlo ozbiljnim potezom“, zbog čega bi, je li, bio prinuđen da aktivira tzv.bonska ovlaštenja, tj. posegne za smenama izabranih funkcionera. Ako se do tada u Švarc Šilingovom obraćanju i nije moglo primetiti nešto novo što njegovi prethodnici na ovaj ili onaj način ranije nisu praktikovali, poslednja rečenica u tom pismu otkrila je da najnoviji visoki predstavnik ima do sada „najviše“ kriterijume kada je reč o javnom političkom obraćanju. “Očekujem da ni vi ni predstavnici vaše Vlade nećete davati izjave kojima se podržava referendum u RS, ni sad ni ubuduće“(!?) - tako je doslovce Švarc Šiling zaključio svoje pismo Dodiku. Dodik je u svom maniru - pomalo drčno, više teatralno - odgovorio kako mu „nije jasno šta u tom pismu piše“ i nastavio da daje „izjave o referendumu“. Ovoga puta, Dodik se ograđivao da „to nema nikakve veze sa Kosovom, da nema govora o pripajanju Srbiji, već o eventualnom referendumu o nezavisnosti RS, ukoliko iz Sarajeva nastave da traže ukidanje RS, nazivajući je genocidnom tvorevinom“.

     U međuvremenu su dogodio susret premijera Srbije Vojislava Koštunice i nekoliko ministara sa celim političkim vrhom RS u Banjaluci, a na sastanci- ma, kako su saopštili sagovornici, „nije bilo ni reči o referendumu“. No, iz Koštuničine izjave jasno proizilazi da su politički Srbi s obe starne Drine itekako svesni te, je li, „zloglasne“ analogije Kosovo-RS, kada je reč o statusima ove dve teritorijalno-političke jedinice. „Najvažnije je da se u regionu poštuju principi međunardnog prava, pre svega kada su u pitanju Dejtonski sporazum i Rezolucija 1244 UN-a. Ja kažem: dosledno primenjuju. Onda u slučaju Dejtonskog sporazuma to podrazumeva jednu prostu činjenicu da je Dejtonskim sporazumom predviđena takva struktura kao, naravno, nezavisne države koja ima svoj teritorijalni integritet i suverenitet, ali koja je sastavljena iz dva sastavna dela, dva entiteta. To je za nas suština. Sve ono što ide van toga, sve ono što to dovodi u pitanje, to naravno može izazvati različite reakcije. Bolje da do tih reakcija ne dođe - da na pokušaje slobodnog, kreativnog tumačenja ili revizije Dejtonskog sporazuma ne dođe potreba i sasmim tim da ne dođe potreba da se na to reaguje na drugi način“, - glasi celovit odgovor Vojislava Koštunice.

    Interesantno je da na takav stav gotovo nije bilo reakcija iz Sarajeva, tako da izgleda da je u celoj toj atmosferi bilo sasvim dovoljno da se ne pomene reč „referendum“. Koštunica, naravno, nije rekao ništa novo, šta više veći deo tog   stava (o Dejtonu) jedinstveno i mnogo snažnije ponavljaju svi srpski političari u RS, ali sve do pominjanja mogućnosti referenduma, taj stav do sada je retko ko uzimao za ozbiljno. Elem, u Sarajevu se na teritorijalni integritet Srbije gleda sasvim drugačije, a neretko i potpuno oprečno u odnosu na teritorijalni integritet BiH, ali kada se pred te „objektivne“ posmatrače podastru dva međunarodna dokumenta, onda se sve češće ćuti, a sve manje i neuverljivije pominju „argumenti“ o „velikosrpskom hegemonizmu“, uz do sada najčuvenije demagoško obrazloženje sadržano u samo jednoj rečenici da „Kosovo i BiH nisu isto“.

      Ipak, u bošnjačkoj političkoj i intelektualnoj eliti ima onih kojima je jasno da su postojeća ustavna rešenja u BiH sasvim otvorena i za pravna tumačenja o mogućnosti referenduma o otcepljenju RS, ma koliko ta tumačenja bila široko postavljena. “Referendum se ne pominje u Ustavu BiH, nije zabranjen. A ako nešto Ustavom nije zabranjeno, znači da je to pravo moguće koristiti“ - glasi objašnjenje univerzitetskog profesora iz Banjaluke dr Petra Kunića. Jedan od najistaknutijih stručnjaka za ustavno pravo u RS, univerzitetski profesor dr. Mile Dmičić upozorava da je „moguće očekivati refleksije eventualnog izdvajanja Kosmeta iz Srbije na BiH“. “Pogotovo su moguće refleksije na Republiku Srpsku, jer se do sada nije desilo da pravo na samoopredeljenje i nezavisnu i suverenu državu ima nacionalna manjina kao što su Albanci na Kosovu“, objašnjava Dmičić, ple- dirajući, ujedno, da se o ovim pitanjima „institucionalizuje stav u najvišim zajedničkim organima BiH“. To, zaista, jeste potreba, tim pre što se na ovu temu već zahuktava ozbiljna polemika među srpskim i bošnjačkim pravnim stručnjacima: prvi zagovaraju prednost prava naroda na samoopredeljenje prema Povelji UN-a, dok drugi smatraju da je od tog prava „starije“ pravo na nepovredivost granica, samo što takvo razmišljanje nisu spremni da primene i kada je reč o statusu Kosmeta.

       Srpski političari u RS, valjda pod pritiscima iz Sarajeva i iz Brisela, sada se, pak, oštro ograđuju od bilo kakve priče o refleksijama odluke o statusu Kosmeta na status RS. Ali, taj problem može sve zateći. Zamislimo, recimo, da jednog dana Kosmet dobije nezavisnost, a onda će se, prosto, u najvišim institucijama BiH postaviti pitanje priznanja takve nezavisnosti. A kako je za takvu odluku potreban konsenzus svih, znači i pristanak Srba, jasno je da od „ozloglašene“ analogije, sve i da hoće, niko neće moći da pobegne: Bošnjaci će morati da traže pristanak od RS, a u RS će morati da daju neki odgovor. To će se, prosto, tako dogoditi ako ne bude drastično menjan Ustav BiH. Naime, čak i oni koji se zalažu za korenitu izmenu postojećeg Ustava primećuju - zato se i zalažu za radikalne „rezove“ - da već i u samom   dejtonskom Ustavu BiH postoji otvorena mogućnost vezivanja statusnih pitanja u BiH i na Kosmetu. Tako, na primer, ugledni sarajevski univerzitetski profesor dr Ćazim Sadiković (član Venecijanske komisije, svojevremeno član Redaktorske komisije za izradu Ustava SFRJ iz 1974.godine, op.a.) zapaža da „zbog pravne nedorečenosti, provizornosti i slabosti Ustava BiH da kao pravni akt zaštiti institucije BiH... političari i međunarodni lobiji mogu iskonstruisati rešenje da se BiH veže za Kosovo“.

  (Ne)mogućnost referenduma o ustavnom uređenju u BiH

       U međuvremenu, retko ko će se među srpskim političarima osmeliti da se odrekne ideje o referendumu o statusu RS u BiH, nevezanom za status Kosmeta. Ovu mogućnost pominju svi, od tih izjava više niko ne odustaje, a visoki predstavnik Švarc Šiling do sada nije „preporučivao“ da se te izjave ne daju. Po svoj prilici, Šiling je shvatio da, prema Ustavu RS, postoji mogućnost održavanja referenduma o pitanjima iz nadležnosti entiteta, što ne negiraju ni sarajevski stručnjaci za ustavno pravo. Srpski političari ovu referendumsku varijaciju pominju, zapravo, kao odbrambenu mogućnost pred zahtevima za radikalnu prekompoziciju Ustava BiH, u kojoj se najčešće prepoznaje sužavanje autonomije RS do mogućnosti ukidanja entiteta. Što je konstanta već, evo, čitavih deset godina.

      Zato ne treba zanemariti pitanje o tome sa koliko spremnosti za realizaciju takvog referenduma nastupaju oni najviđeniji srpski političari, Milorad Dodik, Dragan Čavić i Mladen Ivanić. Kada se uzme u obzir njihovo dosadašnje ponašanje prilikom svih dosadašnjih ustavnih i neustavnih promena, teško je ne posumnjati u njihovu spremnost. Treba podsetiti da se pomenute vođe tri najjače partije i njihovi poslanici, kao i politički sateliti, do sada nisu ni najmanje obazirali na nakaradne političke poteze koje su vukli skoro svaki put kada su u Narodnoj skupštini RS donosili odluke o prenosu entitetskih nadležnosti na državni nivo, te da se u tom poslu nisu previše obazirali na sopstveni Ustav RS. Oni su, zapravo, bili akteri izmene Ustava RS „na mala vrata“, tako što su, umesto da najpre menjaju Ustav RS kako bi potom u NS RS donosili odluke o prenosu nadležnosti, Ustav RS ostavljali netaknut, a u Skupštini olako „preskakali“ ustavnu proceduru. O javnoj raspravi nisu ni razmišljali, a eventualni referendum o pitanjima prenosa entitetskih nadležnosti tada je gotovo bilo greh i pomenuti. Zato je danas teško naći nekog ozbiljnog pravnog stručnjaka, svejedno da li je blizak pomenutim strukturama ili ne, koji ovakvo partitokratsko ponašanje ne bi nazvao antiustavnim. Zato ima osnova u ocenama oponenata „svetom srpskom političkom trojstvu“ koji kažu da je aktuelna priča o referendumu   marketinška, na šta je do sada najčešće ličila i sva druga priča političara o „odbrani RS“: dobra roba za prodaju biračima koji tu robu godinama očajnički priželjkuju i nemilice kupuju. A kad kupe, shvate da su dobili „mačku u džaku“...

     Jedan od trezvenijih posmatrača srpske i bosanskohercegovačke političke zbilje, ugledni banjalučki univerzitetski profesor i filozof dr Miodrag Živanović uveren je, recimo, da su Dodikove izjave o referendumu samo „instrument za predizbornu kampanju“. “Sve prethodne izjave gospodina Dodika predstavljaju kao tehnologa vlasti. Nije on ni nacionalista, ni reformista, ni socijaldemokrata, ali može biti sve to ako zatreba u borbi za vlast“, smatra dr Živanović. Naravno, ova ocena, s prigodnim varijacijama, mogla bi zgodno da pristane i uz imena ostale dvojice srpskih političkih vođa u RS.

        Tim pre što su Dodik, Čavić i Ivanić već bili potegli pitanje referendu- ma tokom poslednjih pregovora o ustavnim promenama, ali kako su to pitanje pomenuli - na užas pregovarača iz Federacije BiH - tako su svoju ideju odmah i povukli iz pregovora. Ali, sada naširoko ubeđuju birače da će to pitanje pokrenuti kada se ponovo počne pričati o ustavnim promenama, samo još ne saopštavaju hoće li biti istrajniji nego prethodnog puta. Šta više, jedan od ideologa Dodikove SNSD Rajko Vasić istakao je da se „ubuduće ne može pregovarati o promenama Ustava BiH bez spremnosti na prihvatanje prava entiteta na samoopredeljenje“. Biće da je Vasić mislio na tzv. drugu fazu pregovora, odnosno kada se bude pregovaralo o eventualnom ustavnom preuređenju BiH.

        I ta „druga faza“ jedino je što daje nadu da će se srpski političari uozbiljiti do kraja u nameri da ne odstupe od sopstvenog stava da BiH može opstati samo kao federalna država u kojoj je RS ravnopravna federalna jedinica. Tim pre što svoju federalnu jedinicu sve glasnije traže i politički predstavnici Hrvata, ne bežeći od mogućnosti da federalne jedinice treba da imaju, kao u nekadašnjoj SFRJ, pravo na samoopredeljenje. Valja očekivati da će politički Hrvati biti istrajniji od srpskih političara, jer vreme za bosanske Hrvate radi mnogo manje nego za Srbe, a za Srbe manje nego za Bošnjake. Elem, ugledni hrvatski demograf dr Ante Markotić uverava da bosanskim Hrvatima 2010. godine preti demografski kolaps, što navodi na zaključak da bosanski Hrvati do tada moraju rešiti svoje statusno pitanje u BiH, ili će, nakon toga, biti konstitutivni samo na papiru. Možda baš zato pojedine male hrvatske partije, poput Hrvatske seljačke stranke, već sada traže svoj referendum u uskom pojasu u Posavini, u kojima je trenutno hrvatsko stanovništvo u većini.

     Održavanje referenduma „o tome kako treba da izgleda BiH“ traži i Haris Silajdžić, jedna do najjačih političkih figura među Bošnjacima. Ali, za Silajdžića je moguć samo jedan referendum za celu BiH, a i ne žuri mu se, jer vreme radi za njegov koncept bosanske unitarne države. Demografska kretanja u BiH, prema Markotićevom istraživanju, jedino idu u prilog Bošnjacima, a Silajdžić se, u radikalizovanoj političkoj situaciji, mnogo bolje snalazi od svojih suparnika Sulejmana Tihića i Zlatka Lagumdžije. Predstavljajući se kao jedini dosledni zastupnik „celovite građanske BiH“, odnosno zastupajući jednu vrstu državnog, bosanskog nacionalizma, Silajdžić već sada nastupa sa tezom da će već i predstojeći izbori za Bošnjake biti - referendum.

Srpsko-srpske perspektive

      Srpskim političarima u RS, kako vodećim tako i onima koji plediraju da to postanu, predstoje, dakle, poslednje godine uozbiljavanja političke borbe.

Deklarativno jedinstvo i deklarativna zalaganja trebalo bi da zameni nacionalno odgovorna politika sa jasnom strategijom delovanja. Isto to, u pogledu odnosa prema RS, trebalo bi da važi i za vlasti u Srbiji. Dolazak Vojislava Koštunice i njegovih ministara u Banjaluku je potez koji samo obećava i - ništa više za sada. Može biti da je Koštuničino, Dodikovo, Čavi- ćevo i Ivanićevo obećanje o otvaranju novog poglavlja u saradnji RS i Srbije veliko u odnosu na ono što se do sada (nije) činilo, ali je to manje od kapi u moru potreba za političkom i ekonomskom podrškom Srbije Republici Srpskoj. Prosto, krajnje je vreme da se uozbilji i politika Srbije prema RS, ne čekajući da, nakon Kosmeta, RS dođe na red. Možda će tada već biti sužen prostor za ozbiljno delovanje. Cinično je prognozirati da će se, u slučaju nezavisnosti Kosmeta, opet morati redefinisati specijalne i paralelne veze RS i (ostatka) Srbije, ali, iz dosadašnjeg iskustva, nije zgoreg podsetiti da se ni od redefinisanja pomenutih veza nakon stvaranja SCG, do sadašnjeg prilagođavanja sporazuma o specijalnim vezama RS sa Srbijom (bez Crne Gore) - nije mnogo šta iskoristilo od mogućnosti koje otvara taj sporazum. Možda su direktne investicije, svaka vrsta ekonomske pomoći i naučne saradnje, snažnije povezivanje kulturnih i obrazovnih institucija i sportskih klubova - sitnice za velike „geostratege“, ali te sitnice - valjda ne treba posebno objašnjavati - život znače tzv. malom čoveku u RS. Tih „malih ljudi“, zbog negativne stope prirodnog priraštaja u RS   od 2002. godine sve je manje, a i, kako pokazuju sprovedena istraživanja u RS, skoro sedamdeset odsto mladih studenata najradije bi otišli iz zemlje. Ako se to jednog dana dogodi, onda sigurno neće biti teško pomoći malobrojnom stanovništvu. To jeste ciničan zaključak, ali ko garantuje da se u doglednoj budućnosti, sa dosadašnjim načinom vođenja politike s obe strane Drine, neće obistiniti?

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM